“Namjerno ih brišu iz sustava”: bez adrese i liječenja, beskućnici umiru na cesti

Vesna Ribarić tvrdi da institucije sustavno odbijaju prijaviti prebivalište beskućnicima, čime ih ostavljaju bez osobne iskaznice i zdravstvenog osiguranja. Bez osnovnih dokumenata i pristupa liječenju, upozorava, mnogi završavaju bolesni i prepušteni ulici – gdje sve češće i umiru

Na naše tekstove o sve masovnijem umiranju beskućnika na zagrebačkim ulicama reagirala je Vesna Ribarić, voditeljica građanske inicijative „Od srca do srca za beskućnike i potrebite“.

‘Ne žele ih prijaviti’

Ona ne samo da je potvrdila naše navode, već je upozorila na skandalozno nedjelovanje institucija te na učestalu (protuzakonitu) praksu odbijanja zahtjeva beskućnika da prebivalište prijave u centru za socijalnu skrb. Upravo to i dovodi, kazala je, do sve teže situacije te do sve većeg broja preminulih osoba na ulicama grada.

Umrlo ih jako puno

„U zadnjih godinu dana umrlo je jako puno beskućnika. Ako nemaš osobnu, ni zdravstveno osiguranje onda nije čudo da se to događa. Pisala sam pučkoj pravobraniteljici, Gradu Zagrebu i ostalim institucijama te predlagala da prebivalište ne bude uvjet za osobnu iskaznicu jer je osobna jedini dokument koji potvrđuje da si gradanin RH i koji dokazuje da postojiš. Beskućnici se nemaju gdje prijaviti pa ne mogu dobiti ni osobnu, ni zdravstveno osiguranje, ni druga prava. Većina europskih gradova odustaje od prakse da prebivalište bude uvjet za izdavanje dokumenata beskućnicima. No kod nas taj prijedlog ne prolazi“, naglašava koordinatorica „Inicijative od srca do srca za beskućnike i potrebite“.

Imaju nalog da ih ne prijavljuju?!

Dodaje da bi u takvoj situaciji socijalni radnici morali dopustiti beskućnicima da prijave prebivalište na adresu centra za socijalnu skrb, odnosno područnog ureda Zavoda za socijalni rad. Prijavljivanje beskućnika zakonska je obveza područnih ureda. No unatoč tome, oni najčešće ne žele prijaviti beskućnike, tvrdi Vesna Ribarić, baš kao što tvrde i drugi aktivisti te beskućnici s kojima smo razgovarali.

„Čula sam da područni uredi Zavoda za socijalni rad imaju nalog da ne prijavljuju beskućnike, iako bi po zakonu to morali učiniti! Tu sam informaciju dobila iz vrlo pouzdanih izvora“, upozorava višestruko nagrađivana humanitarka (dobitnica nagrade Ponos Hrvatske za 2021. te Najvolonter za 2024. godinu – op. a.).

‘Neka im dopuste da se prijave na druge ustanove’

Na pitanje odbijaju li beskućnike namjerno, kako ti ljudi ne bi bili ni u evidenciji te kako bi se država mogla praviti da oni niti ne postoje, odgovara da se po svemu čini da stvari stoje upravo tako.

„Ako beskućnik sam dođe u područni ured, oni ga u pravilu odbiju. Ako ja dođem s njim, odnosno ako se netko tko ima određeni utjecaj u društvu zauzme za potrebitu osobu, onda će mu socijalni radnici dopustiti da se prijavi. Ali jedino tada“, tumači humanitarka koja se u zadnjih šest godina intenzivno bori za ostvarivanje prava beskućnika.

Predlaže da se, u takvim okolnoostima, uvede mogućnost prijave beskućnika na buduće centre/ustanove za beskućnike, a ne samo na centre socijalne skrbi.

