Unuka nestalog vukovarskog zapovjednika:„Rat nisam doživjela, ali sam ga proživljavala s majkom“

„Svoju je tugu majka često prenosila na mene, povjeravala mi svoju bol i ja sam osjećala svaku njezinu suzu, a osjećam je i danas. Svojoj tek rođenoj kćeri Marseli želim prenijeti identitet, obiteljsku pripadnost, ponos, istinu i sjećanje na mog djeda Damjana, ali ne želim maleno dijete opteretiti ratom i boli niti želim da Marsela jednoga dana nastavi potragu za odgovorima koje prethodne generacije nisu dobile, jer vjerujem da će doći kraj našoj potrazi za ocem, djedom i pradjedom Damjanom Samardžićem“, ističe Lucija Pavletić, unuka jednog od zapovjednika Sajmišta

Piše: Romana Eibl

Lucija Pavletić (30) nikada nije upoznala svoga djeda Damjana Samardžića, jednog od zapovjednika Sajmišta, jedne od najtežih, najkrvavijih i strateški najvažnijih bojišnica tijekom bitke za Vukovar 1991. godine. „Veliki Bojler“, kako su Damjana zbog stasa prozvali suborci, nakon pada Vukovara odveden je na Ovčaru gdje je, prema svjedočenjima preživjelih, brutalno ubijen, ali njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni do dana današnjeg.

Dovela Marselu na krštenje

Lucija je odrasla uz majku Katicu koja svoga oca nikada nije prestala tražiti. Danas Lucija živi u Njemačkoj i upravo je postala majka. U Vukovar je dovela svoju djevojčicu Marselu na krštenje. S Lucijom smo razgovarali o tome može li nedostajati čovjek kojega nikada nisi upoznao, kako dijete doživljava bol svoje majke, što se događa u obitelji svaki put kada na Ovčari pronađu posmrtne ostatke, je li odlaskom iz Vukovara moguće udaljiti se od 1991. i što od svega toga ona želi, a što ne želi, prenijeti svojoj kćeri.

Što se događa s traumom?

Kada smo počeli raditi na serijalu o transgeneracijskim posljedicama Domovinskog rata, jedno od pitanja bilo je vrlo jednostavno: što se događa s traumom kada djeca ljudi koji su proživjeli rat odrastu, osnuju vlastite obitelji i dobiju djecu?

U Vukovaru smo dobili još jednu generaciju više. U kući Katice Pavletić, kćeri nestalog Damjana Samardžića, zatekli smo njezinu kćer Luciju, koja danas živi u Njemačkoj. S njom je bila tek rođena Marsela, Damjanova praunuka. U istoj obitelji tako danas raste četvrta generacija povezana s čovjekom koji je nestao 1991. godine. Jedna ga je poznavala i još ga traži. Druga ga nikada nije upoznala, ali je odrasla uz njegovu priču i bol svoje majke. Treća je tek došla na svijet.

U Vukovaru okupila obitelj

Luciju smo zato pitali o djedu kojeg nikada nije upoznala, ali i o majci uz koju je učila što znači čekati nestaloga. O Vukovaru iz kojeg je otišla. O Njemačkoj u kojoj se spomendan 18. studenoga ne osjeća jednako. I naposljetku o maloj Marseli: što će od obiteljske priče jednoga dana prenijeti njoj?

Lucija je na naša pitanja odgovorila dugim zapisom. Prenosimo njezinu priču.

 „Bilo mi je važno da Marsela svoj prvi veliki obiteljski trenutak doživi upravo ovdje“

„Iz Njemačke smo došli u Vukovar kako bi naša djevojčica Marsela ovdje primila sakrament krštenja. Iako danas živimo daleko od Vukovara, meni je bilo važno da upravo ovdje okupimo obitelj i prijatelje, ljude koji su dio našeg života i bez kojih ovo krštenje ne bih mogla ni zamisliti. Vukovar je mjesto kojem pripadam, mjesto u kojem su moji ljudi, moje uspomene i moja obitelj. Zato mi je bilo posebno važno da Marsela svoj prvi veliki obiteljski trenutak doživi upravo ovdje.

