Iz Sydneya u Svetu Nedelju: “Prodali smo sve i krenuli iz početka sa sedmero djece”

Bez posla, bez stana i bez čvrstog plana, ali s dubokom vjerom i hrabrošću, krenuli su iznova. Danas žive u Svetoj Nedelji, gdje djeca pohađaju školu, a otac vodi građevinsku tvrtku. Njihova priča nadahnjuje sve koji razmišljaju o povratku. Ovo je njihovo svjedočanstvo o čudima, preseljenju iz Australije, izazovima birokracije, dobrim ljudima koji su im pomogli i novom početku u domovini – s velikom obitelji i još većom nadom

„Kada sam prijateljima i kolegama najavio da se sa suprugom i sedmero djece selim iz Australije u Hrvatsku, pitali su me: Što ćeš raditi? Gdje ćete živjeti? Odgovorio sam: Ne znam. Čudili su se i sumnjičavo odmahivali glavom. Bilo mi je teško objasniti im da smo se dugo molili svetom Anti, sv. Josipu i Duhu Svetom te da smo upravo tako donijeli odluku o tom velikom životnom koraku. Da sam im rekao da je naš sin dobio ponudu da igra u Dinamu ili nešto slično, to bi im bilo razumljivo. Ovako su me samo blijedo gledali“, objašnjava Ivica Kovač (48), koji se sa svojom velikom obitelji u studenome prošle godine iz Sydneya preselio u Svetu Nedelju pokraj Zagreba.

U susjedstvu povratnici iz Njemačke

Sa supružnicima Kovač razgovarao sam u njihovom novom domu – iznajmljenoj velikoj i nedavno preuređenoj kući u naselju Novaki (dio Grada Sveta Nedelja), dok su se djeca za to vrijeme igrala u prostranom dnevnom boravku, ili ispred kuće. Za vrijeme našeg druženja, u posjet im je došla djevojčica Mia, povratnica iz Njemačke, koja zajedno sa svojom obitelji od kolovoza prošle godine živi u susjednoj kući u istom naselju.

”Često se družimo. Nekoliko povratničkih obitelji iz Njemačke i Kanade, koje su se u susjedstvo doselile prije nas, odmah su nam se otvorile i pružile nam ruku. Već je i to pomoć, kada osjetiš toplinu. Puno to znači, jer nismo roboti”, nastavlja tata Ivica.

Odluka o preseljenju nije bila laka

Objašnjava da su se i u Sydneyu najčešće družili s ljudima iz hrvatske zajednice, da su imali kuću, ali i kredit za tu kuću, te da odluka o preseljenju u Hrvatsku nije bila nimalo laka.

”Bio sam običan čovjek, radnik. Nikada nisam imao svoju tvrtku. Ipak, prodao sam i kuću i automobil i namještaj, uzeo taj novac i krenuo iz početka. Ovdje sam otvorio građevinsku tvrtku, a novac od prodaje kuće u Sydneyu investirao sam u gradnju stambene zgrade u Svetoj Nedelji. Posao ide dobro. Kupci budućih stanova nam se javljaju i uplaćuju kaparu. Rođak mi se bavi građevinom, pa sam uz njega i sam ušao u taj posao”, tumači iznimno mirni i staloženi sugovornik.

Svjestan je rizika, ali se ne boji

Dodaje potom da nemaju novca sa strane, da je svjestan da riskira s ulaganjem, ali tvrdi da nema nimalo straha.

”Treba biti otvoren životu, no najteža je odluka biti tako otvoren i ne bojati se novih izazova”, naglašava.

Ispričao je zatim zapanjujuću priču o događajima koji su prethodili njihovoj odluci o preseljenju iz rodne Australije u zemlju svojih predaka. Ti događaji su, kako tvrde, bili dio puta do Hrvatske.

Rekli im da neće moći imati djece!

”Supruga i ja nismo isprva mogli imati djece. Kada je prošlo otprilike dvije godine od vjenčanja, išli smo na testiranje. Rekli su nam: Nećete nikada moći imati djecu prirodnim putem. To nas je šokiralo. Tada sam se molio riječima: Daj mi Bože djecu i učinit ću sve za Tebe. Supruga Marija molila se još intenzivnije. Došli smo do jednog svećenika u Sydneyu i on se molio nad Marijom. Nakon nekog vremena rekao je: Ne brini, u veljači ćeš zatrudnjeti. Tako je i bilo. Naš prvi sin Goran rođen je 5. studenog 2005. godine”, ističe Ivica Kovač.

