I nakon STOTINU GODINA života obitelji U BOLIVIJI, čvrsto OSJEĆAM da mi je mjesto u Hrvatskoj

”Venama mi teče hrvatska krv. Nismo stranci i krivo mi je kada ispod tekstova o našem povratku neki pišu uvredljive komentare. Uvijek sam slušala o domovini, volim Hrvatsku te svojim povratkom želim zatvoriti poglavlje koje su moj pradjed i prabaka otvorili prije stotinu godina odlaskom s Brača u bolivijske Ande”, ističe Ana Vinka Derpić Burgos, koja je u Zagrebu naučila hrvatski i upoznala dečka te se nada da će ovdje zasnovati obitelj i ostati živjeti

Prema priči Ane Vinke Derpić Bugros, bolivijske Hrvatice koja je došla u Hrvatsku kako bi zatvorila jedno obiteljsko poglavlje – čak stotinu godina nakon što su njezin pradjed i prabaka s Brača otišli u Boliviju, mogao bi se snimiti odličan film.

Jer njezino svjedočanstvo je spektakularno i fantastično. No itekako je stvarno, jer je zapisano u živim mjestima i živim ljudima (ili onima koji su fizički nestali, no čija priča još živi u sjećanjima potomaka).

”Moj pradjed je između 1915. i 1920. godine otišao iz Pučišća u Boliviju, nakon što su masline na Braču oboljele od teške bolesti. Nije bio najstariji sin, pa mu ne bi pripalo nasljedstvo, te je pošao trbuhom za kruhom u u bolivijske Ande. U blizini poznatih rudnika srebra i kositra, kod grada Potosi, otvorio je trgovinu europskim proizvodima za lokalne rudare. Prabaka je također s Brača, iz mjesta Postire. Njih dvoje upoznali su se u Boliviji, kada je ona doputovala dvije godine kasnije.

Njhov sin, odnosno moj djed, Juraj Drpić oženio je Bolivijku, no odrastao je i živio u hrvatskoj zajednici u Boliviji. Prezime Drpić promijenio je u Derpić jer je Bolivijancima bilo teško izgovarati tu riječ. Odrasla sam u obitelji oca Hrvata i majke Bolivijke. Živjeli smo u gradu Potosi, koji je smješten na 4090 metara nadmorske visine u Andama, no kasnije smo preselili u La Paz, gdje moja obitelj i danas živi”, započela je svoju priču samouvjerena mlada odvjetnica, koja je čvrsto odlučila naučiti tečno govoriti hrvatski te ostati živjeti u pradomovini za koju, kako reče, u srcu osjeća da joj pripada.

”Prije pet godina tata, sestra i ja zatražili smo hrvatsko državljanstvo i dobili ga nakon nekog vremena. No, osim državljanstva željeli smo naučiti i jezik te živjeti u Hrvatskoj. Oduvijek smo slušali o Pučišćima i Hrvatskoj te smo imali veliku želju upoznati ta mjesta iz priče. Nakon što sam zatražila državljanstvo, otišla sam na godinu dana u Španjolsku. Prijateljica mi je tada rekla za mogučnost stipendije i učenja hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu. Mlađa sestra i ja zatražile smo i dobile stipendije. Ona u Splitu, ja u Zagrebu. Nakon jednog semestra, ona se vratila u Boliviju, a ja sam ostala. Budući da u početku hrvatski uopće nisam razumjela, odlučila sam nastaviti školovanje kako bih savladala jezik. Ostala sam četiri semestra, nakon čega sam jedno vrijeme surađivala sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Hrvatske, pomažući novim stipendistima da srede papire, prijave boravište i obave druge formalnosti. Bilo je lijepo pomagati ljudima koji su, poput mene, došli iz daleka da bi naučili jezik svojih predaka. U razgovoru s drugim potomcima hrvatskih iseljenika, vidjela sam da svi imamo sličnu priču: izgubili smo uglavnom kontakte s rodbinom u Hrvatskoj, no svi želimo naučiti jezik jer i dalje osjećamo pripadnost domovini o kojoj smo kao djeca toliko slušali”, napominje Ana Derpić Burgos, s kojom smo razgovarali na terasi kafića u Tkalčićevoj, na mjestu na koje nerijetko svrati jer voli ljeto i mirne zagrebačke terase u prostranim pješačkim zonama.

