GLAD U ZAGREBU: ‘Izgradili smo državu, a dobili crkavicu; da nije pučke kuhinje, bili bi gladni!’ GLAD U ZAGREBU: ‘Izgradili smo državu, a dobili crkavicu; da nije pučke kuhinje, bili bi gladni!’
TweetEmailPrint ”U pučku kuhinju dolazim od lani. I ranije sam se mučila, no bilo mi je neugodno doći. Kada su za to saznali moji... GLAD U ZAGREBU: ‘Izgradili smo državu, a dobili crkavicu; da nije pučke kuhinje, bili bi gladni!’


”U pučku kuhinju dolazim od lani. I ranije sam se mučila, no bilo mi je neugodno doći. Kada su za to saznali moji prijatelji, svi su mi okrenuli leđa. Za njih je to sramota. No, nije mi žao. Samo kažem: ima Boga za sve nas! Zato nemoj vrijeđati, jer ne znaš što ti se može dogoditi”, nije se sustezala  M. B. ”Nisi jedina. A kaj da oni dođu u našu situaciju?”, dodala je njezina kolegica. Obje su udovice, imaju višu stručnu spremu i pripadajuću mirovinu. Na Svetom Duhu 33 našle su spas od gladi. Fra Vladimir Vidović napominje da i danas u pučku kuhinju dolaze obitelji s djecom, skupine koje su počele dolaziti nakon izbijanja pandemije. Na pitanje stide li se ti ljudi, odgovara potvrdno. ”Uf, to je veliki problem. Da su tu kamere, bilo bi neugodnih situacija”, ističe pa dodaje da je najbitnije razbiti predrasude te destigmatizirati osobe koje su u potrebi

Svakoga jutra oko devet sati baka Božica (88) sporim korakom kreće prema tramvajskoj stanici na Žitnjaku kako bi uhvatila ‘dvojku’, s kojom putuje sve do drugog kraja grada. Silazi par stanica prije Črnomerca pa se penje do najpoznatije zagrebačke pučke kuhinje.

One na Svetom Duhu 33.

Oslonjena na zid ili ogradu, strpljivo tu čeka još otprilike sat i pol. Nakon podnevne molitve, volonteri i djelatnici franjevačke Pučke kuhinje počinju, naime, dijeliti tople obroke, što je dugo očekivani trenutak za oko 400 ljudi u potrebi.

”Što ću? Moram doći. Od mirovine ne mogu platiti ni režije. Sin mi je bolestan. Ima rijetku genetsku bolest osteogenesis imperfectu (‘bolest krhkih kostiju’) te ima dvadesetak lomova. Udovica sam već 32 godine. Što da vam kažem? Dobro da još mogu hodati”, pozvala me gospođa Božica tada na stranu, jer ne trebaju, kaže, svi slušati o njezinoj muci…

‘Kome država pomaže? Pomažu ovi ljudi ovdje’

Sjela je na zidić koji drži ogradu oko dvorišta pučke kuhinje, jer stajati više nije mogla.

”Nosim i sinu, mada on to ne smije jesti. Njemu treba posebna hrana: kupus, kelj, karfiol, tikvice, voće, crni kruh. Dobijemo i socijalnu pomoć, ali to je sve vrlo sitno. A 34 godine sam radila u tekstilnoj industriji, da bih sada ovako živjela!”, podignula je glas.

Nešto tiše je dodala da samo dragi Bog zna što će biti s njenim sinom kada ona umre.

”Ne znam hoće li mu tko pomoći. Država? Ma kome država pomaže? Pomažu ovi ljudi ovdje. Oni za nas brinu, a ne država! Nemam što jesti! Mesa ne bih ni vidjela da nije ove pučke kuhinje. Ovdje je za nas majka banja! Svi su dobri, i fra Vlado i kuhari i poslužitelji hrane. Ovo je za mene država”, emotivno i žustro govorila je sijeda žena umornih očiju, no bistrog i živog pogleda.

Kazala je da tu, na Svetom Duhu 33, osim toplog obroka, gotovo svaki dan dobije i voća ili povrća.

