Sve je više gladnih umirovljenika u boravku za beskućnike, a vlast smanjuje obim pomoći

”Situacija je loša i dosta eskalira. No, ništa se ne čini da se stanje popravi. Upravo suprotno, još se i smanjuje broj usluga za siromašne korisnike”, upozorava Zvonko Mlinar iz Hrvatske mreže za beskućnike. Kaže da je zimus u njihovom dnevnom boravku za beskućnike u Branimirovoj bila tolika gužva, da su bili prisiljeni pojedine korisnike zamoliti da izađu – nakon par sati boravka u toplome, kako bi i drugi mogli ući i malo se ugrijati

”Zbog preniskih iznosa zajamčene minimalne naknade – nedostatnih za podmirivanje i najosnovnijih životnih potreba, a pogotovo omogućavanja dostojanstvenog života, mnogi građani kontinuirano se obraćaju našoj instituciji, zbog čega je i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter nadležnom Ministarstvu preporučila povećanje osnovice za izračun zajamčene minimalne naknade”, upozorila je pučka pravobraniteljica u jučerašnjem priopćenju objavljenom povodom obilježavanja Svjetskog dana socijalne pravde (20. veljače).

Dan socijalne pravde: stanje sve gore

”Tijekom 2023. osnovica je iznosila 132,72 eura, a od početka 2024. godine povećana je na 150 eura. No, nažalost, uvećanje od 17,28 eura, odnosno 13 posto, ne prati u dovoljnoj mjeri povećanje troškova života, inflaciju i druge čimbenike koje bi trebalo uzeti u obzir prilikom određivanja iznosa socijalnih naknada.

Ispitujući učinke inflacije na kućanstva prema njihovom dohotku, istraživanje Ekonomskog instituta pokazalo je kako su iznadprosječni rast cijena imale kategorije hrane i režija za koje više izdvajaju siromašnija kućanstva. Uz to, pokazalo je i da inflacija više i teže pogađa upravo siromašna kućanstva.

Daleko od dostojanstvenog života

Da bi se zajamčenom minimalnom naknadom postigao željeni cilj, a to je osiguravanje dostojanstvenog života najugroženijim skupinama, iznos naknade bi trebao biti vezan uz prag rizika od siromaštva ili minimalnu plaću”, istaknula je Pučka pravobraniteljica.

I Zvonko Mlinar, izvršni predsjendnik Hrvatske mreže za beskućnike, potvrdio je, u razgovoru za Promise.hr, da je siromaštva u Hrvatskoj sve više.

Mlinar: Umirovljenici dolaze da se ugriju

”Naravno da smo i mi primijetili to o čemu govori pučka pravobraniteljica, jer nam se korisnici sve češće žale i kukaju. U naš dnevni boravak za beskućnike najviše dolaze ljudi koji borave na ulici, a kojima je sada nemoguće s iznosom zajamčene minimalne naknade unajmiti sobičak, pa čak ni u Kozari boku – gdje soba stoji od 150 do 200 eura. Zato su ti ljudi osuđeni na život na ulici. Sve više nam dolaze i umirovljenici kojima mirovina nije dovoljna za normalan život. Zamole nas za hranu, higijenske potrepštine, a nerijetko se kod nas i ugriju, jer mnogi doma nemaju grijanje. Šokirao me podatak, kojeg sam nedavno dobio od HEP-a, prema kojem je trenutno u Hrvatskoj struja isključena u čak oko 8000 kućanstava. To je najbolji pokazatalj koliko se siromaštvo raširilo. Jer ako prosječno kućanstvo u Hrvatskoj ima 3,2 člana, onda to znači da gotovo 30.000 ljudi živi bez struje”, upozorava izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

Dodaje da su novim Zakonom o socijalnoj skrbi smanjili obavezu lokalnim zajednicama za pokrivanje troškova stanovanja siromašnih građana s ranijih 50 posto (minimalno) iznosa zajamčene minimalne naknade, na svega 30 posto (minimalno) tog iznosa danas.

”Situacija je loša i dosta eskalira. No, unatoč tome, ništa se ne čini da se stanje popravi. Upravo suprotno, još se i smanjuje broj usluga za siromašne korisnike”, ističe Zvonko Mlinar.

Morali ugasiti stambenu zajednicu za beskućnike

Kao primjer navodi činjenicu da je Hrvatska mreža za beskućnike – nakon šest godina uspješnog vođenja stambene zajednice za beskućnike – bila nedavno prisiljena ugasiti tu stambenu zajednicu, dakle projekt koji se pokazao odličnim, jer su kroz njega mnogi mladi koji su boravili na ulici, s vremenom pronašli posao i nastavili s normalnim životom.