Siromaštvo – ravan put u beskućništvo

Podsjeća da u Hrvatskoj imamo sve veći broj osoba u riziku od siromaštva, a da nemamo Nacionalnu strategiju borbe protiv siromaštva. Tvrdi da je siromaštvo gotovo ravan put u beskućništvo i socijalnu isključenost te naglašava da će broj beskućnika u Zagrebu i u Hrvatskoj i dalje rasti, pogotovo ako se ništa ne pokrene s tim u vezi.

„S pravim beskućnicima se u Hrvatskoj ne radi apsolutno ništa! Država se oslanja na projekte neprofitnih udruga, iako to ne može biti rješenje“, primjećuje Vesna Ribarić.

Onemogućiti zloupotrebe

Objašnjava da europski gradovi imaju centre za beskućnike gdje se beskućnici razvrstavaju prema dobi, zdravstvenom stanju i poslovnoj sposobnosti. Jedni, kaže, idu u prihvatilište, drugi u stambenu zajednicu za beskućnike ili u dom, a treće, radno sposobne, socijalni radnici potiču da pronađu posao.

„Kontrolom i zbrinjavanjem beskućnika moguće je planirati potrebna sredstva i onemogućiti zloupotrebe pa tako i racionalizirati sredstva i dobiti sveobuhvatnu uslugu. Jer, radno sposobni trebaju raditi, a stari i bolesni ‘bojati slicice’. Da se razumijemo, onaj tko je bez krova nad glavom, taj ne može raditi. Potrebno je osigurati neki smještaj kako bi radno sposobna osoba mogla početi raditi, a kasnije se sama uzdržavati“, ističe voditeljica inicijative „Od srca do srca za beskućnike i potrebite“.

‘Grad Zagreb ništa nije učinio’

Podsjeća da je gradonačelnik Tomašević prije dvije godine obećao otvaranje dvaju centara za beskućnike – po jedan na istoku i na zapadu grada. Tamo su trebali biti i dnevni boravci za beskućnike, otvoreni i vikendima. U tim centrima potrebiti bi se mogli istuširati i na neko vrijeme ostaviti svoju imovinu, koju inače stalno nose sa sobom.

„Trebalo je uvesti SOS telefon te mobilni tim za beskućnike, no ništa od toga nije učinjeno. U Gradu nisu učinili ništa od onoga što su obećali. I što god smo ih pitali, nisu nam odgovorili. U takvim okolnostima, svake noći ili ujutro dobivam informaciju o nekoj osobi koja je negdje pronađena. Stalno stoga izlazimo na teren, beskućnicima donosimo hranu i pomažemo koliko god možemo“, kaže Vesna Ribarić.

Opisala je potom konkretan slučaj jedne dementne osobe koja je zbog skitnje osuđena na 60 dana zatvora i koja bi ovih dana trebala izaći iz Remetinca.

Kažnjavanje zbog skitnje i izgon iz grada

„Nitko ništa nije učinio da pomogne tom čovjeku. Nisu ga ni pregledali. A čovjek je bolestan pa ni sam ne zna otkud je podrijetlom. Imam informaciju da su tom čovjeku naredili da mora napustiti Zagreb. Takvo kažnjavanje zbog skitnje i izgon iz Zagreba izravno je kršenje ljudskih prava! Zbog tako sramotnih postupaka prema potrebitim i bolesnim osobama podnijet ću ustavnu tužbu ili ću se obratiti Europskom sudu za ljudska prava“, naglašava Vesna Ribarić, inače umirovljena magistrica prava.

Prisjetila se bombastično najavljivane akcije besplatnih sistematskih pregleda za beskućnike, akcije koja je neslavno završila.

Zdravstveni nalazi su tajna?!

„Grad Zagreb platio je preglede za 100 ljudi, i to u klinici Medikol. Pitanje je koliko je tu bilo beskućnika. No, nakon svega, mi ne znamo kakvi su zdravstveni nalazi. Pitali smo za rezultate, ali ih nismo vidjeli. Pitam se zašto je to tajna? Čemu sistematski pregledi ako ne znamo rezultate“, ogorčena je ugledna humanitarka.

