Ima shizofreniju, ali kroz svakodnevni rad u kafiću te druženja u ‘Svitanju’ opet osjeća radost života

”Možeš u našoj grupi pričati o bilo čemu. Među zdravima moraš šutjeti, skrivati dijagnozu, te se osjećati inferiorno. Ne možeš svakome reći: ‘čuj, imam shizofreniju i nisam dobro’. U udruzi Svitanje bio sam među onima koji me razumiju i to mi je pomoglo više nego terapija u bolnici”, naglašava V. M., mladić iz Novog Zagreba, koji je sa 14 godina obolio od shizofrenije, no koji danas svakodnevno radi i uživa u svojem hobiju te se, unatoč bolesti, gotovo posve uklopio u društvo

Posljednjih godina u Hrvatskoj i u svijetu dramatično raste broj osoba koje obolijevaju od mentalnih poremećaja i bolesti. Čak 89 posto građana Hrvatske izjavilo je nedavno da je u zadnjih nekoliko godina bilo događaja koji su negativno utjecali na njihovo mentalno zdravlje, pokazuju podaci Eurobarometra.

Tih 89 posto Hrvata ističu osjećaj tuge, potištenosti, pretjerane strahove ili brige, nisko samopouzdanje, poteškoće s koncentracijom, socijalno povlačenje i naposljetku gubitak interesa u aktivnostima u kojima su prethodno uživali.

Veliki problem je, povrh svega navedenog, to što su psihički poremećaji i dalje velika tabu tema, nešto o čemu se ne priča. Oboljeli su nerijetko stigmatizirani od strane okoline – što može samo pogoršati njihovo stanje.

Razgovor pomaže, ali stigma pritišće

Pokazalo se, s druge strane, da je razgovor o psihičkim tegobama jedan od najboljih oblika (samo)pomoći za psihički oboljele, dok je stigmatizacija i neprihvaćanje takvih osoba jedan od najtežih utega za osobe s mentalnim poteškoćama i članove njihovih obitelji.

Nekoliko zagrebačkih udruga poput ‘Ludruge 100 posto ljudi”, te ‘Svitanja‘ prepoznalo je ovaj veliki problem, zbog čega već godinama organiziraju grupna druženja, ‘peer grupe’, razne aktivnosti poput likovne radionice, razgovore osoba s psihičkim oboljenjima, kao i razgovore članova obitelji osoba s mentalnim teškoćama.

Druženje često korisnije nego lijekovi

Ta druženja polučila su odlične rezultate; mnoge psihički oboljele osobe tvrde da su im razgovori s osobama sa sličnim problemima pomogli možda i više nego terapije lijekovima ili višetjedni boravci u psihijatrijskim ustanovama.

Isto tvrdi i V. M. mladić iz Zagreba, koji boluje od shizofrenije, no kojemu se psihofizičko stanje u zadnje vrijeme toliko poboljšalo, da već godinu i pol dana gotovo normalno funkcionira te svakodnevno radi kao konobar u kafiću ‘Svitanje‘ u sklopu psihijatrijske bolnice Vrapče.

Zbog straha i nelagode prestao ići u novu školu

U cilju destigmatizacije osoba s psihičkim oboljenjima, ali i javnog progovaranja o ovoj najčešće prešućivanoj problematici, o svemu navedenom razgovarali smo s V. M. – vrlo inteligentnim, zrelim te pomalo introvertiranim mladićem iz jednog novozagrebačkog kvarta, koji je u pubertetu obolio od mentalne bolesti.

”Razbolio sam se u dobi od 14 godina, kada sam krenuo u srednju elektrotehničku školu na drugom kraju grada. To je za mene bila velika promjena. Odjednom je oko mene bilo puno novih učenika i bio sam preplašen. Nisam se snašao. Zbog straha i nelagode, više nisam htio ići u školu. Završio sam u Psihijatrijskoj bolnici za djecu u Kukuljevićevoj”, započinje svoju priču V. M.

