Sve je više siromašnih, ali to KAO DA SE SKRIVA; učenici nas se ne srame otkad smo im pričali o beskućništvu Sve je više siromašnih, ali to KAO DA SE SKRIVA; učenici nas se ne srame otkad smo im pričali o beskućništvu
TweetEmailPrint Nevenka Pauker radila je u Tvornici duhana Zagreb, sve dok tvornicu nisu zatvorili, a zgradu srušili. Kasnije se razboljela te je danas trajno... Sve je više siromašnih, ali to KAO DA SE SKRIVA; učenici nas se ne srame otkad smo im pričali o beskućništvu


Nevenka Pauker radila je u Tvornici duhana Zagreb, sve dok tvornicu nisu zatvorili, a zgradu srušili. Kasnije se razboljela te je danas trajno nesposobna za rad. Prima socijalnu pomoć od 920 kuna, no od tog iznosa ne može preživjeti mjesec. Kada je od kolegice Ljilje čula za mogućnost prodaje ‘Uličnih svjetiljki – časopisa o beskućništvu’, primila se posla. Časopis prodaje svakodnevno u prolazu kod Iličkog nebodera. Kaže da često na Trgu sretne svoju unuku Niu i njezine kolegice iz Djevojačkog zbora Mozartine. ”Bok bako!”, viče joj Nia još iz daleka, a svaki puta pozdrave ju i njezine prijateljice. Nije nam trebala ni objašnjavati koliko joj znači što se u takvim prigodama ne osjeća odbačeno

Znate li da prodavači ‘Uličnih svjetiljki – časopisa o beskućništvu i srodnim temama’, koji su i osobno iskusili beskućništvo, sami pišu tekstove za novine koje potom prodaju na ulici, kako bi zaradili za hranu? Znate li da pišu iznenađujuće dobro?

Je li vam poznato da je riječ često o ljudima koji su godinama radili u nekoj velikoj firmi (Industrogradnji, Viaduktu, Tvornici duhana Zagreb…), a koji su ostali bez posla nakon što su te tvrtke uništene ili su propale?

Mnogi od njih kasnije su se razboljeli te nisu mogli naći novi posao. Beskućnik bi, dakle, mogao postati svatko od nas.

‘Ne želimo da se ponove mjeseci kada smo morali bježati jedni od drugih’

U zadnjem broju Uličnih svjetiljki prodavači su opisali kako su proživjeli višemjesečnu karantenu, period u kojem nisu mogli prodavati časopis od čije prodaje zarađuju za kruh:

”Nema spasonosnog respiratora koji će nam pomoći platiti režije i napuniti hladnjak. Nemoć, nervoza, izolacija. Ne možemo ni do doktora kojemu smo se naručili prije tri mjeseca. A što je najgore, ne zna se do kada tako. Izdržati u karanteni bilo je jako, jako teško. Ali eto, nekako smo i to izdržali. Iako su rekli da bi se virus mogao vratiti, želim nam svima da se ne ponove ovi teški mjeseci u kojima smo morali bježati jedni od drugih, zatvoriti se u svoje sobe i kao hipnotizirani gledati kada će nam na televiziji javiti da možemo izaći”, napisao je Zvonko Kutin, jedan od 40 hrvatskih prodavača časopisa o beskućništvu i srodnim temama.

Urednica Uličnih svjetiljki, gospođa Dunja Osojnak Marinović te osoba zadužena za distribuciju, gospođa Vlatka Bakran (obje volonterke), vrlo ljubazno su pomogle gore potpisanom novinaru Promise.hr-a da dođe u kontakt sa zagrebačkim prodavačicama i prodavačima te iz prve ruke dozna može li se nakon razornog potresa i ‘lockdowna’ preživjeti od prodaje časopisa o beskućništvu u centru Zagreba.

Prije nekoliko godina prodavali 20 časopisa dnevno, sada jedva pet!

”Danas je puno teže nego ranije. Prije sedam-osam godina smo prodavali 15 do 20 časopisa dnevno, a prije potresa – deset do petnaest komada. Sada prodamo jedva 5-6 primjeraka, a na ulici stojimo po sedam – osam sati dnevno. Unatoč tome, ima dana kada ne prodamo niti jedan primjerak! Neimaština je, nemaju ljudi novca. Osim toga, nakon potresa je puno manje života u centru grada. Mnogi su otišli i ne dolaze više u svoje domove. Mi prodavači najbolje to možemo osjetiti”, tumači Tomica, a uzdasima i kimanjem potvrđuju i ostali prodavači – Nevenka, Ljilja i Ilija.

