ISTINSKI DRŽAVNIK: Usporedite skromnog predsjednika Urugvaja i hrvatske političke prostitutke
Iseljeništvo i svijet 10. prosinca 2015. Fran Podoreški
Opasno je kada banke pljačkaju nas, a ne kada pojedinci pljačkaju banke. Kada nešto kupuješ, ne plaćaš to novcem. Plaćaš satima svog života, jer moraš potrošiti sate da bi zaradio taj novac, moto je dojučerašnjeg urugvajskog predsjednika, poznatog po skromnosti, darivanju 90 posto plaće siromašnima, dugotrajnom boravku u zatvoru i iznimnoj popularnosti u narodu
U vrijeme Adventa – kada umjesto radosne nade svjedočimo poplavi vlastohleplja, egoizma, nemoralnosti i podmuklosti na političkoj sceni, kada po tko zna koji put gledamo kako su neki na prevaru ušli u Sabor (Prgomet i dvije zastupnice, Petrina…) te kako takve baš briga što narod o njima misli, kako se mnogima poput šibe povija kičma dok tobože pristaju na sve moguće reforme, premda će se reformi prvi odreći, ljekovito je podsjetiti kako bi trebao razmišljati istinski državnik.
Na pojedinim portalima nedavno su osvanule svježe i čudesno ozdravljujuće snimke intervjua legendarnog ‘siromašnog predsjednika’, odnosno donedavnog predsjednika Urugvaja, Jose-a Mujice.
Budući da rečenice skromnog, no istinski karizmatičnog predsjednika (koji je 90 posto svojih primanja darovao siromašnima, koji se još vozi u prastaroj volkswagen ‘bubi’ i živi u trošnoj kućici), djeluju kao rasol na mamurluk od razvratne i pijane domaće politike, intervju i prilog o Mujici ovdje ćemo prepričati, s nadom da bi ga mogao pročitati i netko tko će barem dijelić principa poštenja i skromnosti unijeti u hrvatsku stvarnost i politiku.
Australski novinar Josea Mujicu i njegovu suprugu intervjuirao je u njihovom skromnom domu u Urugvaju, odnosno ispred kuće, gdje su se psi i kokoši predsjedniku i njegovu gostu cijelo vrijeme motali oko nogu.
Pljačkao banke, pa proveo više od 10 godina na robiji
”Vidim da svjetski lideri brinu jedino o tome hoće li osvojiti i slijedeće izbore. Što nama nedostaje? Pravo vodstvo, odluke koje kažu: zaštitit ćemo planet”, rekao je Mujica, nakon čega ga je novinar upitao za ‘mrlju’ iz prošlosti, odnosno za sudjelovanju u pljačkama banke u Urugvaju.
”Opasno je što banke pljačkaju nas, a ne to što pojedinci pljačkaju banke. Način na koji se banke ponašaju je nepodnošljiv. Nisam pljačkao banke za sebe, već da bi imali novca za borbu za bolje i zdravije društvo. Da sam pljačkao za sebe, onda bi to bilo drugačije”, opušteno je odgovorio Mujica te pojasnio da tijekom pljački nije nikada nikoga ubio.
”Kao da je pobjegao iz knjige”, tako je, pak, životopisnog a jednostavnog predsjednika, opisao urugvajski politolog, s kojim je o Mujici razgovarao australski novinar.
”Dobar je čovjek, osjetljiv na sirotinju… proveo je trinaest godina u zatvoru…, iskren je i skroman, pošten, dobronamjeran. Svijet treba više takvih političara”, dodao je analitičar, nakon čega je australska televizijska ekipa razgovarala sa suprugom Josea Mujice, koja ih je uvela u njihov i više nego skroman dom.
U trošnom i vlažnom kućerku, kakvi se i u Hrvatskoj danas rijetko nalaze, Joseova supruga ispričala je kako je jedno vrijeme honorarno radila u banci. Tada je, kaže, vidjela da banke zaračunavaju ilegalne kamate. Pridružila se Nacionalnom oslobodilačkom pokretu i predložila da upadnu u banku i uzmu računovodstvene knjige te da tako dokažu da banke nezakonito pljačkaju građane. Orobili su banku, uzeli novac i inkriminirane papire, te ih kasnije objavili u novinama.
Samoća u zatvoru naučila ga cijeniti život
”Predsjednik banke je nakon toga morao dati ostavku. Bilo je još puno problema. Dobro je to protreslo urugvajsko financijsko tržište. Do danas me nisu zaboravili! Za njih je to bilo puno opasnije nego da sam nekoga ubila”, sa smješkom je ispričala dojučerašnja prva dama Urugvaja, koja je 1985. godine, uz pomoć Zakona o amnestiji, izažla iz zatvora. Nakon toga se vjenčala za Mujicu. I on je u to vrijeme, također zahvaljujući amnestiji, izašao na slobodu.
Svoj nevjerojatni životni put, nesalomivi duh te nejverojatno veliku karizmu – kakvu u Hrvatskoj ne bi pronašli ni kada bi cijeli Sabor i Vladu izokrenuli naopačke – Jose Mujica opisao je u svega nekoliko jednostavnih rečenica.
”Radio sam na farmi da zaradim za život. Nakon toga, posvetio sam se borbi za promjene, da se popravi stanje u mojem društvu. Sada sam predsjednik, a sutra ću, kao i svatko, biti obična hrpa crva te potom nestati. Imao sam mnogo ozljeda, proveo sam puno godina u zatvoru… Prošao sam uobičajenu rutinu svakoga tko hoće promijeniti svijet. I čudesno, još sam tu. I povrh svega – volim život”, kaže osamedesetogodišnji Mujica. Pojašnjava potom na koji način bi volio, jednog dana, otići s ovoga svijeta.
