Jhon iz Perua: Vratio se u domovinu predaka nakon 165 godina i gradi novi život u Hrvatskoj
Iseljeništvo i svijetIzdvojeno 25. studenoga 2025. Damir Kramarić
Nakon što su mu u Amsterdamu gotovo onemogućili ulazak u Europu, Jhon Bryan Bogdanovich stigao je u Hrvatsku odlučan pronaći svoje korijene, naučiti jezik i izgraditi novi život. Priča o mladom Peruancu hrvatskih korijena otkriva koliko je povratnicima teško probiti se kroz birokraciju, ali i koliko daleko može odvesti hrabrost, upornost i pomoć jednog čovjeka koji vjeruje u povratak hrvatskog iseljeništva
Puno hrabrosti i vjere u ljude trebalo je Jhon Bryan Bogdanovichu (34), Peruancu hrvatskih korijena, da se u veljači ove godine sam samcat odvaži na trajno preseljenje u zemlju koju je njegov šukundjed Andrija (Andres) Bogdanović napustio otprilike 1860. godine – kada se brodom iz Komiže otisnuo prema dalekom Pacasmayou, gradu na pacifičkoj obali sjevernog Perua.
Jhonovo putovanje u zemlju svojih predaka umalo je, naime, završilo ekspresnom deportacijom u Južnu Ameriku. I prije no što je stupio na hrvatsko tlo, službenici za imigraciju u Amsterdamu htjeli su ga prisilno vratiti jer sa sobom nije, prema njihovoj procjeni, ponio dovoljno novca.
Tada ga je u telefonskom razgovoru s nizozemskim službenikom od deportacije spasio Verko Kutleša, predsjednik Udruge za povratak Hrvata u Hrvatsku iz Zagreba – kojega je Jhon nedugo prije toga upoznao preko Facebooka. Kutleša je sumnjičavom Nizozemcu objasnio da će Jhon uskoro dobiti hrvatske papire jer je potomak Hrvata, te da mu je on već osigurao posao i stan u Zagrebu.
Osigurali mu drugi let za Zagreb
”Rekao sam mu i da sam preko 30 godina radio u Hrvatskoj policiji kao glavni policijski inspektor i unutarnji revizor u Kabinetu ministra, nakon čega su Jhona pustili te mu osigurali drugi let za Hrvatsku”, objašnjava taj rođeni Imoćanin, koji se u ovom slučaju pokazao doista kao prava ljudina.
Preko Verka Kutleše i gore potpisani novinar je stupio u kontakt s vrlo zanimljivim i osebujnim doseljenikom iz Perua. Razgovarali smo u jednom kafiću u zapadnom dijelu Zagreba, a budući da Jhon ne zna dobro hrvatski (dok engleski tek natuca) pomogla nam je aplikacija za prevođenje sa španjolskog na hrvatski i obratno.
‘Teško je kada ne znate jezik’
”Zbog jezične barijere, početak u Hrvatskoj bio mi je dosta težak. No, od prvog listopada ove godine kroz program Croaticum na Filozofskom fakultetu u Zagrebu svakoga dana učim govoriti i pisati. Poanta je da, kada preselite, prvo naučite jezik svojih predaka. Mislim da će mi znanje hrvatskoga biti vrlo korisno za snalaženje u društvu i na poslu, a ako je moguće – i za izgradnju života ovdje”, tumači Peruanac hrvatskog podrijetla.
Dodaje da bi, ako bude moguće, htio ostati živjeti u Hrvatskoj i zasnovati obitelj ovdje. Želio bi, kaže, dovesti i svoju obitelj iz Perua, ali je svjestan da se najprije mora skrasiti, pronaći stabilan posao, zaraditi dovoljno novca te si osigurati mjesto za život…
Sklada pjesme o iseljenicima
”Ako nemam dovoljno novca, ne bi imalo smisla dovoditi još ljudi. Vjerujem da identitet Hrvatske i njezinih potomaka iz različitih dijelova svijeta treba sačuvati, te održavati kulturu, običaje i jezik kako bi nasljeđe ostalo zauvijek. Želio bih ovdje razvijati svoju umjetnost, uključujući u nju i hrvatske običaje te kulturu”, napominje mladi magistar psihologije, bivši profesor, instruktor kuhanja, te svestrani glazbenik i pisac.
