‘Elita nas gazi, a za ogroman dio društva koji cijeli život trči utrku štakora – nikog nije briga’
HrvatskaIzdvojenoKultura 6. ožujka 2024. Promise.hr
”Postoje ljudi u društvu kojima je sasvim dobro, njih ove teme o kojima pišem ni ne zanimaju, tu su skijanja po St. Moritzu, tu su ručkovi u Takenoku, vile na Krku, vinske ceste, jedrenja, kokain i skupe prostitutke, a to su ljudi koji nam nameću svoje teme i vrijednosti. Emil Tedeschi, Franjo Luković i ja ne živimo u istom društvu niti imamo išta zajedničko. Ovo definitivno nije društvo gdje pojedinac biva pošteno nagrađen za pošten rad i gdje osjeća da se meritokracija i rad cijene”, ističe pisac Ilija Aščić
Osebujni hrvatski pisac Ilija Aščić u zanimljivom razgovoru za Novi list progovorio je o važnim temama, koje se, iz nekog razloga, u Hrvatskoj uglavnom zaobilaze i prešućuju.
Ilija Aščić prvi put se javio prije sedam godina debitantskom zbirkom pripovijedaka »Kako sam postao zao« koja je na intrigantan način progovorila o bolnim iskustvima tinejdžera koji su početkom devedesetih doživjeli sudbinu prognanika i izbjeglica. Sedam godina kasnije Aščić se predstavlja svojim debitantskim romanom, knjigom »Gubitak« koja iznova nudi jedan originalan pristup i stvarnosti i književnosti.
Prenosimo dijelove razgovora s Ilijom Aščićem.
Njemačka tridesetih je slična našem poslijeratnom razdoblju
Što želite postići književnošću te postoje li uzori?
Neki vas pisci pogode više, neki manje, a neki vas samo smore i bolje ih je preskočiti. Smatram da je književnost, osim pripovijedanja priče čitatelju, i pokušaj samog pisca da dramatizira ključna životna pitanja i da se posljedično duhovno uzdigne iznad njih. Zato su neke priče bitne, a neke ne. Uvijek sam bio iznenađen koliko se mnogi pisci malo bave temama koje mene zanimaju i koliko se bave beznačajnostima. To ne znači da nema pisaca s kojima dijelim pogled na svijet. Kad sve zbrojim i oduzmem, knjiga čija je atmosfera najviše utjecala na moj roman su Remarqueova »Tri ratna druga« (u izvorniku »Drei Kameraden«), koja se u cijelosti zbiva nakon Prvog svjetskog rata u Njemačkoj. To razdoblje je u mnogočemu slično ovom našem poslijeratnom.
Slika suvremenog hrvatskog društva iznesenog u dijelovim romana nije ni lijepa, ni ugodna. Kovačev prezire to društvo i utapa se u alkoholu i seksu, Karlo postaje anarhist… Znači li to da za ljude poput njih nema budućnosti?
– Netko će možda reći: »Ali to nije tako!« Možda je i u pravu, jer su njegov doživljaj svijeta i društvena pozicija takvi da ga se većina ovih tema ne tiče. Hrvatsko društvo je toliko raslojeno, da ja smatram da ni ne postoji jedno hrvatsko društvo, već je to bezbroj malih društava, koja su međusobno odvojena i posvađana oko svega. Jesu li te kavge ciljano zametnute da bi se na njima parazitiralo, neka svatko procijeni za sebe. Ali postoje ljudi u našem društvu kojima je sasvim dobro, njih ove teme o kojima pišem ni ne zanimaju, tu su skijanja po St. Moritzu, tu su ručkovi u Takenoku, vile na Krku, vinske ceste, jedrenja, kokain i skupe prostitutke, a to su ljudi koji nam nameću svoje teme i vrijednosti. A postoji i jedan ogroman dio društva koji cijeli život trči utrku štakora i za koje u biti nikog nije briga. Emil Tedeschi, Franjo Luković i ja ne živimo u istom društvu niti imamo išta zajedničko.
Elita stalno smišlja trikove da nas gazi
A opet, svi živimo u istoj zemlji. Želim reći da ovo definitivno nije društvo gdje pojedinac, neovisno o svom porijeklu, biva pošteno nagrađen za pošten rad i gdje osjeća da se meritokracija i rad cijene. Stavovi likova su naravno refleksija na takvo društvo, pa tako svatko smišlja svoju osobnu filozofiju kako bi se što lakše nosio s tim. Jer što čovjeku drugo preostaje? Politički gledano, elita stalno smišlja nove trikove da nas gazi. To je oduvijek tako.
Ja sam htio, sasvim svjesno, govoriti o temi rada u Hrvatskoj. Meni je šokantno koliko je ta tema malo zanimljiva većini takozvane intelektualne elite. Ovo je klasno definiran roman o određenim društvenim slojevima, a ja nisam optimističan oko ekonomske budućnosti tih slojeva. Naime, problem takozvane elite, uključujući i kulturnu koja je uglavnom agitprop za njih, je u tome što njih rad ne zanima, oni vjeruju da su neki poslovi »neperspektivni«, a to znači uglavnom neugodni, prljavi i teški, i da te poslove trebaju obavljati ljudi koji žive u rupama i jedu kruh i paštetu. Njima je bitno samo da oni imaju što manje veze s tim, ali da mogu konzumirati sva dobra koja im ta bijeda proizvodi”, istaknuo je Ilija Aščić, između ostaloga, u velikom intervjuu za Novi list.
Biografija
Ilija Aščić (1980.) je pisac, fotograf, videograf, podcaster, obrtnik, biciklist, špekulant na burzi, obožavatelj Platona i još štošta. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Zbirku kratkih priča »Kako sam postao zao« u izdanju Artikulacija iz Koprivnice objavio je 2017. godine. Roman »Gubitak« u izdanju Filmića njegova je druga knjiga. Živi u Zagrebu.
FOTO: Screenshot videosnimke; preslika s novilist.hr