”Prvi semestar na Filozofskom bilo mi je jako teško. Morala sam intenzivno učiti, jer nisam znala ni govoriti ni pisati. Mogla sam izgovoriti tek nekoliko brojeva i pjesmu s Pučišća, koju u drugim dijelovima Hrvatske ne razumiju zbog posebnog dijalekta. Ništa drugo. No, trudila sam se i zahvalna sam i profesorima te onima koji su mi omogućili da dobijem stipendiju – što su pomogli da u kratko vrijeme naučim hrvatski”, kazala je Ana, zastajkujući tek ponekad, no odbijajući prijedlog da govorimo engleski. Za njim je posegnula tek u nuždi, kada se nije mogla sjetiti pokoje riječi.

Mlada Hrvatica iz Bolivije potom je pojasnila da joj se, kao i većini povratnika iz Južne Amerike, u Hrvatskoj najviše sviđa sigurnost i sloboda, odnosno mogućnost da bez straha i neugodnosti hodaju ulicom. Također, obožava što može lagano odjevena izaći van. Živjela je, kaže, visoko u Andama gdje je vrlo hladno i gdje su šal, kapa i zimska jakna obavezani, pa joj gode hrvatska ljeta te topla predvečerja. Voli i to što u Hrvatskoj može normalno komunicirati sa svima. Ne voli, dodaje, mačizam i nasrtljive muškarce, a grozi se i nasilja nad ženama. Čini joj se da u Hrvatskoj nema toliko nasilja nad pripadnicama nježnijeg spola, kao u Latinskoj Americi i Španjolskoj.

”U Latinskoj Americi muškarci često nisu pristojni prema ženama, znaju biti i nasrtljivi. U Hrvatskoj mi se, pak, ne sviđa negativan stav prema nama iz dijaspore kod nekih ljudi, odnosno komentari da smo došli samo da bi dobili mirovinu, da bi izvukli neku korist od države… To nije točno. Mirovinu sam mogla dobiti bilo gdje, mogla sam ostati i u Španjolskoj. Tamo nemam problema s jezikom, jer i u Boliviji se govori španjolski. Odabrala sam ipak Hrvatsku iako mi je ovdje, zbog nepoznavanja jezika, puno teže. No, i u Pučišćima i u Zagrebu osjećam da je ovo moja zemlja. Venama mi teče hrvatska krv. Nismo stranci i krivo mi je kada poneko ispod tekstova o našem povratku u domovinu piše uvredljive komentare. Uvijek sam slušala o domovini, volim Hrvatsku te svojim povratkom želim zatvoriti poglavlje koje su moj pradjed i prabaka otvorili prije stotinu godina”, slikovito se izrazila naša sugovornica.

”U Boliviji imamo treću najbrojniju hrvatsku dijasporu u Južnoj Americi. Čula sam se s obitelji i rekli su mi da su brojni Hrvati u La Pazu slavili Dan državnosti. Više od stotinu ljudi se okupilo, što najbolje govori koliko iseljenici drže do svoje domovine”, pojašnjava Ana Vinka Derpić Burgos, koja je trenutno podstanarka u Zagrebu.

Kaže da za sada pronalazi tek povremene poslove.

”Tri mjeseca sam na ugovor radila u jednom odvjetničkom društvu, no ugovor nisu produžili. Sada sudjelujem u jednom EU projektu kao konzultantica. Mislim da ću morati mijenjati profesiju, jer odvjetnicu koja se bavi zaštitom autorskih prava i intelektualnog vlasništva ovdje, čini se, baš i ne trebaju”, tumači bolivijska Hrvatica.

Na pitanje: ‘Ima li dečka‘, sa smješkom odgovara da ima, te da ovaj vikend slave prvu godišnjicu veze. Kaže da nema ništa protiv da objavimo i njegovo ime.

Dapače, Marko Barbarić, uvjerena je, neće imati ništa protiv.

”Marko je iz Zagreba. I on se bavi pravom. S njim sam znatno poboljšala jezik, jer stalno razgovaramo na hrvatskom. Voljela bih ostati i imati obitelj, mislim da je Hrvatska dobra za podizanje i odgoj djece. Mirna je i sigurna. Barem zasad. Nadam se da će tako i ostati”, ističe Ana.

