‘Kad političare i nezakonito obogaćene pitaš što će ponijeti tamo gdje svi završe, počinju se tresti’ ‘Kad političare i nezakonito obogaćene pitaš što će ponijeti tamo gdje svi završe, počinju se tresti’
TweetEmailPrint ”U velikom je porastu broj depresivne i anksiozne djece i s tim povezanih pokušaja samoubojstva, samoozljeđivanja. I na globalnoj razini, ova civilizacija je... ‘Kad političare i nezakonito obogaćene pitaš što će ponijeti tamo gdje svi završe, počinju se tresti’


”U velikom je porastu broj depresivne i anksiozne djece i s tim povezanih pokušaja samoubojstva, samoozljeđivanja. I na globalnoj razini, ova civilizacija je u teškoj krizi. Sustav vrijednosti koji je štitio obitelj i djecu, se raspada. Postupno se gubi definicija pojma „moralnost“. Nema sretne djece iz razorenih, bolesnih obitelji. Nema dobre vizije njihove buduće životne organizacije, ako se ta vizija, „obitelj“ pred njihovim očima u galami raspada. Povećana potrošnja droga remeti mir u desetinama tisuća obitelji u Hrvatskoj, što najviše ugrožava dobrobit djece i njihovo mirno odrastanje. Ovom zemljom godinama vladaju loši, sebični, pohlepni ljudi, političari koji ne vole svoj narod”

S uglednim neuropsihijatrom, dr. sci Slavkom Sakomanom, razgovarali smo prije beogradskog krvoprolića, no sadržaj drugog dijela razgovora (kojega danas objavljujemo) bio je, čini se, upozoravajuće zloslutan. Naš sugovornik kao da je predvidio strahote koje bi se mogle dogoditi u sve bolesnijem društvu, u civilizaciji izokrenutih vrijednosti, a uslijed sve više razorenih obitelji. S tim da dr. Sakoman nije opisivao situaciju u Srbiji, već stanje u Republici Hrvatskoj…

Kako protumačiti činjenicu da se zdravstvena administracija nije pokazala obzirnom prema potrebama djece s mentalnim poremećajima: primjer su događaji ali i dramatični apeli psihologa i roditelja djece koji tvrde da ni za djecu koja su pokušala suicid (a kojih je u Hrvatskoj sve više!) nema mjesta u javno-zdravstvenom sustavu (nema mjesta u bolnicama, ne mogu do psihologa i psihijatra)?

Davno sam s psihijatrom, dugogodišnjim šefom psihijatrijske bolnice Vrapče (pok. dr. Vlado Jukić), koji je bio predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva, polemizirao pitanje, što je s razvojem dječje i adolescentne psihijatrije u Hrvatskoj. Rekao sam mu da za njega psihijatrija počinje s „18 godina“. Gotovo je neshvatljivo u kojoj je mjeri briga za mentalno zdravlje djece bila zanemarivana.

Ovih godina u velikom je porastu broj depresivne i anksiozne djece i mladih i s tim povezanih pokušaja samoubojstva, samoozljeđivanja. I na globalnoj razini, ova civilizacija je u teškoj krizi. Sustav vrijednosti koji je štitio obitelj i djecu, polako ali sigurno se raspada. Postupno se gubi definicija pojma „moralnost“. Nema sretne djece iz razorenih, bolesnih obitelji. Nema dobre vizije njihove buduće, isplative životne organizacije, ako se ta vizija, „obitelj“ pred njihovim očima u galami raspada. Povećana potrošnja droga remeti mir u desetinama tisuća obitelji, što opet najviše ugrožava dobrobit djece i njihovo mirno odrastanje.

Djeca su najveće blago

Briga za mentalno zdravlje odraslih daleko je ispod potrebne razine. Potrošnja psihofarmaka je ogromna. Meni je još devedestih trebalo nekoliko godina uvjeravanja političara, da se sadržaj rada HZZJZ i mreže županijskih Zavoda za javno zdravstvo  mora proširiti i na zaštitu  mentalnog zdravlja. Uspjelo je to izgurati i u tom nastojanju mnogo je pomogla kolegica dr. Marina Kuzman. Ali treba puno kreativnosti i znanja za kreiranje uloge u praksi naših Zavoda u provođenju konkretnih programa zaštite i unapređivanja mentalnog zdravlja. U tome naša psihijatrija nije u stanju puno pomoći.

Prije petnaestak godina pokrenuo sam izradu posebnih screening postupaka (testova) kojim bi školski liječnici prilikom sistematskih pregleda učenika mogli rano otkrivati djecu koja su pod povišenim rizikom za razvoj mentalnog poremećaja ili težeg poremećaja ponašanja. Sugerirao sam da se pri Županijskim zavodima uz alokaciju prostora za rad, smjeste posebni centri za mentalno zdravlje djece i obitelji, koji bi surađivati sa školskim sustavom. U Rijeci je provedeno prvo pilot testiranje, polako, čini mi se da se taj projekt razvija. Djeca su najveće blago, ona su naša budućnost. U našoj državi koja polako demografski nestaje, briga za djecu je slaba. Od ovo malo što se rodi, mnoga nemaju mjesta u vrtiću, nedostaje stručnih djelatnika za kvalitetnu brigu o njima. Mnoge škole nemaju psihologa. To samo govori koliko je političarima na vlasti stalo do naroda kojim godinama uspješno manipuliraju.

