UMIRU NA CESTI ‘Porazno je što se dio beskućnika ne može liječiti i što problem postoji godinama!’

”Na veliki problem nemogućnosti ostvarivanja zdravstvene zaštite za beskućnike već godinama upozoravamo i Hrvatska mreža za beskućnike i Pučka pravobraniteljica i ja osobno, odnosno Humanitarna udruga Fajter. Jedino u resornom ministarstvu tvrde da taj problem niti ne postoji! Oni se ponašaju kao netko tko je obolio od tumora s metastazama, a odbija liječenje, tvrdeći da je posve zdrav”, naglasio je Mile Mrvalj, bivši beskućnik, a danas istaknuti društveni aktivist

”Beskućnici umiru na cesti kao štakori, jer nemaju zdravstveno osiguranje, iako, prema zakonu, svatko ima pravo na zdravstvenu zaštitu! Za Vladu RH ti ljudi niti ne postoje”, tim riječima na sramotnu diskriminaciju mnogih građana već godinama upozorava Mile Mrvalj, bivši beskućnik, a sada predsjednik Humanitarne udruge Fajter.

Već godinama na isti problem upozoravaju i djelatnici Hrvatske mreže za beskućnike, kao i Pučka pravobraniteljica RH. No, oni koji bi problem kršenja temeljnih ljudskih prava trebali riješiti, uopće, prema svemu sudeći, ne reagiraju na ta dramatična upozorenja!

Zbog čega?

Odgovore smo pokušali dobiti u resornom Ministarstvu:

”Kako odgovorni u  Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike komentiraju činjenicu da mnogi beskućnici u Hrvatskoj, (Mile Mrvalj tvrdi da je u Zagrebu oko 2000 beskućnika bez dokumenata) ni danas ne mogu ostvariti pravo na osnovnu zdravstvenu zaštitu (i druga prava) te se zbog toga ne mogu liječiti kada obole? Što su odgovorni u  Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike do sada poduzeli u vezi s tim velikim problemom te što dalje namjeravaju poduzimati?

Što bi trebalo u zakonskoj proceduri, odnosno u praksi, promijeniti da bi beskućnici mogli prijaviti prebivalište, dobiti osobnu iskaznicu i osnovno zdravstveno osiguranje?

Ako je ovdje riječ o kršenju temeljnih ljudskih prava i svojevrsnoj sramoti za Republiku Hrvatsku, zbog čega odgovorni u resornom ministarstvu, u Hrvatskoj vladi i u Hrvatskom saboru, nisu već riješili, odnosno zašto ne rješavaju ovaj veliki problem?”, upitali smo odgovorne u ministarstvu.

Ministarstvo rada: ‘Problem je riješen’?!

Ovdje prenosimo njihove odgovore:

”Zakonom o prebivalištu propisano je da osobi koja nema mjesto i adresu stanovanja niti sredstava kojima bi mogla namiriti potrebu stanovanja (beskućnik), rješenjem Ministarstvo unutarnjih poslova utvrđuje prebivalište na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja. Na ovaj način svima je omogućeno reguliranje prebivališta te ishođenje osobnih dokumenata čime je omogućen pristup pravima iz raznih sustava (zdravstva, socijalne skrbi i sl.).

Prema informacijama i podacima s kojima raspolaže Ministarstvo taj problem je riješen izmjenama Zakona o prebivalištu.

Napominjemo da ukoliko je osobi potrebna pomoć te nema prijavljeno prebivalište temeljem Zakona o socijalnoj skrbi, može joj se priznati pravo na jednokratnu naknadu i pravo na privremeni smještaj u kriznim situacijama.

Osobe koje nemaju prijavljeno prebivalište trebaju se obratiti u najbližu policijsku postaju kako bi se utvrdilo da su ispunjeni uvjeti Zakona o prebivalištu, odnosno da se radi o beskućniku, nakon čega će se rješenjem utvrditi prebivalište na način kako je opisano.

Zaštita i unapređenje prava beskućnika i svih osoba koji su u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti sastavni je dio Programa Vlade Republike Hrvatske. U tom smislu u planu je donošenje strateškog dokumenta koji će imati za cilj borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti, pri čemu su beskućnici jedna od ciljnih skupina”, naveli su u odgovorima koje smo primili iz Kabineta ministra – Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

Pravobraniteljica: Problem nije riješen i ne rješava se!

Zanimljivo je, međutim, da su iz Ureda pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter, na gotovo identična pitanja odgovorili bitno drugačije.

Potvrdili su, de facto, tvrdnje Mile Mrvalja i djelatnika Hrvatske mreže za beskućnike, a demantirali suhoparne fraze odgovornih u resornom ministarstvu.

Prenosimo ovdje naša pitanja i odgovore Pučke pravobraniteljice:

”Kako Pučka pravobraniteljica RH ocjenjuje činjenicu da mnogi beskućnici u Hrvatskoj  ni danas ne mogu ostvariti pravo na osnovnu zdravstvenu zaštitu (i druga prava) te se zbog toga ne mogu liječiti kada obole, zbog čega mnogi umiru na ulici?

