USKORO MONOGRAFIJA: Na današnji dan u Vukovar je ’91. stigla prva grupa HOS-a, herojski su branili Sajmište do kraja

”Momci hvala vam što ste se odlučili doći u Vukovar, vi ste od danas dio jedinstvene obrane Vukovara, razlike između ZNG-a, MUP-a ili HOS-a za mene nema, svi ste jedna vojska pod jednim zapovijedanjem, a šaljemo vas na najteži dio vukovarske bojišnice na mjesto gdje ćete svaki dan proživljavati pakao, šaljemo vas na Sajmište kod Petra Kačića – Srednjeg bojlera”, rekao je Dadaković HOS-ovcim koji su 27. rujna 1991. kao dragovoljci stigli u Vukovar. Od ukupno 61 dragovoljca HOS-a u Vukovaru, 25 ih je poginulo ili je ubijeno na Ovčari

Autor: Damir Radnić

Dana 26.9.1991. prva grupa dragovoljaca HOS-a krenula je za Vukovar, u Vukovar smo stigli 27.9. ujutro.Dan nakon tužnog ali veličanstvenog pogreba mučki ubijenog  načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika na Mirogoju, na kojem je bilo preko 20.000 ljudi i na kojem smo mu mi dragovoljci HOS-a odali posljednju počast vojničkim pozdravom te ispaljivanjem počasnih plotuna, u poslijepodnevnim satima nas 40, prva grupa dragovoljaca HOS-a, krenuli smo za Vukovar kako bi se priključili braniteljima Vukovara.
Naime već nekoliko dana ranije u Zagreb je stigla ekipa iz Vukovara (pokojni Iva Kasalo Đango i Zvonko Kovačić Ličo) sa zadaćom prikupljanja pomoći za Vukovar. Pomoći u smislu branitelja i naoružanja.
Uz MUP i zapovjedništvo ZNG-a po pomoć su došli i u Ratni stožer HOS-a u „Stračevićev dom“.
Jezgro te naše grupe dragovoljaca HOS-a činila je grupa od nas 20-tak koji smo bili dio prve ratne formacije HOS-a i te smo iza sebe imali već skoro tri mjeseca ratnih terena, od Korduna preko Banovine do Zagreba (od Mejaškog sela – Barilovića na Kordunu, preko Velike Vranovine – kod Topuskog na Banovini, do vojarne Borongaj u Zagrebu).
Putovali smo sa nekoliko svojih automobila koje smo kao već formirana postrojba ranije “nabavili“ (4 kombija, jedan mali kamiončić TAM te jedan stari Mercedes repaš kojeg je vozio netko od vodiča). Na put smo krenuli „Podravskom magistralom“ uz česta stajanja jer tada ni svi dijelovi magistrale nisu bili sigurni za put, bilo je puno zaustavnih policijskih punktova, ponegdje i barikada, te skretanja s glavne ceste, pa smo u Vinkovce stigli tek u kasnim večernjim satima 26.9., u četvrtak.
U Vinkovcima smo se malo okrijepili dok smo čekali vodiča iz Nuštra, koji je nešto kasnije došao po nas.
Put do Nuštra tekao je normalno, a od Nuštra na dalje preko Marinaca prema Bogdanovcima, putovali smo poljskim putevima tzv. lenijama, kroz razne bagremike, kukuruzišta i njive, jer glavna cesta već dulje vrijeme nije bila sigurna!
Dolaskom u Bogdanovce doživjeli smo i svoje prvo vukovarsko ratno krštenje jer su nas četnici u centru sela pronašli svojim minobacačima te zasuli granatama. Razletjeli smo se po kućama i podrumima tražeći skloništa i uglavnom tu smo noć prenoćili u Bogdanovcima, ne znajući da će to malo pitomo slavonsko selo kasnije, tijekom slijedećih ratnih mjeseci, izrasti u „Veliko selo“ iz Domovinskog rata, u pravo groblje neprijateljskih tenkova i pješadije. I da će upravo ono biti glavna bojišnica drugome dijelu naše postrojbe.
Drugi dan 27.9., u petak rano ujutro, po nas su došli vodiči iz Vukovara te smo kukuruznim putem krenuli za Vukovar.
Dovezli smo se pred zapovjedništvo obrane Vukovara, odnosno tada već zapovjedništvo 204. vukovarske brigade, gdje smo postrojeni pred zapovjednikom dopukovnikom Milom Dedakovićem – Jastrebom i njegovim zamjenikom kapetanom Brankom Borkovićem – Mladim Jastrebom. Prva namjera zapovjednika bila je da sa nama osvježi obranu Vukovara na način da nas u manjim grupama raspodijeli po cijeloj obrani Vukovara. No nakon naših konzultacija sa zapovjednikom Robertom Šilićem mi smo tražili da barem u početku svi budemo zajedno na jednoj lokaciji.
Sve dok ne upoznamo grad i bojišnicu, a kasnije po volji.
Tada je Dedaković rekao slijedeće; momci hvala vam što ste se odlučili doći u Vukovar, vi ste od danas dio jedinstvene obrane Vukovara, razlike između ZNG-a, MUP-a ili HOS-a za mene nema, svi ste jedna vojska pod jednim zapovijedanjem, a šaljemo vas na najteži dio vukovarske bojišnice na mjesto gdje će te svaki dan proživljavati pakao, šaljemo vas na Sajmište kod Petra Kačića – Srednjeg bojlera!
Dolaskom na Sajmište i upoznavanjem sa Kačićem „dobili smo“ svoje punktove u obrani Vukovara.
Prvi punkt na samom križanju Preradovićeve i Ognjena Price (danas Vatroslava Lisinskog), a drugi na križanju tadašnje Pionirske ulice (danas ulice Dragovoljaca HOS-a) i Otokara Keršovanija (danas Duge ulice).
Te punktove uspješno smo držali, uz velike žrtve, sve do pred samu okupaciju Vukovara iako je neprijatelj bio višestruko brojčano i tehnički nadmoćniji.
Smješteni smo na nekoliko lokacija u Preradovićevoj i u Pionirskoj (danas Dragovoljaca HOS-a), najviše pedesetak metara od samih punktova (borbene linije), a za glavnu bazu izabrali smo Piceriju Masimo.
Sve dalje je povijest!

