ZNACI VREMENA: Zbog sigurnosti izgubljena sloboda, PROFIT na vrhu svijeta, bezobzirnost i LAŽ glavno obilježje života

Novo tisućljeće rasplinulo se u fake newsu, bijeloj buci, alternativnim činjenicama – ili jednostavno – laži. Sve se čini zbog profita. Glavna obilježja takvog života postali su bezobzirnost i sveopće licemjerje. Primjera je bezbroj…

Piše: Emil Pakrac

“Dvadesetprvo stoljeće je veliko razočaranje.” – konstatirao je David Bowie, netom prije svoje smrti.

I zaista, novo tisućljeće, koje je započelo stvarnosnim uprizorenjem filma katastrofe 11.9. 2001., rasplinulo se u fake newsu, bijeloj buci, alternativnim činjenicama, post truthu – ili jednostavno – laži. Zbog sigurnosti je izgubljena sloboda, virtuelna stvarnost je virulentna stvarnost i sve se čini zbog profita.

I kao glavna obilježja takvog života jest – bezobzirnost i sveopća hipokrizija.

Evo nekoliko primjera. U dokumentarcu o ruskoj mafiji, ruski mafijaši ležerno prepričavaju u kameru kako su ubijali klošare da bi uplašili odabranog poduzetnika i ucijenili ga.

I – nikome ništa. Priznaju ubojstva u kameru – i nikome ništa.

Amerikanci izmislili ‘upravljanje okrutnošću’

Na drugom, pak kraju, svijeta, u Indoneziji “premani” (od “free man”) gostuju na televiziji i razdraganom općinstvu prepričavaju kako su šezdesetih ubijali komuniste ili navodne komuniste, i Kineze – i slijedi – pljesak. Na pitanje iznenađenog američkog dokumentariste, što ako budu pozvani na Haški tribunal, ubojica hladnokrvno odgovara – “barem ću biti poznat”.

Amerikanci su pak napravili stvar nemoguću za hladnog rata – propisali su koliko i kakvo mučenje je opravdano, a od tuda do “Upravljanja okrutnošću” – knjige priručnika ISIL-a, malen je korak.

I Hrvatsku pristala na krajnje licemjerje: Nas sudite, vas ne!

Na tu krajnju bešćutnu bezobzirnost, nadovezano je krajnje licemjerje – i mi smo bili dijelom istoga, kada su Amerikanci tražili od Hrvatske da pristane na osnivanje stalnog međunarodnog suda za zločine te istodobno podrži SAD u nepripadanju iste pod ingerencije tog suda.

Amerikanci su šampioni u hipokriziji. Novi vrhunac su dostigli napuštanjem svojih saveznika Kurda u Siriji. Iako je Trump zaprijetio sultanu Erdoganu “da će ga ekonomski uništiti ako krene na Kurde”, Turci gomilaju svoje snage, koje su već u Siriji. Kurdi su zato pozvali sirijske vladine snage da uđu u grad Manbij – koje su to i učinile. Time se smanjuje kurdska samouprava.

Amerikanci su imali bazu na sjeveru Sirije i istodobno su koristili Kurde kao glavne borce protiv ISIL-a.(Pad Islamse države je i počeo kurdskom obranom grada Kobanea). Tako su Kurdi oslobodili Rakku – glavni grad kalifata (znakovito, to je bilo izuzetno slabo popraćeno u svjetskim medijima, kao i činjenica da su se i mnogi Europljani, većinom ljevičarskih uvjerenja, iako je bilo, primjerice i pripadnika bikerskih bandi, borili na strani Kurda. U Španjolskoj čak hapse one koji su se borili na kurdskoj strani.) i stvorili prilično velik prostor samouprave na sjeveru Sirije. Sadržaj te samouprave, morao je biti mrzak Amerikancima.

Temeljeno na učenju Murraya Bookchina – komunalizmu, koje je utamničeni kurdski vođa Abdulah Ocalan pretvorio u demokratski konfederalizam – koji bi obuhvaćao sve kurdske teritorije bez osnivanja države, stvorena je Rojava, svijetli primjer u moru tamne zvijezde ISIL-a. U Rojavi je društveni ugovor zasnivan na stupovima feminizma, ekologije, moralne ekonomije i direktne demokracije. Rojava u svakom slučaju predstavlja primjer moderniteta u raspetom Bliskom istoku, koji propada u okrutnosti i retrogradnosti. Naravno, Rojava se neće moći održati ako zavladaju sirijske vladine snage ili još puno, puno gore – Turci. Što bi se dogodilo s Kurdima u slučaju turske pobjede svjedoči slučaj grada Diyarbakira. U starom gradu su Kurdi krenuli u ustanak, no turska vojska je pobijedila i od starog grada ostale su samo ruševine. To nije smetalo Turke koji su izjavili kako će sagraditi stari grad – ljepši i stariji. Zvuči vam poznato? Ratni zločinci širom svijeta nemaju samo ista djela, nego i jednaki rječnik.

Novi izraelsko – iranski sukob?

Izgleda da Kurde i dalje prati prokletstvo genocida nad Armencima kada su kao hamidije (prema sultanu Abdulu Hamidu II) bili glavni izvršioci tog pokolja (Armenci i Kurdi su dijelili jednaki prostor u maloj Aziji i pretendirali na isti).

U svakom slučaju, kurdsko pitanje ostaje otvoreno, dok se čini da rat u Siriji dolazi kraju. Vladine snage oslobodile su u potpunosti jug zemlje, te razbile blokadu Deir ez Zora na sjeveru zemlje. Arapske zemlje koje su podržavale džihadiste najavljuju ponovno otvaranje svojih ambasada u Damasku.

