„Sustav nas je naučio šutjeti o vlastitoj boli i razočarao. Danas traume rata nose i naša djeca“

Dok se nakon Domovinskog rata govorilo o statusima, pravima i mirovinama branitelja, o mentalnom zdravlju djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja govorilo se mnogo manje. Sandra Rapčak Škomrlj, koja i sama traži oca već 35 godina, kaže da sustav dugo nije prepoznavao koliko ratna trauma može obilježiti dijete i cijelu obitelj, pa govori o visokoj stopi suicida u braniteljsko-stradalničkoj populaciji, depresiji, anksioznosti, transgeneracijskom prijenosu traume, ali i o razočaranju u pravosuđe

Piše: Romana Eibl

Za Vukovar jesen nikada nije samo godišnje doba. Od 30. kolovoza, Dana sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu, pa sve do 18. studenoga i dana kada se Hrvatska prisjeća žrtve Vukovara, nižu se datumi koji mnoge vukovarske obitelji vraćaju u 1991. godinu. Obljetnice, imena, mjesta, posljednji susreti. Dani nakon kojih se nečiji život zauvijek dijeli na prije i poslije.

Za Sandru Rapčak Škomrlj jedan od takvih datuma je 30. rujna. Na taj je dan 1991. nestao njezin otac Boris. Imao je samo 24 godine, a njegova kći tek dvije.

Za rođendan napisala mu pismo

Prije nekoliko tjedana, točnije 5. rujna, Sandra mu je za rođendan napisala pismo. Pismo ocu kojeg se ne sjeća, a kojeg cijeli život upoznaje kroz fotografije, obiteljske priče i tuđa sjećanja. Ocu s kojim i danas razgovara i kojeg traži 35 godina, isprva onako kako malena djeca traže poznate oči, glas, zagrljaj, sigurnost, pa u progonstvu ispred Zida boli na zagrebačkoj Selskoj cesti, pa kao već odraslija djevojčica na nepreglednim vukovarskim oranicama, a više od 20 godina traži ga intenzivno, osobno i kroz institucije i udruge i nad otvorenim jamama.

Godine borbe s institucijama i sustavom

U ovom razgovoru Sandra Rapčak Škomrlj govori iz dvije nerazdvojive uloge. Kao kći koja 35 godina traži nestalog oca, ali i kao predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, koju vodi već 11 godina. Iza nje zato nije samo osobno iskustvo djeteta koje je odraslo bez oca, nego i godine slušanja drugih s jednako teškim gubicima, susreta s obiteljima koje još čekaju, ali i borbe s institucijama i sustavom.

Sa Sandrom smo razgovarali o tome kako izgleda život kada odrastete čekajući oca, što 35 godina neizvjesnosti učini čovjeku i obitelji, može li potraga postati dio identiteta, što rat ostavlja djeci koja su danas odrasli ljudi i kako se ta trauma prenosi na nove generacije. Ali i o pitanju koje je za Sandru, unatoč svim funkcijama i godinama javnog djelovanja, na kraju najosobnije i najjednostavnije: hoće li za života pronaći svoga tatu.

Premlad kada mu se život ugasio

Sandra, prije nekoliko tjedana obilježili ste rođendan vašeg tate. Kako izgleda rođendan čovjeka kojeg 35 godina nema, a još uvijek ga niste pronašli?

Na tatin rođendan prevladava tuga. Nije to samo tuga što njega nema fizički. Tuga je zbog činjenice da je bio premlad kada se njegov život ugasio. Tek je počeo živjeti, osnovao obitelj, dobio mene. Pred njim i mojom majkom bili su planovi koji su naglo i nasilno zaustavljeni preko noći. Tog dana razmišljam o njegovom životu i kakav mu je  život mogao biti da nije ubijen. Rođendan ipak označava početak života. Svake godine odvojim dio dana za vlastite misli o njemu, molitvu i zapalim svijeću tamo gdje se u tom trenutku nalazim. Nije bitno mjesto kada on nema grob. Važno je da ga nosim u srcu. Kroz svjetlost svijeće šaljem mu poruku da nije i nikada neće biti zaboravljen dokle god sam ja živa, jer on danas živi kroz mene.

‘S tatom često razgovaram’

Napisali ste ocu u povodu rođendana dirljivo pismo i objavili ga na društvenim mrežama. Razgovarate li često s tatom i o čemu?