Neki čekaju od 6 ujutro

”Ako su to tri jabuke – tri jabuke. Svaka im čast. Treba ih u nebo dignuti! Pogledajte, ova žena nosi za njih osmero. Šestero djece i njih dvoje. Treba to nahraniti”, pokazuje relativno mladu ženu koja je s velikom torbom u ruci upravo ušla u dvorište.

Prisjeća se zatim svoga djetinjstva te siromaštva koje je tada vladalo…

”Siromaštvo se vratilo, a bit će još i gore. Vidite kako cijene divljaju. Nije mi lako dolaziti svaki dan, ali moram. Duže od četiri sata mi treba. Neki ovdje čekaju od 6 sati ujutro pa do iza podneva. Pitam ja vas, tko bi toliko čekao da ne mora?”, zaključila je teta Božica.

Kao i svi ostali, nije htjela da ju snimam.

Malo prije nje, svoje mjesto u redu zauzele su tri nešto mlađe zagrebačke umirovljenice. Isprva su bile nepovjerljive, no riječ po riječ i pomalo su se otvorile. Pripomogao je i fra Vladimir Vidović, uvijek pristupačni voditelj Pučke kuhinje na Svetom Duhu, koji nas je, s osmjehom od uha do uha, došao obavijestiti da je upravo stigao još jedan kombi s donacijama voća i povrća.

I sadržaj te donacije volonteri će, zajedno s jagodama koje su iz nekog trgovačkog centra stigle ranije tog jutra, kasnije podijeliti gladnim ljudima.

‘Nitko ne bi ovdje bio da ne mora’

”Bit će i jagoda? Odlično! Ma kako bi si priuštili jagode, trešnje ili drugo voće, uz tako mizerne mirovine? Puno toga si ne možemo priuštiti. Samo režije iznose 1100 kuna. Kada to platiš ništa ti ne ostane. Ovo je spas. Što god dobijemo, jako dobro dođe”, ispričale su umirovljenice M. B. i Z. B.

I one su udovice. Žale se da im je, nakon smrti njihovih supruga, užasno teško preživjeti mjesec.

”Sila nas je natjerala da dolazimo svaki dan. Država nije pomogla, samo nas je iskoristila. Nitko ne bi ovdje bio da nije u potrebi. Lijepo je od fra Vlade što to razumije. On je omiljen među svima koji dolaze”, istaknule su umirovljenice.

Starija od njih kazala je da je njezin suprug bio profesor filozofije i sociologije, a studij je završio na ‘Družbi Isusovoj’, baš kao i fra Vladimir. Ona je, veli, završila višu upravnu školu.

‘U korumpiranom društvu samo podobnima je dobro’

”Radila sam 25 godina, nažalost ne u struci. Sada sam u mirovini. Ni moj suprug nije radio u struci, već u prometu i na carini. Obezvrijedili su ga. U korumpiranom društvu onaj tko nije podoban ne može dobiti posao u struci. Zato je mirovina tako niska. Ovamo dolazim od prošle godine. I prije toga sam se mučila, jedva preživljava, jer mi je suprug umro još prije 12 godina, no bilo mi je neugodno doći u pučku kuhinju. A nakon što su ‘prijatelji’ i susjedi, saznali da dolazim, svi su mi okrenuli leđa! Za većinu njih – to je sramota. Sada me ne poznaju. Ne žele mi pomoći. No, nije mi žao. Imam svoje ja i svoje dostojanstvo. Samo kažem: ima Boga za sve nas! Zato nemoj vrijeđati, jer nikada ne znaš što ti se može dogoditi”, više se nimalo nije sustezala M. B.

”Nisi jedina. A kaj da oni dođu u našu situaciju?”, dodala je njezina kolegica iz reda pred pučkom kuhinjom.

Na pitanje, zašto su im okrenuli leđa kada im je najteže, odgovaraju: sit gladnom ne vjeruje.

