TONYJEVA PRIČA: ‘Ni nakon sedam godina ne vidim promjene koje bi me potaknule da se vratim’

Dok Dublin i Hamburg nude prilike, Hrvatska ostaje mjesto povratka isključivo na godišnji odmor – sa nostalgijom, ali bez realne perspektive…

Piše: Dražen Boroš

Kada se našao na dublinskom aerodromu te 2018., s jednim koferom i tek nešto ušteđenog novca, tada 23-godišni Tony, kako i sam kaže, nije ni slutio kakvo životno putovanju upravo započinje. Imao je rezervaciju Airbnb-a na tri tjedna u malom irskom gradiću Kilkennyju. “To je bilo sve što sam imao u trenutku kada sam sletio. I nisam ni slutio da ću ondje provesti slijedećih šest godina,” prisjeća se.

Razlozi odlaska

Odlazak iz Hrvatske nije bio jednostavan ni jednoznačan. “U meni se već neko vrijeme stvarala potreba da napravim nešto više, da pomaknem granice i osjetim kako je to živjeti negdje drugdje. Kanada je bila prva ideja, ali zbog složenog imigracijskog sustava izbor je pao na Irsku – zemlju koja se činila pristupačnijom i otvorenijom.”

Oduvijek ga je, kaže, privlačila ideja života u inozemstvu – ne samo zbog mogućnosti, već i zbog osjećaja slobode i novog početka.

“Osim želje za novim iskustvom, odlazak iz Hrvatske bio je dijelom i osobna odluka – povezana s mojim seksualnim identitetom. Želio sam živjeti u sredini gdje mogu slobodnije biti ono što jesam, bez stalnog osjećaja pritiska ili skrivanja”, naglašava i dodaje kako je prije odlaska van, kratko studirao arhitekturu u Zagrebu, no nakon godinu i pol shvatio je da to nije put kojim želi ići. Radio je razne poslove – od gradilišta u Njemačkoj do sezonskog rada na Krku. “Upravo to razdoblje mi je omogućilo da se osamostalim i pripremim za odlazak.”

Prvi posao u Irskoj bio je u prodaji struje i plina. “Uvjeti rada nisu bili najbolji, ali taj posao mi je pomogao da riješim dokumente, otvorim bankovni račun i pronađem smještaj.” Ubrzo je radio sve i svašta – u McDonald’su, čišćenju apartmana, kao pizza chef. Paralelno je upisao tečaj dizajna interijera. Četiri godine radio je i studirao, a nakon završetka školovanja zaposlio se u struci.

Nove prilike i izazovi kakvih nema u Hrvatskoj

Dublin mu je dao priliku, ali i pokazao svoje ‘drugo’ lice. “Troškovi života rasli su iz mjeseca u mjesec. Da bih sve pokrio, radio sam uz redovan posao i u pizzeriji”, naglašava. I nakon gotovo godinu i pol takvog tempa, Tony se odlučio za novu promjenu u životu. A nova destinacija bila je Njemačka, točnije Hamburg, koji je bio i nešto bliže obitelji, ali i sredina koja mu je bila poznata i pristupačnija. “Pokazalo se da je to bila dobra odluka. Grad ima ritam koji mi odgovara i osjećam da bih ovdje mogao ostati dulje vrijeme.”

Danas radi kao dizajner interijera na kruzerima, radi posao koji mu omogućuje putovanja, upoznavanje novih ljudi i stvaranje profesionalnih kontakata. “Pruža mi stabilnost i slobodu da živim ugodno – da štedim, putujem i provodim vrijeme s ljudima do kojih mi je stalo.”

Od svih zemalja koje je posjetio, najviše ga, kaže, privlače Italija i Španjolska. “Obje nude predivan način života – arhitektura, kultura, ljudi koji znaju uživati u svakodnevici. Ali ako bih morao izabrati, onda bi to bila Italija. Blizu je Hrvatskoj, ima sve što volim: hranu, more, opušten način života – i blizinu mog pravog doma!”

“Svaki put kada dođem kući, veselim se roditeljima, prijateljima i svemu što volim. Ali realno, uvijek sam tamo na godišnjem, i to puno toga uljepša.”

Nakon sedam, osam godina vani, Hrvatsku više ne vidi kao opciju za život. “Navikao sam se na drukčije standarde i način života.”

A razmišlja li ikada o povratku i pod kojim uvjetima?

“Uvjeti koje bih trebao da se vratim prilično su nerealni. Situacija bi se morala dosta promijeniti – lakše pronalaženje stabilnog i dobro plaćenog posla, smanjenje nesrazmjera između primanja i troškova života, normalizacija cijena nekretnina. Važan mi je i širi društveni kontekst – bolja zaštita ljudskih prava i otvoreniji mentalitet, prije svega, u prihvaćanju različitosti. Sve u svemu, bilo bi lijepo vidjeti takve promjene, ali zasad ne vidim da se to moglo dogoditi u bliskoj budućnosti”, zaključio je svoju životnu priču Tony.

Tonyjeva priča, koji je zapravo vrlo mlad ostavio dom i (možda zauvijek) otišao, još je jedno ogledalo generacije koja voli svoju zemlju, ali u njoj ne vidi budućnost. Dok Dublin i Hamburg nude prilike, Hrvatska ostaje mjesto povratka na godišnji odmor – sa nostalgijom, ali bez realne perspektive.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

FOTO: Privatna arhiva

“Oslo je naš drugi dom. Razmišljamo o povratku, no korupcija, ‘partizani’ i ‘ustaše’ nas odbijaju!”