Vratili se iz Kanade, dobili kćer i žele ostati, ali upozoravaju: „Veleposlanstvo otežava povratak”
PolitikaHrvatskaIzdvojeno 26. listopada 2026. Damir Kramarić
Iz Kanade, Bolivije, Perua i drugih zemalja stigli su mladi potomci hrvatskih iseljenika i njihovi partneri koji Hrvatsku smatraju sigurnom zemljom i ovdje žele graditi budućnost. Bruno Žunić vratio se sa suprugom, a državnom tajniku Mladenu Baraću iz Ministarstva demografije i useljeništva zahvaljuje na velikoj pomoći u rješavanju problema povezanih s povratkom. Istodobno upozorava na nedostatak podrške u hrvatskom veleposlanstvu u Kanadi
I šestomjesečna Aurora od početka listopada dolazi na nastavu hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U učionici je sa svojom majkom Tinom, Meksikankom udanom za Hrvata, koja pohađa tečaj Croaticum zajedno s brojnim polaznicima iz cijeloga svijeta – mahom potomcima hrvatskih iseljenika i njihovim partnerima, odnosno partnericama.
Odlična vijest za Hrvatsku
Većina njih želi ostati živjeti u Hrvatskoj. Odlična je to vijest za Republiku Hrvatsku, koja zbog negativnih demografskih trendova, masovnog iseljavanja i starenja stanovništva u sve većoj mjeri postaje zemlja staraca.
Pohvale Ministarstvu i Croaticumu
„Svaka čast državnom tajniku Mladenu Baraću iz Ministarstva demografije i useljeništva te ljudima iz Croaticuma što su omogućili mojoj supruzi da s bebom dolazi na nastavu. Aurora je jako vezana za majku. Jedini način da Tina svakodnevno pohađa tečaj hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu bio je da na nastavu dolazi s našom djevojčicom. Ljudi iz Ministarstva i s Filozofskog fakulteta to su nam omogućili, zbog čega smo im iznimno zahvalni”, rekao nam je Bruno Žunić, mladi povratnik iz Kanade, s kojim smo razgovarali nakon svečane dodjele ugovora o stipendiranju njegovoj supruzi Tini i drugim stipendistima Ministarstva demografije i useljeništva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
U Zagrebu pronašao posao u struci
Bruno se s roditeljima 2013. godine odselio iz Hrvatske u Vancouver. Ondje je, veli, prije šest godina preko zajedničkih prijatelja upoznao svoju današnju suprugu, a 2024. su zajednički odlučili preseliti se u Zagreb. I nisu požalili. Prije pola godine rođenje njihove Aurore donijelo im je veliku radost, a sada planiraju ostati u Hrvatskoj.
„U Kanadi sam se školovao za komercijalnog pilota. U Zagrebu sam pronašao posao u struci. Radim kao pilot u jednoj privatnoj tvrtki, dok je supruga kod kuće s djetetom i pohađa nastavu hrvatskog jezika. Sretni smo ovdje”, kaže Bruno, dok Tina smiješkom potvrđuje njegove riječi.
Christina obožava Zagreb
I Christina Cortes, liječnica iz Bolivije hrvatskih korijena, željela bi ostati u zemlji svojih predaka.
„Obožavam Zagreb! Jedan je od najljepših gradova koje sam vidjela. Ovdje nikada nema gužvi kao u većini drugih glavnih gradova, a ljudi su vrlo dragi, ljubazni i srdačni. Životni tempo prilično je spor i živi se bez stresa. Ovdje sam nešto duže od godinu dana i prekrasno mi je”, rekla je Christina na engleskom, sa smiješkom u očima (fotografija desno). Hrvatski joj, kaže, još nije dovoljno dobar.
Baka je s otoka Brača
„Vrlo je važno znati jezik ako želiš ostati. Zato mi je ova stipendija dragocjena jer mi omogućuje da svakodnevno učim hrvatski. Moja baka Vilma Jakšić s otoka je Brača! Napustila je Hrvatsku još kao beba. S roditeljima je najprije otputovala u Potosi, grad na jugozapadu Bolivije, a potom u Oruro”, ispričala je mlada Bolivijka hrvatskih korijena.
