Zašto samo gledamo dok drugi pate? Pongrac: „Postali smo ravnodušniji prema tuđoj boli“

„Moramo se boriti za bolje društvo, za autentičnost, solidarnost i altruizam“, poručuje Pongrac te naglašava da djeca ne uče samo iz onoga što im odrasli govore, nego prije svega iz onoga što vide. „Ako gledaju solidarnost i empatiju, mogu ih usvojiti kao vrijednosti. Ako gledaju ravnodušnost i okretanje glave od tuđe patnje, to može postati obrazac ponašanja“, upozorava

Dok jednoga premlaćuju i ponižavaju, drugi gledaju, snimaju, neki se smiju, a rijetki pokušavaju pomoći. U posljednjih nekoliko mjeseci u Hrvatskoj zabilježeno je više slučajeva u kojima nasilje nije bilo samo sukob dvojice ili više ljudi, nego svojevrsna predstava pred publikom.

Gazili ga i snimali

U središtu Slavonskog Broda krajem srpnja brutalno je pretučen mladić. Na snimci se vidi kako žrtva leži nepomično na cesti, dok ga napadač udara, gazi i vuče. Oko njih je više ljudi. Prema objavljenim informacijama, samo je jedna osoba pokušala zaustaviti napad, dok su ostali gledali ili snimali.

Upaljačem mu palio ruku

Sličan prizor zabilježen je i u Splitu početkom rujna. Maloljetnik je, prema policijskim informacijama, drugog maloljetnika udarao, pretraživao mu torbu, uzeo cigarete, a potom mu upaljačem palio ruku. Držao ga je i za ovratnik te pritiskao uz stol. Oko njih je bila skupina mladih. U jednom trenutku netko pita: „Jel snimaš?“ Neki su napadaču govorili da prestane, ali ga nitko nije fizički zaustavio.

Djevojčice ju pljuvale, tukle i snimale

U Sesvetama je skupina djevojčica ispred osnovne škole okružila vršnjakinju, natjerala je da klekne i više puta se ispriča, pljuvala po njoj, a maltretiranje i udarci nastavili su se i nakon što se djevojčica ispričala. Sve je snimano, a snimke su se potom širile među učenicima putem WhatsAppa i drugih kanala.

Tukli ga i dok nepomično leži

U Zagrebu je u lipnju zabilježen još jedan težak slučaj nasilja među maloljetnicima. Na snimci koju su objavili mediji vidi se kako skupina mladića brutalno tuče vršnjaka, čak i nakon što je pao na tlo. Udarci i šamari nastavljaju se dok žrtva na kraju ne ostane nepomična. U tom su slučaju petorica maloljetnika osumnjičena za pokušaj ubojstva.

A u Rijeci je nekoliko mjeseci nakon napada na stranog pomorca u javnost dospjela snimka događaja koja je izazvala posebno snažne reakcije. Riječka gradonačelnica Iva Rinčić govorila je o „potpunom izostanku ljudskosti i suosjećanja“, posebno istaknuvši snimanje, smijeh, odobravanje i nečinjenje prisutnih.

Jesmo li posve otupjeli na tuđu bol?

Nakon svega navedenog, nameću se pitanja: što se događa čovjeku koji vidi nasilje, ali ne reagira, koliko su za takvo ponašanje odgovorni strah, osjećaj bespomoćnosti i procjena da će „netko drugi“ pomoći, te jesmo li kao društvo otupjeli te postali ravnodušni na tuđu bol?

O svemu tome razgovarali smo s Tinom Pongracom, predsjednikom Udruge Životna linija i Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje (SUMEZ) te predsjednikom GAMIAN-Europe, europske mreže koja zastupa osobe pogođene problemima mentalnog zdravlja. Za predsjednika GAMIAN-Europe izabran je u rujnu ove godine.

„Strah, osjećaj bespomoćnosti i prebacivanje odgovornosti na druge mogu biti glavni razlozi zbog kojih osoba ne reagira, iako ima empatiju. Često postoji uvjerenje da će netko drugi pomoći ili da pojedinac sam ne može ništa učiniti“, objašnjava Pongrac.

Voajerizam i nedostatak empatije

No granica se dodatno pomiče kada svjedok nasilja ne samo da ne pomogne, nego izvadi mobitel i počne snimati. Umjesto pomoći žrtvi, njegov interes postaje sam prizor nasilja.

„Kada se svjedok pretvori u snimatelja umjesto da pokuša pomoći žrtvi, to je oblik voajerizma i nedostatka empatije“, smatra Pongrac.

Mobitel umjesto pomoći

Društvene mreže takve prizore svakodnevno donose pred oči milijuna ljudi. Stalna izloženost nasilju, vrijeđanju i ponižavanju može pridonijeti stvaranju dojma da je takvo ponašanje nešto uobičajeno. No Pongrac pritom naglašava da sama izloženost nasilju ne djeluje jednako na sve.

