‘Nakon proboja doznao sam za tjeralicu, trebalo me ubiti; u lisicama su me vodili Perkoviću…, no to smo mi’ ‘Nakon proboja doznao sam za tjeralicu, trebalo me ubiti; u lisicama su me vodili Perkoviću…, no to smo mi’
TweetEmailPrint ”Onaj koji je obilježen Vukovarom i danas je nepoćudan u sustavu. Tvrdim kako je Vukovar bio iznimno dobro organiziran, ali i da se... ‘Nakon proboja doznao sam za tjeralicu, trebalo me ubiti; u lisicama su me vodili Perkoviću…, no to smo mi’


”Onaj koji je obilježen Vukovarom i danas je nepoćudan u sustavu. Tvrdim kako je Vukovar bio iznimno dobro organiziran, ali i da se tako nešto za Hrvatsku danas ne može reći. Ja trenutno ne vidim takvu organizaciju kod nas”, ističe Branko Borković, koji je nakon proboja iz Vukovara, bio uhićen, zajedno s Dedakovićem pod sumnjom da su htjeli rušiti ondašnje vlasti. ”Odmah po izlasku iz proboja, zapovjednik tih položaja mi je rekao da je za mnom raspisana tjeralica, ako izađem van, da me se likvidira. Kasnije su me kidnapirali tijekom sastanka s Tusom te me zatvorili na Lašćini. Tamo su me držali tri tjedna. Više puta kroz Sabor s lisicama na rukama vodili su me na ispitivanje kod Josipa Perkovića. A kad su me “izbacili” u prosincu, skinuli su mi jaknu, izbacili me prema Kamenitim vratima, da se gubim. Nikada nisam rehabilitiran, i danas imam status osobe koja je neprijatelj”, prisjetio se Borković. Voditeljica Čeljuska zbunjeno je upitala: ‘Kako je to moguće? A danas vas slavimo…?’

Na tridesetu godišnjicu pada Vukovara (u studenom 2021.), Branko Borković Mladi Jastreb gostovao je na HTV-u. Tada je opisao kako su ga nakon proboja udbaši htjeli likvidirati, tada je rekao da se ništa u trideset godina u odnosu prema vukovarskim braniteljima praktički nije promijenilo.

Zbog istog razloga Mladi Jastreb je prije par dana prosvjedovao na Markovu trgu.

Evo Borkovićeve priče (ispričane u emisiji U svom filmu):

Umjesto priznanja za časno i hrabro vođenje herojske obrane Vukovara, Branko Borković, Mladi Jastreb, odmah nakon pada grada doživljavao je brojna poniženja. Čim je izašao iz obruča, doznao je da je za njim u Hrvatskoj raspisana tjeralica(!) i da ga žele likvidirati. Zatvarali su ga, tukli, s lisicama na rukama vodili kroz Sabor na saslušanje kod kasnije osuđenog udbaškog zločinca Josipa Perkovića! ‘Manolićeva komisija’ optužila ga je da je rušio ustavni poredak RH i taj sramotni i skandalozni zaključak do danas nije povučen…

Ni tada, ni kasnije nije se dao zastrašiti, već je kritički javno progovarao o nekažnjenim zločinima, o korupciji, o nepravdi, o pljački, o nemoralu, o licemjerju, o Republici Hrvatskoj premreženoj udbaškom i kosovskom mrežom (na što danas upozorava de facto i Europski parlament)…  Zbog svega toga često je doživljavao vrlo ružna medijska i druga podmetanja…, no uoči tridesete godišnjice Vukovara i na sam Dan sjećanja upravo je Branko Borković, unatoč svemu navedenom ili baš zbog svega toga, najtraženiji sugovornik u mnogim medijima.

Ovdje prenosimo vrlo zanimljive intervjue i izjave koje je posljednji zapovjednik obrane grada heroja dao HRT-u, N1 televiziji i Večernjem listu:

Na pitanje kako se osjeća ovih dana kad se svi prisjećaju Vukovara, kada se o tome piše i priča u medijima, Branko Borković je za HRT-ovu emisiju U svom filmu rekao kako za njega “neminovno sjećanja krenu već u ljeto”.