Upozorili ste da je potrošnja droga u Hrvatskoj skočila od 400 do 800 posto u svega nekoliko godina (od 2015. na ovamo) te ste zaključili da je to povezano s kadrovskim promjenama u represivnom aparatu, nakon što je nova politička ekipa stavila na ključne pozicije ljude upitnih kvalifikacija i poštenja, a otjerala iskusne i motivirane profesionalce. Ako je marginalizirala suzbijanje kriminala i korupcije, možemo li zaključiti da je aktualna vlast u dosluhu s organiziranim kriminalom?

Sve je lako reći ali je teško dokazati, jer su instrumenti za taj posao u rukama onih koji bi de facto morali sami sebe istraživati. U samoj naravi i definiciji organiziranog kriminala, potrebno je postojanje poveznice između države, osoba u vlasti i osobito uposlenika više razine represivnog aparata (osobito policije) i osoba iz organiziranog kriminalnog podzemlja. Podaci Instituta Ruđer Bošković o porastu potrošnje droga su neumoljivi.

Kadrovsko preuređenje represivnog aparata dolaskom na vlast prvo Tomislava Karamarka i uz utjecaj koji je jedno vrijeme na izbor kadrova u krim policiji imao gospodin M. B.  sigurno je pridonijelo naglom padu kvalitete i učinkovitosti rada policije. Nakon preuzimanja vlasti od premijera Plenkovića, stanje se ništa nije poboljšalo. Niti jednim drugim načinom nije moguće je objasniti tako iznenadni i višestruki porast ponude i dostupnosti droga a s time u svezi i potrošnje od 2015. do danas. Samo u jednoj godini, od 2015.- 2016. potrošnja amfetamina porasla je za 400 posto.  Čestiti profesionalci (poput krim inspektora Maria Bertine), otjerani su u mirovinu ili marginalizirani, a dosta kvarnih ljudi sjedi u pozicijama naših policijskih uprava.

Policija umiješana u biznis s drogom!

U županijama u kojima je to osobito slučaj, broj evidentiranih ovisnika o drogama je i preko 50 (PEDESET) puta veći (mjereno u odnosu na broj stanovnika) nego u nekim drugim.  Tako je danas stopa (500) liječenih ovisnika u Zadarskoj županiji najviša, a u Bjelovarskoj (samo 8), najniža. Nevjerojatne razlike u tako maloj zemlji. Što je tome uzrok? Tamo gdje je ponuda i dostupnost droga kontinuirano visoka, a to se događa tamo gdje policija vrlo slabo ili nikako ne radi i osobito, ako postoji neposredna umiješanost policijskih djelatnika u biznisu s narko-kriminalom. Sjetimo se samo Istarske županije koja je godinama bila uz Zadarsku na vrhu po broju ovisnika, u kojoj se tek 2014. u operaciji „Favela“ strpalo u zatvor 4 visoko pozicionirana kriminalistička službenika.

Još niti danas nije odgovoreno tko je sve sudjelovalo 1997. u nabavi 17 tona kanabisa iz Malezije. Ta roba (umjesto deklariranih košulja) je šleperom s broda dovezena u Zagreb, za što je jedino, na nekoliko godina osuđen tadašnji glasnogovornik Dinama. Na desetine tisuća hrvatskih obitelji ovih su godina zaraženi drogom, novac im se otima iz džepova, nemir vlada obiteljima, a premijera to, čini se, uopće ne zabrinjava. Ako je glavni problem našeg društva korupcija i organizirani kriminal, a ta dva čarobna pojma, osobito ovaj drugi, premijer gotovo da nikad nije „glasno“ javno izgovorio, ukazuje da mu to nije na agendi prioriteta.

No čini se, da naš, vrlo inteligentni i obrazovani premijer, stručnjak za izborni inženjering i manipulaciju pukom, ima, možda od malih nogu, svoju agendu, svoj put u budućnost, koju gleda na slici ispred sebe, na kojoj je njegov lik u sredini. I kako vrijeme prolazi, on postaje i sve veći i od same slike, prema kojoj za sada sigurno putuje. Neka mu je sa srećom. No čovjek snuje, a Bog određuje.

U pismima premijeru Plenkoviću upozorili ste ga na činjenicu da su karteli koji trguju kokainom gotovo uništili pravne sustave mnogih država Južne i Srednje Amerike te ste naveli da ista opasnost prijeti i Hrvatskoj. Je li organizirani kriminal toliko ojačao da je postao ozbiljna prijetnja nacionalnoj sigurnosti?

