‘Volim Hrvatsku, ali budućnosti nema’: Priča liječnika koji je iz Zagreba otišao u Švicarsku

Priča mladog liječnika iz Zagreba i svojevremeno ponajboljeg studenta medicine, koji nije mogao dobiti specijalizaciju koju je želio, otisnuvši se tamo gdje izvrsnost prepoznaju i cijene, zapravo je svehrvatska priča o daljnjem odlasku mladih iz Hrvatske

Piše: Dražen BOROŠ

Jedan od najboljih studenata svoje generacije na zagrebačkom Medicinskom fakultetu, dobitnik Rektorove i Dekanove nagrade, danas specijalizant psihijatrije u Švicarskoj, otvoreno govori o razlozima zbog kojih je otišao iz Hrvatske. Njegova osobna priča je na određeni način ogledalo sustava koji gubi svoje najbolje ljude, o čemu smo pisali već u nekoliko nastavaka. I što je najgore, nije usamljena, jer sve više mladih liječnika i dalje odlazi u inozemstvo, tražeći bolje uvjete rada i jasniju perspektivu.

Prvi koraci u Hrvatskoj

Nakon diplome, kao mladi liječnik, Dominik je radio nekoliko mjeseci u obiteljskoj medicini. „Svakodnevica se svodila na administraciju – bolovanja, ispričnice, recepti. Malo je tu bilo prave medicine,“ prisjeća se danas 28-godišnji Zagrepčanin sa švicarskom adresom. Tek na izvanbolničkoj hitnoj službi osjetio je što znači liječnički poziv: „Hitna je bila super iskustvo. Naučiš nove stvari, stekneš sigurnost i mirnoću. Kolege su bili odlični, administracija minimalna.“

Unatoč ljubavi prema gradu i domovini u kojoj je rođen i u kojoj je odrastao, sustav ga je razočarao.

„Hrvatska je sigurna i lijepa, ali mladima ne nudi perspektivu. Teško je osigurati stan bez kredita, radnih mjesta za visokoobrazovane je malo, a plaće su potplaćene,“ kaže.

Još tijekom studija, već tamo na drugoj godini, osjetio je da „nešto ne štima“ – previše teorije, premalo prakse, napetost u bolnicama, ignoriranje studenata. Posebno ga je odbila rigidnost specijalističkih ugovora koji su otprilike ovakvi: pet godina radiš specijalizaciju za bolnicu, pa dodatnih pet godina radiš za istu, a ukoliko raskineš ugovor plaćaš neke neracionalne svote novaca. „Ti ugovori izgledaju doslovce kao okovi. Toliko su loši da me uopće više nisu ni zanimali ostali detalji.“

Švicarsko iskustvo

Kad je, na koncu, odlučio otići, izbor je pao na Švicarsku. „Kada već idem iz Hrvatske, htio sam probati najbolju opciju. Plaće su visoke, država sigurna, njemački sam učio u školi, administrativni put za liječnike je jednostavniji u odnosu na Njemačku ili Austriju. A blizu je i dom.“

U malom švicarskom gradu Wil sa oko 20 tisuća stanovnika, u kantonu St. Gallen, Dominik je pronašao novu svakodnevicu. „Primljen sam super. Kolege su pristupačni, nema konflikata, hijerarhija je ravna – svi se obraćamo sa ‘ti’, čak i ravnatelju.“ Diskriminaciju nije osjetio, ni na poslu ni u slobodno vrijeme.

Danas radi kao specijalizant psihijatrije. „Ugovor je fleksibilan – mogu otići kada želim, bez kazni. Program dopušta da sam slažem svoj put, pa čak i da promijenim specijalizaciju.“

Na početku je, kaže, dobio ugovor na jednu godinu, koji se onda produžio na ukupno 5 godina. “Program specijalizacije je skroz drukčiji nego u Hrvatskoj, na način da programi specijalizacije traže da par godina radiš i u drugim dijelovima medicine, drugim bolnicama. Ako, primjerice, budem nezadovoljan psihijatrijom mogu se prebaciti na neku drugu specijalizaciju (veliki dio njih će priznati jednu godinu psihijatrije)”, objašnjava Dominik.

Dilema povratka

A hoće li se vratiti? Njegova dilema – ostati ili se vratiti – zapravo je dilema cijele generacije. Generacije koja voli svoju zemlju, ali u njoj ne vidi budućnost.

„Teško pitanje. U Hrvatsku me vuku prijatelji i obitelj”. Međutim ono što ga ne privlači je podcjenjeni rad u Hrvatskoj. Posebno nenekoga poput njega, iza koga su godine učenja, neprospavane noći i uspjesi koji su ga, u konačnici, svrstali među najbolje studente medicine.

“Trenutno se planiram karijerno razviti i steći financijsku stabilnost, pa ćemo vidjeti. Ako razvijem veću povezanost sa Švicarskom, možda ostanem i dugoročno , naravno, uz posjete Hrvatskoj”, završio je svoju priču Dominik.

Švicarci će, u to ne treba sumnjati, znati prepoznati i cijeniti njegovu izvrsnost. Za razliku od nas!

FOTO: Ilustracija Freepik; privatna arhiva

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

“Oslo je naš drugi dom. Razmišljamo o povratku, no korupcija, ‘partizani’ i ‘ustaše’ nas odbijaju!”