Kršćanski političar mora potpuno, bez kompromisa, odbaciti abortus i aborterske politike

Dobro je da ministri žele podići svijest o zlu abortusa i uložiti sredstva u edukaciju, no to nije dovoljno za obračun s tim najgorim zlom čovječanstva, zlo u kojem naš narod nestaje, piše Mate Knezović

Najpoznatija definicija politike je: politika je rad za opće dobro. Međutim, danas su rijetki političari, pa i na onim najnižim razinama, koji uopće traže opće dobro. Osobit je problem političara što im je uvaljen problem abortusa. Naime, drugi su sve pripremili, a političarima je ostavljeno da se bore s tim problemom. No taj genocidni poduhvat je na leđima političara. Oni donose konačnu odluku, život ili smrt. Pod njihovom mjerodavnošću su bolnice, sveučilišta, znanstvenici, mediji. Tako se može reći da su djeca žrtve političara, no i da su političari žrtve onih koji stvar dovedu do točke u kojoj političarima (naizgled) ostaje donošenje jedine presude koja je moguća – smrt, genocid, nestanak.

Postavimo pitanje: Ima li pravo politika, ili političari, odlučivati o nastanku života i njegovom slobodnom razvoju. Drugim riječima: Smiju li razni Parlamenti, Skupštine, Senati ili neka druga politička tijela (u SAD-u Vrhovni sud) odlučiti o uništenju nevinog ljudskog života? Odgovor je jasan: Političari i politike nemaju ovlast ubiti ni jedno ljudsko biće bez njegove krivnje. Pa kako onda odlučuju? Jednostavno – silom kojom upravljaju, protivno poslanju politike, protivno etičkim normama te bilo kojoj religiji. Dakle, političari su, što svojom voljom, što kukavičlukom, što pristajanjem na ultimatume i željom za vlašću na sebe uzeli teret zločina. Zbog toga su političari na opasnom terenu. Iako nisu bogovi, odlučuju o životu i smrti.

No, kako mora postupati kršćanin ako se, nakon ulaska u visoku politiku, i dalje žele zvati kršćaninom? Kršćanski političar mora potpuno, bez ostatka i kompromisa, odbaciti abortus i aborterske politike. Ako je k tome katolik, a ako to ne učini onda se mora suočiti s odredbom Kan. 1398 Kanonskog prava – koji sudjelovanje u pobačaju karakterizira kao, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno. Jasno je da je svaki onaj koji je digao ruku za takve zakone, sudjelovao u njihovoj izradi ili aktivno štiti takav zakon, izopćen iz Katoličke crkve, a to znači da je postao bezbožnik, poganin i da ga više ne možemo smatrati kršćaninom. Takve bi Crkva trebala takvima i smatrati i dati im jasno do znanja da više nisu dio Kristove zajednice.

Međutim, što s onima koji nastoje pomiriti nepomirljivo, a smatraju se kršćanima. Zadnjih dana takav primjer je ministar zdravstva, Milan Kujundžić. On, naime, kaže da je protiv abortusa, ali i zabrane jer ne donose rješenje. Po ovom je i za i protiv, no u biti je za abortus jer biti protiv nije rješenje, nego je za, jer je to, valjda, rješenje. No, postavlja se pitanje njegovog statusa kao vjernika, odnosno je li on (i svi oni s takvim stavom) i dalje pripadnik Katoličke crkve, ili je silom naprijed navedenog kanona unaprijed izopćen. Mora se priznati da je on stanje abortusa, u svom ministarstvu, zatekao. To je olakotna okolnost i, naravno, da nije isto aktivno donijeti takav zakon i zateći ga. No, protekom vremena, ako ne bude poduzimao mjere, zakonodavne i praktične, nesumnjivo da ćemo ga moći smatrati izopćenikom. Naime, upravo ministarstvo, po rukama liječnika kojima je ono osiguralo prostor, medicinska sredstva, zakonodavni okvir i sve drugo za vršenje abortusa, je sudjelovalo u pobačaju i do učinka je došlo, pa je kao najodgovornija osoba sudjelovala u tom zločinu. Kanon ne kaže na koje načine se sudjeluje u abortusu, nego je samo bitno sudjelovanje i učinak (smrt djeteta), pa je silom takve odredbe osoba izopćenik iz Crkve.

Drugi, naizgled, nešto blaži, slučaj političara je Davor Ivo Stier. On je odgovorio da u fokusu Vlade nije rasprava o promjeni zakona o prava na pobačaj. Trenutnu odgovornost je prebacio na Ustavni sud, da kao zastupnik “ne bi dignuo ruku za takve zakone, međutim oni danas postoje i na Ustavnome sudu je odluka”. On je, nadalje, za edukaciju i različite politike koje promiču život i zaštitu života od samoga začeća. Ovo je odgovor koji, ponovno, hoće udovoljiti svima i koji otklanja odgovornost s Vlade i Sabora. Međutim, Vlada i Sabor se ne mogu oteti od te odgovornosti. Ako Stier misli zadržavati taj zakon on je, i nesvjesno, digao ruku za taj zakon. Tako, iako naizgled kršćanskija izjava, u biti predstavlja istovjetnost s onom ministra Kujundžića uz malo više izmotavanja i pranja savjesti. Očigledno je da svijest ima, ali hrabrosti i dosljednosti nema. Dobro je da ministri žele podići svijest o zlu abortusa i uložiti sredstva u edukaciju, no to nije dovoljno za obračun s tim najgorim zlom čovječanstva, zlo u kojem naš narod nestaje.

Inače, političari su, uglavnom, ostali bez istinskog duhovnog vodstva pa im je dopušteno propagirati, zadržavati zatečeno stanje i izmotavati se oko abortusa. Pastiri ih ne opominju i ne pozivaju da nešto učine oko tog pitanja. Onima koji su na nekoj granici da ih privuku nazad u krilo Crkve, da tako ojačaju svijest o tome da ne mogu biti političari kršćanskog nadahnuća, a istovremeno donositi ili održavati na snazi takve zakone.

Interesantno je kako je Most tražio tzv. jamstva za izmjenu nekih zakona kao uvjet za ulazak u Vladu. Te izmjene se obavljaju preko noći samo zbog toga što su shvatili da je zakon loš. Zašto i za te zakone ne kažu da su loši, no da ih oni nisu donijeli, da za njih ne bi digli ruku, no da ih neće ni mijenjati. Neka ih promijeni Ustavni sud. Licemjerje nekih političara i stranaka je neizmjerno.

Inače, Mostovi katolici su svesrdno za abortus! Čudni neki katolici.

Svi stavovi objavljeni u kolumnama autora različitih svjetonazora, nisu nužno i stavovi portala Promise.hr.