Jedan sam od stručnjaka koji se  znanstveno bavio socijalnom patologijom. Ono što javno govorim, danas je svima jasno i grozno je po narod to nečinjenje i prešućivanje istine o djelovanju i štetama koje po zdravlje i zadovoljstvo životom naroda dolazi od korupcije, masovne dostupnosti kockanja, trgovine drogama i djelovanju sprega korumpiranih političara i  pripadnika organiziranog kriminala. Dakako, pisao sam i izvještavao o tome premijera, gospodina Plenkovića. Znam da ima toga svugdje, ali u nas, što je previše, previše je.

Pitanje je može li narod biti zdrav u „bolesnoj“ državi, maloj državi s brojem ljudi kao u predgrađu većeg kineskog grada, kojoj institucionalni okvir potreban za kvalitetu organiziranog društva a time i života kreira toliki mastodont institucija i uposlenika. Od zakonodavne (Sabor), sudbene, do izvršne vlasti –  premijera Vlade RH, svih ministarstava, pa svih lokalnih uprava i samouprava (županije, općine, gradovi, mjesni odbori), a onda unutar svega toga mnoštvo zavoda, ureda, komora, odbora, zajednica, saveza, odjela, uprava, udruga…tu su i desetine tisuća nevladinih organizacija, kako sve to financirati i učiniti funkcionalnim? Sve teže ide. Ljudi su frustrirani i rezignirani nepravdom i neispunjenim očekivanjima (stotine tisuća napustilo zemlju),  neki su gladni, neki su ljuti ali nisu  skloni galamiti na ulicama i razbijati izloge.

Šute i odlaze

Radije šute i odlaze. Problem je što je narodu ta zemlja draga, najdraža, ali što se na tom prekrasnom prostoru živi i rađa se sve manje ljudi, što je premalo kvalitetnih i pošteno plaćenih radnih mjesta, a grozno je da se taj ostatak  ljudi sve više kontaminira i prepušta zlu organiziranog kriminala.

Za sada svima taj ilegalni biznis dobro ide, pa nema sukoba bandi. Naoko sve izgleda mirno i sigurno to naši turisti izuzetno cijene. Ima nešto pucanja, paleža automobila, pretežito vlada tišina a možda prijeti zatišje. Ako dođe do borbi za poziciju unutar kriminalnih klanova, osobito za provoz droga preko naših prostora prema Zapadu ili borbi za vrh domaćih kriminalnih piramida, pa se poremeti sadašnja ravnoteža, dovoljno je samo nekoliko težih incidenata, da se ta slika mirne, idilične državice, odjednom pokvari. I štete po turizam a s tim i ekonomske, mogle bi biti teške. Takav scenarij mogao bi ugroziti ne samo nacionalnu, nego i osobnu sigurnost mnogih pojedinaca. Premijer je svjestan koliko su opasni ljudi koji se time bave, procjenjuje da mu se ne isplatiti, zamjerati im se, čuva osobnu sigurnost. Kriminalne organizacije su posve zadovoljne takvim vladanjem Vlade. Radije neka narod stradava, neka se društvo kriminalizira, neka se obitelji raspadaju, tko im je „kriv“, neka cvate siva i crna ekonomija, neka se uludo iz budžeta obitelji izvuče preko milijardu eura godišnje, bitno je „da smo mi (vlast) i oni (kriminalci), zadovoljni i mirni.

Što Vam je premijer odgovorio na ta upozorenja?

Ništa.

Na osnovu svega navedenog, što mislite tko istinski vlada Hrvatskom: demokratski izabrani narodni predstavnici, ‘duboka država’, ili umrežena zločinančka organizacija?

Državom vlada stranka koja je na demokratskim izborima osvojila vlast zajedno sa svojim koalicijskim partnerima. Svakoj vlasti, pa tako i našoj, boju daju ljudi na poziciji moći. Narod je neuk, manipuliran, mladi nezainteresirani, stari neupućeni i mnogi izgubljeni. Malta, otok veličine našeg Paga ima oko 400.000 stanovnika, naš Pag ima most, trajekt, čiste vode kao u priči, maslina, ovaca , a jedva ima 7000 ljudi. Hrvatska, poluprazna i umjesto da je dragulj na karti Europe, po mnogo toga čuči na dnu. Izborni inženjering je perfidno složen i vrlo učinkovit da na koncu sva „važna mjesta“ pokrivaju „oni“.

