Prekaljenog ratnog pilota i umirovljenog brigadira Ivana Selaka zgrozila je i zaprepastila činjenicu da se u hrvatskim medijima navodi koliko se oružja šalje Ukrajini. “To ne samo da je pogrešno, nego je i smiješno. Tako izazivaš Putina. Ako to radiš, radi to tiho. Bilo mi je smiješno, tužno i žalosno čuti našu stranu kako se hvalisa ”, kazao je Selak. Još oštrija bila je saborska zastupnica Vidović Krišto, koja je natuknula kako se Plenković i Vlada RH svjesno i namjerno igraju vatrom, samo kako bi skrenuli pozornost s vlastitih koruptivnih afera i sustavne pljačke Hrvatske?!
Kada se u ljeto 1991. intenzivirala brutalna agresija na Hrvatsku i kada su dan za danom granate i projektili razarali sve više hrvatskih gradova i odnosili sve više života, novinari svih relevantnih hrvatskih medija dobili su jasne upute (posve razumljivo u takvim okolnostima) kako se u ratu može, a kako ne smije izvještavati. Oni koji su pisali o događajima na bojištu znali su da ne smiju u tekstovima precizno otkrivati ni položaj, ni brojnost hrvatskih postrojbi, kao ni bilo koje druge detalje koji bi mogli koristiti neprijatelju.
Svi smo tada (primjerice u Večernjem listu) znali da se ne piše i ne govori o vrsti i količini naoružanja koje hrvatske postrojbe imaju, odnosno nemaju, da se ne piše o tome koliko je hrvatskih postrojbi gdje raspoređeno i koliko im i kakvog oružja uskoro stiže (ili ne stiže), te da se ne smije pisati ni gdje su točno udarile neprijateljske granate i projektili – jer su agresori u početku uz pomoć takvih, neoprezno objavljenih informacija, kasnije korigirali paljbu te su sutradan bolje ciljali željene mete.
Zar nemaju pojma što znači rat?
Začuđuje, stoga, što danas, prema svemu sudeći, ni oni najodgovorniji u Hrvatskoj (premijer, ministri te njihovi glasnogovornici…) nemaju ni elementarnog znanja o pravilima informiranja i nužnim mjerama opreza za vrijeme rata.
Tako se ovih dana na sva zvona, u središnjim informativnim emisijama, objavljuje koliko se ovoga i onoga šalje iz Hrvatske Ukrajini, koja je već dulje od tjedan dana u zastrašujuće krvavom ratu i koju napada jedna od najjačih vojnih sila u svijetu.
Ukrajina ratuje protiv nuklearne sile kojoj je na čelu nepredvidivi i krvožedni bivši agent KGB-a, a naši premijer i ministri kao da se trude pokazati koliko su u stvari neiskusni i nedorasli (?), pa poimence nabrajaju što sve, eto, Hrvatska šalje Ukrajini.
Nad ovim potencijalno vrlo štetnim postupcima najodgovornijih ljudi u Hrvatskoj zgrozio se i hrvatski branitelj, umirovljeni brigadir i pilot Ivan Selak, u razgovoru s novinarkom RTL-a.
Selak je komentirao, između ostaloga, činjenicu da se u mnogim hrvatskim medijima navodi koliko se oružja šalje Ukrajini.
V. Krišto: Zašto Vlada RH ne štiti nacionalne interese?
“To ne samo da je pogrešno, nego je i smiješno. Tako izazivaš Putina. Ako to radiš, radi to tiho. Bilo mi je smiješno, tužno i žalosno čuti našu stranu kako kaže koliko smo pušaka podijelili umjesto da šutiš i kažeš ‘poslali smo vam humanitarnu pomoć’, ali šuti o oružju”, kazao je Selak.
Još oštrija od Selaka bila je saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto, koja je natuknula da se Plenković i Vlada RH namjerno igraju vatrom, samo kako bi skrenuli pozornost s vlastitih koruptivnih afera i sustavne pljačke Hrvatske. Sadržaj saborskog obraćanja Karoline Vidović Krišto premijeru Plenkoviću ovdje prenosimo u cijelosti:
”Posao vlade svake države jest rješavati probleme. Redovne, ili izvanredne – kao u pitanju rata u Ukrajini, to jest, na granici Europske unije.
Ali, Hrvatska nije pozvana rješavati sporove u kojima sudjeluju nuklearne sile, samim tim ova točka jest dokaz da Vaša Vlada pokušava obmanuti javnost, kako bi se Hrvatska bavila navodnom ratnom ugrozom, a samo iz razloga da se ne bi bavili padom standarda, pritvorenim ministrom Horvatom i ne-pritvorenim potpredsjednikom Miloševićem.
Hrvatska koja je sama prošla kalvariju rata treba i mora biti solidarna s patnjama ukrajinskog naroda i primiti izbjeglice iz Ukrajine – ali nikakve vojne aktivnosti ne smije činiti. Uplitanje u ratni sukob kroz slanje naoružanja jest avanturizam i štetno za Hrvatsku.
Od današnje rasprave nikome neće u Ukrajini biti bolje, rasprava o ovoj temi je jalova i nije u hrvatskom interesu.
