PROMIJENIO STOTINU ŠNAJDERICA u Čileu jer nisu znale sašiti hrvatsku nošnju. Sada ih sam šije!

Ne bi sve to bilo toliko čudno, da Pablo Sapulveda-Rosso nije Čileanac čije obiteljsko stablo tek u četvrtom koljenu dotiče hrvatsko tlo, koji do zrelih godina nije znao ni riječ hrvatskoga, a koji je danas jedan od najvećih stručnjaka za narodne nošnje svakog hrvatskog mjesta te veliki zaljubljenik u hrvatsku tradiciju, koji je u Čileu išao od grada do grada poučavati mlade hrvatskom folkloru

Mnoge čileanske krojačice neće, vjerojatno, nikada zaboraviti jednog posebno zahtjevnog klijenta, čovjeka koji gotovo nikada nije bio zadovoljan, koji ih je bezbroj puta ispravljao, crtao im kako šivati te koji bi na posljetku ljutito uzeo tkanine i pošao tražiti druge krojačke radnje…

Riječ je o Pablu Sapulveda-Rossi, potomku hrvatskih iseljenika s Visa, koji je na koncu sam krenuo krojiti i šivati nošnje slavonskih, međimurskih, zagorskih i dalmatinskih sela i gradova, jer ni nakon brojnih pokušaja u Čileu nije uspio pronaći švelju koje bi znala izraditi takvu opravu.

I ne bi sve to bilo toliko čudno, da Pablo Sapulvedi Rosso nije Čileanac čije obiteljsko stablo tek u četvrtom koljenu dotiče hrvatsko tlo, koji do svojih zrelih godina nije znao izustiti ni riječ hrvatkoga, kojemu je jezik pradjedova bio jednako razumljiv kao mandarinski ili japanski, a koji je danas jedan od najvećih stručnjaka za narodne nošnje svakog hrvatskog mjesta te veliki zaljubljenik u hrvatski folklor i tradiciju.

”U Hrvatskoj se više osjećam kod kuće, nego u Čileu. Već pri prvom dolasku, 2002. godine, osjetio sam bliskost s pradomovinom, premda tada nisam govorio jezik. Svidjelo mi se druženje vezano uz folklor i plesove. U Čileu ne postoji takva raznolikost. General Pinochet je narodnu kulturu svjesno gušio. Nametnuo je običaje svog zavičaja kao jedinu tradiciju Čilea, iako je nemoguće da mjesta u pustinji na sjeveru, u planinama na istoku ili na hladnom jugu imaju iste nošnje, iste pjesme i plesove. Za Pinocheta je u Čileu ostao jedan jedini narodni ples”, pojašnjava nam Pablo, s kojim smo razgovarali u press centru Hrvatskih svjetskih igara, gdje je bio jedini volonter iz Južne Amerike.

Pomagao je brojnim natjecateljima iz španjolskog govornog područja, od kojih mnogi ne znaju hrvatski, zbog čega su ga mlade zagrebačke volonterke nerado puštale da se udalji, pa makar i u kratki razgovor s novinarom.

”Moj je jedan pradjed u Čile došao početkom 20. stoljeća, drugi poslije Prvog svjetskog rata. Jedan je došao iz Komiže, drugi iz Visa. Obojica su oženili Čileanke. Moja baka zove se Ljubica. Prabaka se, očito, nije uspjela izboriti za čileansko ime. Hrvatska tradicija uvijek je bila prisutna u obitelji. Tako sam sa 13 počeo plesati folklor u Hrvatskom domu u gradu Antofagasti. Tamo je Hrvatski dom osnovan 1894. godine. Jedino Hrvati i Grci imaju dom u samom centru grada. Naš je smješten u jednoj od najljepših zgrada, a osim Hrvatskog doma, u središtu Antofagaste postoji i zgrada Hrvatskog sokola. Hrvatski dom je centar kulture, a Sokol je sportski centar. Budući da drugi gradovi u Čileu nisu imali što i Antofagasta, zamolili su me da odem u Iquique te da tamo uspostavim hrvatske folklorne skupine. To sam i učinio. U Iquiqueu me 2000. godine vidio tadašnji veleposlanik Ive Livljanić, koji me nagovorio da otputujem u Hrvatsku, u škole folklora, kako bih kasnije u Čileu mogao prenositi sve što sam u Zagrebu naučio. Dobio sam stipendiju Ministarstva vanjskh poslova te sam u Zagrebu i Velikoj Gorici plesao u KUD-ovima.”, tumači svoju višegodišnju čileansko-hrvatsku pustolovinu simpatični Pablo, s kojim nas je upoznala Marija Matek, voditeljica Ureda dobrodošlice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, Ureda koji je, zajedno s Hrvatskim svjetskim kongresom, organizirao Hrvatske svjetske igre u Zagrebu.

