Čemu toliko žrtve u Domovinskom ratu, kada u MIRU HRVATSKA ŠAPTOM PADA?! Čemu toliko žrtve u Domovinskom ratu, kada u MIRU HRVATSKA ŠAPTOM PADA?!
MONS. BARIŠIĆ OTVORENO O 'RATU HRVATSKE SA SAMOM SOBOM':

Čemu toliko žrtve u Domovinskom ratu, kada u MIRU HRVATSKA ŠAPTOM PADA?!

HrvatskaIzbor urednika 18. travnja 2017. Promise.hr

‘Stanje na terenu nije povoljno. Ako se ne opredijelimo za život, gubimo ne samo bitku, nego i rat. Ovo, da je Hrvatska u ratu... Čemu toliko žrtve u Domovinskom ratu, kada u MIRU HRVATSKA ŠAPTOM PADA?!

‘Stanje na terenu nije povoljno. Ako se ne opredijelimo za život, gubimo ne samo bitku, nego i rat. Ovo, da je Hrvatska u ratu sama sa sobom, odnosi se i na rastakanje braka i obitelji, odlazak mladih, gubitak radnih mjesta, radne nedjelje, slaba i nikakva primanja. Vjerujem da je u onom Kristovu kriku: “Bože moj, zašto si me ostavio”, bila uključena i situacija tolikih mladih koji se danas obraćaju svojim očevima i nositeljima društvenih uloga i u čudu pitaju: Što nam to činite, zašto nas napuštate?’

U intervjuu kojega je dao Slobodnoj Dalmaciji, splitsko-makarski nadbiskup mons. dr. Marin Barišića, progovorio je o brojnim nevoljama, svojevrsnom novom ratu koji se vodi u Hrvatskoj, ratu u kojem Hrvatska, prema njegovim riječima, ratuje sama protiv sebe.

”Nažalost, mogli bismo reći da je već dugi niz godina Hrvatska u dubokom ratu protiv same sebe. Stanje na terenu nije povoljno. Ako se ne opredijelimo za život, gubimo ne samo bitku, nego i rat. Ovo, da je Hrvatska u ratu sama sa sobom, odnosi se i na rastakanje braka i obitelji, odlazak mladih, gubitak radnih mjesta, radne nedjelje, slaba i nikakva primanja. Nastavimo li ovako, pitam se čemu tolike žrtve obrambenog Domovinskog rata kada u miru Hrvatska “šaptom pada”. Vjerujem da je u onom Kristovu kriku na križu, “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”, bila uključena i prepoznatljiva situacija i tolikih mladih našega naroda i društva, koji se danas obraćaju svojim očevima i nositeljima društvenih uloga i u čudu pitaju: “Što nam to činite, zašto nas napuštate?” Rješenje nije jednostavno jer ni krize ni izazovi nisu takvi. I kad bi se riješila sva gospodarska pitanja, ostaje i dalje kriza čovjeka i ljudskosti, kriza dostojanstva svake osobe, kao i smisla života. Na ovom širokom polju nalazi se i Crkva sa svojim pozivom i poslanjem Onoga koji reče: “Ja sam put, istina i život.” I papa Frane nas, Kristove vjernike, poziva da hrabrije i žurnije pristupamo bližnjima, s posebnom pažnjom na one koji se nalaze na periferijama života i društva. Nadam se da će naša Crkva, svi kršćani, postati svjesniji svoje odgovorne misije, i da će društvo sa svoje strane biti otvoreno i prepoznati živost i životvornost Radosne vijesti”, istaknuo je Barišić za Slobodnu Dalmaciju.

Kako govoriti o Uskrsu u današnjem vremenu, kad je svijet postao virtualno globalno selo i u kojem moderni čovjek gotovo da i ne mari za Boga, a i mnogi vjernici ne poznaju dovoljno kršćanske istine, od kojih je jedna od temeljnih o Isusovu uskrsnuću od mrtvih?

– Zapravo uvijek je bilo teško govoriti o otajstvu uskrsnuća. Događaj je to iznenađenja, koji nas zahvaća, ostavlja trag u povijesti, ali i daleko nadilazi. Same riječi su malo razumljive, ali puno više može reći iskustvo i svjedočenje života, novi odnosi i obraćenje srca koje dovodi do razlikovanja dobra i zla, ljubavi i mržnje, istine i laži. Bez toga se urušavamo i kao osobe, obitelji i društvo. Nismo slučajno u ovome svijetu, niti smo rezultat nekog kaosa. Život nas nosi i stvoreni smo za život. Ne bih rekao da današnji čovjek ne mari za Boga, nego proizvodi mnoštvo idola, da ne kažem “zlatne teladi”. Čini mi se da živimo u neopoganstvu jednog politeističkog mentaliteta, a slika Boga objave, Oca kojeg nam je Isus objavio, iskrivljena je i deformirana. I Adam se udaljio od Boga kada je prihvatio iskrivljenu sliku o Bogu: “Zar vam je zabranio jesti sa svih stabala?” Tako Bog postaje neprijatelj koji plaši, ograničava ili, u najboljem slučaju, ideja, nauk, askeza, zakon, propisi… Od ovakvog Boga trebalo se sakriti i pobjeći da bi se spasio. Istina je da smo u dobroj mjeri, na svoj način, indoktrinirani, analfabete, i veliku prazninu u našem umu i srcu potrebno je ispuniti i ponovno, od početka, otkrivati milosrdnog Boga Oca, koji je spreman za nas i na križ ići, samo da nam kaže: Stvoren si za život. Moja ljubav je život i uskrsnuće. U svetkovini Uskrsa Bog nam objavljuje svoj identitet, pa upravo zbog krive slike o Bogu, nedostaje nam riječ i iskustvo o Uskrsu. I obratno. Zbog neiskustva Uskrsa, Krist ostaje stranac među svojima. Pred Crkvom, svima nama u Crkvi, trajno stoji dugi put katehizacije svih uzrasta i slavljeničkih prepoznavanja, susreta, s Kristom Raspetim i Uskrslim.