– Kako ljeto odmiče, kako se približavaju jesenski dani nakon Velike gospe, nakon obilježavanja Oluje u Kninu, počinju trnci i sve više se vraćam mislima iz ’91. To je nešto što čovjek ne može izbrisati iz sebe, to je toliko intenzivan događaj koji je zapisan u organizmu, bez obzira na događaje koji dođu kasnije, oni idu u drugi plan s obzirom na taj intenzitet. Kako se približava godišnjica, tako emocije dodatno naviru, time više što je 30. godišnjica iza nas, a nas je sve manje život nosi svoje, ali smo zadovoljni da je to upisano u genetski kod hrvatskog naroda. To se vidi kolonom sjećanja koja je prisutna bez obzira na sve teškoće, sad je to i neradni dan, blagdan, i to je doživjelo jedu nacionalnu vjersku dimenziju, opisuje Branko Borković.

Dolazak u Vukovar

– Ja sam školovani vojnik i dimenzije rata su teorijski nama poznate kao iskustvo ratnih događanja drugih zemalja, ali ne i kod nas. Ta ’90. i ’91. su nas obilježile, kako je ljeto odmicalo, tako je miris rata bio sve prisutniji. Sam odlazak u Vukovar pamtim kao kolone koje su iz Slovenije izvlačile vojnike, mi smo se između tih kolona vozili prema Vukovaru, prije toga dolazak u Đakovo, Osijek, u Osijeku točno osjetiš psihozu neminovnih ratnih događanja, i kako smo se približavali Vinkovcima i Vukovaru, tako smo nailazili na rat i sasvim druge okolnosti u odnosu na svijetla velegrada grada Zagreba, prisjeća se Branko Borković.

Kako je nastao “Mladi Jastreb”

– Kad smo došli u Vukovar trebalo je oformiti sustav zapovijedanja, uspostaviti komunikaciju i okvira toga smo davali kodne nazive, odluka je bila da to bude po pticama i samo zapovjedništvo je imalo naziv “Jastreb”. Kako su nas vidjeli dvojicu, ljudi su govorili “je li onaj stari ili onaj mladi?” i na taj način su nam dodijelili imena Mladi i Stari Jastreb, ispričao je Borković.

“Shvatili smo bit života”

Prisjetio se i načina razmišljanja i pogleda na život u ratno vrijeme.

– Mi smo svaki dan pokušavali živjeti kao – eto, živi smo. Ta ljepota se odnosi u onome da smo, razgolićeni kao ljudi, shvatili onu bit života. I to je ta snaga koju nosimo u sebi. Da kad sam žedan, pijem, kad sam gledan, jedem, kad nekom kažem “kako si”, onda to stvarno i mislim, kad nekom kažem “dobar dan”, da se radujem što ga vidim. To su te ljudske dimenzije koje su se otvorile i koje su naprosto u nama, koje nosimo, svaki onaj koji je na neki način kršten u Vukovaru, rekao je Borković.

Ne samo svaki dan, svaki trenutak u svakom dijelu grada moglo se poginuti, rekao je.

– Nema pravila da si ovdje siguran, ovdje si nesiguran. Po skloništima, razbije granata sklonište, ubije djecu, žene, roditelje, rekao je Borković.

Istaknuo je i slučaj bombe koja je probila sve katove bolnice i pala na krevet bolesnika, inače Srbina, za što, kako je rekao, nitko nije pokrenuo pitanje ratnog zločina. Jedna je bomba i eksplodirala na gornjim katovima, dodao je Borković.

“Ja sam za sebe imao spremnu svoju bombu”

Prisjećajući se pada Vukovara i mogućnosti predaje, rekao je kako se postavlja pitanje – zašto smo ratovali da bi se predavali?

– Jer kao profesionalni vojnik, i to je pravilo, vojnik se nema pravo predati. Ja sam za sebe imao spremnu svoju bombu. U slučaju da bih došao u poziciju da me zarobe, aktivirao bih bombu, rekao je Borković.