‘Tablete su me činile pospanim, slabijim’

U Kukuljevićeoj je, kaže, ostao tri tjedna, a za to vrijeme je počeo uzimati i terapiju. Dijagnosticiran mu je nespecifični poremećaj. Nakon toga je školu pohađao kroz dopisno školovanje.

”Nikome nisam pričao o svojoj dijagnozi. Nisam se ni družio s vršnjacima. Dolazio sam na ispite i išao doma. Svo to vrijeme bio sam na tabletama, što me činilo pospanim, kognitivno i mentalno slabijim. Kada sam navršio 18 godina, pogoršalo mi se stanje te sam završio u Jankomiru. Tamo sam dobio dijagnozu hebefrena shizofrenija, koju ponekad nazivaju i dječačkom shizofrenijom. Dva mjeseca bio sam u bolnici i primao terapiju. Kasnije sam još dva puta završio u Jankomiru. Nakon posljednjeg izlaska, 2017. godine, javio sam se u ‘Svitanje’. U toj udruzi upoznao sam ljude koji se nalaze u sličnoj situaciji. Razgovori s njima puno su mi pomogli da se osjećam bolje te da postupno počnem smanjivati terapiju”, tumači mladić s kojim je novinar Promise.hr razgovarao u jednom novozagrebačkom kafiću.

Počeo vježbati, čitati knjige i osjeća se puno bolje

Moj sugovornik dodao je da je u tim grupama razgovarao satima o povijesti te drugim temama. Tu se mogao opustiti, što mu među zdravim osobama najčešće ne uspijeva. I inače, kaže, voli proučavati povijest.

”Možeš na grupi pričati o bilo čemu. Među zdravima moraš šutjeti, skrivati dijagnozu, te se osjećati inferiorno. Ne možeš svakome reći: ‘čuj, imam shizofreniju i nisam dobro’. U udruzi Svitanje bio sam među onima koji me razumiju i to je pomoglo više nego terapija u bolnici”, naglašava V. M.

Tumači da psihički bolesne osobe u bolnici obično završe kada su na ‘najnižoj razini’, odnosno kada im je kriza na vrhuncu.

”Kada sam 2017. izašao, krenuo sam napredovati iz dana u dan. Prestao sam ulaziti u krize. Terapija mi se sve više smanjivala. Kognitivno sam postao puno agilniji. Što mi je pomoglo? Dobrim dijelom razgovori s ljudima u udruzi Svitanje, ali i to što sam u međuvremenu odrastao te osnažio. Počeo sam vježbati sklekove, dizati utege, čitati knjige koje me zanimaju. Sada prevodim povijesne knjige s engleskog na hrvatski. Primjerice Napoleonovu biografiju, ili knjige o starom Rimu… Čitam i tekstove na latinskom, starogrčkom o povijesnim temama iz doba antike ili srednjeg vijeka. To mi je hobi i to volim”, objašnjava sugovornik te dodaje da je vrlo bitno za psihičko zdravlje imati neki hobi, odnosno zanimaciju u kojoj čovjek može uživati.

‘Trebate hobi da vas drži na površini’

”Kada radim u kafiću, vidim ljude iz grupe na kavi i znam da je to njima najbolji dio dana. Oni nemaju nešto što će ih ‘držati na površini’, nešto u čemu uživaju, kao što ja uživam proučavajući povijest. Na kavu i ne idem zbog kave, nego da razvijam socijalne vještine, koje će mi trebati ako ću u budućnosti tražiti drugi posao”, zrelo razmišlja V. M.

Kaže da mu je terapija lijekovima, uslijed poboljšanja psihofizičkog stanja, smanjena za čak dvije trećine u zadnjih nekoliko godina.