Rođenje vlastitog djeteta donijelo mi je i jednu novu perspektivu prema mojim roditeljima, osobito prema majci. Tek kada sam i sama postala majka, počela sam još više razumijevati koliko je teško brinuti se za dijete, koliko je straha, odgovornosti i odricanja potrebno da bi ono odrastalo sigurno i voljeno.

Marsela je na ovaj svijet došla u miru i sigurnosti, u potpuno drugačijim okolnostima od onih u kojima sam ja odrastala. Mi nakon rata nismo imali ono što danas smatramo normalnim i sigurnim životom. Moji su se roditelji borili da nam osiguraju topao dom, hranu i ono najosnovnije. Nakon rata nije ostalo mnogo, ali su se oni trudili da nama djeci ništa ne nedostaje. Danas, kada gledam svoje dijete, još više cijenim sve ono što su moji roditelji tada činili za nas.“

„Ne želim da pradjeda pamti kroz rat i njegov nestanak“

Dok Lucija govori o svojoj djevojčici, obiteljska priča koja je započela mnogo prije njezina rođenja dobiva novu vremensku dimenziju. Marsela neće imati sjećanje na rat. Neće imati ni sjećanje na Damjana. Između njezina rođenja i nestanka njezina pradjeda prošlo je tri i pol desetljeća. I upravo se tu pojavljuje jedno od ključnih pitanja ovog serijala: što se kroz toliko vremena zapravo prenosi?

Lucija ne govori o tome da svojoj kćeri želi predati bol. Govori o potrebi da joj preda priču o čovjeku koji je nezaobilazni dio njihove obitelji.

O Damjanu će pričati s ponosom

„Moja priča o djedu nije se rođenjem Marsele promijenila. I dalje je jednako važna i jednako prisutna u mom životu. Možda je sada samo dobila dimenziju više, jer prvi put o njemu ne razmišljam samo kao unuka, nego i kao majka koja će jednoga dana svojoj kćeri pričati o čovjeku kojega ona nikada nije imala priliku upoznati. Marsela neće imati svoje osobno sjećanje ni na rat ni na svog pradjeda Damjana. Zato osjećam da je na meni da joj jednoga dana prenesem ono što znam i ono što sam cijeli život slušala.

O njenom ću joj pradjedu pričati s ponosom. Reći ću joj da je dao svoj život za Hrvatsku i Vukovar, ali ne želim da ga pamti samo kroz rat i njegov nestanak. Želim da zna kakav je čovjek bio. Da je bio vedar, veseo i spreman pomoći drugima. Tako mi ga je opisivala moja majka, kroz priče i uspomene koje je čuvala svih ovih godina. Često smo se čak znali šaliti kako moj brat po izgledu i karakteru podsjeća upravo na njega.

Majka joj pokazivala slike djeda

Odrastala sam uz njegovu prisutnost, iako ga nikada nisam mogla upoznati. Bio je prisutan kroz fotografije, priče, obljetnice, svijeće i razgovore koji se nisu vodili samo jednom godišnje. Moja mi je majka često pokazivala njegove fotografije, a i danas mi ih zna poslati na mobitel, kao da mi ponovno želi pokazati njegovo lice i podsjetiti me na čovjeka koji je na neki način uvijek bio dio mog života.