Htjela bi i ovdje raditi kao liječnica
Christina radi u prodavaonici Zare u središtu Zagreba. S kupcima se sporazumijeva pomalo na hrvatskom, a najčešće na engleskom jeziku. Željela bi i u Hrvatskoj raditi kao liječnica, ali najprije mora dobro naučiti jezik…
U predavaonici Croaticuma Christina je stekla brojne poznanike i prijatelje među polaznicima tečaja. S njima najčešće razgovara na španjolskom jer većina stipendista dolazi iz Južne Amerike.
I Maria Jose i njezin dečko Jamil Antonio u Zagreb su došli iz Bolivije. I oni su oduševljeni Hrvatskom.
Puno sigurnije nego u Boliviji
„Zašto? Zato što je ovdje mnogo sigurnije nego u Boliviji. Zagreb je vrlo siguran grad, u kojem su ljudi prijateljski raspoloženi prema povratnicima iz dijaspore. Moja majka je s Brača, a devedesetih se godina preselila u Boliviju jer ondje imamo dosta rodbine. Moj djed emigrirao je četrdesetih godina prošlog stoljeća, a ja sam prije godinu dana iz Bolivije došao u Zagreb”, ispričao nam je Jamil Antonio, glazbeni producent i poduzetnik.
On i njegova djevojka planiraju ostati u Hrvatskoj, zasnovati obitelj i ovdje podizati djecu.
Pravo mjesto za podizanje obitelji
„U bolivijskim gradovima djeca ne smiju sama biti na ulici. Vrlo često ih kriminalci otimaju. I žene moraju biti oprezne jer postoji velika opasnost od silovanja i pljački. Ovdje se osjećamo sigurno i vjerujemo da je Hrvatska pravo mjesto za podizanje obitelji”, ističe naš sugovornik.
Kaže da posjeduje tvrtku sa sjedištem u SAD-u koja se bavi uvozom glazbenih instrumenata i kućanskih aparata. Planira se preseliti u Rijeku jer je riječ o velikoj luci u kojoj vidi dobre mogućnosti za daljnji razvoj svojeg posla.
Peruanac i Hrvatica uče hrvatski
I Nicolas Henriquez (32) iz Perua smatra da je Zagreb odlično mjesto za život, a Hrvatska vrlo sigurna zemlja. Iako nema hrvatskih korijena, dobio je stipendiju za učenje hrvatskog jezika jer mu je djevojka Hrvatica. Zajedno namjeravaju ostati živjeti u zemlji njezinih predaka.
Osmjeh od uha do uha
„Planiram otvoriti restoran u Maksimiru i ostati ovdje. Prijatelji iz Perua nagovorili su me da dođem u Hrvatsku, a ne u Španjolsku ili neku drugu zemlju zapadne Europe. Drago mi je što sam ih poslušao. Doista volim Hrvatsku. Život ovdje nije skup, a mnogo se toga može brzo riješiti jer Zagreb nije prevelik grad. I moj brat došao je u Hrvatsku. Dobro se snašao i ima posao”, rekao nam je Nicolas prije nego što je pohitao u predavaonicu Croaticuma po svoj primjerak ugovora o stipendiranju.
“Evo što bi valjalo promijeniti”
Nakon završetka svečanosti dodjele stipendija ponovno smo s Jamilom Antoniom, doseljenikom iz Bolivije, i Brunom Žunićem, povratnikom iz Kanade, razgovarali o tome što bi u Hrvatskoj valjalo promijeniti, odnosno popraviti kako bi se još više potomaka hrvatskih iseljenika odlučilo vratiti u pradomovinu.
„Mislim da bi trebalo više raditi na integraciji povratnika u hrvatsko društvo. Bilo bi dobro organizirati različita druženja na kojima bi se povratnici mogli upoznati i povezati s ljudima koji žive ovdje. Poduzetnici koji su se doselili iz Južne Amerike, Australije, Njemačke i drugih zemalja mogli bi se tako povezivati s ljudima u Hrvatskoj koji se bave istim poslom.