‘Bilo je to kao neka bapska priča’

Ništa, kaže, u vezi s trudnoćom nisu učinili ‘medicinski’, već su se samo molili. Vijest da je Marija trudna ih je izuzetno obradovala, ali i šokirala.

”To je doista čudo. Bilo je to kao neka bapska priča, a ja nisam vjerovao u bapske priče. No, ispada da sada ja govorim kao baba iz tih priča. Ne morate mi vjerovati, ali se doista tako dogodilo. Nakon sina Gorana, dobili smo još šestero djece. Bog nas je blagoslovio i zbog toga se osjećam kao bogat čovjek. No, nije mi svejedno, jer znam što je svemu prethodilo. Taj proces i dalje traje”, čudesnu priču započeo je naš sugovornik.

Iznenada dao otkaz

Nastavio je riječima da je u Sydneyu, početkom 2020. godine, nakon dvadeset godina rada u jednoj tvrtki, a nakon višegodišnje molitve Svetom Josipu, iznenada dao otkaz.

”Ni ja taj dan nisam znao da ću raskinuti radni odnos. U to vrijeme imali smo šestero djece, a samo Marija i ja znali smo da je ona opet trudna. Jedini sam radio, a imali smo i dug za kuću. Ipak, imao sam nevjerojatan mir kada sam dao otkaz. Kao da mi je sav teret svijeta pao s leđa. Marija nije znala za moju odluku, no kada je saznala, rekla je hvala Bogu”, ističe Ivica, nekadašnji trgovački putnik, odnosno bivši zaposlenik u kompaniji koja se bavi iznajmljivanjem strojeva i alata.

Strogo zatvaranje uslijed korone

Za obitelj Kovač uslijedilo je, kažu, najljepše životno razdoblje, iako je baš nekako u to vrijeme u Australiji započeo vrlo strogo zatvaranje uslijed korone.

”Molili smo se zajedno s djecom svaki dan, imali smo mise kod kuće svaki tjedan iza zatvorenih vrata s još dvije do tri obitelji… Najveći blagoslov doživjeli smo upravo za vrijeme lockdodwna, objašnjava moj sugovornik, kojega ni mnoge nedaće koje su uslijedile – a koje bi mnoge druge prestravile i izbezumile – nisu previše uznemirile.

Ponovno bez posla, ali i bez straha

”Nedugo nakon mog otkaza, dobio sam posao vjeroučitelja u školi u Sydneyu. Plaća je bila znatno niža od prethodne, no mogli smo od nje živjeti. Ipak, i tu su se nakon nekog vremena stvorili problemi jer sam se, zbog osobnih razloga, odbio cjepiti protiv korone. Budući da se nisam cjepio, dobio sam otkaz. Ravnateljica škole je zbog toga istinski očajavala. Pitala me kako ću preživjeti bez posla, s toliko djece. Na kraju sam ja nju tješio i uvjeravao da će sve biti dobro”, ispričao je sa smješkom povratnik iz Australije, čiji mir i spokoj su zasigurno zarazni – jer se i potpisnik ovih redaka u njihovu domu osjećao iznimno ugodno i spokojno.

Nisu bili gladni

Dalje se dogodilo baš kako je i predvidio: točno u vrijeme kada mu je trebala sjesti posljednja plaća škole u kojoj je prethodno dobio otkaz, pronašao je novi, nešto bolje plaćeni posao u Sydneyskoj nadbiskupiji. Uoči Božića 2022. godine javili su mu da su, nakon obavljenih intervjua s mngo kandidata, posao voditelja Ureda za brak i obitelj odlučili dodijeliti upravo njemu.

U demografski devastiranu zemlju doveo 7 djece

”Bog mi je pomogao da mogu nastaviti dalje, pa nismo bili gladni. I naši najbliži su bili uz nas, što je također važno. Zato nam i nije bilo teško kasnije donijeti odluku da preselimo u Hrvatsku”, tumači stasiti 48-osmogodišnjak, koji je u demografski devastiranu Hrvatsku, zajedno sa svojom suprugom, potkraj prošle godine doveo sedmero djece, sada u dobi od 5 do 19 godina.