U nas je trenutno moćan samo jedan čovjek, premijer, a vještim izbornim inženjeringom uz vrlo malu izlaznost građana na izbore, obzirom da je na stotine frustriranih birača napustilo zemlju, a drugi ne vjeruju da se bilo što može promijeniti pa stoje doma, ova ekipa može nastaviti vladati i dalje,  isti ljudi koji su okupirali sve institucije, koji raspolažu novcem, koji ismijavaju oporbu da ništa nije učinila.,,, Pa kako i čime činiti ako je sve u njihovim rukama. No ne treba sve gledati dramatično crno, premijer je po prilično novca EU usmjerio na ove prostore, ima stvari koje idu konačno i na bolje. No narod treba osvijestiti, pokrenuti da glasnije ukazuje na ono što je loše i što se može i mora popraviti, da rade mnogo veći i ozbiljniji pritisak….Pogledajte Francuze! Političari i ona, manje-više na nezakonit način izuzetno obogaćena manjina, uvaljana u svoje pozicije, bogatstvo i blato, samo prividno mirno uživati. Kako kažu Zagorci, „Dođe vrag po svoje“. A konačno ako ih i pitaš „Čemu služe stvari koje ničemu ne služe“ i što ćete od svega što imate ponijeti sa sobom na ono mjesto na kojem svi završe…. oni se i od te pomisli tresu, padaju u depresiju…jer za njih nema nade ali  ima pravde.

Zašto je u Hrvatskoj, svega nekoliko desetljeća od neovisnosti, takvo stanje?

U jednostavnom odgovoru, zato, što ovom zemljom godinama vladaju loši, sebični, pohlepni ljudi, političari, koji ne vole svoj narod  (nekima niti do tog čudesnog prostora (osim njihovih vlastitih nekretnina) i nije previše stalo. Dakle, što se dogodilo i zašto je kako nije trebalo biti, opisati ću i nekim drugim jezikom uz malo filozofiranja o shvaćanja života i njegove dragocjenosti. Naime početkom devedesetih, osamostaljenjem Hrvatske i osobito kada je bilo jasno da će Hrvatska vojska pobijediti srpskog agresora, u sjeni svega toga, daleko od ratišta, dogodilo se jedno nevjerojatno čudo o kojem se vrlo malo govori.

Svi govore o pretvorbi ili pljački hrvatskog narodnog bogatstva. A nitko ne govori o još jednom nevjerojatnom sociološkom i psihološkom fenomenu, pravom čudu koje se dogodilo na Balkanu, čudu većem od pretvorbe i privatizacije narodnog blaga u „naše“,  a riječ je isto o jednoj vrsti pretvorbe. Mirno, u tišini i bez nasilja, kod velikog broja ateista – komunista, dogodilo se preobraćenje. Radilo se o samopokrštavanju. Pravi ili navodni ateisti, nekadašnji članovi partijske internacionale, postaju  pravi, navodni  ili lažni kršćani, neki i pravi ili navodni desničari pa i pravi ili lažni hrvatski domoljubi ili čak nacionalisti. Čini se da je većina tih novih vjernika (od kojih je i onih iz Jugo-obavještajnog miljea) nastavilo zapravo služiti i dalje istom svom bogu, koji se zove NOVAC i MOĆ, pa zapravo i nije bilo privatizacije, jer i dalje je sve njihovo ili ostalo pod njihovom kontrolom.

Kako se gledaju pred ogledalom?

Ne znam kada se ti preobraćenici gledaju pred ogledalom, što o sebi misle, što u sebi vide i kako gledaju na svoju konačnost. I ako se slučajno misaono dotaknu duhovne dimenzije, pa se pitaju odakle sve, što postoji i kako je od ničega sve nastalo; ono,  prvo ništa, pa nastane sila, pa atomi, pa kemija, pa biologija, pa život, na koncu inteligencija (prava i umjetna svejedno), pa svijest o postojanju. U svakom slučaju, u beskraju vremena i prostora, neshvatljivo se čudo dogodilo, ČOVJEK, biće sa samosvijesti i visokom inteligencijom. I nakon začeća i danas, iz one točkice manje i vrška igle, genskom abecedom od oko tri milijarde slova, u toj jednoj stanici usađena je pamet kojom se u devet mjeseci stvaraju sve vrste tkiva, svi organski sustavi, tvornica za proizvodnju najsloženijih bioloških molekula, sve instalacije i na koncu savršen kompjutor mozak sa preko 80 milijardi najsloženijih stanica.

I eto svjetlo dana uz životni plač, ugleda čudesna konstrukcija, mala beba. Ali nije čudo samo ta samosvijesna, inteligentna konstrukcija. Najveće je čudo da iz te (bio)kemije izvire ljubav, emocija ljubavi, čovjek koji voli druge, koji zagovara prijateljstvo, suradnju i komplementarnost među narodima na ovoj planeti Zemlji koja je svima dom, čovjek koji može voljeti i svog neprijatelja. Oni koji nisu dostigli tu razinu, pa iz prve riječi zapovjedi utemeljitelja kršćanstva Krista, „Ljubite i neprijatelje svoje!“ brišu ili ne vide prvo slovo, prava su ugroza ove planete i sva zla izviru iz njihove pohlepe i sebičnosti i kompeticije u otimanju tuđeg.

