„Netko te može zaklati dok spavaš“: Potresne ispovijesti žena koje su ostale bez doma

„To je zločin, ali koga briga?“ pitaju žene koje dane provode na zagrebačkim ulicama, sa svim svojim stvarima na leđima, čekajući mjesto u prenoćištu. Neke su pobjegle od nasilnika, neke ostale bez posla i doma, a neke su, nakon smrti roditelja i bolesti, jednostavno propale kroz rupe sustava. Sve ih je više, no Grad ne odgovara, kažu, na njihove apele za pomoć: “Imaju ormare za smeće u haustorima, ali nema ormara za ljude“

„Moj suprug nasilan je postao nekoliko mjeseci nakon što smo počeli zajednički živjeti, kada sam ostala trudna. Počeo je upadati u financijske probleme, piti sve više, drogirati se. Zbog dugova počeo je krasti automobile. Istovremeno, postajao je sve agresivniji. Tukao me, vikao, razbijao po kući. A kud da ja idem? Tata je umro, a mama mi je loše sa živcima i nikada nije pokazivala preveliku empatiju. Mislim si, bit će bolje, i trpim. No, bilo je sve gore, pa sam završila u sigurnoj kući“, tako je svoju priču započela K. H. iz Zagreba, jedna od brojnih žena koje su zbog nasilja u obitelji bile prisiljene napustiti vlastiti dom i potražiti sigurnost.

Njezina agonija s prvim odlaskom u sigurnu kuću tek je započinjala.

Pio i drogirao se pa dobio otkaz

Nekoliko tjedana kasnije od susjede je čula da joj se suprug smirio te da više ne izlazi uvečer. Odlučila mu se vratiti. Neko je vrijeme, kaže, bio miran, a onda je nastavio po starom.

„Pio je i drogirao se, pa je na poslu dobio otkaz. Tada smo preselili na more, gdje je opet počeo raditi. No, sve je više bančio i opet me je počeo tući. Nakon djevojčice rodila sam i sina te sam mislila da će se zbog djece smiriti. Nije. Alkohol je konzumirao od jutra do mraka, premda je bio vozač građevinskog stroja. Radio je po 12 sati dnevno i to nas je spašavalo od financijskih problema. No, i dalje me zlostavljao pa sam i drugi put završila u sigurnoj kući, ovaj put zajedno s dvoje male djece“, nastavila je svoju priču.

Njezin susjed potvrdio je policiji da je vidio kako je suprug zlostavlja, nakon čega je ovaj dobio zabranu približavanja svojoj sada već bivšoj supruzi.

Sada i sama pomaže beskućnicima

K. H. u međuvremenu se ponovno doselila u okolicu Zagreba, gdje je uz pomoć Ministarstva državne imovine unajmila stan u kojem i sada živi sa svojom četverogodišnjom djevojčicom i trogodišnjim dječakom. Odnedavno je počela pomagati beskućnicima i drugim potrebitim osobama, priključivši se volonterkama okupljenima oko građanske inicijative „Od srca do srca za potrebite“, koju vodi istaknuta humanitarka Vesna Ribarić.

Sve više žena završava na ulici

Kaže da ju je iznenadilo koliko je mnogo žena beskućnica u Zagrebu. Gotovo jednako koliko i muškaraca.

„Neke su alkoholičarke, pa su tako završile na ulici, dok su druge pobjegle od nasilnih muževa ili su ostale same i bez posla… I među beskućnicima ima različitih osoba. Pojedinci znaju biti bezobrazni i nezahvalni. Dođu po hranu, pa se ljute jer taj tren pizze nisu spremne. Požuruju nas i odlaze čim dobiju pakete. Ima, naravno, i pristojnih te dobrih osoba. Mnogo je različitih razloga zbog kojih su toliki završili na ulici“, napominje naša sugovornica.

Bogati za potrebite nemaju milosti

Naglašava potom kako mnogo ljudi u Hrvatskoj uistinu suosjeća s ljudima u nevolji i rado im pomaže, ali primjećuje, kaže, kako većina bogatih nema baš nimalo razumijevanja za njih.

‘Tko im je kriv, odabrale su krivog’

„Takvi tvrde da su svi beskućnici isti i da su sami krivi za sve što ih je snašlo. Gotovo u pravilu okrivljuju i žene žrtve nasilja. Tko im je kriv, kažu, što su odabrale krivog muža.“

Njezine riječi potvrđuje i Vesna Ribarić, koja već godinama pomaže potrebitima i koja osobno poznaje gotovo sve zagrebačke beskućnike i beskućnice – kojih je, nažalost, sve više.

S financijskim problemima dolaze i sukobi

„Puno žena je završilo na ulici u doba korone, kada su mnoge ostale bez posla ili je uslijed financijskih problema došlo do sukoba u njihovoj kući. Čim dođe do financijskog kraha, obično dolazi i do svađa, pogotovo u onim obiteljima u kojima su prisutni neki poroci. Žene beskućnice u još su težoj poziciji od muškaraca. Nerijetko su i žrtve nasilja, pa i silovanja, no o tome malo tko vodi računa. Nezahvalne, pak, potrebite osobe, o kojima je govorila K., bacaju ljagu na sve ostale. No, nisu svi isti. Ima i mnogo dobrih ljudi među beskućnicima, onih koji nisu svojom krivnjom završili na ulici“, tumači Ribarić.

Pravnica, a umalo beskućnica!

I ona je, kaže, usred teških životnih okolnosti umalo završila kao beskućnica, premda je pravnica po struci i godinama je radila kao prokuristica ili voditeljica Unutarnje kontrole u jednoj velikoj državnoj tvrtki. Nakon što je i sama bolno spoznala koliko je malo potrebno da čovjek završi na cesti, čvrsto je odlučila svoje slobodno vrijeme darivati potrebitima.

Razumije branitelje i njihove probleme

Razumije, kaže, i probleme s kojima se suočavaju hrvatski branitelji. I njezin pokojni suprug bio je, veli, branitelj, kao i njezin šogor, koji je poginuo u Domovinskom ratu…

„Otac mi je bio alkoholičar pa jako dobro poznajem tu strukturu ljudi. Želim im pomoći koliko god je moguće“, naglašava žena koja je za svoj humanitarni rad prije nekoliko godina dobila i nagradu „Ponos Hrvatske“.

Volonteri dragocjeniji od institucija

A da se potrebite osobe više mogu osloniti na volonterke i volontere poput Vesne Ribarić nego na djelatnike institucija koji bi im trebali biti na usluzi i koji su za to plaćeni, zna dobro iz vlastitog iskustva i Zagrepčanka Karolina (kako je rekla da ju zovemo), žena srednjih godina koja je posljednje dvije godine beskućnica i koja povremeno prespava u prenoćištu za beskućnike u Ilici.

Grad Zagreb najneosjetljiviji?

„U šest sati nas bude, u sedam smo već na cesti. Kao nekakvi luđaci. Što da radim u sedam ujutro na ulici? Sve svoje stvari moramo nositi sa sobom. Teret od dvadeset, trideset kila! Ubitačno je to za kičmu i za noge. To je zločin, ali koga briga? Grad Rijeka otvorio je klimatizirani prostor za beskućnike kako bi se mogli skloniti od paklenih vrućina. Grad Pula učinio je isto, kao i Grad Split. Samo Grad Zagreb, u kojem je najviše beskućnika, nije učinio ništa. Borili smo se da dobijemo sklonište sa spremištem za stvari, barem tijekom toplinskog vala, ali iz Grada ne reagiraju. Imaju ormare za smeće u haustorima, ali nema ormara za ljude“, ljuti se Karolina.

Stisli dugovi, kuća se urušila

Napominje da je ranije živjela s roditeljima. Radila je u jednoj tvrtki koja je u međuvremenu otišla u stečaj. Kada su joj roditelji umrli, a ona se razboljela, stigli su, veli, dugovi i kuća se s vremenom urušila, pa je završila na ulici.

Opisuje potom svoju dnevnu rutinu. Kaže da po najvećim vrućinama sjede obično u parku, pazeći pritom da im netko ne ukrade stvari, i čekaju 16 sati, kada se moraju, sa svim stvarima na leđima, ići javiti u prenoćište. Ako ne dođu, mogu ostati bez kreveta.

‘U 19 sati moramo na spavanje’

„U prenoćište nas puštaju u 19 sati i odmah moramo ići spavati. Tko može u sedam zaspati? Usred ljeta, dok je vani sunčan dan? Zašto nas ne puste da se odmaramo i sjedimo, ako nam se sjedi? Stalno se nešto mora, stalno te na nešto prisiljavaju i zbog takvih uvjeta mnogi ni ne žele u prihvatilište. U Kosnici su, doduše, bolji uvjeti nego u Ilici, ali Kosnica je daleko. Autobus dođe i ne dođe. Na stanici nema hlada, nema drveća, nema ništa. Jednu noć išla sam pješice iz Kosnice do Zagreba sa svim stvarima na leđima. Bilo je to cjelonoćno mučenje. Malo sam bila zakasnila, pa me u prenoćište nisu pustili. A gdje ćeš u Kosnici provesti noć? Nema klupa, nema kolodvora. Netko te može zaklati dok spavaš“, kao iz rukava gorčinu je sipala naša sugovornica.

Tjeraju ih iz tramvaja

U devetom mjesecu, kaže, tjerat će ih iz tramvaja jer zauzimaju mjesta. I opet neće znati odgovor na pitanje – kamo sad? Zbog svega navedenog, u posljednje dvije godine je, tvrdi, u Zagrebu umrlo jako puno beskućnika.

„Ne vodi se evidencija o tome, jer ti ljudi nisu nikome važni. I žena je sve više na ulici. Ili su ostale bez roditelja i bez doma, poput mene, ili ih je muž potjerao, ili su ostale bez posla… Žene su, nažalost, najugroženija skupina“, ističe Karolina.

Zašto primaju samo muškarce?

Napominje da su žene beskućnice dodatno diskriminirane jer ih Crkva u pravilu ne prima u svoja prenoćišta ili prihvatilišta.

„U Jukićevoj, u prenoćištu samostana Misionarki ljubavi, primaju samo muškarce, u Caritasovo prihvatilište u Sesvetskom Kraljevcu također mogu doći samo muškarci. I u prenoćištu u Ilici su većinom muškarci. To nije u redu, ali je tako. I o tome treba pisati. Problem je što većina šuti o problemima jer se boje da bi ih, ako progovore, mogli izbaciti iz prenoćišta ili iz prihvatilišta. Bez obzira na to, o ovome treba progovarati“, zaključuje naša sugovornica.

Žene na ulici u puno većem riziku od nasilja

„Život na ulici posebno je težak za žene, koje su u znatno većem riziku od fizičkog i seksualnog nasilja od muškaraca. Dodatan problem im je održavanje higijene, jer često nemaju novca za uloške i vlažne maramice“, istaknula je ranije, u razgovoru za naš portal, Marijana Ivanić Vuga iz „Doma nade“, zagrebačke udruge za beskućnike i socijalno marginalizirane skupine.

Upozorila je da je broj korisnica njihova Poludnevnog boravka za beskućnike porastao za čak 1500 posto u svega nekoliko godina, a znatno je u isto vrijeme porastao i broj muškaraca beskućnika.

Najčešće je, kako navode, riječ o ženama u dobi od 51 do 64 godine, srednjoškolskog obrazovanja, koje su se na ulici našle zbog gubitka posla i koje teško pronalaze novi posao zbog nepovoljne situacije na tržištu rada. Onim ženama koje primaju mirovinu taj iznos nije dovoljan ni za podmirenje osnovnih životnih potreba, zbog čega su izložene dugotrajnom siromaštvu. Nerijetko su, prema informacijama djelatnica Doma nade, te žene žrtve obiteljskog, odnosno partnerskog nasilja te su bile prisiljene pobjeći od nasilnika. No, ti nasilnici često su i hranitelji obitelji. Odlaskom od nasilnika žene su izgubile i izvor materijalne egzistencije.

Marijana Ivanić Vuga istaknula je da ženama koje im dolaze poput zraka koji dišu treba i psihološka podrška.

Znatno ih je više nego ranije

„Treba im osjećaj sigurnosti, da ih ne osuđuju i ne stigmatiziraju. Šišamo ih, bojimo im kosu, pronalazimo odjeću, dijelimo menstrualne uloške i vlažne maramice…, ne bi li povratile ženstvenost i dostojanstvo. Potičemo ih da održavaju kontakt sa svojom djecom, koja su im nerijetko oduzeta, te da očuvaju kontakt s pojedinim članovima obitelji“, naglasila je prije godinu i pol dana neumorna humanitarka udruge Dom nade.

Ponovno smo je kontaktirali prije nekoliko dana te doznali da su žene kod njih i danas vrlo zastupljene te da ih je znatno više nego prije nekoliko godina.

FOTO: Ilustracija Pexels; Facebook grupa ‘Od srca do srca za potrebite’, arhiva Promise.hr

Tekst je dio projekta ‘Otupljeni: kako smo postali ravnodušni na tuđu patnju’, a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

Umiru na ulici, a država ih umjesto pomoći kažnjava zbog spavanja na klupi!

Zbog spavanja na klupi branitelj završio u zatvoru, danas je opet na ulici: „Je li uopće živ?”

„Cijelu kuću nosimo na leđima“: Beskućnici traže sklonište od vrućina, Grad ih šalje u muzeje?!