‘Neka krenu tužbe protiv države; djecu s teškoćama škole ne žele upisati, kažu: VODITE GA MEĐU SVOJE!’

”Škole su počele primjenjivati politiku zastrašivanja. Masovno prijavljuju roditelje centrima za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djece, samo zato jer roditelj hoće prijaviti dijete s teškoćama u redovnu školu?! Zamislite do koje razine to ide! Josip Alardović trčkara po humanitarnim akcijama ne bi li tako osigurao skrb za djecu s teškoćama, a ne shvaća da bi njegovo ministarstvo trebalo osigurati usluge zbog kojih on ‘trči’. Kako mu nije neugodno? Izbor takve osobe – koja nema ni osnovno znanje o svom resoru – za ministra, najbolja je potvrda da ovoj Vladi nisu u interesu reforme u socijalnoj politici”

Kao da je tek ‘obični’ građanin nezadovoljan sustavom socijalne skrbi, a ne resorni ministar – Josip Alardović nedavno se na Facebooku pohvalio da će i on ‘trčati’ za djecu s teškoćama u razvoju u sklopu UNICEF-ove humanitarne akcije, kojoj je cilj povećati dostupnost socijalnih usluga za tu ranjivu skupinu.

Nije mu palo na pamet, izgleda, da je upravo njegov posao osigurati dostupnost socijalnih usluga djeci s teškoćama, pa su ga na to u komentarima upozorili brojni ogorčeni roditelji. Alardović je kasnije mnoge njihove komentare obrisao, a svoju objavu – ostavio?!

Za taj skandalozni gaf šira javnost vjerojatno ne bi ni doznala, da komentarom na Facebooku nije reagirala i Suzana Rešetar, dopredsjednica Sjene, udruge obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom iz Zagreba. Njezin britki komentar prenijeli su neki portali i priča o skandalu se zakotrljala.

O tome, kao i o konkretnim problemima na koje obitelji djece s teškoćama u razvoju nailaze na početku ove školske godine (kao i ranijih godina), razgovarali smo s gospođom Rešetar na početku drugog tjedna nastave.

Mogu li sva djeca s teškoćama u razvoju u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj, pratiti normalno nastavu?

Ni ove godine nemaju sva djeca pomoćnika u nastavi, čak ni u gradu Zagrebu. Neki dječaci i djevojčice su krenuli u prvi razred bez pomoćnika. Doduše, Zagreb je ove godine za tu svrhu izdvojio više novca, pa je oko 1000 pomoćnika u nastavi u glavnome gradu. No, i dalje ih nema dovoljno jer nedostaje radne snage. Pomoćnici ne žele raditi za 25 kuna po satu. Roditelji koji se javljaju našoj udruzi tvrde da nemaju pomoćnika. Pitali su – imamo li mi. Mnoga djeca s teškoćama tako i danas na nastavi sjede bez pomoćnika.

Zašto pomoćnika opet nema dovoljno?

To je kompleksno pitanje s kojim nitko da se uhvati u koštac. Pomoćnici kažu da su potplaćeni i to stoji. Znam ih, većina odgovorno radi svoj posao. No ti ljudi moraju živjeti od svoje plaće, a ta plaća mjesečno iznosi od 2500 do 3300 kuna! To je ispod minimuma. Osim toga, oni potpisuju ugovor od godinu dana, pa onda idu na Zavod za zapošljavanje. To su gluposti. Djeca s teškoćama postojala su, postoje, a postojat će i sutra. Čak štoviše, bit će ih sve više, jer dijagnostika je bolja, a i inače je sve više djece s teškoćama. Zato je potreba za pomoćnicima u nastavi sve veća.

Tko može raditi kao pomoćnik u nastavi? Kakvo obrazovanje treba imati?

