Karakaš svirao Lički bećarac, čitao odlomke o djetinjstvu te oduševio skromnošću i jednostavnošću
KulturaHrvatskaIzdvojeno 18. ožujka 2025. Damir Kramarić
”Moj djed je htio da budem pop. Kaže, visok si, lijepo pjevaš, bit ćeš pop! A mene su odmalena zanimale cure. Sreo sam prije mjesec dana pravoslavnog popa, pa smo pričali. Rekao sam mu: ‘Da sam pravoslavac, sigurno bih bio pop, jer se pravoslavni žene. Ali, katolički – teško”, nasmijao je i oraspoložio članove udruge Svitanje višestruko nagrađivani hrvatski književnik u sklopu ‘Priča koje liječe’
Ni brojne nagrade (hrvatske i međunarodne), ni prijevodi njegovih knjiga na mnoge jezike, ni sjajne kritike u uglednim svjetskim novinama, ni pozivi na velike europske književne festivale, ni status ponajveće hrvatske književne zvijezde…, nisu ni mrvice promijenili Damira Karakaša. Ostao je skroman i jednostavan.
Najbolje su se u to mogli uvjeriti članovi udruge ‘Svitanje‘, mahom osobe s teškoćama mentalnog zdravlja, kojima je istaknuti hrvatski pisac danas prijepodne u nevelikoj sobi njihove udruge na Selskoj cesti zdušno i od srca svirao harmoniku, pjevao, crtao, pričao dogodovštine iz djetinjstva te im čitao odlomke iz više puta nagrađivane knjige ‘Sjećanje šume‘.
Djetinjstvo kao prije sto godina
Kazao je da je to knjiga o djetinjstvu, a da je djetinjstvo važan period za svakoga – jer u djetinjstvu stvaramo sliku svijeta.
”Bilo je to neobično djetinjstvo, koje – kada netko čita – kao da se događa prije sto ili dvjesto godina. Odrastao sam u jednom malom selu u Lici, u kojem sam čuvao krave, volove i ovce. Živio sam u drvenoj kući u kojoj smo gore živjeli mi, a dolje stoka. Ta stoka nas je – mene, moje djedove, pradjedove i prababe – zimi štitila od hladnoće. Meni stoka i balega nikada nisu smrdjeli. To mi je mirisalo. U Parizu sam živio sedam godina. Svirao sam jednom harmoniku na ulici, kada je prošla parada u kojoj je konj izvršio nuždu. Balega na cesti ljudima je smrdjela, a mene je odmah vinulo u moj kraj, jer mirisi su jako bitni. Knjiga je, dakle, o životu dječaka na selu…”, istaknuo je u uvodu Karakaš.
Mora nije ni vidio
Prisjetio se potom neobične vlastite mladosti. Nikada, kako tvrdi, nije išao na more, nego bi svako ljeto morao kod kuće pomagati roditeljima i raditi teške fizičke poslove.
”Ja i otac bi najprije morali kositi u planini. Sve smo na ruke kosili. Skinuli bi se goli do pasa i radili. To je strašan fizički napor. Nakon toga bi spremali sijeno. Imali smo volove, a ne traktor, pa smo s volovima pokošenu travu vozili doma. Zatim bi morali vršiti pšenicu, raž, ječam, sve na drvenu vršilicu. I drva za zimu smo pripremali, pa je uvijek bilo puno posla”, prisjetio se talentirani pisac, karikaturist i glazbenik te dodao da je, kada bi ujesen došao na fakultet, bio fizički spreman kao da je bio na pripremama.
Otac i djec: ‘Na moru su ljenčine’
”Mora nisam ni vidio, jer moj otac i djed nisu voljeli more. Smatrali su da su tamo ljenčine, da svi samo leže. Moj otac je radio u Hidroelektri kao radnik, a na godišnji bi dolazio kod kuće raditi. To bi njemu bio odmor. Tako i ja u književnosti volim puno raditi. Jer, kako je rekao veliki pisac Puškin, trud je također talent. To govorim mladim piscima. Moramo se truditi, biti uporni, tvrdoglavi i uvijek tražiti neki izlaz. Ako ne ide na jednu, onda na drugu stranu”, ispričao je Karakaš da bi potom u ruke primio ‘Sjećanje šume’.
Primijetio je, odmah zatim, da s tom malom knjižicom u rukama izgleda kao svećenik.