”Nadam se da ću, prije zadnjeg putovanja, biti kao čovjek koji ide u bar i kaže konobaru: ‘Ova je runda na mene!’
”Proveo sam deset godina usamljen u rupi (zatvoru). Sedam godina sam bio bez ijedne knjige. To mi je dalo vremena za razmišljanje. Istinski sam naučio cijeniti i društvo mrava, pa čak i štakora. Evo što sam tada otkrio: Ili si sretan s jako malo, slobodan od nepotrebne prtljage – ako sreću imaš unutar sebe, ili nećeš nikamo stići. Ne zagovaram moć, već suzdržanost i uravnoteženost. Otkad smo izmislili potrošačko društvo, ekonomija mora stalno rasti. Ako ne raste, to je tragedija. Otkrili smo planinu nepotrebnih potreba, kupovanje novoga, bacanje staroga… To je potrošnja naših života. Kada nešto kupujem, ili kada ti kupuješ, ne plaćaš to novcem. Plaćaš satima svog života, jer moraš potrošiti sate da bi zaradio taj novac. Razlika je u tome što je život jedino što novac ne može kupiti. Samo ga može skratiti. I šteta je trošiti život i slobodu na taj način.”
Ako odustaneš od borbe, odustaješ od snova
”Urugvaj je mala zemlja pa nemamo predsjednički avion. Ni ne treba nam. Iz Francuske smo odlučili kupiti skupi helikopter s liječničkom opremom, za spašavanje ljudi. Bit će na raspolaganju udaljenim područjima. Umjesto predsjedničkog aviona, imamo helikopter koji će spašavati žrtve prometnih i drugih nesreća. To je tako lako. Vidite li ikakvu dvojbu: predsjednički avion ili helikopter za spašavanje? Mislim da je to pitanje suzdržljivosti. Ne sugeriram da idemo natrag u pećine, ili živjeti u slamnate kuće. Ne to. Ali, preporučam da ne trošimo resurse na beskorisne stvari, na luksuzne kuće koje traže barem šest slugu za održavanje. Što je tu dobro? Ništa od toga nije neophodno. Možemo živjeti puno skromnije. Možemo potrošiti resurse na stvari koje su doista svakome potrebne. To je pravo značenje demokracije. Značenje koje su političari izgubili. Ako bi demokracija značila kraljevske krune, feudalne barune s klaunovima koji nose trube, lordove koji jašući jure u lov…, ako je to ideja politike, bili bi u antičkom dobu. Zašto smo imali revolucije i promjene u ime jednakosti svih ljudi?”, pita se Mujica te nastavlja da su svi ti silni predsjednički dvorci u svijetu nepotrebni.
”U Njemačkoj su me dočekali s 25 BMW motocikala, stavili me u Mercedes s vratima koja su teška tri tone, zbog armature u njima. Što je dobro u svemu tome? Ja sam skroman čovjek. Uzmem što naiđe i snalazim se s tim. Nije problem nedostatak resursa, već nedostatak politike. Državništva. Današnji državnici su prezauzeti pobjedom na slijedećim izborima, s tim tko će biti šef. Borimo se za moć, a zaboravljamo ljude. I svjetske probleme. Kriza nije ekološka i klimatska, politička je to kriza. Naša civilizacija je dostigla trenutak kada trebamo svjetski konsenzus. No, mi gledamo dalje, zaokupljeni smo stvarima i glađu za dominacijom, pogotovo najmoćnije zemlje. One bi trebale biti primjer. Sramotno je da 25 godina od Kyota još ništa nije učinjeno (u smislu zašite Zemlje od klimatskih promjena). Čovjek je jedina životinja sposobna sama sebe uništiti. Ljudska priroda je takva da ćeš naučiti puno više ako se u životu mučiš, nego ako živiš lagodan život. To ne znači da preporučam puno patnje, ili tako nešto. No to je ono što bih želio da ljudi razumiju. Uvijek se možeš podići ponovno, uvijek je dobro krenuti od nule, ispočetka. Jednom ili tisuću puta. Sve dok si još živ. To je najveća lekcija života. Drugim riječima, nisi poražen sve dok ne odustaneš od borbe. Ako odustaneš od borbe, odustaješ od snova. Borba znači snove. Biti dolje, na zemlji, suočiti se s realnošću, to je ono što daje smisao egzistenciji. Životima koje vodimo. Možeš živjeti njegujući samo gunđanje i živjet ćeš hodajući u krug. Tako nikada nećeš zaliječiti bol koju si osjetio. Trebaš naučiti zapakirati svoje ožiljke i nastaviti, gledajući u budućnost. Ako provodim vrijeme ližući rane, ne idem naprijed. Vidim život kao cestu koja leži ispred mene. Samo sutra se računa.
Rečeno mi je, upozoren sam: moraš zapamtiti prošlost, ili ćeš ju ponoviti. No, znam što su ljudi – jedine životinje koje grizu svoj palac. Dvadeset puta na istom oblutku. Svaka generacija uči na svom iskustvu, ne na iskustvu drugih. Što može netko naučiti od tuđeg iskustva? Učimo jedino iz vlastitog iskustva. To je moja vizija života”, zaključio je intervju na temu ‘čovjek’, Hose Mujica, dojučerašnji predsjednik Urugvaja – zemlje koju zbog naprednog socijalnog sustava i stabilne demokracije nazivaju – Švicarskom Latinske Amerike (na isteku petogodišnjeg mandata velika većina građana Urugvaja i dalje ga je podržavala, no urugvajski Ustav je branio da se ponovno kandidira).
Kada će Hrvatska dobiti svog Mujicu?