U Hrvatskoj se kao pomoćnik može zaposliti i osoba sa završenom srednjom školom, koja, primjerice, nije ni čula za autizam. Naravno da se takva osoba neće snaći. U ministarstvu nikako da shvate da pomoćnik u nastavi treba postati zanimanje, da treba osmisliti nastavni program, doškolovanje, ili prekvalifikaciju, da bi dobili uistinu kvalificirane pomoćnike u nastavi. Jer rad s djecom s teškoćama je vrlo ozbiljan posao. Ministarstvo bi trebalo omogućiti ljudima da se prekvalificiraju. Primjerice, ja odlučim da neću biti ekonomist, već pomoćnik u nastavi. Pomoćnicima treba omogućiti da dobiju ugovore o radu na neodređeno vrijeme i pristojnu plaću, a ne da se zapošljavaju tek povremeno, od projekta do projekta i da rade za sramotno nisku satnicu.

Zar bilo tko sa završenom srednjom školom i bez stručnog znanja može postati pomoćnik u nastavi djeci s teškoćama?

Upravo tako. Uvjet je da je osoba završila četiri godine srednje škole, nebitno koje. Možete se javiti na natječaj i nitko vas ne pita znati li što o poremećajima s kojima se suočavaju djeca s kojom trebate raditi. I ja imam dijete s autizmom. Ide u šesti razred i ima šestu asistenticu. Bilo je među njima i socijalnih pedagoga, radnih terapeuta, ali bilo je je i onih koji rade tek da nešto zarade. Takvih je velika većina.

Sve to više sliči stihiji nego uređenom sustavu. Kakve su posljedice na djecu?

Tako je, u sustavu socijalne skrbi vlada potpuna improvizacija. Imamo slučaj da je dijete krenulo u peti razred, a ima već trinaestog pomoćnika u nastavi! To dijete je ‘demolirano’, jer ne zna tko mu je pomoćnik. Djeca s razvojnim teškoćom u prvom razredu bi trebali dobiti pomoćnika, koji se ne bi trebao mijenjati svake godine, ili još i češće. Natječaji se, osim toga, raspisuju jako kasno pa se u školsku godinu uvijek ulazi sa zakašnjenjem. Primjerice, u jednoj zagrebačkoj školi znaju unaprijed da će učenica Mara, s autizmom, doći u njihovu školu. Stručne procjene tog djeteta bi se, stoga, trebale pomaknuti ranije, da se stigne riješiti papirologija s medicinom, pa bi rješenja dolazila na vrijeme. Natječaji bi se trebali raspisivati ranije, a ne u osmom mjesecu. Zbog svega navedenog imamo situaciju da je škola započela, a oni se s djetetom nisu ni upoznali.

Kakva su Vaša iskustva sa školom i pomoćnicima u nastavi?

Naš Ivano ide u 6. razred redovne škole. Iskustva su raznolika, od ‘vau’, odličnih, gdje osoba daje puno od sebe, pa do onih gdje pomoćnik ili učiteljica ne znaju što treba raditi. Učiteljima je zbilja teško, ako ne znaju kako provesti plan i program, ako nisu prošli edukacije. Neki nikada nisu čuli za autizam i ne znaju kako da to gradivo prilagode. Ima pomoćnika u nastavi kojima treba stalno davati naputka kako raditi s djetetom. Katastrofa je to. U prvom razredu sam dosta vremena provodila s učiteljicom moga sina. Ona je improvizirala jer nije imala koga pitati, nego mene. Nas dvije smo se dogovarale, izmišljale, kako bi njega integrirale.

A viši razredi?

Isto kaos. Imate profesora koji žele raditi, dali bi sebe da pomognu, ali ne znaju kako ni od kuda da krenu. No, imate dio ljudi koji ne žele pomoći. Ne da im se. Imaju stav: zašto bih to radio? Pitaju: što on uopće radi u redovnoj školi?! S njima je najviše problema, jer rade na štetu svojih kolega koji žele raditi. Mi, roditelji djece s teškoćama, stalno moramo ‘visjeti’ u školi jer nikako da shvate da naša djeca imaju pravo na obrazovanje kao i sva druga djeca. Naša djeca imaju ustavna i zakonska prava kao i sva druga djeca. A oni su ti koji moraju pružiti podršku toj djeci! Roditeljima djece s teškoćama u razvoju u nekim školama kažu čak: ‘vodite ih među svoje’! Ta strašna izjava mi se posebno urezala u pamćenje. Svašta prolazimo. Pravu kalvariju.

Je li i s početkom ove školske godine pojačan pritisak roditelja na vašu udrugu? Što roditelje najviše smeta?

