Iza Josipa je ostao ‘trag u pijesku’. Pamtit ćemo ga jer je bio dobar čovjek, a takvih nam najviše nedostaje Iza Josipa je ostao ‘trag u pijesku’. Pamtit ćemo ga jer je bio dobar čovjek, a takvih nam najviše nedostaje
TweetEmailPrint U vrijeme sve prisutnijeg otuđenja, materijalizma, užurbanosti i sveopće nezainteresiranosti, prodavač Josip je iz dana u dan ustrajavao na ljudskosti. Bio je prijateljski... Iza Josipa je ostao ‘trag u pijesku’. Pamtit ćemo ga jer je bio dobar čovjek, a takvih nam najviše nedostaje


U vrijeme sve prisutnijeg otuđenja, materijalizma, užurbanosti i sveopće nezainteresiranosti, prodavač Josip je iz dana u dan ustrajavao na ljudskosti. Bio je prijateljski raspoložen prema svima s kojima je dolazio u kontakt. I zato su ga toliki voljeli

Sudeći po dirljivim objavama na društvenim mrežama, po stotinama upaljenih svijeća i buketima cvijeća ostavljenih ispred ulaza u kvartovski dućan u Prečkom (čemu se već nekoliko dana čude brojni prolaznici), prerano preminuli prodavač Josip (47) itekako je ostavio ‘svoj trag u pijesku’.

Što je to toliko značajno učinio da su njegov odlazak zabilježili čak i nacionalni mediji, da je ‘običan prodavač‘, kako je pisao Jutarnji list, a ne Milanović i Primorac, već danima glavna tema u kvartu?

Čuđenje neupućenih prolaznika

To pitanje moglo se pročitati u očima neupućenih prolaznika, koji su u subotu i nedjelju ujutro na putu do placa, zastajkivali kraj ulaza u mali Spar na uglu Dobronićeve, raspitujući se kod prodavačica i susjeda: ‘Čemu tolike svijeće i cvijeće’?

Odgovor je jednostavan: Joža je bio naprosto dobar čovjek. Prijateljski raspoložen prema svima s kojima je dolazio u kontakt, a takvih nam danas najviše nedostaje. I zato su ga mnogi voljeli.

Koga u pola osam ujutro ne bi obradovale takve riječi?

”Kako dobar pas! Ne trebate ga ni vezati. Već danima ga pratim, gledam tu kroz prozor. Ni drugi psi mu ne smetaju, ni lavež, ni ljudi koji ulaze. Uvijek vas mirno čeka tu ispred dućana”, ugodno me iznenadio jedno jutro, dok sam na pult ispred njega stavljao ono malo voća, jogurta i keksa, što sam toga dana stavio u košaru.

Josip je, za to vrijeme, pokretom glave i s osmjehom na licu pokazivao na mog labradora, koji je, kao i uvijek, mirno ležao vani ispred stepenica.

Koga, u pola osam ujutro, ne bi obradovala takva opaska? Pažljiva i usredotočena, a ne banalna i površna – tek da se nešto kaže?

Ustrajavao na ljudskosti

Da se razumijemo, Josip i ja nismo se znali od ranije, premda sam ga viđao razgovorljivoga i opuštenoga usred jutarnje nervoze u tom skučenom dućanu.

I nerijetko sam se čudio tom njegovom miru…

Sada znam zašto ga toliki po dobrome pamte: u vrijeme sve prisutnijeg otuđenja, nametnutog materijalizma, užurbanosti i sveopće nezainteresiranosti, on je iz dana u dan ustrajavao na ljudskosti.

Zapitamo li se ikada – hoće li i iza nas ostati tako značajan trag, kao iza Josipa? Trag koji vrijedi stoput više od pompe kakvu obično viđamo nakon odlaska neke moćne, bogate i javno poznate osobe?

Trebali bi. Dok je još vrijeme…

FOTO: Facebook grupa Prečko moj kvart