Tomica pojašnjava da ni to malo novca što zarade ne smiju odmah potrošiti, jer dio trebaju sačuvati za kupovinu novih časopisa. Njih potom prodaju po dvostruko višoj cijeni od nabavne (kupe ga po 4, a prodaju za 8 kuna; četiri kune ostaje izdavaču za tiskanja novog broja; to je formula koja vrijedi za sve članove Međunarodne mreže uličnih novina – kojima pripadaju i Ulične svjetiljke – op. a.).

Tumače nam da su u današnje vrijeme ljudi nekako nervozniji nego prije pet, ili deset godina…, govore da je ranije atmosfera u Zagrebu bila puno ugodnija.

”Mnogi su u depresiji, više je agresivnih ljudi neko ranije. Otuda i lošije ozračje. I ulice su postale opasnije. Prije sedam, osam godina mogli ste u pola noći slobodno šetati Trgom bana Jelačića, ali danas je to vrlo opasno”, otkrivaju Tomica i Ljilja, zagrebački prodavači s najduljim ‘stažom’.

Primjećuju da je sve više siromašnih, ali to kao da se skriva.

”O sve većoj skupini ljudi koja živi u krajnjoj neimaštini ne govori se ni u Saboru, gdje bi narodni zastupnici više pažnje morali posvetiti tom problemu”, ističu.

Kroz životne muke naučili koliku snagu ima lijepa riječ

Na pitanje: otkud onda toliko pozitivne energije, ljudskosti, topline, dobrote pa i optimizma – u pričama časopisa o beskućništvu, odgovaraju da su kroz svoje životne muke jako dobro naučili koliku moć ima lijepa riječ, odnosno koliko ona čovjeku može popraviti dan.

”Prodajući Ulične svjetiljke upoznali smo mnoge dobre ljude i stekli dosta prijatelja. Tisuću puta bolje se čovjek osjeća kada mu netko priđe i nasmiješi se. To vrijedi više od novca kojega zaradimo. Kroz kontakte s ljudima stekli smo samopouzdanje i novi smisao, vjeru u život”, objasnio je Tomica (63), prodavač kojega možete svakodnevno sresti na početku Jurišićeve ulice, kod Turističkog centra.

Tomica je rođeni Zagrepčanin, završio je za KV pivara, radio godinama u Zagrebačkoj pivovari, no život ga je, kako reče, u jednom trenutku odveo na stranputicu…

Trenutno je podstanar u Trnju, a ranije je živio i na ulici.

”Svi smo to iskusili, makar u jednom periodu života. Preko prijatelja sam doznao za projekt Uličnih svjetiljki te sam 2011. postao ulični prodavač”, ističe on.

Naši sugovornici opisali su nam i neka svoja vrlo pozitivna iskustva.

Ravnatelj ih pozvao u gimnaziju da djeci govore o siromaštvu

”Ravnatelj Gornjogradske gimnazije pozvao je prošle godine svih osmero nas zagrebačkih prodavača da održimo predavanje u školi. Govorili smo o sebi, o siromaštvu i beskućništvu te o prodaji Uličnih svjetiljki. Ravnatelj je djeci rekao da nas se ne srame, da nam priđu i porazgovaraju s nama, kada nas sretnu na Trgu, u Jurišićevoj ili na Dolcu. Nakon tog predavanja, djeca nas često prepoznaju pa kažu: ‘Vi ste bili u našoj školi’. Nerijetko kupe i časopis. Sve to nas posebno oraspoloži”, ispričala je Nevenka Pauker (66), koja Ulične svjetiljke prodaje od 2018. godine. Njezino prodajno mjesto je prolaz uz Ilički neboder.

Gospođa Pauker radila je u Tvornici duhana Zagreb, sve dok tvornicu nisu zatvorili, a zgradu srušili. Kasnije se razboljela te je danas trajno nesposobna za rad. Prima socijalnu pomoć od 920 kuna, no od tog iznosa, kaže, ne može preživjeti. Kada je od kolegice Ljilje čula za Ulične svjetiljke, primila se posla.