Naknadno pojašnjava da o djeci i mogućoj obitelji ipak ne odlučuje samo ona. I druga strana se, kaže sa smješkom, ponešto pita.

Veli da je lani sa sestrom i ocem posjetila Pučišće i Postiru na Braču, u potrazi za korijenima, odnosno obiteljima njezinog pradjeda i prabake.

”U Pučišćima smo ušli u kafić te pitali za Drpiće. Kazali su da ih ima puno. Pitali su znamo li nadimak pradjeda. Otac se sjetio da su ga zvali ”Šušula”, prema alatu za maslinovo ulje. Tada su nas uputili rodbini, koju zovu istim nadimkom. Bilo je lijepo družiti se s obitelji. Oni su jako ponosni kada u hrvatskom tisku izađe teksto o nama. Gostovala sam i u emisiji Dobro jutro Hrvatska. Obitelj u Pučišćima bila je vrlo ponosna na svoje rođake koji su se nakon toliko godina iz Bolivije vratilli u domovinu. U Pučišćima sam osjetila da tu i pripadam. I moj dečko kaže da sam Bračanka, premda volim i grad Zagreb”, otvorila se s vremenom u potpunosti naša sugovornica.

Dodala je potom da joj je žao što prabakino ‘korijenje’, odnosno njezinu obitelj nisu uspjeli pronaći. Išla je, kaže, i u crkvu u Postirama, ali nikakvog traga pronašla nije.

Zaključila je da u Hrvatskoj uopće nije tako loše, kako mnogi govore, da korupcije ima i u Latinskoj Americi i u Španjolskoj, da se i ekonomska kriza i siromaštvo itekako osjete i u Boliviji i drugim južnoameričkim zemljama, ali i u Španjolskoj. Dodaje da je Španjojsku pogodila velika ekonomska kriza, no da je sada tamo ipak bolja situacija. No, ne i puno drugačija nego u Hrvatskoj.

”Hrvatska je mlada zemlja i normalno je da treba vremena da stvari profunkcioniraju. Mislim da bi ljudi trebali biti strpljivi i imati vjere da će biti bolje. Hrvatska je dosta sigurna i mirna zemlja, za razliku od mnogih drugih dijelova svijeta. Ovdje ima puno dobrih ljudi koji pozdravljaju povezivanje domovine s dijasporom., tako da sam već naučila da pojedine negativne komentare na društvenim mrežama i omalovažavanje nas povratnika treba jednostavno zanemariti”, vedro i optimistično razgovor je zaključila naša sugovornica.

Ured za Hrvate izvan RH pomaže i oko boravišnih dozvola te zdravstvenog osiguranja

Valja napomenuti da stipendiranje i program učenja hrvatskog jezika potomaka hrvatskih iseljenika već godinama uspješno organizira Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, u suradnji s hrvatskim sveučilištima, s ciljem poticanja povratka iseljenih Hrvata i njihovih potomaka u Hrvatsku, te očuvanja hrvatskog jezika izvan granica RH.

”Na natječaj za učenje hrvatskoga jezika, koji se objavljuje svake godine za predstojeću akademsku godinu, obično se javlja nešto više od dvije stotine zainteresiranih iz različitih zemalja s brojnim hrvatskim iseljeništvom, ponajviše iz zemalja Južne Amerike (redovito najbrojniji su oni iz Argentine). Naknada/stipendija obuhvaća jedan do najviše četiri semestra (dvije akademske godine).

Prva moguća prepreka povratku često zna biti nepoznavanje jezika. Programom učenja hrvatskog jezika u Hrvatskoj – našim iseljenicima i njihovim potomcima pomažemo u svladavanju te prepreke. Stoga smo prošle godine, s ciljem poticanja ostanka naših stipendista u domovini – bilo zbog nastavka studija ili zbog trajnog nastanjena u Republici Hrvatskoj, omogućili odobrenje stipendija za treći i/ili četvrti semestar.

Poteškoće za polaznike Programa učenja hrvatskog bile su i neriješeno zdravstveno osiguranje tijekom boravka u RH te rješavanje boravišne dozvole.  Ured je, u suradnji s nadležnim institucijama pokrenuo i rješavanje tih pitanja”, ističu u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH te dodaju da se iz godine u godinu bilježi sve veći broj povrataka iseljenih Hrvata, odnosno njihovih potomaka, u Republiku Hrvatsku.