Invaliditet utječe na cijelu obitelj, može oduzeti mnoge aspekte ljudskog identiteta, postavljajući pitanje tko ste, koja je vaša vrijednost i gdje se uklapate u društvo. Lako se početi osjećati beskorisno i prazno, pogotovo ako ne možete raditi isti posao ili aktivnosti kao prije
Piše: Goranka Jelinčić
Svakodnevna borba s raznim preprekama, od arhitektonskih barijera kao što su stepenice, zgrade bez lifta, neprilagodeni WC-i, pa do nezaposlenosti te izoliranosti od društva i zajednice.
Tako se može ukratko opisati život jednog invalida.
Zastrašujuće.
No, iako se osobe s invaliditetom svakodnevno suočavaju s diskriminacijom i preprekama koje ih ograničavaju u sudjelovanju u društvu na ravnopravnoj osnovi, s druge strane treba isticati i način na koji pojedinac sagledava situaciju.
Invaliditet kao prilika?! Lako je reći, ali je teško realizirati.
Jedan inspirativan i pozitivan primjer svakako je Jim Lynch, pisac i govornik koji se specijalizirao za teme koje se odnose na zagovaranje osoba s invaliditetom.
„Hrvač, kapetan tima, sudionik Olimpijskih igara, trener, vlasnik tvrtke, suprug i otac. Mislim da je to prilično impresivan popis postignuća. O da, zaboravio sam jedno. Sve sam to uspio unatoč tome što sam rođen s cerebralnom paralizom, rekao je svojedobno Lynch.
Uspio je sam postići čudo jer nikada nije rekao „zašto ja“, nego je uvijek gledao na svoju situaciju kao „zašto ne ja?“
Svaki dan je natjecanje
Istina da je za ljude sa invaliditetom svaki dan jedno veliko natjecanje. Svaki dan ili dobiješ ili izgubiš. Svaki dan se moraju svladavati prepreke. Bezbroj puta one odnesu pobjedu.
Često ne postoji mogućnost kontrole nad onim što se događa, ali imate sto posto kontrolu nad time kako reagirate na ono što vam se događa. Ako se zauzme takav stav, diskriminacija i stigmatizacija padaju iza pozornice. Samim tim ne dozvoljavate da pobijedi vaš nedostatak. Baš obratno. Vi dobivate zlatnu medalju.
Nisu nevidljive osobe
Zaštita zajamčena ugovorima o ljudskim pravima i utemeljena na Općoj deklaraciji o ljudskim pravima trebala bi se primjenjivati na sve. Osobe s invaliditetom su, međutim, ostale uglavnom ‘nevidljive’, često isključene iz rasprava o pravima i uskraćeno im je uživanje i ostvarivanje cijelog niza ljudskih prava.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koja je usvojena 2006. i stupila na snagu 2008., signalizirala je ‘promjenu paradigme’ s tradicionalnih pristupa invalidnosti usmjerenih na dobrotvorne svrhe, medicinski utemeljenih, na one koji se temelje na ljudskim pravima.
„Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije samo instrument za osobe s invaliditetom. Njegova načela i odredbe koriste cijeloj ljudskoj obitelji jer jača naše odgovore protiv isključivanja i segregacije i doista, poput ciljeva održivog razvoja, ilustrira da je dosezanje najdalje točke ključno i zato nikoga ne izostavite“, izjavila je tada Michelle Bachelet ,visoka povjerenica UN-a za ljudska prava.
Teorija i praksa
Naše društvo još uvijek ima dosta predrasuda prema osobama s invaliditetom. Možda nisu u pitanju ni predrasude, koliko jedna nezainteresiranost za svakog pojedinca.
Što se tiče prednosti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, postoji takozvano pravo prednosti pod jednakim uvjetima. Dakle, ako natječaju za posao pristupi osoba s invaliditetom, i neka potpuno zdrava osoba te ostvare isti broj bodova, tada osoba s invaliditetom ima prednost pri zapošljavanju.
No, je li doista tako? Mnogobrojna svjedočanstva govore suprotno.
Za mnoge osobe s invaliditetom i one koji se o njima brinu, svakodnevni život možda nije lak. Invaliditet utječe na cijelu obitelj. Zadovoljavanje složenih potreba osobe s invaliditetom može staviti obitelji pod veliki emocionalni, i financijski stres, a ponekad čak i fizički.
Invaliditet može oduzeti mnoge aspekte ljudskog identiteta, postavljajući pitanje tko ste, koja je vaša vrijednost i gdje se uklapate u društvo. Lako se početi osjećati beskorisno i prazno, pogotovo ako ne možete raditi isti posao ili aktivnosti kao prije.
Puno toga mogu
Invalidi često ne izlaze iz stana ili kuće i osuđeni su na „zatvor“ u četiri zida. Zašto? Svaki izlazak zahtijeva logistiku. Primjerice, da bi osoba u kolicima izašla van, mora priskočiti nekoliko susjeda da ju iznesu. Ista stvar je i kad treba natrag. Vrlo zahtijevno i obeshrabrujuće.
Odlazak na kavu s prijateljima u kafić je još jedna neugodna avantura jer je rijetko koji ugostiteljski objekt prilagoden osobama s invaliditetom, a tu prvenstveno mislim na sanitarni čvor.
I tako, idu dani, mjeseci i godine. Sustav je teško promijeniti. Sve se opet svodi na vlastitu volju i odlučnost kako izaći kao pobjednik iz raznoraznih životnih situacija.
Diskriminacija i stigmatizacija nisu problem osoba s invaliditetom. Malo je odgovornosti na njima. Uglavnom im živote otežavaju ljudi bez invaliditeta.
I zato uz moto „Ima stvari koje ne mogu, ali ima i puno toga što mogu“, zasigurno će im život učiniti uspješnijim i kvalitetnijim.
Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti
Dozvoljeno je prenošenje uz objavu izvora i imena autora.
