Pet godina spavao je na klupi u Zagrebu: “Rekli su mi da ne postojim. Onda su došli ovi ljudi”
ZagrebIzdvojeno 8. ožujka 2026. Damir Kramarić
Njegov prijatelj Bojan umro je na ulici. Željko vjeruje da bi i njega čekala ista sudbina da ga u zadnji čas nisu pronašli volonteri udruge Savao i dali mu ključ od stana. I drugim beskućnicima otvaraju stanove, plaćaju režije i vraćaju ih u život. Sve bez pomoći države ili Grada, ali uz stotine donatora i volontera. Samo za pakete s hranom koje svakog utorka i petka dijele potrebitima, godišnje potroše 200.000 eura. Planiraju kupiti kuću ili zemljište, kako bi i onima koje je društvo odbacilo ponudili toplinu doma, ljubav i podršku
Dok socijalni radnici u Hrvatskoj zbog loših uvjeta rada masovno napuštaju sustav ili nezadovoljni stupaju u tzv. bijeli štrajk, jedna udruga u Zagrebu čudesno gradi paralelnu, znatno čovječniju mrežu skrbi o najpotrebitijima.
Ta je mreža – za razliku od velikog i skupog, no nerijetko tromog i bešćutnog mastodonta pod kapom Hrvatskog zavoda za socijalni rad – satkana od ljubavi i dobrote. I zato im, prema svemu sudeći, tako dobro ide.
Spašavaju beskućnike
Volonteri zagrebačke udruge Savao sa zagrebačkih ulica spašavaju sve više beskućnika – ljudi koji za Republiku Hrvatsku kao da ni ne postoje. Pronalaze im stanove te im plaćaju najam i režije. Mnogima daju novčanu pomoć dok se ne snađu, nekima kupuju drva za ogrjev, za pojedine plaćaju ukopno mjesto i pogreb. Mnoge vode na hodočašća, a za sve njih svake godine organiziraju i veliki božićni domjenak.
Svakoga utorka i petka navečer na Glavnom kolodvoru potrebitima dijele pakete s hranom i higijenskim potrepštinama, tople napitke te odjeću i obuću.
Prošlog utorka pridružio im se i potpisnik ovih redaka, novinar portala Promise.hr.
”Samo za pakete koje dijelimo na Glavnom kolodvoru godišnje potrošimo oko 200.000 eura, a dosta novca izdvajamo i za najam stanova te plaćanje režija našim korisnicima. Planiramo, ako Bog da, uskoro kupiti kuću s većom okućnicom ili zemljište na području Zagreba kako bismo i onima koje je društvo odbacilo mogli ponuditi krov nad glavom i osjećaj doma. Sve to činimo isključivo uz pomoć naših donatora i volontera”, kaže Zvonko Jambrešić, predsjednik Humanitarne udruge Savao.
I djeca volontiraju
Razgovarali smo u lijepim i velikim prostorima udruge u srcu Trešnjevke, koje im je za vrlo nisku cijenu najma ustupio jedan od njihovih donatora.
U susjednoj je prostoriji u to vrijeme tridesetak volontera – među njima i nekoliko djece – pripremalo sendviče i pakete koje su kasnije dijelili potrebitima okupljenima ispred spomenika žrtvama Holokausta, odnosno pokraj stare parne lokomotive na Glavnom zagrebačkom kolodvoru.
Nije dobio plaću pa završio na ulici
Naš razgovor s pokretačem cijelog projekta već je na početku prekinuo dojučerašnji beskućnik kojemu je udruga Savao prije nekoliko mjeseci unajmila stan na Trešnjevci i plaća mu režije. Došao je, kaže, po nove tenisice jer su njegove pukle na gradilištu gdje odnedavno radi.
”Rođen sam u Zagrebu, ali sam s vremenom ostao bez ikoga svoga. Bio sam zaposlen i plaćao podstanarstvo, no kada nekoliko mjeseci zaredom nisam dobio plaću, morao sam se iseliti. Istekla mi je osobna iskaznica, a novu nisam mogao podići jer se nisam imao gdje prijaviti. Zato više nisam mogao ni raditi.
‘Kao da mi je sunce opet svanulo!’
Pet godina sam proveo na ulici. Spavao sam na klupi u parku Ribnjak. U listopadu prošle godine pokupio me Zvonko i odveo u stan koji su za mene unajmili. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa. Kao da mi je sunce ponovno svanulo. I to veliko sunce”, govori simpatični Željko (na fotografiji gore).
Prisjeća se kišnog i hladnog dana kada je, posve mokar i promrzao, doznao sretnu vijest.
”Zvali su me Zvonko i Martina Ž. da pođem s njima popiti kavu. Došao sam, a Zvonko me pitao što mislim o tome da mi daju ključ od stana u koji mogu odmah useliti.
Država mu odbijala pomoći!