Kao kod nekih grabežljivih sisavaca koji se bezdušno bore za teritorij. Ako ste gledali neki dan na TV onog čovječuljka u hramu u Moskvi, kada se križa na „Uskrs“, pomislite, što je u tom trenutku mislio o sebi taj i takav „kršćanin“ i svećenik koji je vodio obred. Uvijek pitajte i sami sebe koji ste vi stupanj razvoja dostigli i je ste li vi po ičemu slični tom čovječuljku. Sjetite se „ličnosti“ o kojima djeca moraju učiti u povijesti (od Hitlera, preko Napoleona, Sulejmana, Džingis-kana, Rimskih cezara, Aleksandra Makedonskog.  Darija Perzijskog i dalje…). Tko su i kakvi su to ljudi? Što im je zajedničko? Bili su ratnici, osvajači, dakle ubojice i pljačkaši, otimači tuđeg. Djecu bi drukčije trebalo učiti o njima. Malo je bilo pacifista a velikih ljudi koji su se žrtvovali za svoj narod jer su ga voljeli, a nisu mrzili druge, poput M. Ghandhia i N. Mandele…

Možete li komentirati skandal s upropaštavanjem pola milijarde kuna vrijednog projekta Dječje bolnice Srebrnjak te uništavanje dragocjenog Imunološkog zavoda? Kako komentirate od nadležnih inspekcija potvrđene, no i dalje zataškavane navode dr. Dijane Zadravec o milijunskim pljačkama i pronevjerama u bolnici u Vinogradskoj…?

U zdravstvu stvari koje se tiču politika i novca, ne izgledaju ništa drukčije nego u drugim sektorima. Jest da je neshvatljiva ustrajnost kojom se radi „nečijih“ interesa, dogovorno, uništavao Imunološki zavod. Kada je odluka tih psihopata donesena, samo je trebalo napora da se javnost na tako što privikne ili da otupi. Te ljude iz svijeta politike, koji su u tome sudjelovali, kao psihijatar, mogao bi nazvati bolesnicima. Sram ih bilo. To su ljudi koji ne vole nit svoju zemlju niti svoj narod. Isto je i s projektom Dječje bolnice Srebrnjak. Sve što neposredno nije pod kontrolom te manjine koja je uzurpirala državu, a radi se i o povećem novcu, radije će uništiti, nego da netko, pored njih, može reći da je bez njih nešto dobro za djecu napravio.

Valja znati da se uz tu bolnicu vežu i vrijedne nekretnine. I da sada neki dr. Nogalo time upravlja. Nema šanse. Jasno je da se niti šefovima velikih KBC-a ili KB-a nije sviđalo da netko nešto puno bolje od njih učini. Sjetimo se i bolnice na Blatu. Uvijek samo potvrda, kako politika od naroda pravi budale. Da sada komentiram navode dr. Zadravec u svezi ustanove u kojoj sam radio 41 godinu? Bolnice, u kojoj sam kao jedan od javno najpoznatijih liječnika 40 godina radio, bez dana bolovanja, toliko toga dobrog učinio, da bi me jedno jutro na stolu dočekala omotnica s dvije rečenice da sam „od sutra u mirovini“? Ni stisak ruke, niti doviđenja.

Tražio mito isključivo u velikim novčanicama

Ranije sam spomenuo „tzv. javne nabave“ ne govoreći kako se u praksi po svuda, gdje politika ima prste, provode. Zna se radi čega su neke bolnice prave rupe bez dna, a neke ipak poštenije financijski posluju. Dok se velika većina liječnika (i onih koji su u mirovini) statusno održava u donjoj trećini srednjeg sloja, zna se da postoji manjina, izuzetno bogatih liječnika. Među njima su oni koji su se obogatili uzimanjem na crno novac od pacijenata na radnom mjestu u javnoj ustanovi i onih koji su preko politike došli na čelne pozicije ustanova i mjesta koje osiguravaju raspolaganje novcem (najviše se uzimalo kroz tzv. javne nabave).

Za neki portal, prije godinu i po dana, napisao sam jedan članak pod naslovom; „Zašto donosiš tako debele koverte“.  Gospodin koji je primao novac (provizija) zamolio je „dostavljača“ da mu se u omotnicu stavljaju samo novčanice Eura znatno veće vrijednosti, da mu „koverta lakše stane u džep“.  Kao i mnoge druge novopečene bogataše, jer nema Zakona o ispitivanju podrijetla imovine, tako se niti onu neznatnu manjinu vrlo bogatih liječnika ne pita odakle im „toliko“.  Među njima je i nekoliko onih, izuzetno bogatih i za novac jako pohlepnih ljudi (liječnika), koji su se direktno ili indirektno obogatili kroz političke pozicije izvan sustava zdravstva.

Zašto afere u zdravstvu gotovo nikada nemaju pravosudni epilog, zbog čega nitko nije odgovarao za uništavanje Imunološkog zavoda – koji je imao strateški važno značenje za Republiku Hrvatsku? Kome je u interesu tako što uništavati?