Većinu svojih misli i „razgovora“ s tatom držim u vlastitoj intimi, no za prigodne datume objavim dio onoga o čemu promišljam tijekom godine. S tatom često razgovaram, i u lijepim trenucima kada mu zahvaljujem što je bio uz mene, ali i u teškim kada ga molim da mi da snage da nastavim dalje. Često ga molim i da mi da nekakav znak koji će me odvesti do njegovih posmrtnih ostataka jer, kada stanem pred prostranstvo oranica, ne znam gdje bih krenula. Kraja nema dokle pogled seže. I danas imam strah da, koračajući na pojedinim lokacijama, možda gazim po njegovim kostima.

U pismu ocu napisali ste: „Jedina želja mi je bila da te se barem sjećam, a nemam niti to.“ Koliko vas boli što nemate nijedno vlastito sjećanje na tatu?

Nitko ne postavlja pitanje kolika je bol djeteta za roditeljem na kojeg nema niti sjećanje. Odrastajući, slušala sam vlastitu obitelj. Svi su imali nekakve uspomene na mojeg oca, a ja sam cijeli život čeznula upravo za tim komadićem sjećanja na njega. Užasno me to boli i danas, iako sam odrasla žena od 37 godina. Teško je gledati njegove fotografije i pitati se kakav je čovjek bio, kakav je otac bio, kakav je bio njegov pogled kad bi me držao u naručju, što mi je govorio u trenucima koji su bili samo naši. Imam osjećaj da mi je otkinut dio mene, ne samo zbog gubitka oca nego i zbog činjenice da nemam vlastito sjećanje na njega.  Sve što danas govorim o njemu je iz priča drugih ljudi, a   svima je zajedničko da je bio iznimno dobra i empatična osoba vesele naravi.

Samo nekoliko njegovih fotografija

Vi ste tijekom života morali sami izgraditi sliku svojega tate od fotografija, tuđih uspomena i priča. Kako ste ga upoznali?

Najviše uz obitelj, uz majku te pokojne baku, djeda i strica. O njemu su mi pričali i njegovi prijatelji, a neki su mi se nakon članaka javljali preko društvenih mreža kako bi podijelili uspomenu ili poslali fotografiju. Sve ove godine imam samo nekoliko njegovih fotografija, uglavnom s vjenčanja mojih roditelja. Nemam niti jednu zajedničku fotografiju s ocem i za tim žalim. Ljudi koji nisu bili izravno obuhvaćeni ratom, zarobljeništvom i progonstvom često ne shvaćaju koliko te male stvari znače. Nama s okupiranog teritorija rat nije oduzeo samo članove obitelji, nego i brojne uspomene na njih i na život koji smo imali prije rata.

Je li vam otac s prolaskom godinama sve odsutniji ili, paradoksalno, sve prisutniji?

Što sam starija, tata je zapravo sve prisutniji u mojim mislima. Posebice sada kada je većina naše obitelji pokojna i kada često nemam s kim razgovarati o ranijem životu. Onda u mislima razgovaram s njim.

‘Čuo se bolan krik i plač’

Kada je nada „tata će doći“ postala potreba „želim pronaći tatu i pokopati ga“?

Dok je rat trajao, ali i godinu ili dvije nakon njegova završetka, nadala sam se da će se tata pojaviti na vratima ili da ćemo dobiti poziv da dođem po njega – živog. Mama i baka su gotovo svakodnevno išle od institucije do institucije u Zagrebu ne bi li dobile informacije o tati, ali uzalud. No, vrlo dobro se sjećam trenutka kada se moja nada o povratku živog oca raspala kao razbijeno staklo u milijun komadića. Živjeli smo tada u Samoboru i na vrata stana je netko pozvonio, a ja sam otvorila vrata. Ispred je stajao visoki muškarac u odijelu. Pitao me imali li netko od starijih kod kuće, pa sam pozvala mamu i baku. One su me poslale u dnevni boravak dok su razgovarale s njim. Čuo se bolan krik i plač. I to je bio taj trenutak osviještenja da više nema nade te da od tog trenutka tražimo isključivo posmrtne ostatke mog oca.