Najstariji njihov sin Goran uskoro će navršiti 20, Toma ima 18, Lucija 16, Pave 13, Josipa 11, Ante sedam, a najmlađa kćer Katarina je u dobi od pet godina.

Manje razlike nego ranije

”Djeci je još uvijek pomalo teško zbog hrvatskog jezika, kojega ne govore posve tečno, no bit će bolje. Inače su se dobro prilagodili, imaju prijatelje, idu na nogomet ili na folklor i sretni su ovdje”, u razgovor se uključila i majka Marija.

Kaže da mlađa djeca pohađaju obližnju Osnovnu školu Vladimir Deščak u Rakitju, Toma i Lucija idu u Srednju strukovnu školu u Samoboru, dok je nastariji Goran prije tri tjedna ušao u Samostan sv. Franje u Puli.

Primjećuje da su sada puno manje razlike između Australije i Hrvatske nego ranije, pogotovo što se tiče životnog standarda.

Roditelji sedamdesetih preselili u Australiju

”Nama je ovdje sve pozitivno i lijepo. Nakon preseljenja nismo doživjeli kulturološki šok, jer smo se i u Sydneyu družili najviše s Hrvatima unutar tamošnje hrvatske zajednice. Djeca su i ondje pohađala folklor i igrala nogomet, baš kao što čine i ovdje”, objašnjava gospođa Marija, čiji su roditelji rođeni i odrasli u Lici, da bi se sedamdesetih godina prošlog stoljeća oboje preselili u Australiju (roditelji njezinog supruga su Hrvati iz Livna koji su kraćem šezdesetih, odnosno početkom sedamdesetih, preselili u Australiju).

Državljanstvo treba ishoditi već u iseljeništvu

”Mi smo svi hrvatsko državljanstvo ishodili još u Australiji, pa smo zato u Hrvatskoj relativno brzo uspjeli dobiti osobne iskaznice, otvoriti bankovni račun, registrirati tvrtku, upisati djecu u škole… No čuli smo da procedura dobivanja državljanstva ovdje jako dugo traje i da mnogi koji se iz dijaspore vrate bez državljanstva imaju u Hrvatskoj dosta problema”, ističe Marija Kovač te dodaje da su najviše problema imali s Carinskom upravom, koja je nekoliko tjedana zadržala njihove osobne stvari, tražeći isprva da plate carinu…

Problemi s Carinskom upravom

”Ne znam zašto bi carinu trebali plaćati na odjeću i druge predmete koji su bili u našem vlasništvu i prije preseljenja. Na kraju nismo ništa platili, jedino smo malo duže čekali da nam iz carine daju stvari koje smo iz Sydneya poslali avionski u pedesetak kartonskih kutija”, napominje.

Kaže da su prijevoz tih stvari iz Sydneya do Zagreba platili čak između 15 i 20 tisuća australskih dolara.

Jedva pronašli kuću za 9 osoba

”Mislili smo najprije slati kontejner, ali nismo znali gdje bi ga ovdje stavili. Iz Australije smo preko agencije i preko Njuškala tražili kuću za najam u okolici Zagreba, no isprva ništa nismo mogli naći. Na kraju nam je Ivičina rodica pronašla ovu nekretninu. Kada smo stigli u Zagreb, u Ikei smo kupili krevete na kat i ostali namještaj, tako da smo kuću namjestili onako kako nama odgovara”, tumači majka sedmero djece.

Na pitanje: ‘Što bi preporučili Hrvatima u dijaspori koji razmišljaju o povratku?‘, supružnici odgovaraju da bi im savjetovali da hrvatsko državljanstvo, ako ga još nemaju, svakako ishode u dijapori, odnosno prije nego što se odluče na povratak.

Savjeti onima koji razmišljaju o povratku

”Makar i ne misle da će se ikada preseliti, bolje im je da tamo zatraže državljanstvo za sebe i djecu. Jer, u životu nikad ne znaš što te čeka. Ako pak iz Australije planiraju preseliti u Hrvatsku, trebaju si naći smještaj još dok su tamo, jer bez smještaja se ne može dobiti ni osobna iskaznica, ni bankovni račun, niti se djeca mogu upisati u školu. Također, treba se dobro raspitati o svemu u vezi s carinom. Što se tiče transfera novca iz australske banke u Hrvatsku, najbolje je učiniti to najprije preko WISE računa, ili nekog sličnog financijskog mosta između udaljenih zemalja”, napominju supružnici Kovač pa objašnjavaju da se puno manje novca gubi financijskim transakcijama preko WISEa, nego kada s australskog računa direktno plaćaju u trgovinama u Hrvatskoj.