Njegovu sam sudbinu bolje osvijestila  prije petnaestak godina, kada sam bila dovoljno odrasla da razumijem što se dogodilo i kada sam prvi put krenula u mimohod u povodu obljetnice pada Vukovara. Tada sam počela još dublje shvaćati priču koju mi je majka godinama pričala. Ona je bila ta koja ju je započela, a i danas ga često spominje. Na neki način, kroz njezine riječi, uspomene i fotografije, pokušavala sam izgraditi njegov lik u svojoj glavi. I možda je upravo zato on za mene uvijek bio više od fotografije ili imena.“

„Što je mom djedu sve oduzeto“

Može li ti nedostajati čovjek kojeg nikada nisi upoznao, jedno je od pitanja koja smo postavili Luciji. Njezin odgovor možda preciznije od stručne terminologije opisuje ono što se događa sljedećoj generaciji. Lucija ne tvrdi da joj djed nedostaje na isti način na koji nedostaje njezinoj majci. Ona pravi važnu razliku. Lucija govori o praznini.

„Mislim da u mom slučaju nije riječ baš o nedostajanju u klasičnom smislu. Više je riječ o praznini koju nikada nisam mogla ispuniti, ali s vremenom je naučiš nositi. Znaš da si imao nekoga tko je trebao biti dio tvog života, slušaš druge kako o njemu govore lijepo, zamišljaš kakav je bio i kakav bi odnos danas imao s tobom. Sada, kada je u našu obitelj stigla Marsela, osjećam da se ta priča nastavlja. Kada se obitelj okupi zbog rođenja novog života, nekako još snažnije osjetiš i one kojih nema. U takvim trenucima radost i tuga mogu postojati zajedno.

Jednog dana odvest će je na Ovčaru

Dok gledam svoje dijete i razmišljam o svemu što joj želim pružiti, pomislim i na ono što je mom djedu bilo oduzeto – prilika da vidi svoju djecu kako odrastaju, a jednoga dana i svoje unuke. Ne želim Marselu opteretiti ratom dok je mala. Želim da prvo upozna ljubav, obitelj i priču o čovjeku koji je bio njezin pradjed. Ali vjerujem da će doći vrijeme kada će poželjeti znati više.

Jednoga dana odvest ću je i na Ovčaru. Pokazat ću joj fotografiju njezina pradjeda i ispričati joj istinu o onome što se dogodilo. Možda će tada sama početi postavljati pitanja, a ja ću joj odgovoriti na svako od njih. Istina je, koliko god bila bolna, uvijek bolja od laži i prešućivanja.

Sve će kasnije doznati

Voljela bih da Marsela jednoga dana ne zna samo gdje je njezin pradjed nestao, nego prije svega tko je bio. Da ga ne pamti samo kao čovjeka iz ratne priče, nego kao čovjeka koji je volio svoje, pomagao drugima i bio nečiji otac, nečiji sin, nečiji prijatelj i moj djed. Jer ljudi koje izgubimo ne nestaju potpuno dok god o njima pričamo. Možda je upravo zato važno što smo Marselino krštenje odlučili proslaviti ovdje, u Vukovaru, među našim ljudima. U gradu koji nosi toliko boli, ali i toliko života. Danas ovdje slavimo jedan novi život, a u isto vrijeme čuvamo sjećanje na one koji više nisu s nama.

Marsela još ne zna ništa o toj priči, ali jednoga će dana znati. I znat će da je njezin pradjed bio dio ove zemlje, ovog grada i naše obitelji i da se njegovo ime nikada nije prestalo spominjati.“

„Osjećala sam svaku majčinu suzu, a osjećam je i danas“

Lucija nije još bila rođena 1991. godine,  ali odrasla je uz majku kojoj rat nije završio završetkom rata. Katica nije imala, ni još nema, grob svojega oca, a svaka nova vijest o pronađenim posmrtnim ostacima mogla je značiti da je čekanju možda došao kraj. Dijete takve trenutke vidi. Pamti reakcije. Uči što znači vijest s Ovčare mnogo prije nego što može razumjeti sve njezine psihološke, povijesne i političke okolnosti.

