UMIRE ih 20 POSTO, no u RH tu bolest ne liječe: ‘Toliko puta htjela sam odustati u toj borbi bez kraja!’

”Osjećala sam se kao da se utapam. Bezbroj puta sam bila na ivici, ali uz pomoć bližnjih a ponajviše svoje volje, borim se i dalje. U najgorim trenucima nosim ono malo nade u sebi, san o tome kakav bi život  mogao biti jednog dana, bez anoreksije…“ ističe Maja iz Zagreba te upozorava da prave, stručne pomoći za oboljele u Hrvatskoj nema! ”Jedino što možete dobiti su antidepresivi. No, željela sam pomoć, a ne da me netko pretvara u biljku”, zaključuje potresnu ispovijest zagrebačka studentica. ”Svi se mi pitamo samo jedno – do kada?“, iskreno će Iva koja apelira na sve u hrvatskom zdravstvu da se pozabave problemom koji je strašan i po brojkama oboljelih i po kvaliteti liječenja. Jer, između 10 i 25 posto žrtava umire ili ih se pušta da umru. Oni koji ne umru, žive uz gotovo nezamislivu patnju

Piše: Dražen Boroš

Od takozvanog ‘zdravog’ načina života do teškog oboljenja samo je tanka nit za koju se u današnje, konzumersko vrijeme, vrlo lako uhvatiti.

Adolescenti doslovce ‘preko noći’ mogu biti uvučeni u ralje nove ‘pomodne epidemije’, a da toga postanu svjesni tek kada njihovo stanje postane ozbiljno. I nije nimalo bezazleno – dapače. Porazna je činjenica da su poremećaji prehrane još uvijek bolest s najvišom stopom smrtnosti u psihijatrijskoj praksi. Prema relevantnim istraživanjima u svijetu, između 10 i 25 posto žrtava umire ili ih se pušta da umru. Oni koji ne umru, žive uz gotovo nezamislivu patnju.

Nažalost, ni Hrvatska ne zaostaje za tim tragičnim brojkama, iako se o tome u široj javnosti vrlo malo zna.

Donosimo potresno iskustvo tinejdžerice, djevojke koju je zdrava prehrana povukla nevjerojatno brzo (a da se zapravo nije ni snašla) u vrtlog anoreksije i bulimije, a onda i do teškog oblika tjelesnog dismorfnog poremećaja, te njena iskustva s traženjem pomoći i ‘nazovi’ liječenjem u Hrvatskoj.

„Može li mi itko pomoći?“

Zagrepčanka Maja je bila sasvim obična djevojka. Jedinica, lijepog izgleda, izvrsna u školi – od osnovne pa sve do kraja srednje, stabilnih obiteljskih prilika, omiljena u društvu i među prijateljima. Uspješna sportašica od predškolskih dana, činilo se da joj ništa ne nedostaje i da je pred njom uspješan život i akademska karijera. A onda se sve doslovce urušilo preko noći, a da nitko zapravo nije znao ni kako ni zašto je sve krenulo po zlu.

„Moj poremećaj prehrane započeo je na prvoj godini studija. Doslovce odjednom sam se počela osjećati ranjivo. Imala sam flashbackove i noćne more. Zbog toga sam pokušavala suzbiti svoje osjećaje ograničavajući unos hrane i tekućine.

Jednostavno nisam željela slušati svoje tijelo. Naprosto sam se tjerala da patim. Često sam se osjećala tjeskobno i depresivno, jednostavno više nisam mogla podnositi osjećaje. U jednom trenutku više nisam mogla dalje. Povjerila sam se roditeljima i rekla – Ja trebam pomoć!

I tu je zapravo tek počeo problem.

Prvo su mi u lockdownu preko veze uspjeli organizirati ambulantni pregled u jednoj kliničkoj ustanovi u Zagrebu gdje su mi za deset minuta dijagnosticirali anoreksiju i posttraumatski stresni poremećaj.

U to vrijeme nisam mogla spavati, nisam mogla funkcionirati i ponovno nisam mogla jesti ni piti. Stalno sam padala u nesvijest, bubrezi su mi polako otkazivali, a tijelo odustajalo.

Bijes usmjerila isključivo prema sebi

Zdravlje mi je počelo izmicati kontroli i osjećala sam se kao da mi je život oduzet“, govori Maja koja je svoj bijes zbog stanja u kojem se našla usmjerila isključivo prema sebi. Kako je prestala jesti tako je već počelo trpjeti i njeno žensko tijelo.