Isus Krist je kao čovjek bio nama ljudima u svemu jednak osim u grijehu, a svojom mukom i smrću na križu otkupio je cijeli ljudski rod. Bog je izabrao žrtvu kao mjeru ljubavi. Kad se suočimo s patnjom i blizinom smrti, tek onda se ozbiljnije zapitamo o smislu svoga života. Je li tada možda kasno kako bismo zadobili Božje milosrđe?

– Nikada nije kasno, jer Bog se nikada ne umara opraštati, na što nas često podsjeća papa Frane. Ali za nas je žurno otvoriti se Božjem milosrđu. Isus Krist, Lice Božjeg milosrđa, nije došao osuditi, nego spasiti čovjeka. Izabrao je žrtvu kao put povjerenja i mjeru ljubavi. Ova ljubav radije žrtvuje sebe nego da drugoga povrijedi i učini ga žrtvom. Čudesan je naš Bog u svojoj milosrdnoj ljubavi. Uza svu našu klasičnu grešnost i ograničenost, te pored porasta novih oblika sebičnosti i individualizma, ipak, jer smo slika Božja, nešto od njegove ljubavi naslućujemo. Zabrinuti smo za kruh, ali ljubav i milosrđe nas hrani. Ako ova ljubav i ostaje za nas nerazumljiva, možemo joj se potpuno povjeriti i u nju povjerovati. Božja ljubav je jača od grijeha i smrti, a to je temelj svake naše nade koja kao uskrsni kvasac zahvaća sve naše križeve, patnje, boli i bore… Vratio bih se pred milosrđe Božje. Često se danas proglašava sretnom smrću kada netko, u godinama, umre bez patnje. Kaže se “sretne li smrti”! Ako mogu ovdje biti osoban, jasno, patnja i bol plaše, ali volio bih prije susreta s milosrdnim Ocem imati vremena za “obračun sa samim sobom”, da mu mognem iskreno reći: Hvala Ti, i oprosti.

Papa Frane na poseban način ističe milosrđe, cijela je prošla godina bila u tom znaku. Od početka pontifikata šalje svećenike i vjernike na periferije, i sam svojim primjerom to pokazuje. Može li se reći da je Crkva postala milosrdnija?

– Doista, milosrđe je nit vodilja Svetoga pisma, a vrhunac se očituje u Licu Milosrđa. Svi pontifikati, osobito prošlog i ovog stoljeća, obučeni su u ruho milosrđa. Sjetimo se Ivana Pavla II., njegove enciklike “Dives in misericordia” i uspostave blagdana Božanskog milosrđa, kao i pape Benedikta XVI. i njegovih enciklika, a osobito enciklike “Deus caritas est”. Ali i prijašnjih papa Ivana XXIII., Pavla VI., Pija XII… Ipak papa Frane to čini s još većim naglaskom, razumljivijim rječnikom i jasnijim gestama. Sve nas je zanjihao u Crkvi i šire, tako da je pojam “milosrđe”, koji je gotovo bio arhaizam, dobio pravo građanstva, ne samo u navještaju i životu Crkve, nego je zahvatio našu kulturu, društvene odnose, ojačao pravdu koju otvara prema milosrđu.

Lijek je u obitelji

U svojoj mjesnoj Crkvi ovu ste godinu posvetili temi očinstva, zatim majčinstva, u sklopu priprave za Treći nacionalni susret hrvatskih obitelji koji bi se 2018. trebao održati u Solinu. Obitelj je kod nas, kao i u cijelom svijetu, ugrožena, na svoj način trpi u “kulturi smrti” koja izjeda zapadnu civilizaciju, nekoć dominantno kršćansku. Ima li lijeka za ozdravljenje te temeljne stanice svakoga društva? – Ima, dakako da ga ima. Samo ne znam jesmo li dovoljno svjesni što je to obitelj. Najavljeni trogodišnji program o očinstvu, majčinstvu i obitelji, i Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji 2018. u Solinu, želi ove temeljne vrijednosti i koordinate života staviti u središte naše pažnje i odgovornosti. Ne samo Crkve, nego i društva u cjelini. Drago mi je da je naša Splitsko-makarska nadbiskupija domaćin i da se ovaj susret održava u Solinu, u najstarijemu marijanskom svetištu, mjestu hrvatske kolijevke i krstionice, a ujedno danas najmlađem gradu domovine. S trogodišnjim programom htjeli bismo da svi mi, u Crkvi i u društvu, postanemo još svjesniji vrijednosti braka i obitelji, na svim razinama – pastoralnoj, gospodarskoj, političkoj, zakonodavnoj, medijskoj, prosvjetnoj, gdje važno mjesto ima svakako i nova kurikularna reforma obrazovnog sustava. Brak i obitelj najvažnije je ekumensko i dijaloško mjesto susreta, jer ovdje nije riječ o religiji, nego o zdravom razumu. Ako nam je društvo bolesno, i demografski ugroženo, lijek za život i zdravlje društva izvire iz obitelji. Pitanje je koliko smo spremni ulagati i zalagati se za zdravu obitelj i zdravo društvo. Ima nade i lijeka, samo je pitanje što ćemo odabrati – kulturu smrti ili kulturu života. Kao nekoć izraelski narod, i naš narod nalazi se danas pred istim izborom života ili smrti. A izbori su pred nama”, stoji između ostaloga u intervjuu mons. Barišića za Slobodnu.

Komentari