Obitelj je pozvana na identifikaciju i tom je  prilikom dala uzorke krvi za DNK analizu, međutim tata nije bio među pronađenim osobama. Iako je taj trenutak bio osviještenje za mene, moja potraga traje od samog dolaska u Zagreb i progonstva jer smo se okupljali zajedno s drugim obiteljima nestalih osoba. Sjećam se vrlo dobro Zida boli pred kojim sam provela jako puno vremena i, paradoksalno, razgovarala sa ciglom na kojoj je bilo tatino ime. Za mene kao dijete od nekoliko godina tada bi stao sav žamor glavnog grada, postojali smo samo ta cigla i ja. Sa bakom sam išla na sastanke obitelji nestalih i slušala ih kako mole da se pronađe njihovo dijete ili suprug. Šutjela sam, nitko nikada nije pitao što ja tražim, iako je bilo jasno. Za institucije i društvo mi djeca nismo tada predstavljali populaciju kojoj bi se trebalo posvetiti, nisu smatrali da će na nas gubitak roditelja i sve što smo doživjeli u ratu ostaviti tolike posljedice. Sjedila bih na stolcu i šutjela, upijala, promatrala… Sve sam obitelji znala, svačiju osobnu priču.

Danas imate 13 godina više nego što je vaš otac imao kada je nestao. Je li vam bilo neobično kada ste postali stariji od vlastitog oca?

Da. Iz dana u dan postajem svjesnija svega što nije mogao doživjeti i proživjeti. No, te 24 godine živio je punim plućima, osnovao obitelj i dobio mene. Život koji živim ne bih poželjela nikome. Nisam ga tražila, niti birala. Nametnut mi je i dodijeljen mi je križ koji je ponekad jako teško nositi.

Rekli ste: „Ponekad se u meni probudi dvogodišnja djevojčica koja samo želi pronaći svoga tatu.“ Što je probudi?

Nema pravila. Probude je određeni trenuci, datumi i životne okolnosti. Osvijestila sam da je dio mene ostao u 1991. godini. Metaforički, to je kao da 35 godina svaki dan za sobom vučete veliki kamen. Imam svoje traume i njihove posljedice, ponajviše napade panike. Godine nakon rata uvelike su utjecale na mene jer djeca poginulih i nestalih branitelja tada nisu bila prioritet u smislu psihološke podrške. Sustav nas je naučio šutjeti o vlastitoj boli. I onda se ponekad probudi ta dvogodišnja djevojčica koja kaže: „Samo želim pronaći svog tatu“, a oči zasuze. Nakon toga se probudi realnost, zaustavi suze, proguta bol i nastavi dalje.

Baka preminula jer se nije mogla nositi s gubicima sinova

Napisali ste ocu u pismu „nedostaješ mi tiho, ne kao rana, već kao nešto što nosim u sebi, što nastavlja disati sa mnom.“  Vi zapravo opisujete tatu kao nekoga koga nema, a istodobno je cijelo vrijeme s vama. Je li to možda najteži dio nestanka – što čovjek nikada potpuno ne ode?

U životu sam izgubila dosta dragih osoba, a posljednje godine su bile osobito teške. Prije pet godina djed je preminuo od melanoma, bio je hrvatski branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora, uz to i invalid jer mu je po povratku iz logora amputiran dio noge. Stric je preminuo prošle godine od karcinoma pluća, također je bio hrvatski branitelj koji je u Hrvatskoj vojsci bio do kraja Domovinskog rata. Ove godine preminula je i moja baka koja se psihički nije mogla nositi s gubicima svojih sinova. Ona je također prošla kroz zatočeništvo u logoru, zajedno s mojom majkom i sa mnom, svjedočila silovanju moje majke. Zašto to sve govorim? To su izuzetno teški gubici jer smo mi kao obitelj živjeli zajedno, svakom gubitku je prethodila bolest i palijativna skrb koju smo morali sami omogućiti. No, kada je došlo do trenutka samog sprovoda, u glavi i srcu se oprostiš s tom osobom. Gubitak osvijestiš tek kada vidiš lijes koji se spušta u zemlju. Kod gubitka mog oca tog čina nije bilo. Svijest ti govori da ga nema, no u srcu se ne možeš oprostiti. Tako je svim obiteljima nestalih. Društvo taj dio ne shvaća. Često su me pitali što mi znači grob? Ne razumiju da je čovjek kompleksno stvorenje koje vizualizira i onda to njegovo tijelo može akumulirati. Moja potraga još uvijek traje i zapravo čekam dan kada ću, nadam se, dobiti poziv za identifikaciju da bih se konačno mogla oprostiti sa svojim ocem i pustiti emocije da izađu iz mene.

Možete li prihvatiti njegovu smrt dok njegovo tijelo nije pronađeno?