No prave, stručne pomoći, kaže Maja jednostavno nije bilo. „Terapeuta za takva stanja – odgovorno tvrdim – u Hrvatskoj nema! Jedino što možete dobiti su antidepresivi koje nisam željela. Željela sam pomoć, a ne da me netko pretvara u biljku!

Ako sami ne naučite blokirati određene stvari i ne naučite živjeti s tim i kontrolirati stvari koliko možete – uz pomoć stručne literature – neće biti dobro.

Uz sav trud mojih najbližih, moje je zdravlje opet počelo ići nizbrdo. Osjećala sam se zarobljeno i uplašeno. Nisam mogla disati i nehotice bih se tresla. Osjećala sam se kao da se utapam. Bezbroj puta sam bila na ivici, toliko sam puta željela odustati, ali uz pomoć mojih bližnjih a ponajviše svoje volje, borim se i dalje.

U najgorim trenucima nosim ono malo nade u sebi, san o tome kakav bi život zaista mogao biti jednog dana, bez anoreksije…“ završava Maja svoju potresnu ispovijest, dodajući kako se pomoć jedino može pronaći u rijetkim udrugama (o kojima će biti riječi u narednim tekstovima), jer kao što stručnjaci kažu, liječenje slučajeva poremećaja prehrane traje godinama, a prava je istina da ozdravio u punom smislu te riječi – nije nitko!!!

„Svi mi oboljeli se pitamo samo jedno – do kada?“

Prst sudbine je Maju na fakultetu spojio sa kolegicom Ivom iz Istre koja se sa anoreksijom, a zatim i bulimijom bori od svoje 16. godine.

„Oduvijek sam imala loš odnos s hranom i borila se s lošim „body image“-om i niskim samopoštovanjem“, govori Iva koja je, tvrdi, od djetinjstva bila izuzetno socijalno anksiozna i depresivna, a od tinejdžerskih godina nadalje, opijala bi se u društvenim prigodama kako bi ublažila težinu nošenja tako velike ’emocionalne prtljage’.

„Mnogo sam godina skrivala svoje probleme s hranom od ljudi oko sebe i osjećala sam sram zbog stvari koje sam radila kako bih sakrila sve što radim po pitanju hrane.

Smatrala sam da bih napokon mogla biti prihvaćena u društvu kada bih samo ostala ispod određene težine ili izgledala na određeni način. Prejedanje i pročišćavanje postao je moj način da se kaznim zbog svoje slabosti, zbog nedostizanja svih postavljenih, a nedostižnih ciljeva ili kada bih se ‘prepustila’ hrani.

Ideje da bih ikad mogla gledati optimistično na svoju budućnost, pozitivno na sebe i osloboditi se opsesija oko hrane i težine, izgledale su potpuno nedostižno.

‘Meni je bilo sasvim svejedno’

Sjećam se kako me obitelj neprestano upozoravala na štetu koju sam sebi nanosila, ali meni je bilo sasvim svejedno. Nisam vidjela budućnost za sebe. Kad su me upozoravali da bih to sve moglo ugroziti moju plodnost, pomisao na stvaranje obitelji činila se smiješnom. Pa kako bih se ikada mogla nositi s trudnoćom i kako bih bila sposobna odgojiti dijete kada se ne mogu nositi ni sa vlastitim osjećajima?

Nakon neuspješnog traženja konkretne stručne pomoći jer sam dolazila iz male sredine, put do oporavka bio je dug, prošaran padovima i recidivima.

S vremenom, uz terapiju antidepresiva i podrške najmilijih, na kraju sam uspjela kontrolirati poremećaje prehrane, ali još uvijek radim na jačanju samopoštovanja, ali sve u svemu, moj pogled na sebe i na život potpuno se promijenio. Ali svi se mi pitamo samo jedno – do kada?“, sasvim iskreno će Iva koja apelira na sve u hrvatskom zdravstvu da se pozabave problemom koji je strašan i po brojkama oboljelih i po kvaliteti liječenja, o čemu pišemo u slijedećem tekstu.

Nametanje ‘ZDRAVOG’ načina života odvodi i u smrt: Poremećaji o kojima se u Hrvatskoj ne govori

FOTO: pixabay; snimio Dražen Boroš

(tekst je drugi dio novinarskog projekta financiranog od strane Agencije za elektroničke medije)