”I ja dolazim od prošle godine. Dok je muž bio živ, bilo je lakše. No, nakon što je umro, nemam za režije i hranu. Nije da nismo završile škole i da nismo radile. Završila sam srednju trgovačku plus još dvije godine na Kennedyjevom trgu, a mirovina mi je samo 1780 kuna. Živim u garsonijeri na Črnomercu. Tu sam odrasla. Imam sina i kćer  i oboje su bili prisiljeni otići raditi u Njemačku. Rade u tvornici tekstila, a za prvu ruku žive kod rodbine.

Uljepšavaju stvarnost i obmanjuju ljude

Pitam ih kako komentiraju to što se u javnosti stalno govori o povećanju prosječne hrvatske plaće, kao i činjenicu da je taj prosjek vrlo visok…

”Ma kome to u Hrvatskoj raste plaća? To je čista laž! Samo uljepšavaju stvarnost i obmanjuju ljude.”

Kažu da u redu za topli obrok znaju čekati po dva do tri sata.

”Kome bi bilo ugodno čekati par sati ovdje, a da ne mora? Danas je kiša, a nekad sunce prži. Mi uvijek čekamo.”

Najmlađa žena u grupici ispričala je da prima svega 1200 kuna mirovine, a da joj je mama bolesna pa i njoj nosi hranu.

Od 1. do 15. kolovoza pučka kuhinja ne radi

Znaju da se Pučka kuhinja na Svetom Duhu, zbog kolektivnog godišnjeg odmora, od 1. kolovoza zatvara na petnaest dana…

”Nezgodno, ali snaći ćemo se. Jest ćemo mesne doručke i sardine koje smo ranije dobli i sačuvali za crne dane. Obično dobijemo i nešto brašna te pekmeza, pa ćemo koji put ispeći palačinke… Za razliku od ovih dobrih ljudi, država je totalno zakazala. Mirovine su nikakve pa nemamo ni za hranu, ni za režije. A režije divljaju. Ako je već tolika inflacija, onda bi nam svaki mjesec trebali podizati mirovinu. Ali ne! Jednom su dali energetski dodatak i to je to. Dobila sam 600 kuna, no to mi ništa ne vrijedi kada svaki mjesec stižu nova poskupljenja”, žestila se M. B.

Nadovezala se njezina kolegica riječima da u pučku kuhinju dolaze ljudi koji su radili, koji su završili škole, a ne oni koji su sve u životu propili.

‘Država Hrvatska je sramotno zakazala!’

Kaj sam se uopće školovala? Izgradili smo državu, a za nagradu dobili crkavicu. Moramo jesti svaki dan, a ne jednom mjesečno. Dobila sam 900 kuna energetskog dodatka. Od toga sam odmah 500 kuna dala za struju, a 400 za špeceraj. I kaj ću drugi mjesec?”, upitala se majka dvoje djece, koji su trbuhom za kruhom pošli u Njemačku.

Na kratki razgovor je potom pristala još jedna ogorčena umirovljenica, koju posebno smeta što država, tako se njoj barem čini, pomaže svima drugima, samo ne vlastitim građanima.

”Pomažu Afganistancima, Ukrajincima i svima drugima, a za svoje ih nije briga. Država Hrvatska je sramotno zakazala. Školovala sam se, radni vijek provela u banci, a sada od mirovine ne mogu preživjeti. Sin mi je bolestan i ovdje dolazim kako bih i njemu mogla odnijeti. Napišite da je to velika, velika sramota!”, ljutito je rukom mahala gospođa u kasnim šezdesetima.

Fra Vidović: Tko bi čekao u redu sat i pol, da ne mora?

Malo kasnije, u razgovoru s fra Vladimirom Vidovićem doznajem da se broj dnevnih korisnika Pučke kuhinje na Svetom Duhu povećao s oko 300 na 400 prije dvije godine, kada su zbog korone i mjera koje su uslijedile mnogi ostali bez posla. Doznajem da se taj znatno uvećani broj kasnije nije smanjivao.

