Uskoro pola milijuna stranih radnika u RH. Kako ih integriramo? Ministarstva odbijaju odgovoriti!

KAD DRŽAVA NEMA ODGOVOR NA NOVU DRUŠTVENU STVARNOST

Uskoro pola milijuna stranih radnika u RH. Kako ih integriramo? Ministarstva odbijaju odgovoriti!

Politika Hrvatska 24. studenoga 2025. Promise.hr

TweetEmailPrint Kad bi pokušale odgovoriti, institucije bi vjerojatno morale priznati da nemaju podatke, da nemaju strategiju, ni resurse, ni viziju ni plan za integraciju...

Tweet Email Print

Kad bi pokušale odgovoriti, institucije bi vjerojatno morale priznati da nemaju podatke, da nemaju strategiju, ni resurse, ni viziju ni plan za integraciju danas stotinjak tisuća, a za nekoliko godina i pola milijuna stranih radnika o kojima će sve više ovisiti hrvatsko gospodarstvo. Integracija nije apstraktna riječ. Integracija je prevencija sukoba, prevencija radne eksploatacije, prevencija bolesti i stvaranje stabilnog društva

Piše: Romana Eibl

U trenutku kada Hrvatska doživljava najveći priljev radnika imigranata u svojoj povijesti, institucije koje bi trebale imati najjasniji uvid u ovaj fenomen – Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo zdravstva i Zavod za javno zdravstvo „Andrija Štampar“- ostaju nijeme. Na upite poslane u sklopu novinarskog serijala o integraciji i različitim oblicima deprivacije stranih radnika, uključujući i seksualnu, nije stigao niti jedan odgovor institucija hrvatske države. Ta šutnja otvara pitanje: je li riječ o nedostatku interesa, nespremnosti, strahu od javne rasprave ili nečemu dubljem, recimo je li zapravo riječ o odsutnosti vizije o tome kakvo društvo Hrvatska postaje?

RH je nova imigracijska zemlja

Hrvatska je de facto nova imigracijska zemlja. Strani radnici iz Nepala, Bangladeša, Indije i Filipina postali su ključna radna snaga u građevini, industriji, logistici, turizmu i ugostiteljstvu. U samo nekoliko godina broj dozvola za boravak i rad ljudi iz tih zemalja porastao je do današnjih stotinjak tisuća, s predikcijama da bi ih do 2030. godine moglo biti do pola milijuna. No, dok poslodavci pune radna mjesta, društvo i država ostaju nepripremljeni za njihove stvarne potrebe koje nadilaze radni status i klasične ekonomske rasprave. Njihov život ovdje otvara pitanja integracije, mentalnog zdravlja, društvene kohezije, javnog zdravlja, pa i sigurnosti. Upravo zato su odgovori institucija ključni: ne samo radi novinarske priče, nego radi definicije dugoročne državne politike prema ljudima koji sada već čine bitan dio temelja hrvatskog tržišta rada.

Potpuna društvena nevidljivost

Istraživanja Instituta za migracije i narodnosti već godinama upozoravaju da su strani radnici u Hrvatskoj iz tzv. trećih zemalja izloženi širokom spektru poteškoća: nejasnim radnim uvjetima i prikrivenoj ovisnosti o poslodavcu, nedovoljnom nadzoru poslodavaca i agencija, čestom smještaju u prenapučenim objektima, kulturnoj i jezičnoj izolaciji, otežanom pristupu zdravstvenoj skrbi i potpunoj društvenoj nevidljivosti.

Dok institucije šute, teret stvarnosti nosi sama imigrantska populacija. Njihovi su životi obilježeni radom, izolacijom i tišinom. Njihova svakodnevica, kako pokazuju razgovori sa sociolozima, psihijatrima i poslodavcima, uključuje godine koje prolaze bez zagrljaja supruge i djeteta, zajedničke sobe u kojima nema privatnosti, rad od 10 do 12 sati dnevno šest ili sedam dana u tjednu, emocionalnu, religijsku i socijalnu izolaciju, nemogućnost oblikovanja života izvan posla, trajni osjećaj „privremenosti“ koji ponekad potraje godinama. Za mnoge je Hrvatska, iako sigurna zemlja, postala psihološki vakuum. Ni dom, ni privremeni kamp. Ni početak, ni kraj. Samo međuprostor. Samo međuvrijeme.

Uz sve to, nameće se još jedna tema o kojoj se najmanje govori, ali s potencijalno dalekosežnim posljedicama: dugotrajna seksualna deprivacija i njezin utjecaj na mentalno zdravlje, sigurnost i javno zdravstvo.