Prihvatila sam njegovu smrt, no to ne znači da nemam pravo na njegove posmrtne ostatke. U meni nema nade da je živ, odavno osjećam da nije među nama. Ali, osjećam dužnost prema svom ocu, kao i prema svim ostalim nestalim osobama, da ih pronađemo i dostojno pokopamo. To je najmanje što kao društvo možemo učiniti za njih.

Što bi vam njegov grob dao što danas nemate?

Mir. Imam osjećaj kao da rat za mene nikada nije u potpunosti završio jer svoje bitke vodim svih 35 godina. Pronalazak oca označio bi novo poglavlje mog života.  Mirniji život, onakav kakav sama želim i biram.

Društvo izgubilo empatiju

Vaše pismo ocu ima još jednu veliku temu: krivnju. Posebno me pogodilo što ocu kažete „oprosti“. Sandra, zašto se vi osjećate dužnom ispričati se ocu kojemu kao dvogodišnja djevojčica niste apsolutno ništa skrivili?

Domovina nam nije dana. Ona je stvorena na mladosti, zdravlju i životima onih koji su za slobodu Hrvatske dali najvrijednije što su imali. Ostavili su nam je u nasljeđe da se brinemo o njoj, učinimo je boljom, da ne budemo pasivni promatrači svega što se događa nego kreatori istine i pravde da žrtva naših najmilijih ne bi bila uzaludna. Nažalost, 35 godina nakon početka Domovinskog rata svjedočimo tome da su poginuli i nestali za mnoge u društvu samo broj. Mnogi ne shvaćaju da iza svakog tog broja stoji ime i prezime, postojala je osoba, postoji ili je postojala obitelj te osobe i život kojeg su imali, a hrabro su ga položili na oltar domovine u kojoj mi danas uživamo sva prava i slobode. Zbog njihove žrtve nismo smjeli dopustiti da društvo gubi empatiju, da glasnije postanu priče iz nekih drugih kolona od naše, da nas se u javnosti predstavlja fašistima samo zato što volimo svoju domovinu. Smatram da nismo učinili dovoljno, odnosno da smo učinili premalo. Pravda ni nakon 35 godina nije zadovoljena.

Osim svega, svjedoci smo da su mnogi postali nijemi promatrači veličanja zločina agresora. Mnogi koji su činili zločine, ubijali, zlostavljali i silovali naše najmilije i danas slobodno šetaju. Onaj manji dio koji je dobio kazne, one su toliko mizerne da je sramota uopće na glas reći koliko su ljudi ubili, a koliko godina zatvora dobili. Zbog svega toga smatram da je dužnost svakoga od nas reći na glas poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima: „Oprostite nam…“

Potraga joj postala dio identiteta

Vi ne čekate pasivno. Može li potraga postati dio identiteta čovjeka?

Može. Ne tražimo svi na jednak način i to je u redu. Ja sam odabrala teži i suroviji put jer ne želim biti pasivan promatrač i nadati se da će istina o mojem ocu sama doći do mene dok ja šutim. Cijeli život se borim, razgovaram, apeliram i zahtijevam. Razgovarala sam sa Srbima kako bih došla do informacija o ocu, s predsjednikom Srbije, predsjednicima Republike Hrvatske, članovima Vlade, ministrima, državnim odvjetnicima, apelirala na međunarodnoj razini.

Već 19 godina aktivna sam u Udruzi djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, a posljednjih 11 godina predsjednica sam krovne organizacije. Moj život i posao vezani su uz nestale osobe, potragu i pomoć njihovim obiteljima. Sve je to utjecalo da potraga postane dio mog identiteta.

Jeste li ikada poželjeli prestati tražiti?

Bilo je dana kada bih bila umorna od svega, ali nikada nisam poželjela odustati. Za mene to nije opcija.

To je moj otac. Ja sam dio njega i njegova krv teče mojim venama. Sve dok sam živa, kroz mene će živjeti uspomena na njega.

Majku joj silovali pred njom

Bili ste premali da biste imali jasna sjećanja na rat, ali odrasli ste među teško traumatiziranim ljudima. Kako dijete odrasta unutar traume koju samo ne pamti?