Naglašava potom da su neki drugi gradovi i regije u Hrvatskoj u pomaganju beskućnicima učinili puno više od Grada Zagreba – u kojem je beskućnika daleko najviše.

„Istra funkcionira, Rijeka se pokrenula, Čakovec ima čak tri stambene zajednice za beskućnike, a Grad Zagreb ne želi ni čuti za sve to“, naglašava naša sugovornica.

Primjećuje da bi trebalo reorganizirati cijeli sustav skrbi. Kaže da u Zagrebu već imamo ustanovu Dobri dom, preko koje bi se moglo riješiti pitanje dnevnih centara za beskućnike.

„Znate li koliko ljudi ovog trenutka baulja po Zagrebu? Mnogi od njih su osobe s psihičkim teškoćama, neki imaju zarazne bolesti. Svi se voze vlakovima i tramvajima, koriste javna mjesta za odmor i potencijalna su opasnost za sebe i druge građane. Prihvatilište u Velikoj Kosnici moglo bi se djelomično pretvoriti u centar za osobe s psihičkim teškoćama. I starije osobe mogle bi ostati u Kosnici, a mlađe i radno sposobne treba poticati da se zaposle. Takvi ne bi trebali biti smješteni u prihvatilište za beskućnike – na teret hrvatskih građana. A takvih je u prihvatilištu u Kosnici mnogo“, naglašava.

Nužne su stambene zajednice

Nabrojala je potom što su sve predložili odgovornima u Gradu Zagrebu: tražili su reorganizaciju prihvatilišta Kosnica tako da se dijelom pretvori u dom za starije i bolesne beskućnike, a dijelom u hospicij koji Zagreb nema.

Predložili su otvaranje barem dvaju prihvatilišta i prenoćišta sa stalnim dnevnim boravcima na istoku i zapadu grada, s mogućnošću radne terapije, psihosocijalne pomoći, perilicama rublja, ormarićima za stvari i kupaonicama za sve socijalno ugrožene građane.

Tražili su da se organizira ustanova/centar za beskućnike te da se organiziraju stambene zajednice i omogući zajedničko stanovanje, što bi moglo omogućiti kontrolu i utvrđivanje točnog broja beskućnika.

Istaknuli su, između ostaloga, da su stalni mobilni tim i SOS telefon nužni, baš kao i pisani priručnik s uputama za beskućnike i sve socijalno ugrožene građane, koji bi trebali biti dostupni na mjestima gdje se ti ljudi kreću.

Naglasili su da je radno sposobne beskućnike potrebno što prije zaposliti, uz potrebne prekvalifikacije i dokvalifikacije.

Nikakvog odgovora, međutim, na svoje prijedloge nisu iz Grada dobili.

Pomažu i braniteljima, samohranim roditeljima, žrtvama nasilja…

Inicijativa „Od srca do srca za beskućnike i potrebite“ djeluje šest godina. Imaju petnaestak volontera, a Facebook grupa im ima više od 7.300 članova. Rade kao mobilni tim, a djeluju i individualno pomažući svima u potrebi: beskućnicima, braniteljima, građanima na rubu siromaštva, samohranim roditeljima, žrtvama obiteljskog nasilja, sigurnim kućama…

FOTO: FB grupa ‘Od srca do srca za beskućnike i potrebite’

Zašto beskućnici u Zagrebu umiru bez osnovnih prava? Evo što kažu u Ministarstvu

‘Beskućnici umiru kao štakori jer nemaju zdravstveno; za Vladu RH ti ljudi ni ne postoje!’

Pet godina spavao je na klupi u Zagrebu: “Rekli su mi da ne postojim. Onda su došli ovi ljudi”

Umiru kao da ne postoje: Država okreće glavu dok beskućnici nestaju s ulica