Učiti jezik struke
Osim toga, mislim da bi se na višim stupnjevima tečaja hrvatskog trebalo više usredotočiti na jezik struke. Imam trojicu prijatelja koji su se iz Bolivije odselili u Kinu. Ondje uče kineski i kažu da su nakon nekog vremena počeli učiti stručne izraze iz područja kojim se bave. Ekonomisti uče jezik ekonomije, pravnici jezik prava i tako dalje. Mislim da bi bilo korisno i u Hrvatskoj organizirati takav način učenja jezika”, objašnjava Bolivijac hrvatskih korijena.
Ubrzati priznavanje diploma
Smatra da bi trebalo ubrzati postupke priznavanja inozemnih obrazovnih kvalifikacija. Upozorava da priznavanje liječničkih, stomatoloških i sličnih kvalifikacija iz Bolivije i drugih južnoameričkih zemalja u Hrvatskoj traje iznimno dugo.
„Posao je ono što te ovdje zadrži ili ne zadrži, a Hrvatskoj treba radne snage. Zato bi valjalo smanjiti birokratske prepreke na koje često nailaze povratnici”, zaključuje naš sugovornik.
Bruno Žunić, povratnik iz Vancouvera, naglasio je da bi djelatnici Hrvatskog veleposlanstva u Kanadi trebali napokon bolje poznavati hrvatske propise i zakone te više biti na usluzi Hrvatima koji bi se željeli vratiti u domovinu.
Zašto su diplomati otuđeni?
„U Hrvatskom veleposlanstvu u Kanadi ne znaju puno o pravima povratnika, odnosno o zakonima koji se odnose na one koji bi se htjeli vratiti. I osobno sam imao problema s djelatnicima Veleposlanstva. Tvrdili su da nemamo pravo na oslobađanje od poreza, odnosno carine, ako vlastite stvari želimo uvesti u Hrvatsku. Ženi iz Veleposlanstva morao sam pokazati zakon u kojem izričito piše da imamo to pravo i da na svoje stvari ne trebamo plaćati porez u Hrvatskoj. Zbog takve nezainteresiranosti, nemotiviranosti i neznanja djelatnika Hrvatskog veleposlanstva mnogi koji su razmišljali o povratku na kraju se pokolebaju. Neki i odustaju”, upozorava povratnik iz Kanade.
U Ministarstvu naišli na razumijevanje
Naglašava da su, za razliku od Hrvatskog veleposlanstva u Kanadi, u Ministarstvu demografije i useljeništva u Zagrebu naišli na susretljivost i razumijevanje.
„Državni tajnik Barać radi odličan posao! Puno pomaže Hrvatima u Vancouveru u rješavanju problema koje imaju. I nama je pomogao. Nakon što u veleposlanstvu nismo naišli na podršku, nazivali smo Ministarstvo useljeništva u Zagrebu, gdje smo nekako došli do gospodina Baraća. On nam je mnogim korisnim informacijama i savjetima pomogao riješiti probleme vezane uz povratak u Hrvatsku”, objašnjava Bruno Žunić.
U veleposlanstvu koče povratak
Kaže da su i mnogi drugi Hrvati u Vancouveru nezadovoljni otuđenošću hrvatskih diplomata od građana koje bi trebali zastupati.
Tvrdi da su diplomati Srbije u Kanadi puno organiziraniji i učinkovitiji od svojih hrvatskih kolega.
„Mnogi Hrvati u Kanadi koji razmišljaju o povratku u Hrvatsku imaju pitanja i nedoumice u vezi s eventualnim povratkom. Kada bi u našem veleposlanstvu mogli dobiti kvalitetnije informacije, bilo bi, siguran sam, znatno više povratnika. Poznato je da Hrvatskoj nedostaje radna snaga, da su joj potrebne mlade obitelji s djecom. Nelogično je, stoga, da su u našem veleposlanstvu nezainteresirani za probleme na koje nailaze oni koji bi se htjeli vratiti”, zaključuje mladi i visokoobrazovani povratnik iz Kanade.
FOTO: Snimio Damir Kramarić; Ministarstvo demografije i useljeništva
Hrvatska privlači potomke iseljenika: „Došao sam iz Perua, upoznao ljubav i planiram ostati”
Jhon iz Perua: Vratio se u domovinu predaka nakon 165 godina i gradi novi život u Hrvatskoj
Iz Sydneya u Svetu Nedelju: “Prodali smo sve i krenuli iz početka sa sedmero djece”