Skladao je, kaže, pjesmu o povratku hrvatskih potomaka iz najudaljenijih dijelova svijeta u pradomovinu Hrvatsku. Na španjolskom je napisao te uglazbio i 20 pjesama o životu na moru te na otocima u Dalmaciji. Pjesme opisuju kako ljudi putuju i ostavljaju svoje obitelji, baš kao što je to učinio i njegov prapradjed prije punih 165 godina.
Dok pjeva, oči mu krijese
Na mobitelu mi pušta video snimku na kojoj je snimljen kako s putnom torbom čeka ukrcaj na zrakoplov, dok se u pozadini čuje emotivna melodija. Najednom zapjeva, dok sjedimo u kafiću, a oči mu krijese. Pjeva doista odlično. I strastveno.
”Napisao sam i knjigu o svom životu u Peruu, o tome kako sam došao u Hrvatsku i što sam sve ovdje prošao. Želim da knjiga ostane kao uspomena mojoj obitelji u Peruu i rodbini u Hrvatskoj. Moja priča pokušava odgovoriti na pitanje je li moguće da netko dođe iz sasvim drugog dijela svijeta i da napreduje i živi u Hrvatskoj”, objašnjava multitalentirani sugovornik.
”I, je li moguće”, pitam ga.
Neki ga čudno gledali
Nakon kraćeg razmišljanja, potvrdno kima glavom.
”Sigurnost je ovdje puno bolja nego u Peruu, a ljudi su dobri. Neću poreći da su me na ovaj ili onaj način znatiželjno gledali, pokušavajući – na temelju boje moje kože – pogoditi odakle sam. No, to me ne smeta. Ponekad se čak usudim obratiti im se i reći: o da, Peruanac sam, ali sam i hrvatskog podrijetla. Tada se njihov stav promijeni, razvesele se, skaču okolo i uzbuđuju se. Većina ljudi ovdje su puni poštovanja, a ako vidim nekoga tko me čudno gleda, maknem se dalje. Nisam došao svađati se. Došao sam raditi, naučiti jezik te poboljšati kvalitetu života te života svojih roditelja”, tumači Jhon.
Bez Verka ne bi savladao silne prepreke
Vidi se da pažljivo bira riječi, ali i da brzo razmišlja. Inteligentan je i prilagodljiv. I nije izbirljiv.
Brzo se, zbog svega navedenog, zbližio s Verkom Kutlešom. Ovaj se, pak, svojski potrudio da mladom Peruancu olakša život u novoj sredini: pronašao mu je stan i posao, pomogao da otvori račun u banci, da osigura stipendiju za program učenja hrvatskog jezika u Zagrebu, a o pomoći pri prijavi boravka, dobivanju OIB-a i potvrde za Hrvate iz iseljeništva da i ne govorimo.
”Problem je što, unatoč stalnim pozivima potomcima Hrvata iz iseljeništva te lijepim riječima naših političara, Jhon prvih pet mjeseci nije mogao u Hrvatskoj legalno raditi. Tek nakon što je dobio dozvolu za privremeni boravak, mogao se legalno zaposliti, a sada može zatražiti i hrvatsko državljanstvo, što je i učinio. Dugo nije mogao otvoriti ni račun u banci, jer nije imao posao. Nitko mu nije mogao poslati novac. Sve su to tegobe s kojima se suočavaju povratnici. Te probleme bi pod hitno trebalo rješavati”, napominje Kutleša, nedavno umirovljeni državni službenik, po struci magistar ekonomije, koji s puno entuzijazma i empatije svakodnevno komunicira s brojnim potomcima Hrvata u iseljeništvu.
‘Zašto ne smiju odmah raditi?’
Zalaže se, kaže, za izmjene Zakona o strancima i Zakona o radu, kako bi i Hrvati povratnici (bez državljanstva) odmah nakon prijave boravka mogli u Hrvatskoj početi raditi – baš kao što to mogu azilanti i druge osobe zaštićene prema međunarodnim propisima (doseljenici iz ratnih područja poput Ukrajinaca, Palestinaca…)
”Mnogi povratnici, pogotovo iz Južne Amerike, ne mogu si priuštiti nekoliko mjeseci biti ovdje bez ikakvih primanja”, tumači čelnik Udruge za povratak Hrvata u Hrvatsku, koji je Jhonu ljetos pronašao i posao kuhara u jednom hotelu u Korčuli.
Radio kao huhar u hotelu u Korčuli
Direktorica Kadrovske u tom hotelu je i sama povratnica iz Kanade, a ona, tumači, želi zapošljavati prvenstveno Hrvate i potomke Hrvata iz hrvatskog iseljeništva. Tako se i Jhon, uz pomoć bogatog radnog iskustva iz Perua, brzo prilagodio na novi posao, objašnjava Verko.