Otet i zatvoren pa izbačen na cestu

Nakon pada Vukovara i proboja, Borković i Mile Dedaković bili su uhićeni i premlaćeni pod sumnjom za rušenje ondašnje vlasti.

– Prvo suočavanje je bilo odmah po izlasku iz proboja, u Maloj Bosni, gdje mi je zapovjednik tih položaja rekao da je za mnom raspisana tjeralica, ako izađem van, da me se likvidira, prisjetio se Borković.

Među ostalima javio se tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu, koji ga je, kaže, tražio da dođe do njega.

– Po dolasku u Zagreb Manolić i ekipa su me spriječili da dođem do predsjednika, fizički, dodao je Borković.

Tih nekoliko dana nalazio se s načelnikom Glavnog stožera Antonom Tusom. Na jednom od takvih sastanaka, kaže, kidnapiran je i zatvoren na Lašćini u Zagrebu.

– Tamo su me držali tri tjedna, s tim što su me nekoliko puta javno kroz Sabor vodili na ispitivanje kod Josipa Perkovića. A kad su me “izbacili”, kako su mi zadužili zimsku jaknu, to je bio 12. mjesec, onda su mi skinuli tu jaknu, izbacili me na cestu tamo prema Kamenitim vratima, da se gubim, prisjetio se Borković.

Sve je kasnije zataškano, ali posljedice su ostale

Voditeljica emisije, Tončica Čeljuska, ovdje se malo zbunila te je nakon kratke stanke upitala Mladog Jastreba ‘je li sve to kasnije zataškano i zaboravljeno?’

”Ovo je zataškano sa svim posljedicama koje imamo. Danas u sustavu oružanih snaga RH imamo samo pet osoba koje su branile Vukovar. A na svojim su leđima, nakon tog velikog iskustva, mogli nositi cijeli sustav

”Kako to tumačite?”, upitala je voditeljica.

Kao negativnu selekciju. Onaj koji je obilježen Vukovarom je nepoćudan u sustavu u Republici Hrvatskoj”, kazao je Borković, nakon čega je na trenutak zavladala tišina u studiju.

”A evo i dan danas vas slavimo i večeras ja s nekim divljenjem slušam vašu priču i vaše iskustvo?”, komenirala je, s čuđenjem, Tončica Čeljuska, voditeljica emisije.

‘To je nažalost tako. To smo mi”, zaključio je Mladi Jastreb.

Na konstataciju urednice i voditeljice Tončice Čeljuske o iseljavanju mladih iz Vukovara i pitanje kako vratiti budućnost Vukovaru i Hrvatskoj, Borković odgovara – ne iseljavaju se samo iz Vukovara, već odasvud.

– Moje selo, koje je blizu Zagreba, gdje sam rođen, je totalno devastirano. Iz mojega sela vidi se Sljeme, vidi se Medvedgrad, vidi se sjaj Zagreba, ali je devastirano. Čim izađete iz kruga Zagreba, vidite devastirano stanje. Ali ono što moramo znati je da u Hrvatskoj danas 20-ak pravnih subjekata u poljoprivredi uzima većinu poticaja od 7 milijardi, da smo prošli katarzu koja se zove Agrokor, da smo devastirani kroz 30 godina te, ‘ajmo reći, ne znam kako, ali to na neki način čak ima elemente ratnog zločina, otimati narodnu imovinu, i da smo u ovoj poziciji da su ljudi u beznađu otišli van. Da taj komad zemlje zvan Hrvatska ne vrijedi, ne bi “zločesti” radili da riješe Hrvate odavde. Ovom prigodom i pozivam Hrvate – dođite, nastavimo se boriti, jer budućnost je Hrvatima u Hrvatskoj, rekao je Borković  za HRT.

Na sam Dan sjećanja (2021.), Branko Borković dao je izjavu i N1 televiziji.

“Predaja grada nije nikad započela, 18.11. su započeli pregovori između povjerenika Vlade i srpske strane oko evakuacije ranjenika. To se nije dogodilo jer su Šljivančanin i ekipa nasilno, mimo protokola koji su dogovoreni, upali u bolnicu i uslijedilo je izdvajanje ranjenika koje su likvidirali na Ovčari. Slično se dogodilo i u Borovu naselju s ljudima koji su se sklonili u prostor tvornice Borovo”, prisjeća se Borković najtežih ratnih dana u Vukovaru.