No, pogledajmo činjenice, pogledajmo kako pojedine države štite svoje nacionalne interese i kako se odnose prema ovome sukobu:
Američki predsjednik Biden prilikom objavljivanja sankcija Rusiji izjavio je – citiram: „Činimo to jer je to u našem vlastitom interesu.”
I doista, Sjedinjene države nisu uvele sankcije ni na naftu, ni na plin – iz jednostavnog razloga što bi to utjecalo na cijenu benzina za građane SAD-a. Jer, Amerikanci ne mogu podnijeti činjenicu da im je benzin jedan dolar. U Hrvatskoj je, inače, benzin gotovo dva dolara. Hoću reći, američki predsjednik vodi brigu o interesima Amerikanaca.
Isto tako, njemački kancelar Olaf Scholz u nedjelju je objavio niz mjera kako bi osigurao energetsku neovisnost Njemačke, ali i borbenu gotovost njemačke vojske, te je u tu svrhu osnovan fond od 100 milijardi eura koji treba njemačku vojsku učiniti efikasnom i operativnom.
‘Samo da se zaboravi na Ćorića, Aladrovića, Miloševića…’
Mađarski, pak, premijer Viktor Orban donio je odluku da neće dopustiti prijevoz vojne pomoći Ukrajini, obrazlažući tu odluku kako Mađarska vodi brigu o interesima mađarske manjine u Ukrajini, te da je Mađarska u ovom sukobu neutralna.
U svim ovim državama građani osjećaju na svome standardu, na cijeni benzina, na dostupnosti zdravstvenih usluga, na demografskim mjerama – da njihove vlade vode politiku zaštite nacionalnih interesa, i da rade za svoje građane.
Vladine mjere za potporu hrvatskim građanima i gospodarstvu koje je Plenković spomenuo, mogu se smatrati vicem, a ne mjerama. To nisu nikakve mjere. Jer pad standarda građana usred rasta cijena energenata je dramatičan, kao i ugroza za hrvatsko gospodarstvo.
Predsjednik vlade i zastupnici vladajuće većine ponašaju se kao da Hrvatska država treba imati nekakvu aktivnu ulogu u rusko-ukrajinskom sukobu – što je apsolutno groteskno, apsurdno i neozbiljno.
No, motiv za tu teatralnu dramatičnost leži u činjenici da se kroz priču o rusko-ukrajinskom sukobu neće govoriti o tome da je Plenkovićev ministar skupa s Pupovcem krao novce iz proračuna, da mu je ministar gospodarstva i energetike Ćorić izravno optužen za zlouporabu svog položaja – i to od svog najbližeg suradnika, da su mu potpredsjednik vlade Milošević i ministar Aladrović pod istragom, da je DORH dokazivo pod političkim utjecajem – pa, uhiti Darka Horvata, ali ne uhiti njegovog potpredsjednika Miloševića? Apsurd.
Vlada treba predlagati izvanredne točke dnevnog reda, kao što je ova danas, ali po pitanju korupcije, po pitanju pada standarda hrvatskih građana, po pitanju stanja u zdravstvu, poljoprivredi i školstvu.
‘Plenković osobno upetljan u korupciju’
Gospodine Plenkoviću, jedino što Vi radite jest putem korumpiranih medija obmanjivati javnost, te pričati o svemu i svačemu kako se samo ne bi govorilo o onome što je presudno za hrvatske građane.
Vrlo brzo će Vam se to obiti o glavu. Vi nemate pravo ne reagirati na ključne probleme hrvatske države i dužni ste, kao i Biden, Scholz ili Orban, voditi politiku koja štiti interese svojih građana.
Ovo što Vi radite jest protivno interesima hrvatskih građana. Vi mislite da kroz kontrolu medija možete prikriti osobnu upletenost u korupciju, kao u slučaju Vašeg osobnog prijatelja, odvjetnika Danijela Klobučara i CERP-a?
Završit ću s jednom njemačkom poslovicom: „Božji mlinovi melju sporo, ali sigurno melju.“ I koliko god Vi mislili da u Hrvatskoj neće biti uspostavljena vladavina prava – ja Vas uvjeravam da će u Hrvatskoj doći vrijeme jednakosti pred zakonom i kulture odgovornosti, i nitko neće biti iznad zakona – ni Vi, ni Pupovac, ni Jandroković.
A vama zastupnicima koji glumite uvrijeđenost zato što se netko usuđuje govoriti o vašoj korupciji poručujem da će istina pobijediti a krasti vlastiti narod nije domoljublje već čin izdaje i grijeha”, istaknula je saborska zastupnica Vidović Krišto u obraćanju premijeru Plenkoviću i zastupnicima u Hrvatskom saboru.
FOTO: Screenshot videosnimki
Kada se u ljeto 1991. intenzivirala brutalna agresija na Hrvatsku i kada su dan za danom granate i projektili razarali sve više hrvatskih gradova i odnosili sve više života, novinari svih relevantnih hrvatskih medija dobili su jasne upute (posve razumljivo u takvim okolnostima) kako se u ratu može, a kako ne smije izvještavati. Oni koji su pisali o događajima na bojištu znali su da ne smiju u tekstovima precizno otkrivati ni položaj, ni brojnost hrvatskih postrojbi, kao ni bilo koje druge detalje koji bi mogli koristiti neprijatelju.