Lucija to opisuje ovako:

„Odrastati uz majku koja cijeli život traži svog oca nije uvijek bilo lako. Ja sam, uz tri brata, jedina djevojka u obitelji i nekako sam s mamom uvijek bila najpovezanija. Svoju je tugu često prenosila na mene, povjeravala mi svoju bol i ja sam osjećala svaku njezinu suzu. Osjećam je i danas, jer ta priča još uvijek nije završena. Tek sada, kada imam svoje dijete, još bolje razumijem koliko je djetetu važan otac i koliko je teško odrastati bez njega.

Odmalena sam znala što se događa. Kroz svoje sam djetinjstvo učila o ratu, ali sam ga na neki način i proživljavala zajedno s majkom. Ona preda mnom nikada nije skrivala svoje osjećaje. S braćom možda nije toliko razgovarala o tome, iako oni znaju sve što i ja. Mislim da nas nije ni trebalo štititi od te istine. To što se dogodilo bilo je ružno i bolno, ne samo za našu obitelj nego za sve obitelji koje su prošle kroz isto.“

Svaki pronalazak otvara nadu

Posebno mjesto u obiteljskom iskustvu imaju vijesti o pronalasku posmrtnih ostataka. Za većinu ljudi to je vijest koju čuju u dnevniku ili pročitaju na portalu. U obitelji nestalog čovjeka ista informacija može značiti nešto posve drugo: možda je među pronađenima on. A kada nije, ne vraćaju se jednostavno u isto stanje prije objavljivanja vijesti.

„Posebno pamtim trenutke kada bi se pojavila vijest da su na Ovčari pronađeni posmrtni ostaci. Svi bismo bili pod dojmom, a kod majke se u tim trenucima osjećalo i neko olakšanje. Pomislili bismo da je možda napokon došao kraj agoniji, da će konačno saznati gdje je njezin otac i da će mu moći napraviti grob. A onda bi stigla vijest da to ipak nije on… Tada bi tuga bila još veća. Majka bi danima  bila slomljena. Jer ono što ona sve ove godine zapravo želi nije mnogo – samo želi imati mjesto na kojem će svom ocu moći zapaliti svijeću. Uvijek sam majci nastojala biti podrška. Saslušati je, utješiti je i jednostavno biti uz nju kada joj je bilo teško. Možda zato što sam kao dijete osjećala njezinu bol, a danas je još bolje razumijem.“

Kakva bi majka bila da Damjan nije nestao?

Jedno od pitanja koja smo postavili Luciji bilo je vidi li u majčinu odnosu prema vlastitoj djeci posljedice činjenice da je ona sama ostala bez oca. Lucija odbija jednostavan odgovor prema kojem je rat odredio sve što je njezina majka poslije postala. Ali vidi jednu razliku.

„Mislim da bi moja mama, da njezin tata nije nestao, bila ista majka kakva je i danas – samo puno sretnija. Imala bi svog oca na kojeg bi se mogla osloniti u teškim trenucima ili podijeliti radost.

Moja je majka uvijek bila brižna i željela je znati gdje smo i jesmo li dobro, i danas je takva. Učila nas je da joj se uvijek javimo i da joj možemo reći sve što nas muči. Govorila nam je da se svaki problem može riješiti ako se o njemu razgovara. Nije nas odgajala u strahu, jer smo ipak odrastali u nekim drugim, mirnijim okolnostima. Ali rastanke i danas teško podnosi. Kao i svaki roditelj, voljela bi da su joj djeca blizu, da se okupimo za blagdane, popijemo kavu vikendom i da može gledati kako joj unuci rastu. Otkako živim u Njemačkoj, toga je sve manje i ta joj udaljenost teško pada. Možda upravo zato još više razumijem koliko joj znači obitelj i koliko joj je cijeli život nedostajao njezin otac.“

Otići iz Vukovara, a ponijeti Vukovar sa sobom

Transgeneracijska priča obitelji Samardžić-Pavletić nije samo priča o ljudima. Ona je i priča o mjestu. Katica je ostala. Lucija je otišla u Njemačku. Zanimalo nas je može li fizička udaljenost od grada donijeti i udaljenost od njegove ratne prošlosti. Lucijin odgovor ponovno nije jednoznačan.