Odgovor: Hrvatska se u svom Ustavu odredila kao socijalna država, u kojoj se pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom jamči svakome. Beskućnici su sigurno među najnezaštićenijim članovima društva i trebaju snažnu podršku kako bi mogli opet „stati na svoje noge“. Ta podrška se itekako odnosi i na pribavljanje osobnih dokumenata i na zdravstvenu zaštitu. Porazno je što dio beskućnika ne može ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu pa se ljudi ne mogu liječiti kada obole. A porazno je i što taj problem postoji godinama.

Što je Ured pučke pravobraniteljica RH dosad poduzeo u vezi s tim velikim problemom te što dalje namjerava poduzimati?  Što bi, prema Vašem mišljenju, trebalo u zakonskoj proceduri, odnosno u praksi, promijeniti da bi beskućnici mogli prijaviti prebivalište, dobiti osobnu iskaznicu i osnovno zdravstveno osiguranje?

Odgovor: Dali smo niz preporuka u godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru, koje bi beskućnicima olakšale dolazak do osobne iskaznice i ostvarivanje različitih prava. Voljela bih da mogu reći da je naše višegodišnje zagovaranje rješenja naišlo na plodno tlo, ali niti jedna od tih preporuka još uvijek nije provedena.

Recimo, potrebno je beskućnicima omogućiti socijalna prava i zdravstveno osiguranje odmah po pokretanju postupka prijave prebivališta (preporuka tadašnjem Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Ministarstvu zdravstva, u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2017.). Također, policija bi im trebala prebivalište utvrđivati u skladu sa Zakonom o prebivalištu (preporuka Ministarstvu unutarnjih poslova, iz Izvješća za 2018.), odnosno na adresi ustanove socijalne skrbi ili kod drugih pružatelja usluge smještaja, i to bez suglasnosti centra za socijalnu skrb. I sudska praksa kaže da je potrebno razmišljati o pravnim i faktičnim posljedicama koje odbijanje zahtjeva za utvrđivanjem prebivališta može imati na pravni položaj i život građana, osobito ako ne postoji druga mogućnost prijave prebivališta.

Posebno bih istaknula dvije preporuke iz Izvješća za 2020. Jednu smo dali Ministarstvu zdravstva i HZZO-u, da izrade Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti temeljem kojih bi beskućnici imali pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, neovisno o reguliranom prebivalištu. Drugu smo uputili Vladi, da razmotri mogućnost uspostavljanja ambulanti za beskućnike i ostale socijalno ugrožene osobe bez osnovnog zdravstvenog osiguranja.

Nažalost, kao što sam rekla, ove naše preporuke nadležni još nisu proveli, ali dat ćemo sve od sebe te se nadam da će se to promijeniti.

Slažete li se s mišljenjem da bi rješavanje ovog velikog problema, koji je i svojevrsna sramota Republike Hrvatske, trebalo biti prioritet za odgovorne u Hrvatskoj vlade i Saboru?

Odgovor: Nema sumnje da bi jačanje ljudskih prava beskućnika trebalo pomaknuti znatno više na listi prioriteta donositelja odluka u Hrvatskoj. Čini mi se da su za to su potrebna minimalno tri koraka. Prvi je širenje definicije beskućnika u novom Zakonu o socijalnoj skrbi, i to prema ETHOS tipologiji koja uključuje i osobe s nesigurnim ili neodgovarajućim stanovanjem. Drugi korak bilo bi prikupljanje podataka, prije svega stvaran broj beskućnika, ali i podatke koji govore o razlozima beskućništva, poteškoćama s kojima se susreću u ostvarivanju svojih prava i slično, jer je samo pomoću takvih informacija moguće precizno usmjeriti mjere za podršku i pomoć. To nas dovodi i do trećeg koraka, izrade Nacionalne strategije o beskućništvu i Protokola o postupanju s beskućnicima, u najmanju ruku zbog jasnog određivanja obveza nadležnih tijela i oblika, načina i sadržaja prijeko potrebne suradnje svih koji rade u ovom području”, stoji u odgovoru Pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter.

Mrvalj: Kako će problem riješiti oni koji problem negiraju?

Za kratki komentar posve oprečnih tvrdnji koje dolaze iz resornog ministarstva, odnosno iz Ureda pučke pravobraniteljice, još jednom smo zamolili Milu Mrvalja, predsjednika Humanitarne udruge Fajter te bivšeg beskućnika.

”Ne možeš očekivati da će u ministarstvu riješiti problem, kada oni negiraju taj problem! To je stara njihova igra zabijanja glave u pijesak, odnosno pretvaranja da problemi niti ne postoje”, napomenuo je istaknuti aktivist i borac za prava beskućnika.

Dodao je da se u Ministarstvu, po običaju, ponašaju apsurdno;  kao kad bi teško bolesna osoba, kojoj je tumor metastazirao, odbijala liječenje tvrdeći da je zdrava.

”Na isti problem već godinama upozoravamo i Hrvatska mreža za beskućnike i Pučka pravobraniteljica i ja osobno, onosno udruga Fajter. Jedino u ministarstvu tvrde da taj problem ne postoji. Zaključak možete donijeti sami”, naglasio je na kraju Mile Mrvalj.

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije

FOTO: Screenshot videosnimki