‘Bitno je bilo pokazati da i oni mogu ginuti’

“Ovdje je kleknula posljednja komunistička vojska u Europi koja se upregla u kola fašističkog režima Slobodana Miloševića. Mi nismo bili međunarodno priznati, nismo postojali i nismo bili željeni, bili smo blokirani po pitanju bilo kakvog naoružanja i opremanja. Oružje smo uzeli iz vojarni, ono što smo oteli u borbama i nešto što smo ranije prošvercali da bi se mogli naoružati. Žrtve su bile strašne”, govori Borković.

Na pitanje kako su se suprotstavili sili koja je stajala s druge strane, Borković je rekao: “S onim što smo imali. Bitno je da smo u prvoj fazi pokazali da i oni mogu ginuti od ono malo što mi imamo i to je izazvalo paniku i oni su počeli silom gurati vojnike. Oni su imali puno vojnika JNA koji su bili iz različitih dijelova bivše Jugoslavije. To je dio zločina koji nije procesuiran, koliko su te djece iskoristili da bi ih i tako ubijali. Bez obzira na silu tehnike, zbog tog bitnog ljudskog faktora nisu mogli na Hrvatsku.”

Potom se prisjetio i kako su se 1996. vratili u Vukovar kako bi obišli sva mjesta stradanja, posebno Ovčaru na kojoj je tada još bila otvorena jama. Prva Kolona sjećanja u Vukovaru održana je 1998., a Borković kaže kako nakon desetljeća imamo zemlju, ali da “ne živimo onu Hrvatsku koju smo željeli”.

Posljednji zapovjednik obrane Vukovara, legendarni Branko Borković, Mladi Jastreb, dao je i zanimljiv intervju novinaru Večernjeg lista:

”Na životni put Branka Borkovića (60) veže se mnogo toga, ali činjenica da je bio zamjenik zapovjednika 204. vukovarske brigade i obrane Vukovara obilježila je njegov život. Ovaj umirovljeni brigadir Hrvatske vojske, koji će ostati zapamćen i kao Mladi Jastreb, kako mu je bilo kodno ime tijekom rata, u Vukovar je došao krajem kolovoza. Od tada je bio aktivno uključen u obranu grada.

Kako ste završili u Vukovaru u ljeto 1991. godine?

– Nakon odlaska iz JNA prijavio sam se u Zbor narodne garde u Zagreb te sam, prema planu razvoja i priprema za osnivanje Hrvatske vojske, trebao ići u Dubrovnik. Kako je došlo do usložnjavanja stvari u Vukovaru, tadašnji zapovjednik Imra Agotić zamolio me da odem u Vukovar kako bih sudjelovao u organizaciji sustava. U takvim okolnostima Vlada je poslala ministra Ivana Vekića i mene da vidimo kakvo je stanje i što se može učiniti. Tada sam upoznao i Milu Dedakovića.

Što ste zatekli u Vukovaru?

– Niz stvari je bio konfuzan. Zatekao sam veliko vojno šarenilo. U to vrijeme postojale su mjesne zajednice, tako da je obrana bila organizirana po njima. Neke od njih, poput Mitnice i Alojzija Stepinca, bile su dobro organizirane, dok neke nisu. U to vrijeme smijenjen je bio i Tomislav Merčep. Sve se to događalo u vrijeme kada su već krenulo žestoki napadi JNA i kada je grad praktički bio u okruženju pa je Vukovar već tada u vojnički nepovoljnoj situaciji. Morali smo prvo steći uvid kakvo je stanje na terenu, što imamo od postrojbi i naoružanja. Treba znati i kako je Ilok već bio ugrožen, a nekoliko dana poslije napadnut je i Berak gdje je napravljen pokolj. Ćelije su već bile spaljene, a i sam Vukovar je već bio vidno devastiran aktivnim djelovanjem postrojbi JNA.

Kakav je bio vaš odnos s Milom Dedakovićem, kao i ostalim zapovjednicima Vukovara?