”Često na Trgu sretnem svoju unuku Niu i njezine kolegice iz Djevojačkog zbora Mozartine. ‘Bok bako!, viče ona iz daleka, kada dolaze na probe u Gundulićevu. Svaki puta pozdrave me i njezine prijateljice”, sa smiješkom priča gospođa Pauker. Nije trebala ni objašnjavati koliko joj znači što se u takvim prigodama ne osjeća odbačeno.

Prisjetila se potom i dobre žene koja joj je neki dan darovala 50 kuna, a nije htjela uzeti časopis.

”Sve znam, sve razumijem’, samo je kazala gurajući mi novčanicu u ruku. Mislim da devedeset posto ljudi razumije kakva nas je situacija potjerala na cestu”, dodaje prodavačica koja je ranije odlazila kod časnih sestara u Jukićevu na besplatan topli obrok, no koja tamo više ne odlazi, jer u vrijeme ručka prodaje časopis.

Bivši novinar, sada franjevac, pokrenuo Ulične svjetiljke

Projekt časopisa o beskućništvu i srodnim temama (Ulične svjetiljke), kojega je u Hrvatskoj pokrenuo Fra Siniša Pucić, bivši novinar riječkog Novog lista, zajedno s Franjevačkim svjetovnim redom s Trsata, ne podrazumijeva samo financijsku potporu ljudima u nevolji. Puno je više od toga, tumače nam ulični prodavači, s kojima smo razgovarali u prostorijama Hrvatske mreže za beskućnike u Branimirovoj 53 u Zagrebu (zahvaljujemo Slavku Mađoru i Zvonku Mlinaru što su nam opet otvorili vrata), a kasnije i na njihovom radnom mjestu – na ulici.

”Ljetovali smo u kolovozu ove godine na pustom otoku sv. Petar kod Malog Lošinja. Bilo je nezaboravno! Bili smo prvi civilni gosti tog otoka. Franjevci su nam ustupili ljetnikovac, gdje smo odmarali i družili se. Taj otok nema ni dućana ni doktora, ali zato je valjda i bilo tako posebno. Zahvalni smo franjevcima, volonterkama i volonterima Uličnih svjetiljki što su nam omogućili toliko radosti”, prisjetila se ljetošnje avanture Nevenka Pauker pa dodala da su zajedno s ljudima okupljenih oko Uličnih svjetiljki proveli četiri dana u Međugorju, gdje su se družili s volonterima iz cijelog svijeta. Bilo im je također predivno.

Nadovezali su se i ostali prodavači s pregrštom pohvala na račun fra Siniše Pucića, koji, kako su nam istaknuli, posebno brine o beskućnicima i ljudima u potrebi te koji je i najzaslužniji što projekt Ulične svjetiljke već godinama osvjetljava i njihov put.


Zastanimo i pomozimo, beskućnik bi mogao postati i svatko od nas

Naš projekt ‘Unaprijedimo ljudska prava siromašnih i potrebitih osoba te beskućnika u Zagrebu’, jedan je od 86 projekata koji su ljetos prihvaćeni na natječaju Agencije za elektroničke medije.

Želja nam je bila da kroz priče o konkretnim ljudima senzibiliziramo širi krug javnosti kako bi pomogli tim ljudima te razbili neke predrasude o beskućnicima i osobama koje žive na rubu siromaštva ili u velikoj oskudici.

Riječ je, naime, o tisućama ljudi koji, najčešće ne svojom krivnjom, preživljavaju u teškim uvjetima, često osamljeni i bez odgovarajuće potpore institucija i društva. Šira javnost za njihove sudbine najčešće i ne zna, jer mediji rijetko ili površno o njima govore i pišu.

Časopis Ulične svjetiljke nemjerljivo mnogo je učinio na osvjetljavanju ovog problema i na nesebičnom pomaganju, a posebno na ublažavanju posljedica samoće te na ljudskoj potpori osobama koje su se, u jednom trenutku, našle na marginama društva (te margine, su nažalost, sve napučenije).

Nadamo se da će priče ovih ljudi potaknuti i naše čitatelje da zastanu i pomognu, ako se nađu u takvoj prigodi.

FOTO: Damir Kramarić

Komentari