Rekoh: nitko sretniji od mene.
‘Ajde, sjedaj u auto’, veli on.
Gledam – Bože dragi, što je ovo?
Dao mi ključ. Ja otvorim vrata – unutra toplo, ima grijanje! Ne mogu vjerovati”, priča Željko uz široki osmijeh i živu gestikulaciju.
Na pitanje koliko mu je pomogla država, ljutito odmahuje glavom.
Nigdje bez osobne
”Ma kakva država! Ništa nije pomogla, samo je uzela. Nisam imao osobnu iskaznicu, a bez osobne vas nigdje neće primiti. U područne urede Zavoda za socijalni rad nisu me htjeli ni pustiti jer nemam osobnu. Ni u gradske pučke kuhinje, ni u prihvatilište za beskućnike u Velikoj Kosnici, ni u prenoćište u Ilici nisam smio ući.
Socijalni radnici rekli su mi: dođi kad nabaviš osobnu.
A ja im kažem: ako budem imao osobnu, onda ću se već i sam snaći”, smije se Željko pa naglašava da od države i Grada nikada nije dobio ni jednokratnu novčanu pomoć.
‘Na ulici ostaje vam samo piće’
Prisjeća se i svog bliskog prijatelja Bojana, dugogodišnjeg beskućnika, sedam godina mlađeg od njega, koji je nedavno preminuo – na ulici.
”Možda bih i ja već bio pod zemljom kao i Bojan da me Zvonko i Martina nisu pokupili s ceste. U zadnje vrijeme i ja sam utjehu počeo tražiti u alkoholu, a kad vas alkohol ili droga preuzmu, teško se izvući. Na hladnoći se možete i smrznuti. Na ulici nemate što raditi – dan i noć ste tamo. Ostaje vam samo piće. Alkohol vas na trenutak smiri, ali sutra je još gore. Hvala Bogu da su me u zadnji čas izvukli.”
U razgovor se tada uključuje i predsjednik udruge.
Sada može legalno raditi
”Željko je vrlo korektan i surađuje s nama, a to je u ovakvim situacijama jako važno”, kaže Jambrešić.
Dodaje kako su ga uspjeli prijaviti na adresu područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad u Sesvetama, nakon čega su mu pomogli izvaditi osobnu iskaznicu. Danas može legalno raditi.
”Zahvalan sam im do neba”, napominje Željko.
Potom priča još jednu nevjerojatnu priču koja pokazuje koliko državna administracija može biti bešćutna.
U policiji mu rekli da ni ne postoji?!
”Kad sam došao izvaditi osobnu, policajci su me gledali sumnjičavo. Moje ime, prezime i OIB nisu mogli pronaći u evidenciji. Rekli su da ja, što se njih tiče, ne postojim.
Čekao sam četiri-pet dana da utvrde moj identitet. Išao sam i na razgovor kod šefa policijske postaje. A čim sam napokon dobio dokumente, počele su stizati novčane kazne.
Zašto?
Zato što ranije nisam imao osobnu!
Do jučer za državu nisam postojao, a čim sam dobio dokumente – ovršili su mi 370 eura”, govori ogorčeno.
Prekršajni sudac izgnao ga iz Zagreba
Opisuje i iskustvo sa sudom.
”Pita me sudac zašto sam spavao na Autobusnom kolodvoru.
Jer nemam gdje, kažem ja.
Znate da se to ne smije, veli on.
Možete li mi vi, gospon sudac, naći mjesto gdje bih mogao biti? pitam ga.
Naljutio se i rekao da se ne smijem tako ponašati. Presudio je da sam izgnan iz Zagreba.
Rekao sam: kamo da idem kad sam ovdje rođen i cijeli život živim?
To je vaš problem, veli on.”
Potpuna nezainteresiranost sustava
Željkovu priču s razumijevanjem sluša Zvonko Jambrešić i kimanjem glave potvrđuje njegove riječi. Kaže kako su se bezbroj puta susreli s istim problemom – potpunom nezainteresiranošću sustava.
Zato su odlučni kupiti nekretninu u kojoj bi se ljudi poput Željka mogli smjestiti, prijaviti boravište i pokušati ponovno započeti normalan život.
Na pitanje kako su, bez pomoći države i Grada, uspjeli izgraditi tako čudesno veliku i snažnu mrežu, Jambrešić samo sliježe ramenima.
”Bog čini čuda”, veli kratko.
Liječnici su ga otpisali
Tek nakon duljeg nagovaranja pristaje ispričati i dio svoje životne priče.
Bio je hrvatski branitelj i dragovoljac još od 1990. godine.
”Na bojištu na Banovini ranjen sam dva puta – 1991. i 1994. Bio sam nepokretan i u komi 40 dana. Liječnici su me otpisali. Kada sam se nekim čudom oporavio, odlučio sam pomagati drugima da dobiju novu životnu priliku, kao što ju je Bog dao meni.”