”Mnogi me pitaju jesu li to sve ljudi u potrebi, ili se netko šverca? I ja sam to pitanje ranije postavljao, jer sam i sam imao predrasude. No, kada sam bolje upoznao te ljude, predrasude su nestale. Postoje, dakle, osobe u potrebi i to nisu društveno vidljive osobe. Evo, to je gospođa koju ste maločas vidjeli, koja je prošla pored nas. Nažalost, mi njih ne doživljavamo. Nisu vidljivi. S tom njihovom nevidljivošću su povezane i predrasude koje mnogi imaju. Pa pitaju što ne rade, zašto ne rade, što se nisu pobrinuli za sebe?

Ne pita ih za nacionalnost, vjeroispovijest…

No, kada razgovorate s korisnicima, onda čujete njihove priče. Mene je posebno promijenilo prvo ljetovanje koje smo organizirali s korisnicima naše pučke kuhinje u ljeto 2019. godine u Cresu. Tjedan dana smo proveli s njima i to je bio prijelomni događaj u mom životu. Odgovor na prethodno pitanje je: da, to su sve ljudi u potrebi. Onima koji ne vjeruju, kažem dođite i čekajte sat i pol vremena na obrok. Pa tko bi čekao za jedan pileći gulaš s tjesteninom sat i pol vremena? Danas će biti svinjski gulaš na žlicu. I sad će to netko čekati satima, a da nije u potrebi? O čemu mi pričamo?”, tumači fra Vladimir Vidović pa dodaje da će problem s predrasudama prema tim ljudima postojati sve dok i mnogi drugi ne upoznaju te ljude i ne uđu dublje u njihove probleme.

”Zato smo i otvorili pučku kuhinju i za volontere s jedne strane i za medije s druge strane. Dakle, budite naši gosti, dođite i vidite kako se ovdje radi i kako sve funkcionira, jer je cilj i ideja da ljudi shvate da u 21. stoljeću postoje ljudi koji nemaju ni za kruh”, napominje fra Vidović pa dodaje da su različite životne okolnosti do toga dovele.

”Postoje različite uzroci siromaštva. Koji su to uzroci? Nije na meni da o tome sudim, jer sam prije svega svećenik, redovnik i gledam to s humanističog aspekta. Gledam prije svega čovjeka u potrebi. Ne pitam ga za nacionalnost ili vjeroispovijest, opredijeljenost bilo koje vrste. Vidim čovjeka koji je danas pokucao na naša vrata. Što mogu napraviti? Raditi analizu? Pitati se je li uzrok njegovog siromaštva ovaj ili onaj. Ključno pitanje je hoću li mu danas dati komad kruha ili ne. To je pitanje svih pitanja”, uvjerljivo govori popularni fratar.

Zajedničko ljetovanje razbilo predrasude

Fra Vidović vratio se potom na zajedničko ljetovanje na Cresu te na sedmodnevno druženje s potrebitima, koje ga je toliko dojmilo.

”Kada smo stigli, rekao sam ljudima da se kratko predstave te da kažu nešto o sebi. Mislio sam da ćemo završiti za pola sata pa sam se unaprijed dogovorio s prijateljem da se nađemo malo kasnije. No, počeli smo u 20.30, a završili tek oko 23.30 sati! Prvi puta je njima netko postavio pitanje: možete li mi reci nešto o sebi? Čuli smo, dakle, 35 životnih priča.

Tada je posve srušena predrasuda koju sam o tim ljudima imao, a koji su, kako sam doznao, itekako samokritični. Tamo smo imali osobe koje su zaglibile u alkohol, koje su zaglibile u kocku, osobe koje su donijele loše poslovne odluke pa su snosile posljedice… Bilo je i ljudi koji su nastradali bilo psihički, bilo fizički. Ali su o tome svi  iznenađujuće zrelo i objektivno govorili. To je mene razoružalo. Nakon tog razgovora razumio sam ih puno bolje”, rado i često taj događaj opisuje fra Vladimir.

‘To je danas netko drugi, a sutra mogu biti ja’

Naglašava da i danas u Pučku kuhinju dolaze obitelji s djecom, odnosno one skupine kojih ranije nije bilo, a koje su počele dolaziti nakon izbijanja pandemije i s tim povezanim gubitkom poslova i prihoda.

