U SJENI UGOVORA HT-a I HRVOJA PEZIĆA: Kako se kroz velike sustave mogu stvarati privatni milijuni

Složena transakcija s HT-om 2017. bila je za Hrvoja Pezića važna prekretnica u razvoju njegova poslovanja, što se može pratiti kroz rast volumena njegovih poslova, povećanje broja povezanih društava – danas ih je oko 30 – te rast kreditnih obveza. Na devet njegovih tvrtki, odnosno na povezane nekretnine i nekretninske projekte, prema podacima iz svibnja ove godine upisani su tereti u visini od 232.206.493 eura

Piše: Romana Eibl

Kroz dugoročne zakupne odnose, upravljanje nekretninama i složene ugovorne aranžmane između telekomunikacijskog lidera Hrvatskog telekoma i poduzetnika u usponu Hrvoja Pezića rekonstruirali smo, u prva dva nastavka serijala, model koji otvara ozbiljna pitanja tržišne opravdanosti, transparentnosti i zaštite interesa dioničara.

U hrvatskom tranzicijskom prostoru već desetljećima postoje obrasci ekonomskog djelovanja koji su formalno zakoniti, ali povremeno izazivaju rasprave o njihovim dugoročnim učincima na tržišno natjecanje, raspodjelu ekonomskih koristi i povjerenje javnosti. Riječ je o situacijama u kojima ugovorni odnosi između velikih korporativnih sustava i privatnih poduzetnika mogu rezultirati značajnim financijskim koristima za pojedine aktere, pri čemu se često postavlja pitanje u kojoj mjeri takvi ishodi proizlaze iz tržišne utakmice, a u kojoj iz specifičnih poslovnih aranžmana.

Jedan od primjera koji ilustrira takve rasprave predstavlja složena transakcija između Hrvatskog telekoma i investitora Hrvoja Pezića iz srpnja 2017. godine, rekonstruirana kroz javno dostupnu dokumentaciju, zemljišne podatke i ugovorne obrasce analizirane u ovom serijalu. Prema dostupnim podacima, poslovni odnos koji je započeo transakcijom procijenjenom na oko osam milijuna eura tijekom godina prerastao je u ugovorni okvir ukupne vrijednosti od približno 59 milijuna eura.

Ono što je formalno predstavljeno kao upravljanje imovinom i zakupni odnos otvorilo je pitanje mogu li veliki sustavi dugoročnim ugovorima stvarati vrlo stabilne i predvidive izvore prihoda za privatne partnere uz ograničenu izloženost tržišnim rizicima.

Veliki sustavi kao ulazna točka

U središtu ovakvih aranžmana redovito se nalaze velike kompanije s jakim tržišnim položajem, značajnom infrastrukturom i opsežnim nekretninskim portfeljem. Njihova kompleksnost i složena upravljačka struktura stvaraju prostor u kojem pojedinačni ugovori rijetko dolaze pod ozbiljan javni ili institucionalni nadzor.

U slučaju HT-a sporni ugovorni odnosi sklapani su u vrijeme uprave predvođene Davorom Tomaškovićem. Upravo upravljačke strukture donose ključne odluke o procjeni vrijednosti imovine, izboru poslovnih partnera i odobravanju uvjeta zakupa. Zbog toga se kod ovakvih aranžmana redovito postavljaju pitanja jesu li svi poslovni uvjeti bili tržišno utemeljeni i jesu li interesi društva i njegovih dioničara bili u potpunosti zaštićeni.

Dio ekonomskih analitičara koji proučavaju tranzicijske ekonomije upozorava da formalno zakonite procedure same po sebi ne moraju uvijek jamčiti jednaku raspodjelu ekonomskih koristi među svim tržišnim sudionicima. U literaturi se zato raspravlja o pojavama u kojima određeni poslovni aranžmani dugoročno mogu stvarati prednosti za ograničen broj tržišnih aktera, iako su doneseni kroz formalno propisane procedure.

Nekretnine kao alat za stabilnu rentu

Analiza podataka i ugovornih obrazaca iz ovog serijala pokazuje da se najveća vrijednost u tranzicijskim ekonomijama često ne generira kroz proizvodnju ili tehnološke inovacije, nego kroz upravljanje nekretninama i dugoročne zakupne odnose. Model koji je u ovom slučaju omogućio snažan rast poslovnog volumena povezanog s Hrvojem Pezićem temelji se na dugoročnim zakupima, ugovorima koji fiksiraju povoljne uvjete za jednu stranu te mogućnosti daljnje prenamjene i upravljanja prostorima.