Nekoliko godina volontirao je u pučkoj kuhinji Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici. Za to vrijeme, kaže, stalno se molio da mu Bog pokaže kako još može pomoći najpotrebitijima.
Prvi puta izišao na ulicu potkraj 2017.
”Ponavljao sam u molitvi: Ako si me ostavio na životu, što da učinim da pomognem drugima?”
Tri su godine, kaže, poglavarica samostana i on molili i čekali.
A onda je 22. studenoga 2017. godine prvi put izašao na ulicu tražiti beskućnike.
”Sa sobom smo imali nekoliko sendviča i par litara čaja i kave koje smo kupili vlastitim novcem. Nismo imali ni prostor ni novac na računu. Ali s vremenom se pročulo što radimo. Udruga je počela rasti.”
Danas imaju stotine volontera i velik broj donatora.
”Sve je naraslo puno više nego što sam ikada mogao zamisliti”, kaže uz osmijeh.
U razgovor se uključuju Luka Begović i Melani Huljev, nastavnik i učiteljica iz Osnovne škole Dominik Savio, koji su volontirati u Udrugu Savao došli zajedno s dvoje učenika.
Učenici oduševljeni volontiranjem
”U kurikulumu naše škole nalazi se i volontiranje. Djeca su oduševljena što mogu raditi sendviče i pomagati siromašnima, a roditelji ih u tome potiču. Drago im je da djeca imaju priliku nešto konkretno raditi, a posebno ih veseli kada osjete koliko ih pomaganje drugima obogaćuje.”
Dugogodišnje volonterke Leonara i Ines te dopredsjednica udruge Martina Ranković ističu kako je za veliki rast udruge i za sve značajniju pomoć koju pružaju najranjivijima zaslužan ponajviše Zvonko Jambrešić. Kažu da je riječ o vrlo skromnom i poniznom čovjeku, koji ne voli govoriti o sebi, a čiji osmijeh podiže raspoloženje svima koji ga okružuju. Kako brojnim volonterima, tako i beskućnicima s kojima rado popije kavu ne bi li doznao kakvi ih problemi muče.
Udruga je, dodaju, i dosad rasla velikom brzinom – ali i dalje raste… (nastavlja se)
(U drugom dijelu pišemo o susretu volontera s dvjestotinjak beskućnika i potrebitih osoba na Glavnom zagrabačkom kolodvoru.)
‘Nitko ne bi trebao umrijeti sam, a mnogi su tako otišli’
”Nitko ne bi trebao umrijeti sam. Gospodinu u zagrljaj nitko ne bi trebao otići napušten, zaboravljen, bez ruke koja ga ispraća i srca koje za njim tuguje. A ipak, mnogi su tako otišli…
U posljednjih godinu dana, na žalost, previše je naših korisnika zauvijek zaklopilo svoje umorne oči i otišlo Ocu u zagrljaj.
Mnogi su preminuli u samoći, možda u boli, možda i gladni i žedni. Pitamo se koliko je ljudi koji i dalje negdje sami leže, a da se nitko ne zapita što je s njima?
Ne možemo promijeniti prošlost, ali zajedno se možemo boriti za sadašnjost i budućnost. Zato želimo stvoriti dom – mjesto gdje će beskućnici imati utočište, gdje će ih netko voljeti, mjesto gdje će imati priliku za novi početak, mjesto na kojem će moći dobiti priliku za bolji život, a na koncu – mjesto gdje će ih netko s ljubavlju držati za ruku i dostojanstveno ispratiti na vječni počinak- kad dođe i taj trenutak.
Sanjamo o kući za rehabilitaciju i resocijalizaciju, o zajednici u kojoj će se pomagati onima koje je život slomio. Ali bez vaših ruku, bez vaših srca i bez Božje pomoći, ne možemo to ostvariti.
Treba nam prostor – kuća ili zemljište za izgradnju u Zagrebu ili na periferiji.
Ako znate za nekretninu koja se prodaje, iznajmljuje ili, uz Božju providnost, poklanja, javite nam! Svaki trag nam je dragocjen.
Molimo vas i da podijelite ovu objavu jer možda upravo vi budete most između onih koji trebaju pomoć i onih koji ju mogu pružiti. I molimo vas, uključite ovaj projekt u svoje molitve, da nam Bog ovaj veliki plan i realizira ako je to Njegova volja!
Hvala vam”, napisali su i objavili administratori na Facebook stranici Humanitarne udruge Savao, nakon našeg druženja u utorak navečer.
FOTO: Snimio Damir Kramarić; Humanitarna udruga Savao
Bolesan i bez krova nad glavom: Zagreb još šuti dok račun za hostel raste
Apel Humanitarne udruge Savao urodio plodom: Beskućnik dobio dom na Trešnjevci