Svake godine, kada kreće upisi, kreću i pozivi roditelja. Iz većine škola viču: ”nemamo mi stručan kadar, neće vaša djeca to moći savladati, vodite ih među svoje”. To je prebacivanje vrućeg krupmira. Imamo slučaj roditelja koji su bili prisiljeni preseliti se iz Zagreba jer nisu – u glavnom gradu Hrvatske – mogli naći školu za svoje dijete! Iz škola često zovu roditelje jer ne znaju što bi s djecom. Ne možeš me zvati svakih pet minuta i govoriti da moje dijete plače. Što bih ja trebala? Misle da ništa u životu ne radimo, da sjedimo ispred škole i da možemo dotrčati kad god nas pozovu.

Zar se ništa od onoga što piše u Ustavu i zakonima, a odnosi se na zabranu diskriminacije i obavezu države da osigura školovanje svoj djeci, u praksi ne provodi?

Zakonom je sve pokriveno, ali u praksi gotovo ništa ne postoji. Pola toga što piše u pravilnicima, Ustavu, zakonima, definitivno ne postoji. Kršenje ljudskih prava i prava djece je golemo. Svjesno se krše ta prava jer nema sankcija. Sve dok roditelj ne podigne tužbu za diskriminaciju i segregaciju…

U kojoj mjeri su djeci s teškoćama za vrijeme lockdowna bili osigurani uvjeti za normalno praćenje nastave?

Kada su drugi puta uvodili lockdown, nisu dali nikakve smjernice školama – o tome što i kako s djecom s teškoćama u razvoju. Ministarstvo mora dati smjernici školi, a roditeljima izbor: da mogu odlučiti hoće li ostati doma ili idu u školu, pa nastavu s pomoćnicima u nastavi prate iz razreda, preko tableta.

Nisu, osim toga, djeci s teškoćama omogućili nikakvu tehničku podršku. Od djeteta s autizmom, ili s celebralnom paralizom, očekuju da s mobitelom prate nastavu?! Pa to dijete ne vidi. Treba mu prilagođena tipkovnica, ekran. Sve to smo tražili. Kao udruga smo tražili da se djeci omogući da idu u školu. Ja radim, ne mogu ga ostaviti doma. No, Ministarstvo je zaboravilo cijelu populaciju! Zato smo morali obratiti se medijima, jer tek onda reagiraju. Tada sazivaju hitne sastanke… Na tim sastancima ne znaju što bi, pa nas roditelje pitaju: ‘koji su vaši prijedlozi?’. Najradije bi rekli: ‘Da date ostavku’.

Kažu, organizirali su nastavu na Trećem programu HTV-a. Pa ne mogu djeca s teškoćama to pratiti, nije im prilagođeno. No, kada ‘dignemo hajku’, kada počnemo slati mailove, onda se trgnu. Sve roditelje sam nagovorila da krenu s istim pitanjima: ‘Što ste napravili za djecu s teškoćama u lockdownu?’ Kada su vidjeli da nije tu troje djece, nego par tisuća, onda su reagirali i zvali nas.

Zar u Ministarstvu obrazovanja od roditelja očekuju da preuzmu njihov posao i osmisle model školovanja djece s teškoćama?

Tako nekako. Pričali su da su jako zauzeti zbog potresa. Što su roditelji trebali? Sva živa bolovanja, godišnje odmore, slobodne dane sam uzela da bi s djetetom bila doma. A ja, kao ni mnogi drugi, ne mogu biti doma. Mog poslodavca nije briga to što je lockdown i što imam dijete s teškoćama. Imam takvu traumu od toga da je to strašno. Znam roditelje koji su vatrogasci, medicinske sestre, policijski službenici…, i koji ne mogu ostati kod kuće s djecom. Jedna mama je morala dati otkaz, jer škola nije ništa organizirala. Strašno. Jedna obitelj je otišla iz Zagreba u Istru, gdje su našli školu koje njihovo dijete može pohađati. Sada je škola normalno krenula, nema više lockdowna nešto je lakše. No, stručni timovi u školama su i dalje krnji, što znači da nemamo podršku. Sve je improvizacija. Mi roditelji doslovno ovisimo o dobroj volji pojedinaca. Hoće li se učitelj založiti, ili će se ravnateljica htjeti riješiti tog djeteta…

Zašto Ministarstvo ili Agencija za obrazovanje ne reagiraju i ne ‘uskoče’ kada se ravnatelji žele otarasiti djeteta s teškoćama?