Jhon, pak, otkriva da je u hotelu ljetos zarađivao 1100 eura mjesečno, s tim da su mu hrana i smještaj bili osigurani (besplatni). U Peruu je zarađivao 770 eura mjesečno, što i nije tako malo za tamošnje prilike, ali je problem, veli, što je stanje u zemlji sve nestabilnije, inflacija sve viša, a kriminal i nasilje, pa i opasnosti po život, su sve prisutniji.
Sve više kriminala u Peruu
”Bivši predsjednik Perua, Pablo Kuczynski, dopustio je venezuelanskim migrantima ulazak u zemju. U Peru su tako ušli i mnogi kriminalci. Sigurnost u zemlji sada nije dobra”, tumači Bogdanovich pa se brzo nadopunjuje tvrdnjom da nije problem u migrantima već u tome što useljavaju mnogi neobrazovani ljudi i kriminalci. Kao glavnu prednost Hrvatske navodi znatno bolju sigurnost i gospodarsku stabilnost.
U razgovor se tu uključio Kutleša kazavši da su mu gradonačelnici Zadra i Orebića, s kojima je razgovarao o Jhonovom mogućem zaposlenju, kazali da bi mu, čim nauči hrvatski, mogli pronaći posao psihologa, jer je to zanimanje kod njih u Orebiću i u Biogradu na moru, pa i u cijeloj Hrvatskoj sve traženije.
‘Nisu opisali sve detalje i proceduru’
Čelnik Udruge za povratak Hrvata u Hrvatsku potom je upozorio na mnoge birokratske prepreke i nejasnoće u proceduri s kojima se susreću povratnici iz iseljeništva, pogotovo oni koji dođu bez hrvatskog državljanstva.
”Nigdje nisu objašnjeni svi detalji. Nemoguće je na jednom mjestu pronaći detaljno opisanu administrativnu proceduru s kojom se u Hrvatskoj susreću povratnici iz iseljeništva. Nejasno je, primjerice, gdje se i kako dobiva OIB. S Jhonom sam najprije išao u Poreznu upravu, gdje su mu dali jedan OIB. Kasnije je u policiji dobio drugi OIB. U policijskoj postaji su nam tada objašnjavali da mora ići u Poreznu poništiti njihov OIB, no kada smo došli u Poreznu, rekli su nam da to nije točno, već da OIB treba poništiti u policijskoj postaji. OIB, naime, izdaje Porezna uprava, ali i MUP, a propisano je da ga mora poništiti onaj tko je zadnji izdao OIB.
Uvijek iznova traže iste dokumente
Pokazalo se, dakle, da ni službenici ne znaju kakva je procedura. Osim toga, za sve papire potrebno je priložiti hrpu dokumentacije, s tim da vas na svakom koraku ponovno traže iste dokumente koje ste već ranije priložili. Sva ta procedura je dosta mučna i predugo traje”, napominje Verko Kutleša.
Pita se zašto na jednom mjestu, primjerice na web stranici Ministarstva demografije i useljeništva, nisu jasno opisani svi propisani koraci, odnosno zašto nije navedeno koje sve papire Hrvati iz iseljeništva trebaju priložiti ako žele dobiti najprije potvrdu (koja služi za dobivanje dozvole za privremeni boravak s kojom se mogu zaposliti), a kasnije i hrvatsko državljanstvo. Trebalo bi, kaže, opisati prvi korak, pa drugi korak, pa sve sljedeće korake, a vajalo bi, smatra, navesti kratko i jasno i potrebnu dokumentaciju za svaki korak.
Jhon: ‘Verko je sjajna osoba’
Zanimljivo je, nakon svega, bilo čuti Jhonovo mišljenje o čovjeku koji mu već mjesecima svakodnevno pomaže snaći se u novoj sredini:
”Iako sam Verka nedavno upoznao preko Facebooka, mogu reći da je on čovjek s vrijednostima i načelima koji istinski voli svoju zemlju. On je spreman toliko toga uraditi, a ne traži ništa zauzvrat. Osoba je koja mnogo toga čini sa željom da osigura da se njegova zemlja održi, na način da se vrate potomci Hrvata iz svih dijelova svijeta. To je izuzetno vrijedan cilj i zato je on sjajna osoba. U njemu sada imam dobrog prijatelja”, kazao je potkraj našeg razgovora Jhon Bryan Bogdanovich.