Svega dva dana nakon našeg dolaska u Vukovar je pristigla i druga grupa dragovoljaca HOS-a. Bilo je to 29.9. u nedjelju.
Kako je s našom grupom i još nekoliko grupa dragovoljaca koje su tih dana u Vukovar pristigle sa strane (Našičani, Đakovčani i veća grupa dragovoljaca iz Zagreba) zapovjednik Vukovara pokrio dio potreba za ljudstvom u samom Vukovaru, tu manju grupu HOS-ovaca, njih 14 ostavio je na raspolaganju obrani Bogdanovaca.

Zadnjeg dana rujna u ponedjeljak 30.9. pristigla su još 4 naša dragovoljca, također dečki iz Zagreba, koji su se već neko vrijeme kao dragovoljci HOS-a borili u Vinkovcima.
Tijekom bitki u Vukovaru u svoje redove primilo smo i troje Vukovaraca, među njima i jednu ženu, iako je pritisak za ulazak u naše redove bio snažan mi smo manje-više odbijali sve njihove zahtjeve uz izgovor da smo i mi sami svojim dolaskom u Vukovar postali dio obrane Vukovara odnosno 204. vukovarske brigade. Ovo troje nismo mogli odbiti jer su od prvog do zadnjeg dana bili s nama na istim punktovima i sami su se smatrali našima!
Bili su to Vijoleta Antolić Vicky, Goran Kitić Kitara i Ivica Jurčan Čađo.

Od ukupno 58 + 3= 61 dragovoljca HOS-a 25 bojovnika je poginulo ili je ubijeno na Ovčari.

Poginuli su u Vukovaru ili su ubijeni na Ovčari; Ivan Krajinović Ića, Rudolf Vuković Senzen, Tihomir Tomšić Tihica, Dragan Peša Šiljo, Željko Herceg Đero, Jean Michel Nicolier Francuz, Duško Smek Bosanac, Dragan Granić Pero, Vid Ivanić, Ohran Merić, Pavao Spudić Dado, Tomislav Lesić Dok, Jadranko Anić-Antić Šnicla, Robert Šilić Rora, Zdravko Špalj Papundek, Ivan Brdar, Žarko Manjkas Crvenkapa, Željko Delić Švico, Mladen Amstrong Grof, Nikola Bogojević Dugi Nidžo, Anđelko Sakač Niger, Ante Šarić, Zoran Antunović, Zdravko Bezuk i Dubravko Rusek.

Počivali u miru Božjem dečki.

Svih ostalih 36 su teži ili nešto lakši ranjenici i više puta ranjavani. Dvojica su naših suboraca 100% HRVI Jure Mijatović i Ivica Jurčan Čađo, nekolicina 90%, a nitko manji od 50%.
Četvoricu svojih suboraca još uvijek tražimo; Jeana Michela Nicoliera Francuza, Duška Smeka Bosanca, Jadranka Anića- Antića Šniclu i Žarka Manjkasa Crvenkapu.
Šestorica naših prijatelja prošli su srpske logore; Ilija Ačkar Iko, Stjepan Dugan Dugi, Ivica Čančar, Vlado Kovač, Zlatko Ovčar Deda i Vijoleta Antolić Vicky.
Nakon bitke za Vukovar umrli su, dijelom od posljedica ranjavanja u Vukovaru, dijelom od bolesti i u saobraćajnoj nesreći; Velimir Kvesić Velja, Goran Kitić Kitara, Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović, Vijoleta Antolić Vicky, Željko Špiljar Žac i Josip Abel (kojem bi, da je živ, danas bio rođendan).

Počivajte u miru Božjem dragi prijatelji.

Danas nas je još živih 29.

Ovo je bio samo jedan kraći osvrt na to teško iako na svoj način lijepo vrijeme dolaska dragovoljaca HOS-a u Vukovar, a opširnije i sa više podataka tužnih, smiješnih, lijepih, tragičnih moći ćete uskoro pročitati u Monografiji vukovarske satnije HOS-a na kojoj trenutno radim”, piše Damir Radnić, dragovoljac Domovinskog rata i ratni veteran, pukovnik HV-a, ratni zapovjednik HOS-a, te pripadnik 204. vukovarske brigade koji je pet puta bio ranjen, na portalu Dom .

FOTO: News portal Dom