U školama su prisutna dosta velika ‘ega’. Imamo Agenciju za odgoj za obrazovanje, oni imaju mobilne timove i mogli bi doći u školu kao podrška. No, iz škola ih ne žele zvati, iako ne znaju što bi s djecom s teškoćama. Ne zovu, da ne bi ispalo da oni ne znaju s takvom djecom.

Vidjela sam da je isti problem i s nadarenom djecom. I takva djeca trpe kuršlus u sustavu obrazovanje. Sve se gura u neke kalupe u prosječnost. Ako iskačeš, opet ne valjaš.

Koga smatrate odgovornim za tako zabrinjavajuće stanje?

Definitivno, država je odgovorna. Republika Hrvatska je pokazala da joj socijalna politika nije na prvom mjestu, da joj osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama nisu bitni. Republika Hrvatska je potpisnica brojnih konvencija i Ustavom se obvezala da će skrbiti o najranjivijima skupinama. No, djeca s teškoćama i osobe s invaliditetom su najzapostavljeniji u društvu! Čak ni manjine nisu toliko na marginama. Država ne želi istinski pomoći tim osobama jer mi do danas nemamo sustav. Zato bi trebalo uvesti sankcije protiv odgovornih. Jer ovdje ne govorimo o nekolicini ljudi, ili djece. Govorimo o pola milijuna ljudi, plus članovi njihovih obitelji! Naš cijeli život je prilagođen djetetu s teškoćama. Iz te kože ne možete. A što radi država? Apsolutno ništa. Ništa ne postoji, ni sustavna rehabilitacija i habilitacija, ni rana dijagnostika, ni rana intervencija, ni sustavna podrška kroz rehabilitaciju. No, njih nije briga. Mi roditelji većinu terapija sami plaćamo. To su enormni troškovi za dijete s invaliditetom.

Kada govorite o odgovornosti države, na koje točno institucije mislite?

To su Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo obrazovanja i Ministarstvo socijalne politike. Oni bi trebali biti povezani i djelovati kao timski igrači. Jer jedno vuče drugo. Za očekivati je da dijete neće biti na potrebnoj razini ako nema sustavne rehabilitacije. Dijete zato uđe u školski sustav nespremno. A oni su i dalje inertni, ne žele takvu djecu, kažu nam: neka ide među svoje! ‘Samo ćemo ga opismeniti’, rekli su mi u školi! Moj Ivano ima sreću što ima mamu kakvu ima. Puno roditelja odustane jer to troši i fizički i psihički. Plaćaju roditelji i odvjetnika, dižu tužbe zbog povrijeđenog ustavnog prava svoga djeteta. Tužbi je sve više i više. Tek kada se tako nešto napravi, onda se nešto pokrene. Sve se odjednom može.

Što bi valjalo učiniti da skrb o pripadnicima najranjivijih skupina, a pogotovo o djeci, bude kvalitetnija i svima dostupna?

Svi moramo krenuti raditi svoj posao. Ja kao roditelj sam dužna hraniti dijete, voditi ga na kontrole, davati mu terapiju… Učitelj je tu da podučava, logoped da radi svoje, radni terapeut svoje. Kada ja moram raditi sve to, onda to nije dobro. Imate kaos kakvog mi sada imamo. Moramo imati uređen sustav. Da svi radimo svoj posao kako treba, bilo bi puno lakše. Nitko ne misli na tu djecu, pogubimo se, a djeca su središte svega. Hrvatska nije socijalna država. Po Ustavu jesmo, no u praksi nismo! Kršimo brojne zakone i najgrublje kršimo ljudska prava.

Masa djece se liječe skupocjenom terapijom i masu lijekova roditelji sami plaćaju. I ne radi se to u 20, 30, već o 500, 600 kuna. Neka krenu masovne tužbe protiv države ili se neće ništa promijeniti! Drugačije, izgleda, ne ide.