Doživljava ga kao vlastitog sina
Slično je o njemu govorio Verko Kutleša koji ga, kako kaže, sada doživljava kao vlastitog sina (gospodin Kutleša ima trojicu odraslih sinova – op.a.)
”Družimo se otkada je došao. Nakon što smo zajednički u Orebiću i na Korčuli dogovorili sve detalje njegovog zaposlenja u korčulanskom hotelu, otišli smo zajedno na tjedan dana u moju kuću u Imotski. Obišli smo tada nekoliko mjesta u Hercegovini, bili smo u Mostaru i Jablanici, potom u Međugorju, vodio sam ga na najljepšu plažu na svijetu u Brelima, u Makarskoj, u Split i u Trogir. Nakon što bi se uvečer vratili mojoj kući u Imotski, on bi obično pripremio večeru. Sprema najčešće južnoamerička jela s puno tijesta i povrća. Povrće najprije poprži, a potom umota u tijesto. Odličan je kuhar i sve je bilo vrlo ukusno”, napominje Kutleša.
Prvi u obitelji koji je istraživao hrvatske korijene
Objašnjava da je Jhon, zbog početka programa učenja hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu, krajem rujna prekinuo raditi u hotelu na Korčuli, te se preselio u Studentski dom „Dr. Ante Starčević „ , zvani Šara u Zagrebu, gdje i sada boravi. Cimer mu je potomak hrvatskog iseljenika iz Čilea, koji također uči hrvatski, kako bi jednog dana mogao ostati u domovini svojih predaka.
Valja napomenuti da osim hrvatskih, Jhon ima i talijanske, španjolske, te kineske korijene. Kazao nam je da je on prvi u njegovoj obitelji koji je bio zainteresiran za istraživanje obiteljskog stabla, te za upoznavanje s hrvatskih korijenima, s hrvatskom kulturom, poviješću, običajima i jezikom… Na kraju se, prvi u obitelji i to čak 165 godina nakon što je njegov šukundjed otplovio u suprotnom smjeru, odlučio vratiti u pradomovinu Hrvatsku.
‘I Hrvatima osigurati sve ono što dobivaju azilanti!’
Predsjednik Udruge za povratak Hrvata u Hrvatsku na osnovu svog iskustva s hrvatskom administracijom, predložio je da se propiše kraći postupak dobivanja Potvrde za privremeni boravak za Hrvate iz iseljeništva, a smatra da bi i hrvatski useljenici trebali dobiti i sve beneficije koje dobivaju azilanti (npr: smještaj na teret državnog proračuna do 2 godine, učenje hrvatskog jezika, socijalna skrb itd.).
Opisao je kroz kakve su sve birokratske peripetije on i Jhon zajednički prošli.
”Nakon njegovog dolaska u Zagreb 22. veljača ove godine, Jhona sam smjestio u stan, te s njim i njegovim stanodavcem otišao na policiju prijaviti kratkotrajni boravak od 3 mjeseca.
Poslije 15. ožujka, kada je izišao novi Zakon o strancima koji je propisao dobivanje potvrda za hrvatske useljenike radi podnošenja zahtjeva za privremeni boravak, pomogao sam Jhonu oko podnošenja zahtjeva za dobivanje ‘Potvrde’ u Ministarstvu demografije i useljeništva RH .
Nakon dobivene potvrde podnio sam Zahtjev za odobravanje PRIVREMENOG BORAVKA u svrhu useljavanja i povratka hrvatskih iseljenika u Hrvatsku.
Kada je Jhonu odobren privremeni boravak, dobio je 11. srpnja DOZVOLU ZA PRIVREMENI BORAVAK koja izgleda kao osobna iskaznica. Temeljem odobrenog privremenog boravka i stjecanja dozvole za privremeni boravak, Jhon ima pravo raditi”, tumači proceduru Verko Kutleša, kako bi se i drugi potomci Hrvata iz iseljeništva lakše snašli nakon dolaska u Republiku Hrvatsku.
FOTO: Snimio Damir Kramarić; arhiva Jhon Bryan Bogdanovicha
Iz Sydneya u Svetu Nedelju: “Prodali smo sve i krenuli iz početka sa sedmero djece”
Još ima nejasnoća oko ‘Biram Hrvatsku’; evo kako povratnici mogu do tih poticaja
Povratnici iz Njemačke, Austrije i Australije otkrivaju izazove i prednosti života u RH: ‘Nismo požalili, ali…’
Ostavili Australiju i pokrenuli posao na Čiovu: ‘Ovdje je život bolji, djeca ne žele natrag!’