”Kada sam uzimao velike doze, bio sam užasno zakočen i nisam bio raspoložen za bilo što. Sada se osjećam znatno bolje. Rad mi je puno pomogao”, tumači, pa dodaje da je, osim u kafiću, radio i u jednom zavodu, te u velikom trgovačkom lancu.

Nešto u društvu ne štima kada je toliko oboljelih

”Prema nekim informacija, danas je u Hrvatskoj preko pola milijuna ljudi s psihičkim tegobama i oboljenjima. Sve više je takvih osoba što govori da nešto u društvu ne štima, da smo sve bolesnije društvo. Svi samo gledaju u mobitel, umjesto da razgovaraju. Zato mladi danas imaju slabo razvijene socijalne vještine. Ja prvi. Više čitam, nego se družim i svi mi govore da bih trebao više razgovarati s drugim osobama”, vrlo iskren je V. M.

Primjećuje da je nagli rast broja osoba s psihičkim tegobama pridonio, s druge strane, smanjivanju stigmatiziranja takvih osoba.

”Da se ja nisam razbolio, moji roditelji bi i dalje imali predrasude prema osobama s psihijatrijskim dijagnozama”, objašnjava.

‘Kada oboliš, svi te gledaju drugačije’

A na pitanje u kojoj mjeri danas postoje stigmatizirajući stavovi prema psihički oboljelima, odgovara da stigme itekako ima.

”Nekome će smetati vaša dijagnoza, nekome neće. To ovisi od osobe do osobe. U udruzi Svitanje puno o tome pričamo i tamo nema stigmatiziranja. Vani će vam, s druge strane, mnogi reći: ‘kako se to ponašaš, nisi baš najzdraviji”.

”Osjećam kao da sam na razini ispod običnih ljudi. Zbog te stigme, ali i zbog shizofrenije same. Mnogi će, čim saznaju, reći: ‘Joj bio si u Jankomiru! Kako si tamo završio? Sigurno si napravio nešto loše’. Kada slomiš nogu, nitko te ne odbacuje. A kada oboliš od shizofrenije, svi te drugačije gledaju. To su dvostruka mjerila. Bolest je bolest, nitko se nije namjerno razbolio i prema svima bi se trebalo ponašati na jednak način. Osobno sam imao dozu lošeg ponašanja, ali je to iza mene. Ipak, koči me bolest, zato jer mislim da nisam na istoj razini kao drugi”, otkriva V. M.

Najbolji je lijek – zaposliti se

Potom, nakon kraćeg razmišljanja, zaključuje da je najbolji lijek protiv stigmatizacije, ali i za samu bolest, zaposliti se te se uključiti se u društvo.

”Kada zarađuješ, možeš kupiti mobitel, odjeću… Sam sebi više vrijediš, jer radiš nešto korisno, a za to dobivaš i novac. Nije rješenje ostati doma nakon izlaska iz bolnice. Treba poraditi na tome da se osobe sa shizofrenijom zaposle, jer to podiže njihovu sigurnost. Onda će i stav okoline biti drugačiji”, naglašava V. M.

Izlaze petkom ili subotom na pizzu ili hamburger

Potkraj gotovo dvosatnog druženja s gore-potpisanim novinarom, V. M. je ispričao da se ljudi iz grupe udruge Svitanje i privatno druže te da izlaze petkom ili subotom van, na pizzu, hamburger…

”Razgovaramo opušteno i to nam je odličan ispušni ventil. To svima pomaže, jer se ugodno osjećamo. Svi su tamo bolesni, ali su pristojni. S druge strane, treba mi dosta vremena da se upoznam s nekim. Nisam naviknut na nove ljude i nove razgovore. Ali, kada nekoga upoznam, onda ide lakše”, zaključuje mladić koji – uz pomoć ljudi koji mu pomažu, ali i ustrajnim radom na sebi – uspijeva bolest držati pod kontrolom te se sve više uključivati u društvo…

FOTO: Unutrašnjost Kluba Svitanje