Nemam sjećanja na događaje iz Domovinskog rata, ali tijelo pamti proživljenu traumu, a psiha taj teret nosi već 35 godina. Dokaz su napadi panike koji mi se javljaju uz pucnjeve oružja, zvuk zrakoplova i helikoptera, posebice vojnih i borbenih zrakoplova. Kao dvogodišnje dijete bila sam zarobljena s majkom i bakom u kućnim pritvorima u Negoslavcima koji su služili kao privremeni logori. Moja majka dva je dana silovana pred mojim očima dok je drugi vojnik prema meni repetirao pušku i prijetio da će me ubiti. Ratna trauma bila je neizbježna u obitelji u kojoj gotovo da nije bilo člana koji nije prošao strašne stvari. Moj djed prošao je zatočeništvo u logoru Begejci. Za mamino silovanje saznala sam nakon mirne reintegracije i povratka u rodno selo.

Ključno je bilo i odsustvo psihološke pomoći u godinama nakon rata i tijekom mog odrastanja. Oslanjali smo se jedni na druge. O detaljima se nije govorilo naglas. Kada si dijete, ne znaš pravilno usmjeriti sve osjećaje koje imaš. U adolescenciji sam se liječila od depresije, a poslije i od anksioznosti. I danas se nosim s mentalnim i fizičkim posljedicama svega što se dogodilo.

Tuga i nemoć

Što ste kao dijete osjećali u kući prije nego što ste uopće mogli razumjeti što se vašoj obitelji dogodilo?

Iščekivanje, tugu, nemoć, borbu.

Nakon 35 godina, što za vas znači riječ „pronaći“?

Pronalazak oca označio bi kraj potrage. Konačno bih si dopustila da ga ožalujem, a nakon toga bih, vjerujem, došlo i olakšanje. Dobila bih istinu o ocu, smiraj njegove i svoje duše, mjesto na koje mogu otići kada mi je potrebno i dokaz da je postojao kao osoba, da nije prašina koju je vjetar odnio.

Raspala se, plakala danima

Kada se objavi da su pronađeni novi posmrtni ostaci, pomislite li: možda je tata?

Ovisi o lokaciji pronalaska. Kada je riječ o Vukovaru i okolici – Sotinu, Negoslavcima, Petrovačkoj doli – nada se uvijek probudi. Posebno mi je teško pala identifikacija dijela žrtava iz Petrovačke dole kada su pronađene osobe koje su bile zarobljene s mojim ocem. Toliko sam se nadala pozivu da sam se, kada sam vidjela imena identificiranih, raspala i plakala danima.

Slično je bilo i nakon pronalazaka oko Negoslavaca. Jednom me novinarka pitala budi li mi nadu podatak da je među pronađenima mlađa muška osoba u odori JNA. Skamenila sam se, imala sam osjećaj da mi nestaje tlo pod nogama. Još prije tog pronalaska u Negoslavcima čula sam od svjedokinje zlostavljanja da su mi oca odjenuli u uniformu JNA. Istog trena sam otišla do tadašnjeg ravnatelja Uprave za zatočene i nestale osobe Ministarstva hrvatskih branitelja i pitala ga o tome, na što mi je rekao da mi nisu htjeli reći baš zbog tih detalja dok se ne obavi DNK analiza. Na kraju se pokazalo da nije moj otac.

Sa svakim novim iskopavanjem, dolazi nada, pa razočaranje i tuga. I ono što rijetki priznaju – osjećaj ljubomore prema obiteljima koje su svoje nestale pronašle. Što sam starija, sve se više bojim da ga nikada neću pronaći. Znam da država ima obvezu pronalaska i pokopa i kada više nema živih članova obitelji, ali ja želim pokopati svog oca. Ne želim da to jednom bude samo protokol. Ja sam jedina koja je ostala.

‘Drugi nas često nisu razumjeli’

Kada slušate priče druge djece poginulih i nestalih branitelja, što vam je zajedničko?

Zajednički su nam osjećaj gubitka i činjenica da nas život od djetinjstva nije mazio. Drugi nas često nisu razumjeli, pa o svojim osjećajima nismo razgovarali s ljudima koji nisu prošli isto. Zato među sobom nalazimo najviše razumijevanja. Upoznala sam mnogo ljudi kroz Udrugu i mnogi su mi rekli isto: „Konačno se osjećam kao da ovdje pripadam, kao da sam među braćom i sestrama.“ Pronađeš ljude pred kojima možeš biti pravi ti, koji te neće osuđivati ako zaplačeš i koji znaju kako si i bez da išta kažeš.

Koje posljedice gubitka roditelja vidite danas, kada su ta nekadašnja djeca odrasli ljudi?