– Dedaković i ja imali smo u isto vrijeme različite zadaće. Naša komunikacija je bila vrlo štura, a okolnosti su nas prisiljavale komunicirati putem telefona ili sredstava veze. Komunikacija sa zapovjednicima bojni bila je također korektna i vojnička. Neke smo stvari mijenjali da bi bilo bolje, a na neke stvari smo bili prinuđeni jer se svaki dan ginulo.

Kakvo je bilo stanje u Vukovaru kada je riječ o naoružanju i o brojnosti ljudi?

– Kada se govori o naoružanju, tu smo imali pravo šarenilo, ali i jako lošu strukturu naoružanja. U početku je to bilo nekoliko stotina automata. Treba znati i kako je prve napade JNA na sebe prihvatilo i odbilo svega 500-600 ljudi koji su bili sposobni za borbu i koji su na sebe mogli prihvatiti te udare JNA. Od 20. rujna, kada je Hrvatska vojska zauzela brojne vojarne, dobili smo više vrsta različitog naoružanja, ali smo isto tako zabilježili i veliki priliv dragovoljaca iz cijele Hrvatske i inozemstva. Od tada smo značajno ojačali obranu i to nam je bila polazna osnova za dalje. Međutim, vrijeme je činilo svoje, kao i činjenica da smo svakoga dana imali teško ranjenih i mrtvih, kao i da nismo imali smjene. Uvijek ističem kako su vukovarski branitelji učinili čudo i da je to nešto što će se još dugo izučavati. Što je najvažnije, dali smo ostatku Hrvatske prijeko potrebna tri mjeseca da se organizira obrana i ustroji Hrvatska vojska. Da nije bilo Vukovara i vukovarskih branitelja, ne bi danas bilo niti neovisne Republike Hrvatske.

Koliki je stvarni broj branitelja Vukovara?

– Kada se govori o pripadnicima 204. vukovarske brigade, govori se o brojci od oko 5000, što smatram da je previše i nije realno. Međutim, to nije problem samo Vukovara nego cijele Hrvatske. Kako sam bio dio sustava, znam da smo do Božića 1991. godine imali formiranih 17 samostalnih bojni i 65 brigada, što je oko 120.000 osoba. Zaključno s Olujom, imali smo maksimalno 260.000 branitelja, što je upola manje od današnjeg broja branitelja. Radi nanošenja štete RH, odnosno omogućavanja široj masi prava koja nisu imali, još 90-ih godina sam podnio kaznene prijave protiv dvojice resornih ministara koje i danas leže u ladicama.

Kako je bilo voditi obranu grada koji se svakodnevno granatira tisućama granata i napada i s kopna, i s vode i iz zraka?

– Činjenica je da smo konstantno imali nedostatak ljudstva, i to ne samo u borbenom dijelu nego i u svim tadašnjim oblastima života. Morali smo se snalaziti na najrazličitije načine jer nismo mogli očekivati nekakvu posebnu pomoć sa strane. Nama je zapravo najveći problem bila organizacija sustava ljudi jer je u gradu, u skloništima, bilo između 12 i 15 tisuća ljudi. Ti svi ljudi su i dalje živjeli u gradu, rađala su se djeca i trebalo je osigurati hranu, vodu i sve drugo. Imali smo i ogroman problem sa zbrinjavanjem mrtvih. I liječnici vukovarske bolnice radili su u nenormalnim uvjetima. Ipak, uspijevali smo u svemu tome. Tvrdim kako je Vukovar bio iznimno dobro organiziran u takvim uvjetima, ali i da se tako nešto za Hrvatsku danas ne može reći. Ja trenutno ne vidim takvu organizaciju kod nas.

Kada ste postali svjesni da se Vukovar ne može obraniti?

