Izgubili oboje djece, živjeli u bijedi, no nisu se dali; danas im susjedi kažu: ‘Samo Bog vas je poslao’

”Naš Velimir je umro ’96. od posljedica distrofije mišića. Supruga je s njim, zbog liječenja, iz Bihaća otputovala u Zagreb 1994. Trebala je ići i kćer Renata, ali joj nisu dali jer je, premda djevojka, bila vojni obveznik. Kasnije je Bihać bio u okruženju i nije se moglo van. Tada su mnogi poginuli. Među njima i naša Renata”, veli snuždeno Josip C., kojega danas poznaju gotovo svi stanari zgrade u Šibenskoj ulici, jer mnogima dolazi na vrata kad god im treba nešto popraviti… ”Svi mi volimo novac, ali ne mora nam on biti prvi. Kada doživimo ovo – (pokazuje na osmrtnicu svoje kćeri), onda tek vidimo koliko vrijedi zdrava ruka ili noga, odnosno dobri ljudi koji nas okružuju”, zaključuje

Kada po prvi puta uđete u nečiji dom, dovoljno je, ponekad, tek nekoliko trenutaka da osjetite ugodu, toplinu i istinsku dobrodošlicu. Ne zbog kožnog naslonjača u koji ste se zavalili ili skupog pića kojim su vas ponudili, već radi ukućana koji zrače mirom i dobrotom.

Upravo se tako potpisnik ovih redaka osjećao u zagrebačkom domu Mare i Josipa C., supružnika koji su u pola stoljeća zajedničkog života primili toliko teških životnih udaraca da bi čovjek pomislio da su slomljenoga duha, bezvoljni i pesimistični.., no koji, unatoč tragedijama i teškoćama koje su se na njih strovalile, oduševljavaju unutarnjim mirom, životnošću i vedrinom.

Ipak, traumatični događaji i na njih su ostavili traga.

”Najgore je bilo preživjeti ovo”, govori snuždeno Josip dok pokazuje preslike smrtovnica svoje kćeri i sina.

‘‘Renata C. rođena je u Bihaću 8. ožujka 1974. godine od oca Josipa i majke Mare. Odrastala je u obitelji uz brata Velimira koji je umro osam mjeseci nakon njene smrti. Renata je bila odlična učenica u osnovnoj i Srednjoj ekonomskoj školi, izuzetno aktivna u izvannastavnim školskim programima, zbog čega je dobila brojne pohvale i diplome. Njen mladi život ugasio se 13. srpnja 1995.”, stoji zapisano u spomen obilježju za civilne žrtve rata na području Bihaća te u prigodno izdanoj brošuri – koju njezini majka i otac brižno čuvaju, a nerijetko i nanovo listaju kako bi opet vidjeli ‘svoga anđela’.

Nakon ‘Oluje’ stigao u Zagreb; nažalost, bez kćeri

”Nakon kćeri, izgubili smo i sina. Naš Velimir umro je 1996. od posljedica progresivne distrofije mišića. Supruga je s njim, zbog daljnjeg liječenja, iz Bihaća otputovala u Zagreb 1994. godine. S njima je trebala ići i Renata, ali joj nisu dozvolili da napusti grad! Premda djevojka, bila je vojni obveznik. Kasnije je Bihać bio u neprijateljskom okruženju i nije se moglo van. Tada su i mnogi ‘civili’ poginuli. Među njima i naša kćer”, veli Josip pa odmah dodaje da je njegovoj supruzi svo to vrijeme bilo puno teže nego njemu.

Kaže da je on u vrijeme rata služio u HVO-u, gdje je, kao 45-godišnjak, raspoređen u kuhinju. Nakon ‘Oluje’ stigao je u Zagreb te se pridružio ženi i sinu. Nažalost, bez Renate.

”Surpuga Mara je uvijek bila s djecom te se, još u Bihaću, dizala prije zore da bi oribala kafiće u kojima je radila. Morala je to dovršiti prije nego se sin probudi i prije nego ga je vodila u školu. Kasnije, u Zagrebu, vodila ga je liječnicima i sama brinula o njihovom prehranjivanju i preživljavanju”, naglašava Josip, a njegova žena dodaje da ih u životu drži to što su jaki i hrabri te što, unatoč nevoljama, ne odustaju tako lako.

”Mir je u životu najvažniji. I da se poštujemo nas dvoje. Imali smo problema, napatili se, ali se nikada nismo tukli ni svađali. Nesuglasica ima, ali se sve riješi. Vrijeme vratiti ne možemo. No, ne damo se”, tumače njih dvoje.

Djelatnice Caritasa obilaze starije korisnike

Gospođa Mara ne odustaje nuditi nas kavom pa se ugodan miris ubrzo širi prostorijom (u posjet supružnicima Josipu i Mari došao sam u društvu gospođe Jadranke Bosnar, voditeljice Socijalne službe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije, a u sklopu akcije obilaska svih korisnika Caritasove pomoći starijih od 65 godina na području Zagreba i okolice – op. a.).