Nitko nije „vlasnik problema“

Upravo na toj točki počinje sustavna šutnja. Pitanja koja sam postavila institucijama nisu ni politička ni provokativna, pitanja su profesionalna, racionalna i nužna. Ipak, ostala su bez odgovora. Zašto? Više je objašnjenja. Seksualna deprivacija stranih radnika, mentalno zdravlje, rizici devijantnih ponašanja, javnozdravstveni aspekt apstinencije – delikatna je i neugodno kompleksna tema koju institucije tradicionalno izbjegavaju jer zadire u moralno, politički i kulturno osjetljivo područje.

Zatim, u hrvatskom sustavu odgovornosti često se događa da nijedna institucija nije „vlasnik problema“. Integracija? Migracijska politika? Mentalno zdravlje? Seksualno zdravlje imigranata? Redovito se prebacuje loptica između ministarstava. Bavljenje seksualnim potrebama stranih radnika moglo bi se pogrešno interpretirati kao zagovaranje liberalizacije ili intervencionizma u području seksualnog rada, a to su teme koje politički nitko ne želi otvoriti. Osim toga, moglo bismo pretpostaviti, vjerojatno vrlo točno, da institucije nemaju odgovore jer nemaju gotove analize ni pripremljene strategije za najdublju radnomigracijsku transformaciju u suvremenoj hrvatskoj povijesti koja je upravo na djelu.

Pitanja koja su ostala bez odgovora

Kako bi se otvorio dijalog, institucijama sam poslala vrlo konkretna pitanja koja su trebala potaknuti stručnu, racionalnu i odgovornu raspravu. Nadležne u Ministarstvu unutarnjih poslova pitala sam:
– Bilježi li MUP porast incidenata, narušavanja javnog reda ili kaznenih djela povezanih s priljevom stranih radnika?
– Ima li Hrvatska strategiju za prevenciju radikalizacije, socijalne izolacije i mentalnog sloma kod izoliranih radnika imigranata?

– Planira li MUP formirati radnu skupinu za integraciju i zaštitu stranih radnika, s obzirom na rastući trend useljavanja iz Azije?

– Postoje li modeli suradnje s drugim državama EU koje priljev imigranata povezuju s preventivnim zdravstvenim i sigurnosnim politikama?

Nadležne u Ministarstvu zdravstva pitala sam:
– Razmatra li ministarstvo javnozdravstvene rizike dugotrajne seksualne apstinencije u izoliranim muškim populacijama?
– Postoji li ikakav plan za uključivanje stranih radnika u preventivne programe reproduktivnog, mentalnog i seksualnog zdravlja?
– Smatra li ministarstvo da seksualno zdravlje ulazi u okvir integracije i javnog zdravstva?

Zavodu za javno zdravstvo upućena su pitanja vezana uz epidemiološki i psihološki aspekt fenomena novog migracijskog društva:
– Prati li se mentalno i uopće zdravlje stranih radnika u Hrvatskoj?
– Postoje li uočeni rizici od zlouporabe supstanci, devijantnih ponašanja ili poremećaja prilagodbe?

Ni na jedno od ovih pitanja nije stigao odgovor.

Što šutnja znači?

Šutnja institucija nije samo administrativni propust. Šutnja je poruka. Poruka da Hrvatska kao država još uvijek ne zna što učiniti sa činjenicom da je postala imigracijsko društvo. Da ne zna kako razgovarati o socijalnom, emocionalnom i seksualnom životu ljudi koji ovdje žive, rade, šalju novčane doznake svojim obiteljima i postaju važna karika u održavanju ekonomije.

U ovoj tišini krije se najveći paradoks: institucije se ne oglašavaju, iako je riječ o pitanju koje će prije ili kasnije postati javnozdravstveni, ekonomski i sigurnosni problem. Jer integracija nije apstraktna riječ. Integracija je prevencija sukoba, prevencija radne eksploatacije, prevencija bolesti, stvaranje stabilnog društva.

Kada bi odgovorile, institucije bi vjerojatno morale priznati da nemaju podatke, da nemaju strategiju, da nemaju resurse, da nemaju plan za integraciju stotinu tisuća stranih radnika o kojima će sve više ovisiti hrvatsko gospodarstvo.

Šutnja je, možda, lakša.

Vrijeme je da se država suoči s realnošću. Ignoriranje problema ne znači da problema nema. Stotinjak tisuća stranih radnika ovdje živi, radi, pati, prilagođava se i pokušava preživjeti u sustavu koji ih vidi, ali ih ne razumije. Ako se Hrvatska ne otvori dijalogu, dočekat će vlastitu budućnost nespremna, bez koncepta i bez imigracijske politike, a posljedice će osjećati i imigranti i domaće stanovništvo, i sigurnosni i zdravstveni sustav.