”Resorno ministarsvo je ukinulo natječaj na kojem smo prijavljivali taj projekt. Nekadašnja dva natječaja objedinili su u jedan, zbog čega smo morali odustati od jednog od dva naša projekta. Budući da je dnevni boravak za beskućnike prioritetniji od stambene zajednice, prijavili smo samo projekt dnevnog boravka. Šteta, jer su se stambene zajednice za beskućnike pokazale vrlo korisnima”, tumači Mlinar.

Sve manje usluga za najugroženije

Dodaje potom da i udruge – članice Hrvatske mreže za beskućnike – danas nude bitno manje usluga svojim korisnicima (uglavnom beskućnicima) nego ranije. Tako od nekadašnjih pet stambenih zajednica za beskućnike (tri u Zagrebu, jedna u Puli i jedna u Rijeci), danas postoje svega dvije takve zajednice – jedna u Zagrebu (vodi je Crveni križ), te jedna u Rijeci.

No, ni to nije sve. Zbog brojnih prigovora stanare zgrade u Branimirovoj ulici u Zagrebu, gdje je godinama prostorije imala Hrvatska mreža za beskućnike, svoj dnevni boravak za beskućnike morali su privremeno zatvoriti, pa sada traže novi odgovarajući prostor.

Ostali bez prostora, a novi je teško pronaći

”Nije lako naći prostor, je su cijena najma stanova i kuća otišle u nebo. Nama daju svega 500 eura mjesečno za najam kuće ili stana, a mi odgovarajući prostor ne možemo dobiti za manje od 1000 do 1500 eura mjesečno. Zato se moramo snalaziti  na razne načine, tražiti donacije od tvrtki i pojedinaca, kako bi osigurali potreban iznos. No, nije samo novac problem. Budući da su naši korisnici beskućnici, mnogi nam ne žele iznajmiti prostor. Tražimo sada neku kuću, ili stan u prizemlju s posebnim ulazom…”, objašnjava izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.

Kaže da je zimus, za vrijeme najvećih hladnoća, u njihovom dnevnom boravku za beskućnike u Branimirovoj 53 u Zagrebu, bila tolika gužva, da su bili prisiljeni pojedine korisnike zamoliti da izađu – nakon par sati boravka u toplome, kako bi i drugi mogli ući i malo se ugrijati!

”Bilo je po 30 do 35 ljudi istovremeno u tom skučenom prostoru. U takvim uvjetima nismo s korisnicima ništa mogli raditi, jer jednostavno nije bilo dovoljno mjesta. Već godinama tvrdim da Zagreb treba imati jedno stalno prenoćište za beskućnike, kako bi potrebiti tu mogli prespavati i obaviti nužnu higijenu. Prihvatilište za beskućnike, kakvo postoji u Velikoj Kosnici, je nešto drugo i ono ne može zamijeniti prenoćište”, napominje Zvonko Mlinar, pa dodaje da se i prihvatilište u Kosnici, uslijed smanjivanja kapaciteta domova za osobe s mentalnim oboljenjima, pretvorilo praktički u dom za psihički bolesne ljude’.

Kaže da bi u prihvatilištu za beskućnike korisnici trebali u pravilu boraviti tek privremeno, dok se za njih ne pronađe odgovarajuće bolje rješenje. No, kako u Hrvatskoj boljeg rješenja nema, već se čak i smanjuje opseg usluga socijalne skrbi za najpotrebitije – dok istovremeno raste broj potrebitih građana, korisnici u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici borave godinama!

Sve više potrebitih, a država mari sve manje

”Nije čudo da u takvim uvjetima mnogi završavaju na ulici. U isto vrijeme, i nama, kao i drugim udrugama civilnog društva, sve češće nedostaje potrebnog kadra. Ograničili su nam plaće, pa u tri godine, koliko traje projekt, ne smijemo podizati osobne dohotke. Projektno se financiramo, što znači da je zaposlenje nesigurno, jer nikada ne znate hoće li biti novi natječaj. Povrh svega, natječaji često kasne, ne postoji ni plan natječaja, a posao, pri tom, nije lak. Zašto bi netko radio s takvom populacijom u tako lošim uvjetima? Mi smo, u Hrvatskoj mreži za beskućnike, u kratko vrijeme bili prisiljeni promijeniti pet zaposlenika. Čuo sam da i u Caritasu iz istog razloga teško pronalaze socijalne radnike”, upozorava Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike

Zaključuje, na kraju razgovora, da je u Hrvatskoj sve više ekstremno siromašnih i potrebitih ljudi, da je sve teže raditi s njima, a istovremeno je sve je manje usluga koje država osigurava za te osobe.

FOTO: Screenshot videosnimke; arhiva Promise.hr