Zar je dotle došlo? Zar se odgovorne ne može drugačije natjerati da rade svoj posao?

Izgleda da ne može. Najbolji primjer je nedavni skandalozni postupak ministra Alardovića. On trčkara po humanitarnim akcijama ne bi li, tobože, tako osigurao skrb za djecu s teškoćama, a ne shvaća da bi njegovo ministarstvo trebalo osigurati usluge zbog kojih on po Facebooku ‘trči’. Kako mu nije neugodno? Da nije tragično bilo bi smiješno. Izbor takvog čovjeka, koji nema ni osnovno znanje o socijalnoj politici, za ministra najbolja je potvrda da ovoj vladi nisu u interesu reforme u socijalnoj politici.

Josip Alardović je obična figura. Ne poznaje sektor socijale, definitivno mu je to potpuno strano. On ne pliva u tome, a sve to najbolje pokazuje da im i nije u interesu raditi prave reforme. A radi se o sektoru u kojem je najosjetljivija populacija – djeca s teškoćama, i s invaliditetom te druge ranjive skupine.

Što onda činiti, ako ste pripadnik ranjive skupine, a živite u Hrvatskoj?

Brojne obitelji odlaze iz Hrvatske jer nemaju drugog izbora. Idu u Irsku ili u Njemačku i preporodili su se. Tamo je sve uređeno. Bar znaš gdje koji papir treba ishoditi i gdje ga treba odnijeti. Socijalni radnik je tamo glavni za sve. Mi smo, pak, siromašna zemlja i bit će sve više ljudi bez doma nad glavom, ovršenih, siromašnih. A sektor socijale je zanemaren i zapušten. Velika tuga je to. Bože sačuvaj!

Rade li odgovorni išta na najavljenoj reformi socijalnog sustava?

Već četvrtu godinu govore o tome, a nisu još napravili ni nacrt prijedloga izmjena zakona! Živi kaos. A onda se još događa da su škole počele primjenjivati politiku zastrašivanja. Masovno su počeli prijavljivati roditelje centrima za socijalnu skrb zbog zanemarivanja djece, samo zato jer roditelj hoće prijaviti svoje dijete s teškoćama u redovnu školu?!  Podmukla je to igra. Zastrašivanje u stilu: sada ćeš ti vidjeti! Savjetovali smo roditeljima da objasne socijalnim radnicama što škole rade. Neka poduzmu mjere prema školama. Trebate vidjeti koji je strah kod roditelja kada im zaprijete da će ih prijaviti centrima za socijalnu skrb.  Ljudi se pitaju: što smo mi krivi? Užasno je to i vrlo podmuklo. Već 4-5 takvih prijava smo imali. Zamislite do koje razine to ide. Roditelji se preplaše. Degutantno.

Zar odgovorne u školama nije briga za djecu s teškoćama?

Najčešće ih nije briga. Neke škole čak i zavlače roditelje pa su tek sada predali zahtjev za pomoćnika u nastavi. Zakazala je, primjerice, jedna škola u Novom Zagrebu. Kasne u zahtjevima prema Gradu Zagrebu zbog čega je djevojčica s teškoćama krenula bez pomoćnika u nastavi. Dok pomoćnik ne dođe, oni bi se trebali reorganizirati da bilo tko iz stručne službe – psiholozi, pedagozi – sjede s tom djecom. No, neke škole na 1000 djece imaju svega jednog pedagoga i logopeda, a u isto vrijeme imaju 15 djece s teškoćama. Na kraju trpe djeca, ali i učitelji koji žele raditi.

Postoji li itko u Hrvatskoj na čiju pomoć u takvim situacijama možete računati?

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, gospođa Anka Slonjšak nam uistinu puno pomaže. Poslala je na stotine dopisa prema školama i od velike nam je pomoći. Kada se na neki problem požalimo Gradu Zagrebu, resornom ministarstvu i pravobraniteljici, uvijek nam prva odgovori pravobraniteljica. Ona u pravilu traži od Ministarstva ili Grada da poduzmu sve što treba kako bi riješili problem na koji smo upozorili.

FOTO: Screenshot videosnimke; preslika FB profila Josip Alardović

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije