Papa postaje zamjena za UN: Franjo je bio jedan od posljednjih velikana koji je dizao glas za čovjeka

”Živimo u vremenima srozanih etičkih vrijednosti i urušavanja dostojanstva čovjeka, kad poluge moći drže ego manijaci. Kao Kristov namjesnik na Zemlji, Papa Franjo je pokušavao graditi mostove i uspostavljati dijalog. Pritom nije imao osobnih interesa, niti se nastojao svidjeti biračima, nije se vodio ciljevima svoje vjerske zajednice, već svakoga čovjeka bez obzira na vjeru i naciju, a posebno onih koji su zaboravljeni, ugroženi i poniženi. Baš kao što je činio i Isus – pa se mnogima to nije svidjelo…”, piše dr. Božo Skoko

Dr. sc. Božo Skoko, komunikacijski stručnjak i izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, napisao je zapažen tekst za Večernji list o velikoj važnosti izbora novog pape – u vremenima kada izbor poglavara Katoličke crkve nadilazi vjersko značenje i kada je institucija pape, zahvaljujući očuvanju moralnog autoriteta od strane Pape Franje (te nekolicine njegovih prethodnika) postala u svijetu puno važnija od sve bljeđih Ujedinjenih naroda.

Profesor Skoko pisao je i o iznimnoj ulozi posljednjeg pape, koji je bio jedna od rijetkih preostalih moralnih veličina u dehumaniziranom svijetu i jedan od posljednjih svjetskih velikana koji se usudio podići glas u interesu malog čovjeka.

Sve teže razlučiti istinu od spina

Budući da se i u Hrvatskoj sve brže urušavaju moralne vrijednosti, da je u ozračju ideoloških ratova građanima sve teže razlučiti istinu od spina (više kao da nisu važne činjenice, već samo kojem taboru pripada onaj tko ih iznosi; kao da ne postoje oni koji ne pristaju svrstati se u ideološke pretince…), u javnom interesu prenosimo veći dio teksta dr. Bože Skoke, koji jako dobro tumači specifične okolnosti u današnjem globalnom, ali i u domaćem okruženju:

”Živimo u vremenima srozanih moralnih i etičkih vrijednosti, zveckanja oružjem i urušavanja dostojanstva čovjeka, ali i krize globalnog vodstva, kad poluge moći drže ego manijaci, moćnici bez moralnih vrlina, osobenjaci svih vrsta kojima je više stalo do vlastite popularnosti, zarade i uskih nacionalnih interesa nego do budućnosti čovječanstva.

Ni Isus se mnogima nije svidio

Kao Kristov namjesnik na zemlji (a Kristovo učenje, vidimo, privlačno je i onima koji nisu kršćani), papa Franjo bio je jedan od posljednjih globalnih velikana koji se usudio podići glas u interesu čovjeka i ljudskosti, protiv mržnje, nasilja i ratova, koji je pokušavao graditi mostove i uspostavljati dijalog. Pritom nije imao osobnih interesa, niti se nastojao svidjeti biračima, nije se vodio ciljevima svoje vjerske zajednice, već svakoga čovjeka bez obzira na vjeru i naciju, a posebno onih koji su zaboravljeni, ugroženi i poniženi. Baš kao što je činio i Isus pa se mnogima to nije svidjelo.

Čiste ruke i savjest

U izazovnim i sve opasnijim vremenima, u kojima se više ne možemo osloniti ni na nekada moćne Ujedinjene narode, kao mjerilo borbe za čovjeka, njegova prava i opće dobro ostaju nam vjerski lideri. Ali isključivo oni koji su ostali čistih ruku i savjesti pred Bogom te nisu umočeni u prljave rabote, dodvoravanje politici i ovozemaljskim moćnicima, poticanje ratova i svrstavanje u kojekakve “svetove”…

A takvih je uistinu malo. Koliko god Katolička crkva imala svojih problema i grijeha u prošlosti, treba priznati da su trojica posljednjih papa imala hrabrosti suočiti se s njima, pokazati poniznost i spremnost za ispravljanje počinjenih nepravdi… Ova Crkva prošla je svojevrsnu katarzu i uspjela dobrim dijelom vratiti povjerenje.

Približio Crkvu neistomišljenicima

U Franjinu mandatu uspjela se približiti i neistomišljenicima. Istodobno je pokazala kako stoji na čvrstim temeljima, starim dvije tisuće godina, ali je dovoljno fleksibilna da se prilagodi vremenu u kojem živimo. Nije jurila za pomodarstvom, poput nekih europskih protestantskih zajednica koje su izgubile povjerenje vjernika ili su im postale nepotrebne, ali je prepoznavala znakove vremena, koliko god u pojedinim stvarima bila prilično spora.

Nagli rast broja katolika

Uostalom, o tome najbolje govori činjenica kako je proteklih deset godina broj katolika u svijetu povećan oko 12%, odnosno kako je Rimska crkva bogatija za 150 milijuna vjernika. Povećanje bilježimo na svim kontinentima osim Europe. Ponajviše u Aziji i Africi, a potom Amerikama, dok je Europa izgubila gotovo pola milijuna vjernika. Tu prednjači Njemačka, ali i nekada izrazito katoličke Irska i Poljska. Razloge treba tražiti u sekularizaciji, skandalima i demografskom kolapsu, ali i nemogućnosti tamošnjih pastira da odgovore potrebama svojih vjernika. Neki od njih traže istinsku vjeru, a dobivaju socijalnu službu ili psihološki savjet. Uostalom, dok su crkve sve praznije po zapadnoj Europi, mnogi njihovi vjernici istodobno traže utjehu u Međugorju, što je prepoznao i papa Franjo te otklonio bilo kakve prepreke za normalno funkcioniranje tog svetišta.

Najveći porast broja kršćana – u Kini?

Nakon Brazila i Meksika, dvije zemlje s najvećim brojem katolika na svijetu, Filipini su postali treća najkatoličkija zemlja na svijetu. U posljednjih desetak godina imali su porast s 85 milijuna (2016.) na više od 93 milijuna prošle godine. Indija bilježi drugi najveći skok broja katolika u Aziji, Južna Koreja već je na 10 posto katolika u ukupnoj populaciji, a o broju novouređenih bogoslužnih prostora po Seulu najbolje svjedoče neonski križevi na vrhovima poslovnih tornjeva.

Smatra se kako bi komunistička Kina u budućnosti mogla postati država s najvećim porastom broja kršćana. To je svojedobno nagovijestio i britanski The Telegraph. Procjenjuje se kako je stopa povećanja broja katolika, unatoč svim zabranama i progonima, oko 7% godišnje i trenutačno ih ima oko 12 milijuna. O tome govori i knjiga “Zvijezda na Istoku: Rast kršćanstva u Kini” koju su napisali Rodney Stark i Xiuhua Wang. Afričke države s najvećim rastom broja katolika su Demokratska Republika Kongo, koja je ujedno najveća katolička zajednica u Africi s 55 milijuna vjernika, slijedi Nigerija s 35 milijuna te Uganda, Tanzanija, Kenija… Afričke zemlje imaju najveći prirodni prirast stanovništva, pa ovdje imamo mladu Crkvu, a sve je to posljedica intenzivnog djelovanja katoličkih misionara u ruralnim područjima, među kojima su desetljećima i hrvatski misionari.

Novi papa iz Azije ili Afrike?

Afrikanci su upoznali vjeru na djelu i zahvaljujući njoj uspjeli preživjeti, obrazovati se, liječiti… Uostalom, više od pet tisuća ambulanti u Africi vodi i financira Katolička crkva, kao i većinu obrazovnih institucija… Čak i obje Amerike, za razliku od Europe, imaju porast broja katolika, doduše kudikamo manji od onog afričkoga.

Iščitavajući sve te statistike, s pravom se nameće pitanje – nije li vrijeme da novi papa dođe iz Azije ili Afrike. Uostalom, kao što reče jedan od dvojice hrvatskih izbornika kardinala, nadbiskup sarajevski u miru Vinko Puljić – Crkva je itekako spremna i za taj iskorak. Njihovo iskustvo možda bi moglo biti osvježenje za Rim.

Prilika crkvama s ruba, ili…

No dolazak pape iz daleke zemlje nužno ne znači promjenu, već sve ovisi o profilu konkretne osobe. Ako se kardinali pak odluče za nekoga od europskih kandidata (vidimo da na kladionicama vodi državni tajnik Svete Stolice Pietro Parolin, kao kompromisno rješenje koje pomiruje tradicionaliste i reformiste te vrstan diplomat za ova napeta vremena), to će više biti pobjeda osobnosti, sposobnosti i karizme određenoga kardinala koliko i želja da se Europa ponovno evangelizira.

No možda kardinali pomisle da je već sada kasno trošiti vrijeme i energiju na uspavanu i hedonizmom prožetu Europu (iako u Rimu ostaje sjedište i središte Katoličke crkve) pa daju priliku crkvama s ruba, koje u sebi imaju potencijala i energije da zapale vatru vjere na svim kontinentima. Uostalom, papa Franjo je značajan dio svoga pontifikata posvetio crkvama ondje gdje su katolici manjina kako bi ih ohrabrio i dao im na važnosti, a kardinalskim titulama počastio je nadbiskupe iz zemalja koje nikada u svojoj tradiciji nisu imale kardinale.

Na tom valu profitirao je i beogradski nadbiskup Mađar Ladislav Nemet, koji vodi malu katoličku zajednicu u Beogradskoj nadbiskupiji od jedva 25 tisuća vjernika. Usporedbe radi, najveća hrvatska katolička župa izvan Hrvatske, ona u Münchenu, broji šezdeset tisuća vjernika, a vode je župnik i četiri kapelana.

U kardinalskom zboru nema podcjenjivanja. Bez obzira na to odakle dolaze, koja je razina njihova teološkog znanja i intelektualna superiornost, svačiji glas jednako vrijedi. No zasluge i reference ipak su nešto drugo i one dolaze do izražaja kod skretanja pozornosti na pojedine kandidate, pa i lobiranja. Pravno gledano, također su ravnopravni kandidati za novoga papu. Ali već na prvi pogled zna se tko su favoriti i koliko tko vrijedi na globalnoj razini. Većina njih ima ozbiljne reference u svome radu, jasan duhovni profil i jedinstvena promišljanja.

Puno je novih kardinala

Doduše, treba uzeti u obzir činjenicu da je u pontifikatu pape Franje imenovano dosta novih kardinala, koje svi nisu imali priliku dobro upoznati. Tako će njihova dublja promišljanja tek čuti ovih dana na službenim kongregacijama, objedima i susretima. Zato neki od njih nenadano mogu izbiti u prvi plan, privući pozornost kolega svojom vizijom, stajalištima ili pak konstruktivnom kritikom te lako zasjeniti nekog od favorita. Baš kao u još aktualnom filmu Konklava.

Važno je znati da nijedan od kardinala ne iznosi svoj program, niti prezentira svoje timove. Oni razgovaraju o tome kakav profil pape trebamo za naše vrijeme i budućnost Crkve. Pitaju se koje papine inicijative i politike nastaviti, koje nadograditi, a što promijeniti… Nakon toga sagledavaju tko je najbliži profilu koji prevlada u raspravama. Često važnu ulogu ima i osobnost kardinala, (ne) poznavanje Kurije, njegove komunikacijske i diplomatske sposobnosti, ali i odnos prema kolegama… Ipak će surađivati sljedećih godina. Dakle, puno je tu parametara koji utječu na odluku. A i vrijeme ima značajnu ulogu. Ne samo zato što će kardinali biti “zaključani” i bez doticaja s vanjskim svijetom dok ne odluče (stara prokušana metoda koja će ih zaštititi od vanjskih pritisaka, ali ih i prisiliti da ne odugovlače) već i zato što su globalne okolnosti takve da si ne mogu priuštiti luksuz upražnjene Petrove stolice na dulje vrijeme. I upravo zato je konklava obavijene velom mistike, koja uvijek može donijeti iznenađenje.

Od ukupno 135 kardinala izbornika, a to su oni mlađi od 80 godina, samo 52 dolaze iz stare i onemoćale Europe. Usporedbe radi, prije 12 godina papu Franju biralo je čak 60 europskih kardinala. Iz Sjeverne Amerike dolazi ih 20, iz Južne 17, iz Afrike 18, iz Australije i Oceanije četvorica, a iz Azije čak 23. Te brojke daju nam globalnu sliku Katoličke crkve, ali i pogled na njezinu budućnost iz perspektive pape Franje, budući da ih je on imenovao čak 110. U medijima ih se obično dijeli na liberalne i konzervativne, naglašavajući kako ih onda većina ima Franjine poglede na sadašnjost i budućnost Crkve i svijeta. Međutim, prilično je površno izvlačiti takve zaključke, budući da netko može biti konzervativan u jednom segmentu, a liberalan u drugom, podržavati papu Franju u jednom području, ali imati nešto drukčiji pristup u drugom. Na koncu, Crkva ne voli kopije, već originale. Također, u iznimnim vremenima odlučuje se na čisti kontinuitet, a daleko češće na nova težišta u radu. Inače, uz dvojicu hrvatskih kardinala – umirovljene nadbiskupe Josipa Bozanića i Vinka Puljića, još je jedan Hrvat u konklavi – nadbiskup Chicaga Blase Joseph Cupich, podrijetlom iz varaždinskoga kraja, koji je svojim pastoralnim radom u Americi, zauzimanjem za beskućnike, borbom protiv rasizma i zalaganjem za zajedništvo i dijalog unutar Crkve, stekao simpatije pape Franje, pa ga je imenovao kardinalom još 2016. godine.

Prikrivena kritika Pape Franje

Prije pet godina objavljena je knjiga pod nazivom Next Pope, koju je napisao američki teolog George Weigel. On zagovara papu koji će kombinirati nepopustljivu doktrinarnu čvrstoću s misionarskim žarom, inspiriran modelom Ivana Pavla II. i intelektualnom preciznošću Benedikta XVI. Weigel upozorava na opasnost od relativiziranja doktrine u ime dijaloga, odnosno inzistiranje na činjenicama i istini, pa makar to dovelo u sukobe s pojedinima skupinama.

Neki su u tim tvrdnjama iščitali prikrivenu kritiku papi Franji, za kojeg je dio vjernika, ali i klera, smatrao da je imao previše nekonvencionalnosti u pristupu, nejasnoća u izricanju pravovjerja i kompromisa s onima izvan Crkve nauštrb nje same… Weigel bi naglasak u radu novog pape stavio i na jaču zaštitu progonjenih vjernika, posebice na Bliskom istoku i u komunističkim zemljama, a ističe i važnu ulogu pape u međunarodnim odnosima, budući da se ne vodi interesima, već moralom i općim dobrom.

Mnogo je protivnika uvođenju demokracije

Njegova vizija naglašava obranu katoličkog identiteta u svijetu, koji, po njegovu mišljenju, gubi moralne koordinate, a u obnovi evangelizacije kao primjere dobre prakse uzima Aziju i Afriku. Drugi vatikanolozi naglašavaju važnost kontinuiteta Franjina pristupa u pastoralnom radu, osluškivanju mišljenja vjerničkog stada, a ne samo nametanju rješenja “odozgo”, potom nastavak djelovanja “na periferiji” te približavanje Crkve običnom čovjeku, odnosno daljnji rad na dekonstrukciji klerikalizma, koji isticanjem titula, moći i privilegija udaljava Crkvu od Kristova učenja…

Upogledu budućnosti Crkve neki smatraju kako će se, prije svega u Europi, zbog sve manjeg broja svećenika razvijati nove službe, uključujući zaređivanje kršćana koji već imaju svjetovne profesije. Pastoralna skrb sve će se, kažu, više pružati u manjim zajednicama, a svećenici će biti potrebni kao duhovni vođe, a ne kao društveni radnici. U suvremenoj Crkvi posljednjih se godina snažno naglašava i sinodalnost, odnosno uključivanje cijele zajednice u donošenje odluka, što je posebno vidljivo kroz sinodski hod koji je pokrenuo papa Franjo. Međutim, znamo da je velik broj protivnika uvođenja demokracije, odnosno odlučivanja većine u Crkvi jer je “Crkva Božja, a ne svjetovna tvorevina”, odnosno istina počiva na učenju Isusa Krista, a ne mišljenju većine.

Imenovao žene na ključne pozicije

Rasprave o budućnosti Crkve uključuju i zahtjeve za veću ravnopravnost spolova (papa Franjo imenovao je žene na ključne pozicije u Vatikanu), veći angažman laika i smanjenje centralizacije. Teologija i crkveno djelovanje moraju biti povezani s konkretnim životnim problemima i izazovima suvremenog čovjeka, a ne ostati zatvoreni u tradicionalne obrasce koji ignoriraju stvarnost. Također je jasno kako budućnost Crkve ne leži u hijerarhiji, u koju su često uprte oči, nego u vjernicima koji autentično žive svoju vjeru.

Dom onima koji traže smisao života

Kako netko reče, Crkva koja ne uspije odgovoriti na izazove vremena i koja gubi povjerenje ljudi zbog skandala ili klerikalizma, riskira da postane samo ideološka organizacija, a ne zajednica Isusovih učenika. Dakle, i od novog se pape ponajviše očekuje povratak na temeljnu misiju – da Crkva bude zajednica vjere i nade u svijetu koji se bezglavo mijenja i postaje sve nesigurnije mjesto za život. Crkva budućnosti, iako dugoročno manja i možda siromašnija, bit će dom onima koji traže smisao života, vjeru i nadu – i to će biti njezina istinska snaga.

Papa kojeg će kardinali izabrati najvjerojatnije sljedeći tjedan bit će nasljednik svetog Petra, prvog pape, za kojeg evanđelja kažu kako je primio “ključeve Kraljevstva”, odnosno autoritet nad Crkvom izravno od Isusa, prije dvije tisuće godina. Od tada do danas na čelu Svete Stolice izmijenilo se 266 papa. Među njima je bilo svetaca koji su istinski služili Bogu i svijetu, ali i monarha koji su više uživali u bogatstvu i moći. To znači da tijekom povijesti ovako postavljen izborni sustav nije uvijek birao najbolje među njima i sigurno je katkad u igri bilo i preglasavanja, i ucjena.

Presuđivao i tajni glas s Neba

Bilo je tu i kompromisa, i konsenzusa među kardinalima. Katkad je to bio rezultat demokratskog nadmetanja. A katkada je očito presudio tajni glas s Neba, koji ih je usmjeravao da u određenom povijesnom trenutku izaberu baš određenog kardinala. Inače kako drukčije objasniti činjenicu da su se u prijelomnim trenucima za Crkvu i svijet obično nalazile prave osobe na pravome mjestu, koje su katoličku zajednicu uspješno vraćale temeljnim Kristovim načelima, a svijetu davale glas razuma i mudrosti. Uostalom, dovoljno se prisjetiti izbora šestorice posljednjih papa, naših suvremenika, pa da uistinu priznamo kako se u tim slučajevima morala umiješati neka viša sila.

Bez utjecaja Duha Svetoga, kojeg ovih dana zazivaju kardinali da ih prosvijetli i dadne im znak, teško bi se mogao objasniti, primjerice, izbor, sada već svetoga, Ivana XXIII. Izabran je 1958. kao kompromisno i prijelazno rješenje jer nijedan od favorita nije uspio dobiti potrebnu većinu. Tada je netko iznenada predložio niskog i debeljuškastog, simpatičnog venecijanskog patrijarha Angela Giuseppea Roncallija. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem jer je novi papa imao sedamdeset i sedam godina te je bio relativno nepoznat široj javnosti. Svi su mislili da će to biti jedan od papa kakve povijest pretjerano ne pamti.

Skromni Ivan sve iznenadio

No vrijeme je brzo pokazalo da su se prevarili. Skromni Ivan XXIII. bez pretjeranih je konzultacija s kolegama proveo temeljitu obnovu Crkve te redefinirao njezinu ulogu u odnosu na svijet, politiku, nevjernike, vjernike drugih religija… Želio je modernizirati i osuvremeniti Crkvu te je sazvao Drugi vatikanski koncil, aktivno se uključio u rješavanja svjetskih političkih kriza.

Umro je pet godina nakon izbora, ostavivši potpuno novo lice Crkve, a još za života vjernici su ga nazvali Dobri Papa. Teolozi i danas pokušavaju osvijestiti dosege i važnost Koncila, a time i hrabrost i viziju ovog pape. Mnoge sjajne odluke koje su Crkvi priskrbile sigurnu budućnost i uklopljenost u današnji svijet, nažalost, još nisu zaživjele punom snagom.

Dijalog i s komunističkim zemljama

Nakon njegove smrti valjalo je pronaći najsposobnijeg među njima da Drugi vatikanski koncil uspješno privede kraju te da Crkva u tim izazovnim vremenima ne napravi kakvu pogrešku. Izbor je pao na milanskog nadbiskupa kardinala Giovannija Battistu Montinija, jednog od najiskusnijih vatikanskih diplomata i vrhunskog intelektualaca, koji se istaknuo radom na Koncilu unoseći u njegov rad jasnu strukturu i organizaciju.

Pavao VI. bio je prvi papa koji je krenuo na putovanja po svijetu i prvi koji je u Ujedinjenim narodima održao govor. Osim što je uspješno završio Vatikanski koncil, ovaj je papa objavio i povijesni čin ukidanja međusobnog izopćenja Rima i Carigrada kojim su se 1054. godine udaljili Istok i Zapad te započeli veliki raskol te je uspostavio dijalog s komunističkim zemljama, uključivši i Jugoslaviju.

Opet presudio Duh sveti?

Nakon njegove iznenadne smrti tijekom odmora u kolovozu 1978. kardinali su izabrali Albina Lucianija – Ivana Pavla I., nasmiješenog i boležljivog papu čiji je pontifikat trajao samo 33 dana. Svojom iznenadnom smrću otvorio je put velikom pontifikatu Ivana Pavla II., odnosno dolasku pape Slavena, koji je ostavio golem trag u Crkvi i svijetu.

Je li opet bio na potezu Duh Sveti, koji je poručio kardinalima – izabrali ste sjajnog čovjeka, ali pogrešnog u ovoj povijesnoj prilici te ga pozvao k sebi. Ili se Bog poslužio ovim dobrim kardinalom jer Karol Wojtyla u trenutku tih konklava nije bio spreman? To nikada nećemo doznati. Međutim, činjenica je da su u listopadu 1978. kardinali, okupivši se u Vatikanu, iznenadili cijeli svijet.

Izabrali su relativno brzo jednog od najmlađih papa novijega doba, vitalnog sportaša, prvog papu netalijana nakon više stoljeća i prvog papu iz jednoga slavenskoga naroda. Tada sigurno nisu mogli ni sanjati da su izabrali papu s jednim od najduljih pontifikata u povijesti Crkve, čovjeka koji je “srušio komunizam”, priznao Hrvatsku i uveo Crkvu u 21. stoljeće, čovjeka čija su toplina, neposrednost i karizma šarmirale i najzabačenije kutke svijeta.

Nakon njegove smrti 2005. kardinali su u njegovu nasljedniku tražili kontinuitet. Kocka je pala na njemačkoga kardinala Josepha Ratzingera, vrsnog teologa i profesora, papinu desnu ruku i predstojnika Kongregacije za nauk vjere. A posebnu pozornost privukao je na sebe kad je vodio križni put na Veliki petak te 2005. godine.

Tada je otvoreno i kritički progovorio o stanju Crkve unutar zidina te njezinim grijesima. Aludirajući kako njezina lađa pušta vodu na sve strane, oštro je ukorio mnogobrojne crkvene službenike koji zlorabe svoj položaj i javno sramote Crkvu ili nesavjesno obnašaju svoje dužnosti. Nedugo zatim počeli su se gomilati u medijima različiti slučajevi pedofilije, koje je poslije kao papa javno osudio ispričavajući se žrtvama. Ratzinger se pokazao kao oštar branitelj izvornih načela Crkve i zaštitnik pravovjernosti, a htio je biti i čistač vatikanske Kurije, u kojoj se očito nakupilo i negativnosti.

Nije se rodio tko je ljudima ugodio

No tijekom te borbe očito se osjetio nemoćnim da se uhvati sa svime ukoštac pa nas je iznenadio odlaskom u mirovinu, što je bila svojevrsna revolucija u poimanju suvremene papinske službe. Imao je snage i hrabrosti otvoriti potpuno novu stranicu u povijesti Svete Stolice i zapravo (svjesno ili nesvjesno) dao šansu papi Franji, koji se već za njegova izbora spominjao kao ozbiljan kandidat.

Dakle, svaki papa ima poslanje za svoje vrijeme i ostavlja neizbrisiv trag u tijelu Crkve. Svojim djelovanjem jedne oduševi, a druge razočara. No nije se rodio tko je ljudima ugodio. Zato je kudikamo važnije da dobije prolaznu ocjenu kod Šefa. A sudeći po kontinuitetu proglašenja blaženim i svetim papa našeg doba, a za svako proglašenje potrebno je nadnaravno čudo na njihov zagovor, čini se da su odradili dobar posao. A tko će nastaviti ovaj niz očito Bogu ugodnih papa, doznat ćemo uskoro…”, piše Božo Skoko.

FOTO: Screenshot videosnimki

Hrvate oduševilo Franjino zauzimanje za ‘male ljude’ do kojih hrvatski političari najmanje drže