„Stalna izloženost nasilnim sadržajima na društvenim mrežama može dovesti do emocionalne otupjelosti i svojevrsne normalizacije nasilja, ali prvenstveno tamo gdje empatija nije dovoljno razvijena. Kod ljudi koji imaju razvijenu empatiju takav utjecaj nije isti.“

Sličan problem vidi i u sve raširenijoj kulturi „ne miješaj se, nije to tvoj problem“. Takav stav, kaže, nije tek stvar osobnog izbora pojedinca, nego odraz šireg društvenog problema.

„Kultura u kojoj se ljudima poručuje da se ne miješaju i da tuđi problem nije njihov problem posljedica je smanjenja općedruštvene empatije“, upozorava Pongrac.

Djeca gledaju što rade odrasli

Posebno je važno što djeca takve obrasce ponašanja ne usvajaju samo iz onoga što im odrasli govore. Ona prije svega gledaju što odrasli rade.

„Djeca ponašanje odraslih promatraju i na taj način uče kako se odnositi prema drugim ljudima. To je glavni način učenja. Ako vide solidarnost i empatiju, mogu ih usvojiti kao vrijednosti; ako vide ravnodušnost i okretanje glave od tuđe patnje, i to može postati obrazac ponašanja“, kaže Pongrac.

Svakodnevna izloženost vrijeđanju, ponižavanju i agresivnoj komunikaciji u javnom prostoru taj problem može dodatno pojačati, osobito kod djece i mladih kod kojih empatija nije dovoljno razvijena.

Još je opasnija poruka kada dijete vidi da se nasilje pozitivno vrednuje. Tada može zaključiti da je upravo takvo ponašanje poželjno.

„Ako dijete stalno gleda kako se grubost nagrađuje pažnjom, publikom ili društvenim statusom, može zaključiti da je takvo ponašanje poželjno i da mu donosi određenu korist“, upozorava naš sugovornik.

Može li se empatija naučiti?

Ipak, spremnost na pomaganje ne znači da čovjek mora ugroziti vlastitu sigurnost. Postoji razumljiva granica između straha od opasnosti i ravnodušnosti prema osobi kojoj je potrebna pomoć. Reagirati se može i bez izravnog ulaska u sukob – pozivanjem pomoći, upozoravanjem drugih ili pronalaženjem sigurnog načina da se zaštiti žrtva.

Predsjednik Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje napominje da se upravo takva spremnost na reagiranje može učiti, a ključnu ulogu imaju odrasli.

Opći je to trend u Hrvatskoj i u svijetu

„Odrasli svojim primjerom trebaju pokazivati solidarnost s drugim ljudima i empatiju. Djeca tako uče biti hrabra u sličnim situacijama, ali istodobno razvijaju i integritet osobnosti. Ono što djeca vide da činimo često je snažnije od onoga što im govorimo da bi trebala činiti.“

Jesmo li, dakle, kao društvo doista otupjeli na tuđu bol?

Pongrac smatra da je odgovor, nažalost, potvrdan.

„Postali smo ravnodušniji prema tuđoj patnji. To je opći trend u Hrvatskoj, ali i u svijetu. Ipak, bitka za empatiju nije do kraja izgubljena. Moramo se boriti za bolje društvo, za autentičnost, solidarnost i altruizam“, zaključuje Tin Pongrac, predsjednik GAMIAN-Europe, europske mreže koja zastupa osobe pogođene problemima mentalnog zdravlja.

Više od 80 posto učenika doživjelo neki oblik vršnjačkog nasilja

Koliko je problem vršnjačkog nasilja raširen među djecom pokazuje nacionalno istraživanje deSHAME 3 – „Vršnjački odnosi i nasilje među djecom u Hrvatskoj“. U istraživanju je sudjelovalo 1.727 učenika viših razreda osnovnih škola iz svih hrvatskih županija, na reprezentativnom uzorku.

Prema rezultatima, više od 80 posto učenika bilo je izloženo nekom obliku vršnjačkog nasilja, dok je 54,3 posto učenika navelo da su barem jednom počinili neki oblik nasilja. Podaci pokazuju i da 34,2 posto učenika barem jednom mjesečno doživljava neki oblik nasilnog ponašanja na internetu, dok 24,1 posto priznaje da se u istom razdoblju i samo nasilno ponaša online.

Istraživanje je proveo Centar za sigurniji internet, u suradnji s A1 Hrvatska i Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Centar za sigurniji internet djeluje u sklopu Centra za nestalu i zlostavljanu djecu.

Rezultati istraživanja javno su predstavljani tijekom 2026. godine, među ostalim na konferenciji povodom Dana sigurnijeg interneta te u Hrvatskom saboru.

FOTO: Ilustracija Pixabay; screenshot videosnimke

Tekst je dio projekta ‘Otupljeni: kako smo postali ravnodušni na tuđu patnju’, a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

Umiru na ulici, a država ih umjesto pomoći kažnjava zbog spavanja na klupi!