Za razliku od klasičnih oblika korupcije koji se povezuju s jednokratnim koristima, ovdje je riječ o modelu u kojem dugoročni ugovori mogu stvarati višegodišnje i predvidive prihode za ugovorne strane. Upravo zato ovakvi aranžmani privlače pozornost ekonomskih analitičara: značajan dio financijske koristi može proizlaziti iz pristupa vrijednim resursima velikih sustava i dugoročnih ugovornih pozicija, a ne isključivo iz tržišnog natjecanja ili razvoja novih proizvoda.

Tereti veći od 232 milijuna eura!

Složena transakcija s Hrvatskim telekomom predstavljala je važnu etapu u razvoju poslovnog sustava povezanog s Hrvojem Pezićem, što se može pratiti kroz kasniji rast broja povezanih društava i povećanje vrijednosti projekata u kojima sudjeluje. Trenutno sa svojim nekretninskim biznisom ima stopostotni, većinski ili djelomični udio u 30-ak povezanih društava koja djeluju unutar devet grupacija. Osim toga, rast volumena Pezićeva poslovanja izražen je i teretima upisanima na devet njegovih tvrtki, odnosno na povezane nekretnine i nekretninske projekte, koji prema podacima Hrvatskog registra obveza po kreditima u svibnju 2026. iznose 232.206.493 eura! Samo u ovoj, 2026. godini, Pezićeve tvrtke su se zadužile za 77.755.428 eura, kreditima u Erste i Zagrebačkoj banci, te pozajmicama iz Pezićeva HOK osiguranja.

Zona formalne zakonitosti

Najveći izazov u analizi slučaja Hrvatski telekom – Hrvoje Pezić leži u činjenici da su ugovori formalno prolazili pravne procedure i interne korporativne mehanizme. Problem se zato ne nalazi nužno u klasičnoj nezakonitosti, nego u pitanjima tržišne opravdanosti, kriterija odabira partnera i razmjera financijske koristi ostvarene kroz takve odnose.

Skupina malih dioničari HT-a upravo je zbog tih pitanja podnijela kaznenu prijavu DORH-u, tražeći provjeru okolnosti pod kojima su ugovori sklapani i financijskih posljedica koje su iz njih proizašle.

Portal Promise.hr nije utvrđivao kaznenu odgovornost pojedinaca, nego analizirao obrasce ugovornih odnosa i njihove moguće ekonomske posljedice.

Posebnu težinu cijelom slučaju daje činjenica da većina kontaktiranih institucija i pojedinaca uključenih u ovaj slučaj nije odgovorila na opetovane novinarske upite. Hrvatski telekom, bivši predsjednik uprave HT-a Davor Tomašković, poduzetnik Hrvoje Pezić, Zagrebačka banka te GTC Matrix redom su ignorirali i prešutjeli službene upite. Jedina institucija koja je odgovorila na naša pitanja bila je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA), navodeći da postupa isključivo u okviru svojih zakonskih ovlasti.

Činjenica da većina uključenih aktera nije odgovorila na novinarske upite dodatno smanjuje transparentnost slučaja.

Što smo pitali Davora Tomaškovića?

Ništa ni osobno ni senzacionalno nismo pitali glavne aktere slučaja. Davora Tomaškovića, koji je u vrijeme složene transakcije bio na čelu HT-a, a onda je, praktički na početku drugog mandata, krajem 2018. podnio ostavku i otišao za prvog čovjeka Croatia osiguranja, pitali smo, među ostalim: je li mu bilo poznato da će nekretnina koju je HT prodao Hrvoju Peziću biti preprodana po znatno višoj cijeni nekoliko mjeseci kasnije, te kako objašnjava sklapanje dugoročnog ugovora s Pezićevim društvima o zakupu objekta – koji u tom trenutku nije postojao – i to na isti dan kada je s njim sklopljen i ugovor o kupoprodaji HT-ove nekretnine?

Što smo pitali Hrvoja Pezića?

Hrvoja Pezića pitali smo, među ostalim, kada je i na koji  način osigurao financiranje kupnje nekretnine od HT-a, budući da je iz dokumentacije koju imamo razvidno da je došao u posjed vlasništva nad HT-ovom nekretninom na dan potpisivanja kupoprodajnog ugovora, a svotu od  8.026.589,48 eura, za koliko mu je nekretnina prodana, isplatio je tek pošto je, četiri mjeseca kasnije, nekretninu preprodao za gotovo četiri milijuna više tvrtki GTC Matrix.