Problemi s otvaranjem računa u banci

”U trgovini namještajem u Zagrebu smo plaćali s australskom karticom, pa su nam se čudili te pitali zašto ne otvorimo bankovni račun u Hrvatskoj. No, račun ovdje nisam mogao otvoriti sve dok nisam dobio osobnu iskaznicu. A da bih dobio osobnu, trebalo mi je uvjerenje o prebivalištu. Da bih dobio to uvjerenje, morao sam ugovor o najmu kuće ovjeriti kod javnog bilježnika. Nakon toga, trebali smo čekati policijsku provjeru. Policija je dolazila dva do tri puta u roku mjesec dana nenajavljeno i u to vrijeme smo svi mi morali biti kod kuće. Nakon završene policijske provjere, uspjeli smo dobiti osobne dokumente, koji su nam bili nužni za upis djece u školu, kao i za pokretanje tvrtke te za otvaranje bankovnog računa”, kaže tata Ivica, kojega je najviše začudilo što mu u Hrvatskoj poštanskoj banci, koja je u državnom vlastništvu, nisu htjeli otvoriti račun jer nije u tom trenutku imao posao ili neki drugi izvor prihoda.

‘Svi u institucijama su nam htjeli pomoći’

”Rekao sam im: Tek sam došao, kako mogu odmah imati posao?, no nije pomoglo. Ipak, ne mogu reći da su prema meni bili grubi, iako su me odbili. Na kraju sam račun uspio otvoriti u Zagrebačkoj banci”, pomirljivo je objasnio.

I on i njegova supruga posebno su željeli naglasiti da su policijski službenici, djelatnici škola u koje su upisivali djecu, djelatnici Ministarstva demografije i useljeništva, kao i djelatnici Ministarstva znanosti i obrazovanja – gdje su išli ishoditi upis starije djece u srednju školu u Samoboru te nostrificirati svjedodžbu najstarijeg sina – bili vrlo ljubazni i susretljivi u susretu s njima.

”Na niti jednu osobu u institucijama kojima smo se obraćali za pomoć, namamo baš nikakvih primjedbi. Imamo dojam da su nas čak i pogurali, odnosno da su učinili i više od onoga što im je dužnost”, ističe Ivica Kovač.

‘Po mirisu osjetiš da si doma’

Opisao je zatim osjećaje koji su ih preplavili kada su svi zajedno potkraj prošle godine doputovali u Hrvatsku.

”Kada sletiš u Zagreb, ili Split, odmah po mirisu osjetiš da si došao doma. Kasnije odeš na groblje i vidiš ime svog pradjeda pa znaš da ti je tu mjesto. To ne znači da je lako preseliti, niti to znači da će te svi ovdje prihvatiti… I ovdje, kao i svugdje, ima dobrih i manje dobrih ljudi, što je mnogima u dijaspori teško prihvatiti. Za mnoge u hrvatskom iseljeništvu, Hrvatska je kao neka bajka. Teško im je prihvatiti činjenicu da i Hrvati mogu biti lopovi. Drugi su, pak, uvjereni da će te ovdje svi htjeti prevariti i da zato stalno trebaš biti na oprezu… Ni jedno ni drugo nije točno. Republika Hrvatska nije bitno drugačija od mnogih drugih zapadnih zemalja. No, pri preseljenju je važno biti zdrav u glavi i spreman se prilagoditi. Mi ovdje živimo od danas do sutra i nemamo straha”, tumači domaćin.

Postoji nešto vrijednije od novca

U nastojanju da što je moguće vjernije potomcima hrvatskih iseljenika u dijaspori oslika mogućnosti povratka u (pra)domovinu Hrvatsku, te probleme na koje bi, ako se odluče na povratak, mogli naići, Ivica je, iz vlastitog iskustva, opisao financijski, ali i psihološki dio priče o povratku.