Opet isti odgovor. U zdravstvu kao i u drugim resorima. Tko koga pita za nešto važno i strateško, doma proizvedeno, ako se na uvozu tih dobara može više zaraditi na provizijama. I tako ode  „Imunološki“! Ali napraviti ćemo novi, bolji, jednoga dana! Kao što je Vučurović rekao kada s bombe bacali po tom hrvatskom biseru, „….kad ga uzmu, da će napraviti i Dubrovmik da bude novi i stariji nego što je bio!“  Znate onu, „Kadija te tuži, kadija te sudi“. Pa politika je stvorila okvir da se tako što može događati. Većini biznis ide glatko, no ponekad mediji (ne institucije zadužene za proaktivno otkrivanje korupcije i organiziranog kriminala) uspiju nešto otkriti, pa se neki ministri moraju strpjeti neko vrijeme da zločin nestane u prostoru zaborava i arhive sudbene vlasti. I u gospodarstvu je slično. Ako se može više zaraditi na uvozu električne energije npr. nego na vlastitoj proizvodnji zelene energije iz solara, dok god bude moguće, solare ćemo blokirati svim dopuštenim sredstvima.

I dakako da se svi se čude zašto smo na dnu EU po solarima i zašto je to HEP opstruirao, komplicirao, odugovlačio, protivno svakom razumu. I tu je jedini razum, razum lopova. Sunca imamo po Dalmaciji i otocima u obilju. Energija besplatno curi s nema a mi trošimo milijune eura za uvoz električne energije,  da bi turistima ljeti hladili prostor boravka. Slušam nedavno kako jedan državni tajnik prodaje priču kako smo se mi više fokusirali na vjetar, i da smo u tome bome bolji od Slovenaca a da se radi i na poboljšanju procedura za solare.  Jer politika određuje procedure koje koristi njena administrativno-birokratska mašinerija.

Liječnik postao stručnjak za drvenilo

Jesu li procedure same sebi svrha i postoje li da bi se nešto nekome moglo onemogućavati a nekome brzo omogućavati? I posve je ludo promatrati kako procedure ispadnu važnije od svrhe radi koje postoje (pogledajmo samo papirologiju za obnovu kuća srušenih u potresu).  Procedure za solare! Pa kuda ste navalili?. Imate struje koliko hoćete, lijepo platite i bez brige ste. I vi bi sada htjeli imati svoju struju i još NAMA prodavati višak! E ne ide to tako u Hrvatskoj! Polako, ne žuri nam se. A uvozimo preko 30 posto električne energije. Pa tko i zašto stvara opstrukcije procedurama? Oni koji imaju vlast i to im je u interesu.

Da Maribor ima više solara nego Hrvatska, da čovjek ne povjeruje. A HEP većinu hidro-potencijala nije gradio već mu novac curi kao vodopad. Zna se da se preko politike „oduvijek“ najviše kralo na onome što daje sama zemlja (plin, nafta, voda koja pada, drvo naših šuma). A onda se govori o uspješnim javnim poduzećima, kao da njihovi politički vlasnici (država) okapaju slavonske hrastove ili bukve ili rukom pumpaju plin iz zemlje. To što šume crnogorice u našem priobalju nestaju u požarima zauvijek, nikoga briga (kuće smo obranili). Nema procijepa, nema nadgledavanja, nema istraživanja namjera potpaljivanja, slabo se kažnjava ljudski nemar itd. No posjeći i prodati tisuće kubika naše bukovine ili hrastovine, našeg javnog dobra i zaraditi, to i nije neki kompliciran posao. A dobro se zarađuje. I jedan liječnik je postao ekspert i za drvenilo.

Što učiniti da se stanje u zdravstvu, ali i u hrvatskom društvu, popravi?

Danas niti jedna uspješna kompanija ne upošljava ljude bez prethodne složene procedure „višedimenzionalne“ kompetentnosti. Je li normalno da u najvišim razinama upravljanja, gdje su u pitanju ljudi, narod i najveće vrijednosti, vlada princip obrnute proporcionalnosti: Što je viša razina, manje je kriterija i provjere. To daje najveću šansu najvještijim, a možda i najkvarnijim manipulatorima da dođu na vlast po „propisnoj demokratskoj proceduri“. Ok, za predstavničko tijelo neka bude tako. Ali za pozicije u izvršnoj vlasti, koja osigurava upravljanje velikim vrijednostima, ne bi smjelo biti tako. Kandidati bi trebali zadovoljavati sasvim određene i Zakonom propisane kriterije;

  1. Provjera stručnih kompetencija (znanja) za konkretan posao.
  2. Osobe, kandidati za upravljačke pozicije,  trebali bi proći poštenu obavještajnu provjeru i imati potvrdu o nekažnjavanju.
  3. Trebalo bi za određene pozicije provesti psihološko testiranje (test inteligencije i test ličnosti), kako bi se isključile osobe (osobito) s antisocijalnim, narcističkim i paranoidnim poremećajem osobnosti.
  4. Kandidati za posebno osjetljive pozicije trebali bi proći provjeru kroz detektor laži kako bi se isključili svi teški manipulatori i lažljivci.