I poduzetnika Pezića i Zagrebačku banku pitali smo je li ugovor o zakupu s HT-om u budućoj  zgradi Pezićeva društva, bio osnova za kredit koji ostvario u Zagrebačkoj banci? Ako nije, na temelju čega je ostvario kredit od 31.230.000 eura u Zagrebačkoj banci za izgradnju objekta u kojem se u zakupu već nalazi HT?

Što smo pitali Hrvatski telekom?

I menadžmentu Hrvatskog telekoma tri puta smo slali dopis, postavljajući ista pitanja:

– Na temelju kojeg je elaborata i procjene vrijednosti određena kupoprodajna cijena nekretnine HT-a prodane Pezićevoj tvrtki za 8.026.589,48 eura?

– Je li Nadzorni odbor dao suglasnost za tu  transakciju?

– Koji su bili poslovni razlozi za istodobnu prodaju nekretnine i sklapanje ugovora o zakupu prostora s Pezićevim društvima i to u objektu koji u trenutku potpisa nije bio izgrađen?

– Smatra li HT da su interesi društva i njegovih dioničara bili u potpunosti zaštićeni?

– Je li davanje nekretnina HT-a u posjed i vlasništvo drugoj strani bez plaćanja i bez jamstava plaćanja, uobičajena praksa HT-a?

Izostanak odgovora sam po sebi ne predstavlja dokaz nezakonitosti, ali otvara dodatna pitanja transparentnosti i javne odgovornosti u poslovima koji uključuju višemilijunske transakcije i upravljanje vrijednom korporativnom imovinom.

Zašto sustav teško reagira

Institucionalni odgovor na ovakve modele poslovanja često izostaje ili dolazi s velikim vremenskim odmakom. Razlozi su višestruki: složenost ugovornih odnosa, teško dokazivanje eventualne namjere pogodovanja te disperzija odgovornosti unutar velikih sustava. Čak i kada postoje ozbiljna pitanja o tržišnoj opravdanosti pojedinih aranžmana, njihova pravna kvalifikacija postaje iznimno zahtjevna jer se odluke formalno nalaze unutar autonomije poslovnog upravljanja privatnih kompanija.

Fenomen poslovnih modela temeljenih na ugovornim privilegijama nije relikt ranih privatizacijskih godina, nego obrazac koji i dalje oblikuje dio ekonomskih odnosa u Hrvatskoj. Njegova snaga leži upravo u formalnoj zakonitosti koja ga čini teško vidljivim i još teže dokazivim.

Zato ključno pitanje koje ovaj serijal otvara nije samo jesu li pojedini poslovi bili zakoniti, nego jesu li bili tržišno opravdani, transparentni i u interesu javnosti.

Bez jasnih odgovora na ta pitanja granica između legitimnog poslovanja i poslovnih modela koji otvaraju dvojbe o tržišnoj opravdanosti pojedinih aranžmana ostat će nejasna. Istodobno će ostati otvorena i rasprava o tome jesu li postojeći mehanizmi korporativnog upravljanja i nadzora dovoljni za zaštitu interesa dioničara i šire javnosti u poslovima koji uključuju višemilijunske transakcije.

Zašto je serijal bez „žive riječi“

Možda je upravo izostanak „žive riječi“ jedna od najzanimljivijih činjenica ovog istraživanja. Tijekom rada na sva tri nastavka nije bilo teško pronaći ljude koji su bili spremni neslužbeno komentirati ugovore, transakcije i njihove moguće posljedice. Bilo je, međutim, gotovo nemoguće pronaći nekoga tko bi iste ocjene izrekao javno, pod vlastitim imenom i prezimenom. Stručnjaci za trgovačko pravo, korporativno upravljanje i tržište kapitala redom su odbijali javni nastup, pozivajući se na profesionalne, poslovne ili osobne razloge. Čak ni predstavnici skupine malih dioničara koji su podnijeli kaznenu prijavu nisu željeli istupiti u javnost. U zemlji u kojoj se svi međusobno poznaju, poslovni, politički i institucionalni krugovi često se preklapaju, a anonimnost nerijetko postaje preduvjet iskrenog razgovora. Zato su u ovom serijalu glavni sugovornici ostali dokumenti, registri, ugovori i financijski podaci – tragovi koji ne iznose mišljenja, nego činjenice.

Redakcija posjeduje svu dokumentaciju te izvatke iz javnih registara na temelju čega su opisane sve transakcije u ovom serijalu

ZATVOREN KRUG OD 59 MILIJUNA EURA: Kako je Hrvatski telekom financirao uspon Hrvoja Pezića

OD 8 DO 59 MILIJUNA EURA: Rekonstrukcija složene transakcije Hrvatskog telekoma i investitora Hrvoja Pezića