Čini se da je Assad pobjednik – no kraj rata još nije tu. Izrael žestoko bombardira mete u Siriji, te je moguće da se iransko-izraelski sukob dugo vodi na sirijskom tlu. Sirija sada nije opasan protivnik Izraelu, ali Hezbolllah sada može napasti Izrael iz dva pravca – iz Libanona i Sirije. Izraelci će učiniti sve da se to ne dogodi. Ipak, otvoreni sukob nije vjerojatan jer Rusija igra ulogu stabilizatora u Siriji, a Trump je, najavom povlačenja iz Sirije, priznao kako ista pripada u rusku sferu utjecaja. Ponovo smo na tlu hladnog rata, samo ovaj put uz naoštreni politički islam. Naoružani strpljenjem, vidjet ćemo rezultat.

Velika šahovska ploča i uloga Sirije

Zbigniew Brzezinski, savjetnik američkog predsjednika Cartera, političar, geostrateg i profesor, izdao je 1997. knjigu “Velika šahovska ploča”. U njoj se podupire američka hegemonija, i navode opasnosti za istu. Tako se i dalje, iako je nestalo SSSR, glavnog protivnika vidi u Rusiji, te u Kini. Radi toga obrambenu liniju ima se postaviti u Europi, Turskoj, Iranu-no kako je to zbog Islamske revolucije postalo nemoguće, u Iraku, te Afganistanu. Upravo radi tih ciljeva, gotovo odmah poslije drugog svjetskog rata, provedena je operacija “Gladio” – što je potvrdio i sam talijanski ministar vanjskih poslova 1991. godine. Cilj je bio paravojnim sredstvima onemogućiti komunističku ideju i potencijalnu opasnost. Upravo to je, prije nekoliko dana, razotkrio saudijski princ i čelnik Muhamed ibn Salman, izjavivši kako je glavni cilj uspostave vehabitske vladavine bio – sprečavanje komunizma (Južni Jemen je u to doba bio komunistička zemlja, što se lako zaboravlja, ako uopće i zna). Uz to je, relativizirao značenje vehabijstva i najavio uvođenje “mekše varijante islama” koja ženama omogućuje više prava na arapskom poluotoku.

Sirija je tako registrirana kao američki neprijatelj (jer, na koncu, Rusija tu drži svoje baze), i stoga je treba uništiti, ili barem promijeniti vlast. Kako je “arapsko proljeće” neslavno propalo i u demokratskom i u ekonomskom smislu-Sirija je postala egzemlar te propasti. Ali plan o propasti Sirije je stariji od “arapskog proljeća”.

SAD koji je koristio islamiste kao borce protiv komunizma, koristi i islamistički ekstremizam i sektaške podjele kao instrumente ratnog regionalnog prekrajanja kroz rušenje ne samo pojedinih režima, već i cijelih arapskih država. Tu dolazimo do Izraela, koji je uz Saudijsku Arabiju – najveći saveznik SAD-a na Bliskom istoku.

Koga briga za ljude pokraj vlastitih strateških ciljeva

Razbijanje arapskih država dugoročni je Izraelov cilj – čemu svjedoči tkz. “Yinanov plan” iz 1982. U njemu se doslovce kaže: „Sirija će se raspasti u skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država, kao danas Libanon, tako da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga sunitska država Damaska, a Druzi će također uspostaviti svoju državu…. Takvo stanje biti će jamstvo mira i sigurnosti u regiji za duže razdoblje, a taj cilj je već danas unutar našeg dosega“.

Taj stav je ponovio i izraelski ministar obrane 2016. godine.

Tu je značajno pitanje okupirane Golanske visoravni u kojoj su pronađene velike zalihe nafte, pod vodstvom fantomske tvrtke iz New Yerseya u kojoj su vlasnici Dick Cheney-potpredsjednik SAD za predsjednikovanja George Busha, lord Jacob Rotschild i bivši direktor CIA-e James Woolsey.

Istina, iz Izraela se sada čuju i drugi glasovi-koji se boje ojačalog Hezbolaha, koji je 2006. pružio snažan otpor Izraelu u Libanonu, a sada se dodatno osnažio.

Geostrateški interesi i dva plinovoda

U samoj Siriji, u proteklih nekoliko dana dogodilo se nekoliko događaja-vladine snage oslobodile su istočnu Ghoutu, turske snage osvojile su Afrin, a USA je bombardirala sirijske vladine ciljeve.

Sirijske vladine snage, uz snažnu podršku Rusije, polako ali sigurno oslobađaju cijelu zemlju-imajući taktiku osvajanja nalik na Francovu u španjolskom građanskom ratu (istina, velik im je problem nedostatak lojalnog ljudstva), Turci su presjekli kurdsku samoupravu na sjeveru Sirije i pri tome uništili maronitsku crkvu s početka petog stoljeća (jednu od najstarijih na svijetu), crkvu Julianos u sklopu koje je i mauzolej svetog Marona, Rusi kontroliraju veći dio zemlje, dok Amerikanci kontroliraju sjever zemlje. Tako su na šahovskoj ploči Sirije zastupljene sve zainteresirane sile. Otvara se i pitanje plinovoda – Rusi i Turci imaju jedan plan, dok Katar, koji je najviše financijski potpomagao islamiste (u istočnoj Ghouti nije im falilo ni ptičjeg mlijeka – imali su najbolje oružje i medicinske pripravke), i SAD planiraju preko sjevera Sirije provesti drugi plinovod.

Utoliko je bombardiranje od strane snaga SAD-a bilo samo upozorenje (jer navodni plinski napadi su uvijek na tapetu kad vladine snage oslobađaju prostor, no nikada nisu dokazani-ovaj put ih je opovrgnuo čadk i britanski Guardian), kako se ne bi krenulo u dalje oslobađanje sjevera od islamističkih snaga s kojima Amerikanci otvoreno šuruju.