”Moj djed je htio da budem pop. Kaže, visok si, lijepo pjevaš, bit ćeš pop! A mene su odmalena zanimale cure. Sreo sam prije mjesec dana pravoslavnog popa, pa smo pričali. Rekao sam mu: ‘Da sam pravoslavac, sigurno bih bio pop, jer se pravoslavni žene. Ali, katolički – teško!”, oraspoložio je sve prisutne višestruko nagrađivani književnik.
”Znate li da je harmonika jedini instrument koji ide na srce i koji može disati?”, upitao je Karakaš prisutne pa je rastežući ‘mijeh’ pokazao kako harmonika doista ‘ima pluća’. Harmonikaš koji ju je imao prije njega, svirao je, kaže, na svadbama i zabavama, a budući je bio strastveni pušač, na harmonici je izbušio rupu u kojoj je držao cigaretu. Pokazao je pisac potom rupicu na drvenom dijelu instrumenta, pa nastavio svirati
Potom je čitao prštave, žive i osebujne rečenice iz knjige o vlastitom odrastanju na ličkom selu. U pauzama je, nakon francuske šansone, na harmonici zasvirao Ličko kolo, pa Bećarac, a potom je i zapjevao. Kazao je da u rukama drži jedinstvenu drvenu harmoniku izrađenu još dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Na televizor stavljali deku – da se mogu svući
Harmonikaš koji ju je imao prije njega, svirao je, kaže, na svadbama i zabavama, a budući je bio strastveni pušač, na harmonici je izbušio rupu u kojoj je držao cigaretu.
Pokazao je potom rupicu na drvenom dijelu instrumenta.
”Znate li da je harmonika jedini instrument koji ide na srce i koji može disati?”, upitao je prisutne pa potom rastežući i skupljajući ‘mijeh’ pokazao kako harmonika diše (op.a..: kada sam kasnije na diktafonu preslušavao snimku, nisam čuo harmoniku, već, kako se činilo, nečije glasno disanje).
Pročitao je potom i odlomak iz svoje knjige o prvom obiteljskom crno-bijelom televizoru, čije uključivanje je u njegovoj kući izazvalo veliko uzbuđenje.
”To je sad k’o mali Bog!’, rekao je njegov otac, kada se napokon pojavila slika.
Prisjetio se Damir da to nije bio prvi televizor u selu, ali je njegov otac učinio da bude prvi ‘u boji’, tako što je preko ekrana prebacio plavu foliju.
”I susjedi su došli da to vide. Gledali smo plavi mikrofon ispred usta markantnog voditelja, plave muške cipele i plavi krumpir u poljoprivrednoj emisiji”, čitao je Karakaš iz knjige, pa se nadovezao novom obiteljskom anegdotom.
”Kada smo gledali ratni film, moj djed je rekao da to nije istina! Bio je, kaže, u ratu i zna da partizani nisu imali kamere”, nasmijao je autor ‘Proslave’, ‘Potopa’, ‘Okretišta’, ‘Sjećanja šume’, ‘Blue Moona’ još jednom prisutne.
Kazao je da su mnogi u to vrijeme u njegovu selu uvečer stavljali deke na televizor, kako ih ne bi vidjeli dok se svlače.
Članovi udruge Svitanje i ostali prisutni kasnije su se uključili u razgovor prisjećajući se zgoda iz vlastitog djetinjstva: svojih prvih crno bijelih televizora, malih plastičnih vojnika i drugih igračaka, malinovca, Cocte i drugih tada popularnih pića te vlastitog djetinjstva.
Višnja Gasparin, iz Centra za kulturu Trešnjevka, koja je vješto moderirala program, primijetila je na kraju da tako zanimljiv i atraktivan sadržaj u sklopu ‘Priča koje liječe’, več dugo nije čula i vidjela.
Što su Priče koje liječe?
”Priče koje liječe” program je kojeg već više godina organizira i provodi Centar za kulturu Trešnjevka u suradnji s udrugom ‘Ludruga – sto posto ljudi’ te s Udrugom Svitanje.
Program “Priče koje liječe” osmišljen je kao cjelogodišnji rad s osobama s tegobama mentalnog zdravlja, gdje se na čitanju priča izmjenjuju gosti predavači iz područja psihologije kao i eminentni hrvatski književnici.
FOTO: Snimili Mihael Etlinger i Damir Kramarić
Bio sam u peer grupi osoba s teškoćama mentalnog zdravlja ‘Ludruge’; oduševila me njihova snaga
Velika gužva na ‘Pričama koje liječe’: psihologinja tumačila zašto je važno upitati se – tko sam ja?
Šimleša: ‘Potiskivanje ljutnje ili tuge opasnije je za zdravlje od pušenja. I sam nerijetko zaplačem’