Kako Hrvatska može biti uspješna država, ako kuhar, bez ikakvog kursa za taj odgovoran i kompleksan posao, može biti gradonačelnik, a gradonačelnik, (po isteku mandata), ako nema diplomu kuhara, ne može biti šef kuhinje u jednom hotelu?

Postoje nekoliko fakulteta (ne uključuju se mjesta na kojima se diplome mogu „kupiti“) koji daju barem nužnu širinu znanja potrebnu za snalaženje na odgovornim funkcijama. Konačno i diploma je dokaz intelektualnih dosega onih koji žele preuzeti veliku odgovornost. Ako nema nikakvih propisanih kriterija, što je to posao „biti političar“, profesionalni političar, bez škole?

Na pozicijama neznalice, k tome i nepošteni

Sposobnost pričanja, uvjeravanja, obmanjivanja, obećavanja….? Kako na vrlo složenom i odgovornom radnom mjestu, neškolovani ministar uopće može rukovoditi i komunicirati s osobama znatno više izobrazbe, znanja i inteligencije, no što „on-a“ sam ima? Mnogi političari su naprosto nesposobni ili needucirani za posao u nekom resoru koji su bez „treme“ preuzeli.

Nije dovoljno samo znati petljati, muljati, zapošljavati i krasti. Ako nam se dogodi da ginekolog opet postane ministar policije, ili internist – ministar gospodarstva, valjalo bi im se, prije preuzimanja funkcija, osigurati jednotjedni kurs za gradonačelnika ili ministra resora o kojem pojma nemaju, da nauče da nisu stručni, da ne znaju i da moraju šutjeti kada se javno raspravljaju, recimo, represivne ili gospodarske politike. Najgore je kada uz neznanje na poziciju dođe osoba sklona nepoštenju, ili da je čak evidentirani počinitelj kaznenog djela. Kod nas je sve moguće. Većini kriminalaca nije potrebna nikakva posebna diploma za njihovo djelovanje i rad, jer narav njihovog posla isključuje potrebu profesionalne certifikacije i poštivanje zakona.

Dakle, što treba ne činiti a što činiti da zdravstvo bude bolje?

Kadrovsko uređivanje resora zdravstva oslikavalo je sve atribucije ukupnog upravljačkog aparata u državi u kojoj političari na vlasti po kriterijima političke podobnosti postavljaju na sve (niže) pozicije (na kojima se vrti novac, a u zdravstvu se obrću milijarde) „svoje“ ljude. Kriteriji izbora odgovornih osoba su često dubiozni, što pridonosi padu kvalitete rada i stručnosti, lošoj organizaciji posla i neodgovarajućim međuljudskim odnosima. Gdje je na mjestu šefa Odjela dobar, marljiv i pošten čovjek, koji zna i voli svoj posao i voli svoj tim, tu je raditi pjesma. Blago bolesnicima koji se na takvim odjelima liječe. Uvjeren sam da je i danas u našim bolnicama puno takvih odjela i da je uz sve kritike, većina bolesnika zadovoljna uslugom.

No, ponavljam pitanje; zašto su u nas primarno preventivne aktivnosti marginalizirane? Kome je to u interesu, jer to ne može biti slučajno. Ponešto se odrađuje površno, bez evaluacije a gomila je papirnatih strategija koje piše administracija i koje nitko, kao niti većinu radova „liječnika znanstvenika“ ne čita.

Tisuće nevladinih udruga i organizacija nude različite usluge koje se tiču zdravlja, sve to može koristiti, ali uvijek je upitan obuhvat ciljne populacije, stručnost i troškovi. Prevencijom i liječenjem ovisnika bavilo se na stotine udruga, na to se trošilo mnogo više novca nego za „državni“ Nacionalni program, koji je gotovo bez troška eliminirao heroinsku i ujedno spriječio HIV epidemiju u našoj zemlji (dok je u SAD i većini zemalja današnjeg EU prostora bilo zaraženo preko 50% heroinskih ovisnika, u RH taj postotak niti jednu godinu nije prelazio 0,5 posto! Vidio sam 1985. sliku  brojnih gradova u SAD, tisuće ovisnika kako leže po ulicama umirući od AIDS-a.  Mjere koja sam na vrijeme pokrenuo u Hrvatskoj, hvalio je najpoznatiji američki stručnjak za to pitanje, dr Robert Newman. Zahvaljujući tome naša zemlja nije imala HIV epidemiju. Koja ušteda za fond zdravstva! A  tih je godina ona tzv. časna za svoju komunu dobivala više sredstava iz proračuna no što je izdvajano godišnje za provedbu Nacionalnog programa, koji sam posve besplatno kreirao, napisao, poklonio Vladi RH, koju je Hrvatski sabor, jednoglasno prihvatio.