Naučili smo šutjeti i naučili smo da sve možemo i trebamo sami. Gledajući majke koje su morale preuzeti ulogu oba roditelja, i sami smo razvili takav obrazac. Danas to kod nekih stvara poteškoće i u partnerskim odnosima. Kroz Udrugu zato mnogo vremena posvećujemo posljedicama gubitka roditelja i ratne traume te pružanju psihološke pomoći. Danas je jasno da posljedice rata nisu ostale samo na ljudima koji su bili na prvoj crti. Nose ih i njihove obitelji. Za mnoge od nas rat nije završio prestankom pucnjave. Nastavio se u drugom obliku, kroz potragu, suđenja, susrete s ljudima povezanima sa zločinima i stalno vraćanje prošlosti. Vidimo i transgeneracijski prijenos traume, jer danas i naša djeca preuzimaju dio tereta i uključuju se, primjerice, u potragu za svojim djedom.

Vidite li posljedice i u partnerskim odnosima i roditeljstvu?

Da. Kada govorimo o traumi, iznimno je važno uz sebe imati partnera koji razumije i pruža podršku, osobu s kojom možeš otvoreno razgovarati i koja može prepoznati tvoje reakcije i „okidače“. Nemaju svi tu sreću. Poznajem ljude iz naše populacije čiji su se brakovi raspali upravo zbog nerazumijevanja druge strane. Nisam roditelj pa ne mogu govoriti iz vlastitog iskustva, ali kod prijatelja iz Udruge vidim izrazit zaštitnički odnos prema djeci. Trude se svojoj djeci dati sve ono što mi nismo imali i biti maksimalno prisutni u njihovu životu.

Postoje li ljudi koji više nemaju snage aktivno tražiti?

Nitko mi nije izravno rekao: „Ne mogu više tražiti.“ Ali mnogi kažu: „Bojim se da nikada neću pronaći tatu. Kako godine prolaze, gubim nadu.“ Ne žele odustati. Protok vremena jednostavno čini da je nade sve manje, a živih svjedoka i ljudi koji imaju informacije također je sve manje. Postoje i ljudi koji nisu aktivni u potrazi kao ja. Čekaju istinu, prate informacije, ali se teško suočavaju s gubitkom i o njemu ne mogu otvoreno razgovarati. I oni nose ogroman teret.

Nestale danas već traže njihovi unuci. Što vidite kod te treće generacije?

U Udruzi imamo unuke, pa čak i praunuke nestalih i poginulih osoba. Nedavno mi je petogodišnji sin naše članice prišao i rekao: „Tvoj tata je nestao. Tvoj tata je bio branitelj, išao je braniti Hrvatsku i nestao je. Zato ga ti još uvijek tražiš.“ Kako ostati ravnodušan na takve riječi? Starija djeca i unuci aktivno se uključuju u rad Udruge i potragu za svojim djedom ili pradjedom. Žele saznati što više o njima i žele se boriti da njihova žrtva ne bude zaboravljena. Govorim o djeci koja su rođena davno nakon završetka Domovinskog rata. No, ona nažalost danas nose teret prošlosti. To je nešto na što godinama upozoravam institucije i javnost i još uvijek nismo dovoljno svjesni koliko djeca primjećuju, slušaju i upijaju. Na njih se prenose i trauma i obiteljska atmosfera, šutnja, strah i način na koji roditelji reagiraju na gubitak. Kod starije djece primijetila sam posljedice transgeneracijskog prijenosa traume, uključujući anksiozne napade.

Koliko generacija treba proći da rat postane prošlost?

Dokle god su živi izravni sudionici rata i dok postoje neriješena pitanja, prvenstveno pitanje nestalih osoba, rat teško može postati prošlost njihovim obiteljima.

Ali Domovinski rat ne treba učiti buduće generacije mržnji. Kolektivnu krivnju ne mogu nositi buduće generacije. Treba ih učiti odgovornosti, dostojanstvenom sjećanju i potrebi za istinom.

Sandra, Vukovar silno čuva svoje mrtve. Njihova su imena, fotografije, biste i murali posvuda. Vama je važno da vaš otac nikada ne bude zaboravljen. Kako čovjek istodobno pamti mrtve i dopušta živima da nastave živjeti?