Imao sam stalnu komunikaciju s državnim vrhom i počeli smo raditi mogućnosti evakuacije stanovništva nakon što su krenule završne operacije u Vukovaru. Imali smo pokušaje konvoja, a razmišljalo se i vojnom proboju i izvlačenju civila, kao i prijevozu brodovima. Osobno, kao zapovjednik obrane, nisam smio dopustiti nikakvo beznađe iako je bilo sve manje branitelja, ali i sve manje naoružanja i streljiva. Slomom obrane naselja Lužac, kada nam je obrana presječena, bio je početak kraja. Vukovar u takvim uvjetima i suočen s napadima tolikog broja vojnika i paravojnih postrojbi, opremljenih modernim naoružanjem, više nije mogao dati. Je li se iz Vinkovaca moglo napraviti više, teško je suditi i o tome ja ne mogu govoriti jer nisam bio tamo.

Je li se moglo nešto napraviti da se Vukovar obrani?

– To pitanje je često predmet vojnih rasprava. Blizu pobjede smo bili da je bilo više razumijevanja i sluha kod određenih struktura i da se priskočilo u pomoć kada je zaustavljen proboj JNA kod Tovarnika. Tada su se pojavila i nezadovoljstva rezervista u Srbiji, koji nisu željeli ići ratovati u Hrvatsku. Zaustavili smo ih tada, ali nismo imali snage da možda već tada riješimo rat. Drugi trenutak za to bio je kada je poginuo general JNA Bratić. Da smo tada imali više granata, mogli smo ih odbaciti i to bio kraj. Tada Hrvatska vojska još nije bila ustrojena kako treba. Uz to, rat se vodio u cijeloj Hrvatskoj, a i država je imala niz ograničenja koje nije smjela kršiti. U kakvom je JNA bila stanju govori i to da su 300 metara od naselja Lužac do ceste na Priljevu osvajali deset dana, kao i da im je trebalo dva mjeseca da se spuste do Vuke. Kada se govori o mogućnosti da se Vukovar ipak spasi, mnogi zaboravljaju kako se rat vodio u cijeloj Hrvatskoj. Da je postojala bolja organizacija od strane lokalnih šerifa, vjerujem da bi i uspjesi bili bolji i da bi bilo manje stradalih. Kao zapovjednik obrane Vukovara redovito sam kontaktirao tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana, kao i vojni vrh. Bilo je slučajeva da je rečeno da je nešto poslano, a nije došlo ili da nam se kaže da pak nešto nemamo, a mi znamo da imamo. Hrvatska je bila država u nastajanju i to su one dječje bolesti.

Jeste li tijekom ta tri mjeseca imali komunikaciju s JNA?

Ta komunikacija je bila vrlo intenzivna. Mi smo njima stalno upadali u sustav s ciljem da ih demotiviramo. Redovito sam ih pozivao na predaju, što ih je izluđivalo.

Je li se mogao očekivati pokolj poslije sloma obrane grada?

Upozoravao sam od početka na to. Naime, Ćelije su bile primjer, a ubrzo su tako prošli i Berak, Tovarnik, a onda i Lovas. U Tovarniku su ubili svećenika. To je jedan kontinuitet zločina koji se samo ponavljao. JNA je odgovorna za spaljivanje i rušenje sela, progone ljudi, zatvaranje civila… Samim tim se ne može odvojiti niti postupanje JNA od paravojnih postrojbi. Sve one su bile pod kontrolom JNA. Možda su neka postupanja časnika JNA bila drugačija, ali to ovisi od čovjeka do čovjeka. O tome govori i postupanje Šljivančanina koji je odgovoran za Ovčaru. JNA je odgovorna i za bacanje avionskih bombi na bolnicu i za to nitko nije odgovarao. Malo im je bio sužen prostor za djelovanje s pojavom međunarodnih promatrača, ali su se zločini i dalje događali.

Često se govori o planovima za akciju vojnog oslobođenja Vukovara i Podunavlja?

Sudjelovao sam kao načelnik pješaštva HV-a u pripremama tih planova i neosporno je da smo bez problema mogli vojno osloboditi te prostore. Ti planovi su i danas tajna i tako će ostati dok država ne odluči drugačije. Sve što o tim planovima izlazi u javnost, pa tako i razni nazivi, su poluistina. Imali smo procjene vremena koliko bi nam trebalo za tu vojnu operaciju, broj poginulih, ranjenih… Imali smo sve. S vremenskim odmakom mogu reći samo kako je ovo bila najbolja moguća opcija koja se mogla dogoditi i da se zbog toga ovdje danas normalno živi, na granicama nema vojske… U suprotnom bi se i danas možda preko Dunava gledali preko nišana.

