Tko je naredio paljenje otpada na Jarunu? Gorjeli plastika i cigle, izgorjelo stablo, stradale tri topole!

Protuzakonito spaljivanje otpada na javnoj površini, visoki plamen, gust dim, oštećena stabla, a potom i nestanak gotovo cijelog zgarišta i hrpe otpada – slučaj s Jaruna otvara niz pitanja. „Toksične otpadne vode od gašenja i opasne procjedne vode natopile su zemlju“, tvrdi Mirjana Tomašević Dančević, koja traži odgovore od Upravljanja sportskim objektima i od gradskih vlasti: tko je odlučio spaliti otpad i kamo je on poslije nestao?

„Gdje je nestao miješani otpad i zgarište s livade u RSC-u Jarun?“

To je pitanje koje je 16. rujna ponovno javno postavila Mirjana Tomašević Dančević, jedna od inicijatorica građanske inicijative i Facebook grupe „RSC Jarun je naš!“, otvarajući tako ponovno slučaj koji je počeo još 22. svibnja – paljenjem velike količine nakupljenog otpada na livadi pokraj Kanu kluba Končar.

Na toj se lokaciji, dobro to znaju redoviti posjetitelji Jaruna, godinama nakupljao različit materijal – od zemlje i šljunka do biljnog otpada nastalog rezanjem stabala i druge vegetacije, ali i građevinskog i drugog otpada.

Mirjana Tomašević Dančević taj je događaj opisala ovako: „Na zgarištu u RSC-u Jarun u Zagrebu: stabla su stradala u akciji ilegalnog i strogo zabranjenog paljenja biootpada i ostalog otpada na livadi pored Kanu kluba Končar.“

Izgledalo kao organizirano paljenje

A ono što se dogodilo 22. svibnja, prema neposrednom svjedočenju novinara Promise.hr-a i brojnih drugih posjetitelja Jaruna, nije izgledalo kao da je netko krišom zapalio otpad i pobjegao.

Gorjela je velika količina otpada, plamen je bio visok, a gust dim vidio se izdaleka. Na lokaciji su bili ljudi angažirani na poslovima u RSC-u Jarun, a cijelo je paljenje izgledalo organizirano i odvijalo se pred očima posjetitelja. Tko je točno izdao nalog za paljenje i tko je formalno bio odgovoran za taj postupak, međutim, ostaje pitanje za Upravljanje sportskim objektima i rukovodstvo RSC-a Jarun.

Tri topole teško oštećene

Mirjana Tomašević Dančević navodi da je najmanje jedno stablo, koje je godinama raslo u velikoj hrpi biljnog i drugog otpada, u požaru potpuno izgorjelo. Plamen je zahvatio i tri velike crne topole koje su znatno oštećene.

Posebnu vrijednost toj skupini od četiri stabla, ističe, daje činjenica da je riječ o autohtonoj vrsti savskih poplavnih šuma – ostacima šume koja je na tom području postojala prije uređenja Jaruna za Univerzijadu 1987. godine.

Najstarije od tih stabala, prema njezinoj procjeni, moglo bi biti staro između 70 i 80 godina.

Upravo je zato, kaže, 25. svibnja na zgarištu napravila malu umjetničku instalaciju „Hommage spaljenim stablima u RSC-u Jarun – spirala”.

Napravila „gerilsku” instalaciju

„Tada je livada bila crna, blatnjava, natopljena vodom od gašenja požara i prožeta oštrim smradom”, opisuje Tomašević Dančević stanje koje je zatekla tri dana nakon požara, kojem su svjedočili i novinar Promise.hr-a te mnogi posjetitelji Jaruna.

Plastični i aluminijski otpad

Između poluizgorjelih hrpa pokušala je pronaći karakteristične ostatke spaljenog materijala. U instalaciju je uključila dijelove spaljenog drva, građevinskog, plastičnog, aluminijskog i drugog otpada.

Među većim komadima u hrpama bili su, kako tvrdi, pougljenjeno granje, komadići cigle, ostaci PVC-a i OSB ploča, ljepenke, spužve te djelomično rastopljena plastična boca i vreća.

„Hommage spaljenim stablima u RSC-u Jarun – spirala” (fotografija gore) tako je postao i svojevrsna fotografska dokumentacija onoga što je ostalo nakon paljenja.

Prema fotografijama koje je objavila uz svoju objavu od 16. rujna, zgarište je još postojalo 14. lipnja. Na fotografiji je vidljiva hrpa nagorenog otpada, kao i karakteristična savinuta metalna traka koju je koristila kao orijentir za praćenje promjena na lokaciji.

Bager zatrpao zgarište

A onda, početkom srpnja, dolazi do velikog zahvata.

Fotografija snimljena 2. srpnja prikazuje bager koji na istoj lokaciji iskapa veliku količinu zemlje, dok se u pozadini vidi još jedan građevinski stroj.

Mirjana Tomašević Dančević pretpostavlja da se u tom trenutku dio poluizgorjelih hrpa otpada gura u iskopanu rupu i zatrpava, no sama fotografija, snimljena izdaleka, ne omogućuje joj da sa sigurnošću utvrdi što se točno događalo.

Dva dana poslije, 4. srpnja, situacija je bitno drukčija: zgarište i „brda” otpada više se ne vide, a na livadi su ostale velike hrpe iskopane zemlje.

Raspisali postupak zbrinjavanja otpada?!

Tri nagorjele crne topole i jedna gotovo neoštećena i dalje su vidljive.