U Vukovaru su imena i spomenici posvuda, ali za mnoge poginule i nestale ljudi ipak ne znaju. Zato sam svojedobno predlagala da se u centru grada uredi trg hrvatskih branitelja s imenima svih poginulih i nestalih, ne samo kao hladan spomenik, nego i kao mjesto susreta novih generacija, zelenila i života. Za mene spomenici trebaju imati priču. Mi danas moramo živjeti kako bi žrtva tih ljudi imala smisla. Vukovar je danas prelijep grad, pun mladosti. To je moj rodni grad iz kojeg sam protjerana 1991. i u koji sam se vratila nakon mirne reintegracije. Ponovno sam otišla prije devet godina zbog ljubavi, ali iz Vukovara možete otići – Vukovar iz vas nikada.

Što dijete nestalog branitelja danas može dobiti od sustava ako kaže: „Ne mogu više nositi ovo sam“?

Mislim da su mnogi odavno izgubili povjerenje u sustav, posebice kada govorimo o psihološkoj pomoći. Centri postoje, ali sustav je preopterećen i mnogi koji su pokušali dobiti pomoć otišli su razočarani. Zato važnu ulogu imaju udruge. U našoj Udruzi već godinama omogućujemo individualno psihološko savjetovanje i osnaživanje te grupne radionice i edukacije. Potrebe su iz godine u godinu sve veće. To pokazuje da mnogi problemi još nisu riješeni. Ne govorimo o privilegiranim osobama, nego o ljudima koji godinama nisu imali otvorena vrata, razumijevanje i podršku.

Koliko ljudi kojima pomažete nikada prije nije razgovaralo sa psihologom o onome što im se dogodilo?

Gotovo nitko nije imao kontinuirano iskustvo takve pomoći. Neki su pokušali, ali nisu naišli na razumijevanje i imali su osjećaj da su samo još jedan broj u sustavu. I sama sam to prošla pa ih razumijem. Kronično nedostaje stručnjaka specijaliziranih za ratnu traumu, PTSP i rad s braniteljsko-stradalničkom populacijom. Nakon 35 godina ljudi više ne žele biti još jedan broj.

Zašto se o mirovinama, statusima i pravima govorilo više nego o mentalnom zdravlju branitelja i njihovih obitelji?

Društvo nije bilo dovoljno svjesno koliko rat i trauma ostavljaju posljedice na pojedinca i cijelu obitelj te kako se mogu prenositi generacijama. Braniteljsko-stradalničku populaciju često se promatralo prvenstveno kroz materijalna prava, statuse i mirovine, a zanemarivalo ono što ljudi nose u sebi: strahove, tjeskobu, neprospavane noći, ljutnju i razočaranje. Kada se uz traumu pojavi i osjećaj društvene odbačenosti, posljedice mogu biti jako teške. I pojedini mediji su doprinijeli tome da se na braniteljsko-stradalničku populaciju gleda samo kao na „privilegirane“,  kao osobe koje uživaju statuse, mirovine i druge pogodnosti. Često se ovu populaciju predstavljalo na vrlo grube načine – da su alkoholičari, besposličari, kockari, da žive lagodnim životima… Znate, rat kad je završio, jedno vrlo kratko vrijeme branitelji su za narod bili heroji, kao i njihove obitelji. No, vrlo brzo postali su smetanja, „rak“ ovog društva, kamen koji vam smeta u cipeli dok hodate. Zašto je to tako? Pravog odgovora nema ni dan danas.

‘Podijeljeni smo kao društvo’

Kao društvo smo podijeljeni i jedino što nas donekle može ujediniti su katastrofe. U našoj domovini živi puno ljudi koji ju istinski ne vole, niti poštuju. A samim time, ne poštuju ni ovu populaciju. Pa čak i kada se kaže da branitelji ili njihove obitelji imaju PTSP, ljudi to ne shvaćaju ozbiljno, niti shvaćaju što se sve krije iza ta četiri slova. Koliko borbi, strahova, neprospavanih noći, tjeskobe, suza, ljutnje, razočarenja. I onda kada je takva osoba, uz vlastite traume, doživjela i socijalnu odbačenost, ponekad dođe do najgoreg. Stoga imamo tisuće hrvatskih branitelja koji su počinili suicid, imamo nažalost i djecu hrvatskih branitelja koja su počinila suicid, među njima su neki od mojih poznanika i prijatelja, a velika većina je u određenom dijelu života pomislila na suicid, samoranjavanje ili da ih više nema, odnosno da bi bolje bilo da se nikada nisu niti rodili. Ti ljudi sebe krive zbog vlastite traume i društva koje ih je odbacilo, stigmatiziralo i stavilo na margine.

Je li država djecu poginulih i nestalih promatrala kao administrativnu kategoriju umjesto kao ljude koji će posljedice nositi čitav život?