Na pitanje stide li se ti ljudi, odgovara potvrdno.

”Uf, to je veliki problem. Da su tu kamere, bilo bi neugodnih situacija i reakcija”, kaže voditelj Pučke kuhinje.

Ističe na kraju da je najbitnije razbiti predrasude koje postoje te destigmatizirati osobe koje su u potrebi.

”To je danas netko drugi, a to sutra mogu biti ja. Treba razvijati osjećaj da postoje, nažalost, naši sugrađani, braća i sestre, naši prijatelji, osobe koje su u potrebi. I pred njima ne treba zatvarati oči”, zaključuje fra Vidović, koji je predložio da razgovaram i s jednom od volonterki.

Upoznao sam ubrzo gospođu Snježanu Beri, koja već četiri godine pomaže u Pučkoj kuhinji na Svetom Duhu.

”Volonitram na pripremi i podjeli hrane. Dolazim redovito srijedom, a  po potrebi i subotom. I sama sam ranije imala predrasude prema tim ljudima. No, nakon zajedničkog ljetovanja na Cresu te predrasude su iščeznule”, kaže u uvodu gospođa Beri.

Itekako su zahvalni za taj topli obrok

Dodaje potom da je uoči puta na Cres s nelagodom razmišljala kako će proći zajedničko putovanje autobusom…

”Neki od njih ne pridržavaju se uobičajenih higijenskih normi, neki nemaju odjeću ni obuću. Imaju samo jednu vrećicu i sve im stane u tu vrećicu. No, bilo je to, na kraju, veliko i pozitivno iskustvo. Tri dana je trebalo da se socijaliziraju, da im objasnimo da neće kruha nestati, da će biti hrane za sve. Kasnije, nakon razgovora s fra Vidovićem, naviknuli su se i nisu odmah grabili sav kruh, ni sav sadržaj iz zajedničke zdjele. Naučili su da će dobiti sva tri obroka te da nema potrebe da za doručkom trpaju hranu u vrećice (u pučkim kuhinjama hrana se dijeli jednom dnevno pa mnogi korisnici nastoje nešto ponijeti i za kasnije – op. a.).

”To je bilo veliko odrastanje za mene. I sada korisnike pučkih kuhinja posve drugačije gledam. Jer, sve to su ljudi koji su nekada imali, a iz nekog razloga su bez ičeg ostali. To nisu osobe koje prose na ulici i traže kunu. Osobe su to koje dolaze pognute glave, dok ne shate da cijela grupa od tristotinjak ljudi isto tako dolazi po topli obrok. Oni su itekako zahvalni za taj topli obrok, za kruh koji dobiju, za svaki komad povrća. Tu ima ljudi visoke stručne spreme. Situacija ih je dovela do toga da ne mogu plaćati režije, jer im primanja odlaze na kredite, a ovdje imaju topli obrok kojega mogu ponijeti kući, ili mogu tu sjesti i jesti. Uvijek su zahvalni za svaku namirnicu koju dobiju”, naglašava volonterka Snježana Beri.

Uz njih dobila pouku da ne treba biti bahat

Tumači zatim da ti ljudi jako dobro iskoriste svaku namirnicu koju dobiju.

”Čujem ih kako govore: ovo ću zamrznuti, a ovo staviti u hladnjak. Nije mi više neugodno s njima. I mene su naučili da neke stvari treba drugačije cijeniti i vrednovati. Oni cijene svaki obrok, izuzetno hvale kuhinju i naše kuharice. To su doista velike pohvale, pohvale od srca. Uz njih sam i sama dobila pouku da ne treba biti bahat, već da cijeniš sve što sam kupiš, a što često ne iskoristimo, nego bacimo. Jer to što bacimo, mnogima bi bilo itekako dragocjeno”, zaključuje volonterka u Pučkoj kuhinji na Svetom Duhu.

Snimio: Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Upozoravamo na probleme potrebitih i konkretno im pomažemo‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije

Dok tisuće gladuju, ministar Piletić hvali se ‘NIKAD VEĆIM POSTIGNUĆIMA i blagostanjem’!