S odmakom od 30 godina, biste li promijenili nešto? Biste li ponovno došli u Vukovar?

U sustavu obrane ništa ne bih mijenjao jer smo učinili i više od maksimalnoga. Bez razmišljanja bih ponovno došao u Vukovar jer se ne bih mogao pogledati u ogledalo da sam ostao u Zagrebu dok se takve stvari događaju u Vukovaru. Biti hrvatski branitelj je nešto časno, ali biti vukovarski branitelj je nešto posebno. Malo nas je koji se možemo time pohvaliti. Mi smo stvarali državu i ponovio bih sve to.

Međutim, i pored svega Vukovar ima samo dva generala, Blagu Zadru i Željka Živanovića. Ni Dedaković niti vi niste dobili činove generala?

U pravilu, tko je bliže vatri, taj se bolje i ugrije. Ipak je Vukovar za Zagreb periferija. Osobno, meni ti činovi ništa ne znače, posebno kada znam da ista odličja nose neki koji su osramotili Hrvatsku. Bio sam predložen za čin general bojnika, ali je jedna osoba poderala taj prijedlog. Razna podmetanja su nastavljena i dalje. Što se mene tiče, mogu svi generali iz Generalskog zbora stati na jednu stranu, a ja sam na drugu, pa da vidimo tko zna što i koliko je tko napravio u obrani Hrvatske.

Izašli ste iz Vukovara u proboju i onda se suočili s novima neugodnostima?

Da, iz Vukovara sam sa skupinom branitelja izašao u noći sa 17. na 18. studenoga. Trebale su nam dvije noći i jedan dan da dođemo do Vinkovaca gdje sam saznao kako me se želi likvidirati i da postoji tjeralica. Javio sam se odmah zapovjednicima Tusu i Vrbancu, a u Đakovu zatražio i zaštitu nadbiskupa. Dva dana kasnije došao sam do gradonačelnika Osijeka Zlatka Kramarića i odatle se javio predsjedniku Tuđmanu. Kad sam došao u Zagreb, spriječili su me da dođem do predsjednika, a nakon par dana su me kidnapirali sa sastanka i ilegalno zatvorili. Kroz Sabor su me vodili u lisicama na ispitivanje kod Josipa Perkovića. Nikada nisam rehabilitiran, ali mi je ispravljen dosje te i dan danas imam status osobe koja je neprijatelj.

Kako gledate na Vukovar danas?

Vukovar je sve ljepši i ljepši i ja se posebno ugodno uvijek osjećam u tom gradu. Radujem se njegovom svakom novom napretku i vjerujem kako će u budućnost biti još ljepši i uređeniji, a građani zadovoljniji. Vjerujem kako će grad još više krenuti naprijed i napredovati kada se Hrvatska dodatno integrira u EU, postane dio Schengena, kao i kada bude izgrađen koridor 5C. Siguran sam da za Vukovar dolaze bolji dani. To je grad koji je to i zaslužio”, zaključio je Borković u razgovoru za Večernji list.

Valja napomenuti da su dijelovi Borkovićevog razgovora s Tončicom Čeljuskom, koje na HRT-ovoj web stranici nisu prenijeli, bio također pun zanimljivih informacija o Borkoviću, o sustavnom odbacivanju većine onih koji su branili Vukovar, a objavljene su i izjave nekoliko ljudi vrlo bliskih Mladom Jastrebu, koji su za HRT govorili o njegovom poslijeratnom životnom putu i o njegovom karakteru.

Cijelu emisiju ‘U svom filmu’ s Brankom Borkovićem možete pogledati OVDJE.

Tuđman na razgovoru o udbaškim ubojstvima: SVE, A NE SAMO PERKOVIĆA, IH UKLONITE! I to sutra!

EU nas poziva da otvorimo arhive Udbe, a generali žele betonirati BEZVLAŠĆE i vladavinu udbaša?!

FOTO: Screenshot videosnimke HRT-a i YouTuba-a