Filmovi o Siriji pokazuju da je EU, pa onda i RH, bila NA STRANI ISIL-a, a protiv Assada?!
Iseljeništvo i svijet 5. ožujka 2017. Promise.hr
Taj omjer filmova – 3 iz perspektive opozicije – i to liberalne, Assadu, te samo jedan iz teritorija pod vlašću Assada, zorno prikazuje kakvo je stanje izvješćivanja o Siriji. EU (pa tako i Hrvatska) traže da Assad ode, i to je vidljivo i u propagandom dijelu. Hrvatskoj se to nije isplatilo – ako je zaradila na prodaji oružja – sirijskim pobunjenicima i iračkim državnim snagama, puno više je izgubila gubitkom naftnih polja koje je INA eksploatirala u Siriji
Piše: Emil Pakrac, prof.
Kino Europa je bilo puno do zadnjeg mjesta – prikazivao se film o Siriji!?! – “SIRIJA, zemlja na raskrižju ili 10 dana na teritoriju pod kontrolom sirijskog režima“.
Dobro su popunjene bile i projekcije filmova o Siriji na ovogodišnjem Doksu – one su bile iz perspektive liberalne opozicije Assadu, te jedan o džihadistu – “Okidač”. U džihadističkom rječniku pojam “dugma” (to je turcizam koji smo i mi poprimili – dugme) označava posljednji potez bombaša-samoubojica, pritisak na okidač za brzo uništenje nevjernika i vlastiti put u dženet (prije u džehenem, ali u svakom slučaju na – groblje).
Taj omjer filmova – 3 iz perspektive opozicije – i to liberalne, Assadu, te samo jedan iz teritorija pod vlašću Assada, zorno nam prikazuje kakvo je stanje izvješćivanja o Siriji. EU (pa tako i Hrvatska) traže da Assad ode, i to je vidljivo i u propagandom dijelu. Hrvatskoj se to nije isplatilo – ako je zaradila na prodaji oružja (i mobitela) – starog i novog – sirijskim pobunjenicima i iračkim državnim snagama, puno više je izgubila gubitkom naftnih polja koje je INA eksploatirala u Siriji. Jasan primjer jest i taj, što su se na početku bitke za Mosul svi zapadni novinari nacrtali su se tamo na licu mjesta, dok oslobađanje Alepa, nitko osim ruskih novinara nije popratio.
U tom svijetlu moramo sagledati i izvješće Amnesty Internationala o čak 30 000 ubijenih u jednom Assadovom zatvoru..To bi bilo 10% svih ubijenih u ovom ratu – i jasno je da broj umnogome pretjeran. Takvo izvješće služi tek kao sredstvo pritiska na Assada kako bi nastavio pregovore s opozicijom, koja se potpuno raspada, a sve veći broj prilazi Nusra frontu – sirijskom ogranku Al-Qaide. Da bi vam bilo jasno kako je broj pretjeran, egzemplar je Louay Hussein – sirijski disident koji je tek 2015. pobjegao u Europu, a do tada je kritizirao Assada iz samog Damaska.
On je zaključio kako je rat u Siriji gotov, jer su strane države prestale se miješati (slati vojnike i oružje, te popratna propagnda) u unutarnje stvari Sirije. Naime, moramo imati na umu da Assad ima posla sa glavosijecima i silovateljima malih djevojčica (koje su se donedavno, do ofenzive na Mosul, mogle za nekoliko desetaka dolara kupiti na tržnici) . U takvoj situaciji, ubojstvo je nešto kao elementarni samoodbrambeni refleks. NALAZIMO SE U SVIJETU, U KOME ZAKON NIJE SHVAĆEN KAO INSTRUMENT ZA ODBRANU ČOVJEKA, VEĆ KAO ORUŽJE ZA UNIŠTAVANJE PROTIVNIKA. Da, to zvuči svirepo, ima u tome, nekakve jezive, neumoljive surovosti. Assad se bori s ljudima čiji je katehizam uz obvezni Kuran Časni, knjiga nazvana – UPRAVLJANJE OKRUTNOŠĆU.
Tako veliki broj Zagrepčana u kinima s filmovima sirijske tematike, govori nam, kako su ljudi željni istine – ne propagande, te žele saznati zašto je EU u ratnom stanju – svim velikim gradovima, po svim značajnijim mjestima jest vojska s oružjem u rukama, zašto su se teroristički napadi dogodili i koliko će ih se još dogoditi, čemu sva ta ratna psihoza (mi je se na žalost sjećamo iskustvom vlastite kože), te ih zanima epicentar događaja, od kuda je sve krenulo – Sirija i Irak. Probat ćemo u nekoliko članaka pojasniti neka pitanja.
Islamska država je na izdisaju. Daesh je imao plan kako će 2016.-17. biti konačan obračun s nevjernicima te konačna pobjeda 2020. Uglavnom, nešto nalik Armagedonu. Armagedon se i dogodio – ali po njih. Teško da će izdržati do 2020. – ISIL će i prije biti uništen – no ne, nažalost, i njegove reinkarnacije. Iračke snage su zauzele istočni dio Mosula i sada traje bitka za zapadni dio grada, koji će Daesh izgubiti, no kako je riječ o milijunskom gradu,a i poprilično nespretnoj iračkoj vojci – taj proces će potrajati.