Odgovorno tvrdim da jest, a to je potvrdilo i istraživanje koje smo proveli među djecom poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Na samom početku smo se suočili s neiskustvom i nedovoljnim kapacitetima ljudi koji bi pružili adekvatnu pomoć. Kasnije, više nitko nije mario, smatralo se da su djeca bila premlada da bi mogla imati bilo kakve posljedice i tu se učinila ogromna pogreška. Nismo svi imali jednako godina niti smo prošli isto. Netko je izgubio oba roditelja, netko više članova obitelji, netko je i sam prošao zatočeništvo, zlostavljanje, progonstvo ili svjedočio zločinima. Takvim je ljudima potreban individualan pristup.

Možete li navesti trenutak kada ste osjetili da je vaš otac instituciji broj, a ne čovjek?

Bilo je to 2013., kada je u Sotinu na Ciglani pronađena masovna grobnica. Došla sam s bakom, a osiguranje i policija pokušavali su nas udaljiti zbog dolaska državnih dužnosnika. Pitala sam ih kako imaju obraza tjerati majku nestalog hrvatskog branitelja kada su možda upravo ondje kosti njezina sina. Na kraju su nas pustili.

Dok su dužnosnici davali izjave, izrečen je pogrešan broj nestalih osoba iz Sotina. To me strašno pogodilo. Za administraciju je to možda samo pogrešan podatak, ali obiteljima nestalih nije. Dok sam živa i zdrava, neću dopustiti da nestale osobe budu samo administrativni broj.

Ozbiljne pogreške pravosuđa

Koja vas je institucija najviše razočarala?

Pravosuđe. Smatram da imamo premalo osuđujućih presuda za ratne zločine i da su u nekim postupcima napravljene ozbiljne pogreške. Osobno sam se pokušavala uključiti i kada sam dolazila do informacija povezanih sa zločinima počinjenima nad mojom obitelji, ali sam više puta ostala razočarana načinom na koji su institucije postupale. Zbog svega što sam kroz godine vidjela i doživjela, izgubila sam povjerenje u pravosuđe.

Što je država mogla napraviti za vašu obitelj, a nije?

Vrijeme ne možemo vratiti. Samo želim da pronađu barem jednu kost mog tate i da ga za života dostojno pokopam. Samo to. Ništa više.

Danas ste posljednji potomak obitelji koji će za svojega života nastaviti tražiti oca. Imate li veći strah da ga nećete pronaći ili da jednoga dana više neće biti nikoga tko će ga tražiti?

O tome vrlo često razmišljam. Strah je sve veći, a nade sve manje. Posljednjih 35 godina posvetila sam potrazi za svojim ocem. Što ako prođe još toliko, a ne pronađemo ga? Hoću li ja tada uopće biti živa?

Jednog dana kada mene ne bude, moj tata će, ako se identificira, nekome možda biti samo broj i zakonska obveza koju treba ispuniti. A meni je on sve na svijetu. Samo želim dočekati taj jedan poziv i na miru i u tišini pozdraviti se s njim. Ne treba mi nikakva pompa. Želim dostojanstven oproštaj od oca. Mjesto na kojem će moje „oprosti“ možda jednog dana prijeći u „hvala“.

Što država mora napraviti da pronalaženje Borisa Rapčaka jednoga dana ne ovisi o tome postoji li još njegova kći koja ga uporno traži?

Država je zakonom propisala obvezu traženja i pokopa i kada nakon nestale osobe više nema živih članova obitelji. Administrativno i protokolarno to je riješeno.

Ali ja želim dok sam živa doživjeti da pronađu posmrtne ostatke mog oca. Ili da netko tko zna lokaciju to dojavi, makar anonimno. Mene kazna ne zanima. Ne mrzim nikoga. Samo želim pronaći svog tatu.

Ako jednoga dana pronađete tatu, što biste voljeli napraviti nakon što ga pokopate – ne za njega, nego za sebe?

Tek tada bih pronašla pravi mir. Uzela bih neko vrijeme za sebe i svoju obitelj i na neko se vrijeme „isključila“ od ljudi i svijeta.

Tekst je dio projekta „Transgeneracijski PTSP: rat živi u domovima oko nas, iako su minobacači odavno utihnuli“ , a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

35 godina potrage koja je obilježila obitelj: „Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio“

Unuka nestalog vukovarskog zapovjednika:„Rat nisam doživjela, ali sam ga proživljavala s majkom“