No fotografija od 1. rujna pokazuje potpuno drukčiju sliku.

Na livadi više nema vidljivih tragova nekadašnjeg zgarišta ni velike hrpe miješanog otpada. Ostale su nove hrpe zelenog otpada, dok se trava na dijelu površine počela oporavljati.

Tri dana poslije, 3. rujna, Tomašević Dančević objavila je fotografiju nove zemlje nanesene oko jedne od crnih topola, uz pitanje je li riječ o zemlji istog sastava i kvalitete kao ona koja je prethodno iskopana s te livade.

U međuvremenu – raspisan postupak za zbrinjavanje biljnog otpada

Jedan detalj iz službenih objava Upravljanja sportskim objektima dodatno otvara pitanje o načinu postupanja s otpadom na RSC-u Jarun.

Ustanova je 27. srpnja objavila poziv za dostavu ponuda za „uslugu zbrinjavanja biljnog otpada – objekt RŠC Jarun, a na istoj stranici objavljena je i odluka o odabiru.

Sama činjenica da je takva usluga nabavljana u srpnju ne dokazuje da je povezana sa svibanjskim događajem. No otvara se vrlo konkretno pitanje: ako se biljni otpad na RSC-u Jarun zbrinjava putem organizirane usluge, zbog čega je nekoliko mjeseci ranije na istoj lokaciji spaljivan nakupljeni otpad?

Tim više što, prema objavljenoj fotodokumentaciji, u spaljenim hrpama nisu bili samo granje i drugi biljni materijal, nego i ostaci plastike, PVC-a, OSB ploča, cigle i drugih materijala.

Tko je odlučio da se otpad spali?

Upravljanje sportskim objektima na svojim službenim stranicama RSC Jarun opisuje kao područje od 240 hektara, s velikim vodenim površinama, ali i vrijednim i osjetljivim ekosustavom. Na službenoj stranici među vrstama koje ondje obitavaju navode se i vidra, barska kornjača i žuti mukač.

Zbog toga pitanje načina postupanja s otpadom na zelenim površinama nije samo pitanje urednosti prostora.

„Toksične otpadne vode od gašenja i opasne procjedne vode natopile su zemlju”, tvrdi inicijatorica Facebook grupe „RSC Jarun je naš!”, upozoravajući da se sve događalo na livadi neposredno uz kajakaški kanal i jezero Jarun.

Gdje je završio spaljeni otpad?

Mirjana Tomašević Dančević zato od Upravljanja sportskim objektima i rukovoditelja RSC-a Jarun traži odgovore na dva ključna pitanja: što se dogodilo sa svibanjskim spaljivanjem otpada i tko je odgovoran za taj postupak te gdje je tijekom srpnja nestao gotovo cijeli preostali otpad zajedno sa zgarištem.

Otvorena pitanja Upravi RSC-a Jarun i gradskim vlastima

U ranijoj objavi, Mirjana Tomašević Dančević postavila je vrlo zanimljiva pitanja gradskoj vlasti, koja je, navodno, ekološki osviještena.

„Kako se u skladu sa Zakonom o gospodarenju otpadom, Zakonom i odlukama o zaštiti od požara i Zakonom o zaštiti zraka može opravdati ovakav postupak „zbrinjavanja“ (raznovrsnog) otpada putem spaljivanja u otvorenom prostoru RSC-a Jarun?

Nije li spaljivanje otpada, uključujući i zeleni vrtni otpad, u urbanim sredinama i u otvorenom prostoru naseljenih mjesta zakonski kažnjivo – zbog visokog rizika od požara i zagađenja zraka? (Izgaranjem vlažnog granja i lišća nastaje gusti dim pun štetnih lebdećih čestica PM2.5.)

Ne postoje li propisani načini njihova zbrinjavanja – biootpada i ostaloga uključenog otpada?

Nije li za biootpad, pogotovo u velikim količinama, predviđen redoviti odvoz i kompostiranje?

Tko će preuzeti odgovornost?

Hoće li netko preuzeti odgovornost za nepropisno zbrinjavanje raznovrsnog otpada i njegovo spaljivanje na otvorenom prostoru zelene livade s visokim stablima kao sjecištu ruta šetača (sa psima) i biciklista? Pritom i za spaljivanje dva i oštećivanje tri stabala?

I na kraju, dodatno pitanje:

Ne bi li odnos Uprave RSC-a Jarun prema ovoj urbanoj „zelenoj oazi“ bio pozitivniji, s više uvažavanja i odgovarajuće skrbi, barem one propisane, kad bi se promijenilo njegovo, čini mi se, „maćehinsko“ kategoriziranje u ekološkom smislu – kao „centar“, ne kao „park“?

Naime, službena je izjava Grada iz veljače 2024. da je RSC Jarun „sportsko-rekreacijski centar, a ne park prirode”. A iz Uprave RSC-a tada su još i naglasili da RSC zato – nije zaštićeno područje”, napisala je inicijatorica građanske inicijative i Facebook grupe ‘RSC Jarun je naš!‘

FOTO: Fotografije preuzete s Facebook stranice ‘RSC Jarun je naš!’

‘Jarun se namjerno zapušta’: Stanovnici tvrde da Grad priprema teren za gradnju spornog mosta

Grad priznao: Za Jarunski most nema nove studije utjecaja na okoliš – izradit će je tek naknadno

‘Zagreb postaje pećnica’, a Tomašević želi betonirati Jarun. Građani pitaju gdje su studije, u Gradu šute