Taj su jednosobni stan, kao zaštićeni najmoprimci, Mara i Josip dobili od Grada Zagreba na korištenje 2008., godine, nakon trinaest godina borbe s kroničnom besparicom i potucanja po raznim barakama i jeftinim podstanarskim sobama u glavnom gradu Hrvatske.

”U početku sam pomagao bratu postolaru, koji je u Nami iznajmio prostor te tamo držao mali postolarski štand. Kasnije sam otišao na burzu te sam tri godine čekao na mirovinu. Godinama sam primao 800 do 900 kuna socijalne pomoći mjesečno. U to vrijeme živjeli smo u baraci na Peščenici, gdje smo stanarinu plaćali 400 kuna. Ni vode nismo imali, pa ju je šogor dovozio u kanistrima. No, krpali smo se nekako. Ponekad sam za 50 do 100 kuna dnevno radio kao pomoćni radnik s molerima, ili obavljao druge poslove u građevini. Nakon deset godina boravka u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, 2005. godine stekli smo pravo tražiti stan od Grada Zagreba. Iste godine predali smo zahtjev, a 2008. uselili smo u ovaj (jednosobni) gradski stan. Plaćamo 70-ak kuna zaštićene najamnine te režije koje iznose od 600 do 700 kuna mjesečno. Sretni smo i zadovoljni jer sada imamo krov nad glavom”, tumači naš domaćin.

Više od svega, vesele ih ljudi

Njega, veli, poznaju gotovo svi stanari njihove zgrade u Šibenskoj ulici, jer mnogima dolazi na vrata – kad god im nešto treba u stanu popraviti.

Kaže da sada mjesečno prima 1500 kuna mirovine, dok njegova supruga od centra za socijalnu skrb dobiva 420 kuna za tuđu njegu i pomoć. Oboje se vesele Covid dodatku, koji bi trebao iznositi po 400 kuna za njih dvoje, a zahvalni su i na pomoći u hrani i odjeći koju dobivaju od Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Od Caritasa su, kažu, dobili i novac za štednjak, u kojem je gospođa Mara, dok smo razgovarali, ispekla ukusni domaći kruh. I odmah ga nesebično ponudila te nas nagovarala da dio ponesemo sa sobom.

”Naša predstavnica stanara često kaže: ‘Samo Bog vas je poslao’, uključila se u razgovor gospođa Mara te pokazala ključeve još dva stana u istoj zgradi: jedna samohrana majka – gospođa Tihana i stariji susjed, gospodin Željko, dali su im rezervne ključeve da pripaze na njihove stanove, ili da otključaju i uđu ako se, ne daj Bože, njima nešto nepredviđeno dogodi.

Na pitanja ‘što misle, što je u životu najvažnije te što ih najviše veseli’, odgovaraju da je najvažnje ostati čovjek te da se u životu sve jednom vrati; dobro – dobrim, a loše – još gorim.

”Vesele nas ljudi. Sretni smo jer ste nam došli u posjet”, primijetila je gospođa Mara, a sličnom porukom nadovezao se njezin suprug:

”Svi mi volimo novac, ali ne mora nam on biti prvi. Kada doživimo ovo – (pokazuje na osmrtnicu kćeri Renate), onda tek vidimo koliko vrijedi zdrava ruka ili zdrava noga te dobri ljudi koji nas okružuju”, zaključio je Josip C.

Starost u siromaštvu, uz bolesti i samoću; svaka pomoć je dragocjena

Djelatnice Socijalne službe Caritasa Zagrebačke nadbiskupije od travnja ove godine obilaze sve potrebite Caritasove korisnike starije od 65 godina – kako bi vidjele kako im još, u otežanim okolnostima zbog pandemije te potresa, mogu pomoći  – uz ovo što već pružaju. Prvenstveno je, kažu, smisao posjete susret i blizina, odnosno pružanje podrške korisniku.

”Mnogi od naših korisnika starije životne dobi su bolesni, a primanja su im niska pa često nemaju dovoljno sredstava za zdravstvene, stambene i druge životne potrebe. Također nemaju dovoljno informacija o socijalnim pravima koja mogu ostvariti, te im se redovito pruža i savjetodavna pomoć.

Uvjerili smo se, također, da je mnogima samoća veliki problem. Ljudi su se otuđili jedni od drugih, međutim uvijek ima onih koji će pomoći drugome, baš poput gospođe Mare i gospodina Josipa”, istaknula je Jadranka Bosnar, voditeljica Caritasove Socijalne službe, u čijem društvu je potpisnik ovih redaka nekoliko dana zaredom obilazio starije i potrebite građane Zagreba.