”Mi smo, da se razumijomo, financijski u minusu zbog svoje odluke. No, u životu postoji i nešto što vrijedi više od novca. Svatko može, poput nas, prodati kuću i doći živjeti ovdje, jer u Hrvatskoj ima posla. Samo treba biti otvoren. Ne treba se bojati povratka, ali ne treba ni  uspoređivati život u Hrvatskoj, s onim u Australiji, Kanadi, ili nekoj drugoj zemlji” ističe otac sedmero djece.

Važno je moći se prilagoditi

Kaže da priča neće dobro završiti onome tko ne može reći: ‘Spreman sam se prilagoditi’.

”Ako ti želiš Australiju donijeti ovdje i živjeti ju ovdje, zaboravi! Osim toga, i muž i žena trebaju biti zajedno u odluci da se vraćaju. To je jako važno, jer će onda i djeca biti za to. Djeca osjete ako je to laž”, pojašnjava moj sugovornik.

Dodaje potom da su tijekom zatvaranja za vrijeme korone ljudi imali puno vremena za razmišljanje o svom životu i o onome što je u životu važno, jer su ih zatvorili ‘u kavez’ na dugo vremena. Smatra da će se još godinama osjetiti posljedice tog zatvaranja.

Policija ih tjerala iz parka i strogo kažnjavala

”Vjerujem da će u sljedećih pet godina puno obitelji doći u Hrvatsku iz Australije i Kanade, gdje je bio vrlo strogi lockdown. Nas je policija u Sydneyu više puta tjerala iz parka. Moje starije sinove su uhitili jer su vani igrali nogomet, a prišli su i meni i kćerkici, te nas tjerali doma jer smo bili zajedno u parku. Rekao sam im da su to moja djeca, s kojima i inače živim u zajedničkom kućanstvu. Pitao sam ih: Smijem li sa svojom djecom izaći u park? Rekli su: Samo dvoje istovremeno i samo na pola sata. Jednu obitelj kaznili su s čak 21.000 dolara kazne, jer su bili u parku. Globa je iznosila 3000 dolara po osobi”, prisjetio se potkraj našeg razgovora tih detalja.

I zbog toga se mnogi vraćaju

Kazao je da je policija često dolazila i pred kuće, ili u kuće, ako su sumnjali da je unutra veća skupina ljudi. Zato su, kaže, njihovi prijatelji i rođaci najčešće poskrivećki u to vrijeme ulazili u njihov dom, ili u dom nekog njihovog susjeda, gdje su nerijetko potajno imali svete mise, moljenje krunice, pa čak i krštenja.

Supružnici Kovač smatraju da je moguće da su i takva iskustva s policijom i vlastima za vrijeme korone, pridonijela činjenici da se sve više Hrvata iz Australije odlučuje vratiti u (pra)domovinu Hrvatsku.

Redovita druženja povratnika – pomažu jedni drugima

Valja podsjetiti da se mnogi povratnici iz hrvatskog iseljeništa u Zagrebu već četiri godine redovito druže na ‘Stammtish’ okupljanjima povratnika iz dijaspore. Ta druženja održavaju se obično svake zadnje subote u mjesecu (osim ljetnih mjeseci) u nekom restoranu u Zagrebu, a organiziraju ih supružnici Božić, povratnici iz Njemačke, čiju smo zanimljivu životnu priču nedavno objavili.

Na ‘stammtish’ okupljanjima povratnici se sastaju kako bi podijelili međusobna iskustva povratka u Hrvatsku, kako bi razgovarali o problemima na koje nailaze te kako bi stariji povratnici pomogli novim povratnicima te onim Hrvatima u dijaspori koji razmišljaju o povratku.

‘’Redovita mjesečna okupljanja povratnika iz hrvatske dijaspore prilika su druženje i povezivanje na poslovnom, ali i na prijateljskom temelju’’, objasnili su Marija i Dražen Božić u nedavnom razgovoru za Promise.hr (na fotografiji iznad).

”Susreti se održavaju jednom mjesečno, obično posljednje subote u mjesecu. Lokacije variraju, ali uvijek se trudimo odabrati ugodne i opuštene prostorije u kojima se svi osjećaju dobrodošli. Na susretima se može razgovarati na različitim jezicima, razmjenjivati priče, postavljati pitanja ili jednostavno upoznavati nove ljude.