”Godine 2005. ponovno sam došao u Zagreb te sam nastavio plesati u folklornoj grupi Turopolje iz Velike Gorice. Nastavio sam učiti hrvatski kroz program Croatikum na Filozofskom fakultetu. Nakon toga otputovao sam u SAD, te sam bio direktor kulture Hrvatskog kulturnog centra u Los Angelesu. Vodio sam dječje folklorne grupe. Nekoliko godina kasnije, u Čileu sam nastavio raditi s folklornim grupama. Još 2002. u Južnu Ameriku sam donio sve moguće hrvatske narodne nošnje. I dalmatinske, i slavonske i međimurske i zagorske… Tada sam prvi puta išao kod šnajderica, crtao im, a one su trebale šivati. No, radile su po svom, štedjele tkaninu i to nije bilo dobro. Čileanska se nošnja može sašiti iz metra platna, dok za naše često nije dovoljno ni deset metara. Nisu se mogle priviknuti na takvu raskoš. Uvijek bi koristile manje platna, zbog čega sam stalno mijenjao švelje. Nisam im uspio pojasniti zbog čega je važno ne štedjeti na materijalu. Tako sam, iz nužde, sam krenuo krojiti i šivati. Na koncu sam u zatvoru u Čileu pronašao Indijanke iz Perua, koje su vrlo dobro šivale i štrikale. One su načinile slavonske čarape i pojase te još neke dijelove pojedinih nošnji. Uredno smo im platili za taj rad”, pojašnjava Pablo svoje muke sa šivanjem u Južnoj Americi.

Potom tumači da su raznolike hrvatske narodne nošnje te folklorne grupe i KUD-ovi, zbog svoje raznolitkosti i bogatstva- najveća atrakcija na svim smotrama folklora širom Europe! Dodaje da se u Hrvatskoj premalo govori o tom našem bogatstvu, toliko cijenjenom u svijetu.

Nitko drugi, kaže Pablo, nema toliko različitih nošnji i toliko narodnih plesova.

”Kada sam s folklornim ansamblom Turopolje gostovao u Poljskoj, svi su ‘poludjeli’ za našim nošnjama. Nisu mogli vjerovati koliko ih imamo. Išli bi od jedne do druge i pitali – čija je. I kada bi čuli – hrvatska, nisu se mogli načuditi tolikoj raznolikosti. U Italiji također”, pojašnjava jedan od rijetkih stranaca koji je bio volonter na Hrvatskim svjetskim igrama, a koji sada pokušava ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj.

Pokazuje potom fotografije iz Punta Arenasa, trećeg čileanskog grada u kojem je uspostavljao hrvatske folklorne grupe te radionicu hrvatske kuhinje.

”Ove godine smo, u suradnji sa Središnjim državnim uredom, radili revitalizaciju hrvatske tradicije u Punta Arenasu. U kratko vrijeme oformili smo dvije folklorne grupe, jednu za djecu, drugu za odrasle. Čileance smo učili spravljati kulinarske specijalitete različitih hrvatskih regija. Ćuptete, burek, kremšnite, čobanac, orehnjaču, štrukle, dagnje na buzaru… ”, pojašnjava Pablo.

Pokazuje fotografiju s hrvatske kuharske radionice te prostoriju punu dobro raspoloženih žena i muškaraca. Svi su, kaže, Čileanci, a među njima i jedna tamnoputa žena. Po širokim osmjesima i gužvi u kuhinji, lako je zaključiti da su svi oduševljeni hrvatskim jelima koje su naučili spravljati.

”Izvan domovine se tradicija uspješnije čuva nego u samoj Hrvatskoj. Jer u iseljeništvu vrijeme kao da stoji. Tek kada dođemo u Hrvatsku, kažu nam da se govor u međuvremenu promijenio, da su se običaji promijenili. Tako se dogodilo da je jedan hrvatski ples – nastao za vrijeme Hrvatskog preporoda, odnosno sredinom 19. stoljeća, ostao sačuvan jedino u Čileu. Riječ je o vrsti Hrvatskog slavonskog kola, odnosno o Dvoranskom kolu, koje je u Hrvatskoj izgubljeno stotinu godina. Nakon Prvog svjetskog rata taj je ples isčezao iz domovine, ali se sačuvao ta u Čileu. Tamo je to stotinu godina bio jedini hrvatski ples. Godine 2002. vratio sam taj ples u Hrvatsku, gdje je izveden prvi puta nakon stotinu godina. To su kasnije potvrdili pojedini hrvatski etnolozi”, ističe Pablo.

Dodaje potom da bi želio i sam upisati Studij etnoologije u Zagrebu, kako bi veliko znanje o hrvatskoj tradiciji još produbio i obogatio.

”Prije petnaest godina došao sam prvi put, i sada je gotovo. Želim zauvijek ostati u Hrvatskoj!”’, zaključuje Pablo Sapulveda Rosso.