„Vukovar doživljavam isto kao i prije. Za mene je Vukovar prije svega mjesto mog djetinjstva, moj dom, moja prva ljubav, ali istodobno i mjesto obiteljske tragedije. Sve se to u njemu isprepliće. Ovdje su moji prijatelji koji mi jako nedostaju i s kojima me vežu najljepše uspomene. Ali kada danas dođem iz Njemačke, tek tada primijetim koliko se toga promijenilo i koliko je ljudima ovdje teško živjeti i opstati. Vidim svoje prijatelje koji i dalje vjeruju u ovaj grad i nadaju se da će jednoga dana biti bolje. Možda i bude. A ako se to dogodi, ja ću biti spremna vratiti se.

Vjerojatno Vukovar vidim drugačije od svoje mame, upravo zato što više ne živim ovdje. Kada dođem, primijetim koliko su se ljudi promijenili i koliko su se neke stvari s vremenom počele zaboravljati. Možda se to iz daljine još jasnije vidi. Odlazak u Njemačku ipak mi je donio određenu udaljenost od svega što se ovdje događa. Tamo se 18. studenoga ne osjeća na isti način. Ne osjeti se ona posebna tišina, tuga i pažnja koju Vukovar tih dana nosi u sebi. Kada si ovdje, teško je ne osjetiti sve ono što taj datum predstavlja. U Njemačkoj toga nema i možda mi je upravo ta udaljenost pomogla da neke stvari sagledam drugačije. Ali 1991. nikada nisam ostavila u Vukovaru.

Svaka priča o ovom gradu ide sa mnom, pa tako i priča o ratu i mom djedu. To je priča koja neće umrijeti. Prenosit će se i prepričavati, jer postoje osobe i događaji koje jednostavno ne smijemo zaboraviti. U Njemačkoj sam upoznala i ljude iz drugih dijelova Hrvatske koji nisu iz Vukovara. Često su me pitali o ratu, o Vukovaru i o nekim detaljima koje možda najbolje razumiju upravo ljudi koji su to proživjeli. O tome uvijek govorim s ponosom, posebno kada pričam o svom djedu. Bio je zapovjednik i za mene će uvijek biti jedan od najhrabrijih ljudi koje je ovaj grad imao i ponosna sam to je upravo on dio moje obiteljske priče.“

„Kraj potrage donio bi mir“

Na početku Lucijine priče nalazi se njezina kći koja je upravo došla na svijet. Na njezinu kraju ponovno je Marsela. Između njih je Damjan, pradjed kojeg djevojčica, ni njezina majka, nikada nisu upoznale,  čovjek za kojima njihova baka odnosno majka još uvijek traga. Lucija ne želi da njezina kći jednoga dana naslijedi tu potragu. Želi da naslijedi sjećanje, ali i odgovor.

„Danas, kada pogledam svoju malu Marselu, najviše bih voljela da se ta potraga jednoga dana završi. Ne samo zbog mene, nego prvenstveno zbog moje majke i zbog mira koji svi toliko dugo čekamo. Voljela bih da Marsela, kada odraste, može doći na mjesto gdje će biti grob njezina pradjeda, stati ispred njega i zapaliti mu svijeću. Ne želim da jednog dana mora nastaviti tražiti odgovore koje mi danas još uvijek nemamo. Želim da zna gdje počiva njezin pradjed i da može imati mjesto na kojem će mu odati počast. Možda je upravo to ono što najviše želim – da se nakon svih ovih godina potraga konačno pretvori u mir.“

FOTO: Arhiva obitelji Samardžić-Pavletić; screenshot videosnimke

Tekst je dio projekta „Transgeneracijski PTSP: rat živi u domovima oko nas, iako su minobacači odavno utihnuli“ , a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

35 godina potrage koja je obilježila obitelj: „Dok ne pokopam oca, za mene rat nije završio“