Kurdi potpomognuti američkim “savjetnicima” i američkom avijacijom su na par kilometra od centra Rakke, koja više nema ni vodovoda. Istodobno, Assadove snage u drugim provincijama protjeruju ISIL, kao i Turska – koja je osvojila džep između Iraka i Sirije i time onemogućila bilo kakvu komunikaciju Islamskoj državi između dvije strane.
Islamska država dulje bi potrajala da njezin vođa al Bahdadi nije provincijski bogomoljac sa zlatnim rolexom (to je obilježje svih balkanskih kriminalaca – i očito ne samo njih). Da nisu bili toliko licemjerni (kada jedan viđeniji ISIL-ovac traži da mu lažna preobraćenica pošalje parfem l’Egoist-potpuno se razotkriva), da toliko ne žude za materijalnim dobrima trulog Zapada, mogli su i dulje izdržati. Al Bagdadi sigurno neće postati simbol otpora dekadentnom Zapadu, kao što njegov prethodnik – Osama bin Laden – “Isus s kalašnjikovom” jest postao – majice s njegovim likom mogu se kupiti i u Indiji. Svejedno daljne reinkarnacije će slijediti, a Turskoj je već uhapšeno nekoliko ISILovaca, koji su dobili naputak da se vrate u matične zemlje(Švedsku, Dansku) i tamo izvedu teroristički napad.
Sada se postavlja pitanje – čiji su koji interesi i što dalje? Od ovakvog međumuslimanskog rata – najveću korist ima – Izrael, kojem bi odgovaralo da rat i dalje traje, iz jednostavnog razloga – što u tome slučaju muslimani ne mogu napasti Izrael. Sirija je izbačena iz igre – trebat će joj najmanje 50 godina, da se vrati na stanje prije 2011. Naravno, problem za Izrael jest što su vojnici Hezbollaha sada stekli zavidne vojničke vještine, te što su iranski vojnici došli do granice sa Izraelom. A zašto Isil nije napao Izrael? Odgovor je jednostavan i razočarati će antisemite i pobornike teorija zavjere – u slučaju ISILovog napada – Izrael bi u novom šestodnevnom ratu osvojio Rakku i cijelu Islamsku državu, držeći Mosul u okruženju,a možda ga i izvojevati.
Rusija je svojom pomoći potpuno preokrenula stanje u sirijskom građanskom ratu – te nastavlja politiku velesile, naslijeđenu od SSSR-a. I dalje ima luku na toplom moru-Taurus – i pokazala se kao jaki globalni politički igrač.
Što je američki interes? Po svemu sudeći izgradnja katarskog plinovoda. Kako pregovori u Astani, pa u Ženevi teku, izgledno je kako će Kurdi dobiti (iako je već imaju, izborenu vlastitom krvlju) samoupravu na sjeveru – i to bi točno bila ruta za plinovod. Istina, Kurdi predstavljaju sve ono protiv čega su se Amerikanci borili još od ’45 – komunalizam, zajedničko vlasništvo itd.(CIA prognozira kako će Kurdi izboriti nezavisnost tek 2050. Demografski trendovi su u njihovu korist, a slabost država u kojima žive-svakako pripomaže nezavisnosti Kurdistana. SAD BI KURDE MOGAO UPOTRIJEBITI KAO “IGRAČA” ZA RUŠENJE IRANSKOG REŽIMA!) Kako će Amerikanci progutati tu gorku pilulu, ostaje nam da vidimo (u pregovorima u Astani, dogovoreno je da se izbaci Arapska iz imena države-jer i Kurdi i Turkmeni predstavljaju značajan postotak stanovništva, te odredba da sirijski predsjednik mora biti – musliman..Otac Bashara Assada, Hafez-mora da se sad smije u grobu – jer ta odredba je unesena protiv njegove volje u ustav Sirije. Naime, kako ih ni križari nisu smatrali muslimanima, tako i suniti ne smatraju alavite pravovjernim muslimanima. Uistinu, alaviti su sinkretistička religija – no o tome drugi put.
Turski interes je najprozaičniji – SPRIJEČAVANJE KURDSKE DRŽAVE. Zato su i ušli otvoreno u rat u Siriji, pobijedivši Daesh na sjeveru države, i tako stvorili tampon zonu između dvaju kurdskih područja. U sirijskom Kurdistanu, svaka kuća ima sliku političkog uznika Ocalana – koji je za njih neupitni vođa, i iz toga područja kretao je PKK u napade na Tursku. U Iraku vođa kurdske samouprave Barzani u otvorenom ratu je s PKK i podržava turske ciljeve. Tako se nedavno susreo s turskim predsjednikom Erdoganom. Barzani je još 2014. izjavio kako će proglasiti iračku samostalnost, ali od toga po svemu sudeći ništa. Čovjek je jednostavno zadovoljan trgovinom nafte s Turskom vrijednom milijarde dolara (koliko mislite da novaca od nafte Barzani stavi u svoj džep? Koliko god ste pomislili – malo ste pomislili.). Erdogan je pak prije par dana zatvorio dopisnika Welta Deniz Yuecela koji je, kako pišu pojedini mediji, iznio dokaze kako je pripadnik Erdoganove najuže obitelji trgovao naftom s ISIL-om. Svi to znamo – ali vrijedi ponoviti. Za taj nečastan posao postoje, navodno, i snimke i podaci i vrijednost trgovine – no samoproglašenom sultanu skorojeviću, nitko ništa ne može – bar zasada.
O interesima Kurda, alavita i drugih – onih o čijim se glavama radi, u slijedećem tekstu.