Dobro organizirane proaktivne mjere ranog otkrivanja mnogih, po javno zdravlje izuzetno čestih i opasnih bolesti, karcinoma npr., su pokrenute posljednjih godina, ali je odaziv slab, dobrim dijelom i radi otpora ljudi da prihvaćaju inicijative sustava u koji su građani izgubili povjerenje. Ne samo da je zdravlje naroda lošije i smrtnost visoka, nego su i demografske mjere neučinkovite. Rađa se sve manje djece, a stotine tisuća ljudi, frustriranih nepravdom kreiranom od politike i nezadovoljni plaćom i uvjetima na radnim mjestima, napušta svoju domovinu. Sela se prazne, mnoge škole se zatvaraju. Mnoge obitelji su razdvojene, jer ljudi rade vani. To pogubno utječe na mentalno zdravlje djece i odraslih. Enormna je potrošnja psihofarmaka.

Što mislite o hrvatskim liječnicima generalno, a što o onima koji su otišli u politiku? Zašto je u Hrvatskoj tako mnogo liječnika u politici?

Velika većina njih su ljudi, koji vole svoj posao, rade ga svim srcem i zauzimaju za svoje pacijente. Ja kritiziram i rad policije, govorim o korupciji u pravosuđu, svjestan da većina policajaca, sudaca, državnih odvjetnika…., pošteno zarađuju za svoj kruh. No, uz neugodan osjećaj napisati ću da uvijek ima iznimaka i pitanje je koliko ih je, na kojim su pozicijama, tko ih je odabrao i postavio. Kada je riječ o liječnicima koji su „ušli u politiku“ ili su preko politike došli na pozicije, podosta ih je čiji motivi za rad i način na koji zarađuju nisu čisti. Poznato je, kao i u drugim strukama, da i neki liječnici jako vole novac. Ima i onih kojima nikad dosta. Pošteno radeći za plaću, u javno-zdravstvenim ustanovama nije se moguće obogatiti.

Za one koji se s time ne mogu pomiriti, postoje dva načina; ili neka traže posao u privatnim klinikama, ovdje ili u inozemstvu, neka rade privatno u svojim ambulantama ili, ako imaju velika sredstava,, neka grade vlastite klinike. No u nas ima liječnika koji su se „preko pozicije koju im je osigurala politika“ obogatili na radnom mjestu u nekom KBC-u ili županijskoj  bolnici, a onda su neki radi pohlepe željeli još više, pa su  novac koji nisu pošteno zaradili, investirali u svoje privatne klinike. Ima i onih koji su „jako traženi“ specijalisti sklonih novcu, koji i ne moraju biti  „uvaženi“  šefovi klinika, zavoda, odjela… o čijim uslugama može ovisiti život bolesnika i koji znaju što je sve čovjek u stanju dati za intervenciju kada mu je ugrožen život. Takvima pogoduju što duže liste čekanja.

Što rade psihijatri u Saboru?

Kapaciteti sustava su limitirani, vrijeme bolesniku curi, što su liste čekanja duže, pritisak je veći, traži se „veza“, počinje potplaćivanje kako bi se brže došlo na red. Neki idu sa stavom; „Ako „želite da vas baš ja uzmem…“ Zar je to tajna?. Ima vrhunskih liječnika koji su svoju vještinu naprosto odlučili, kad se ukaže pogodna prilika, dodatno naplaćivati, pa su  pacijente „radi dogovora“ prije zahvata naprosto naručivali u neke svoje „privatne“ ambulante radi dogovora. Meni se, ne malo, nesretnih ljudi, kao psihijatru žalilo i o takvim iskustvima, kada su morali za bližnjeg, dijete npr., platiti za zahvat iznos koji je za tih nekoliko sati rada, koristeći sve druge potrebne resurse državne ustanove, bio znatno viši od višemjesečne plaće specijaliste. Bilo je toga i u bivšem režimu osamdesetih, kada su se  ozbiljniji zahvati naplaćivali na crno i do 5.000 DEM. Ali moram naglasiti da u većini situacija, kada se i traži tzv. veza, da se prije dođe na red, kada netko poznaje nekog liječnika pa ga zamoli da zamoli kolegu da učini uslugu, toga je bilo i biti će i u najvećem broju slučajeva. Za takvo što nitko ništa ni traži niti uzima. Prije će odbiti ako se nešto i ponudi, pa se sve svede na „kavu i bombonjeru“!.

Kad već spominjem liječnike kojih je mnogo bilo u visokoj politici izvan zdravstva, ne ulazeći u motive koji su ih pogonili da napuste svoju struku, bilo je za očekivati da barem malo doprinesu da se naše, nekad vrlo dobro organizirano javno zdravstvo, ne uruši. Čudi me da i danas nekoliko psihijatara sjedi u Saboru, a da neke izuzetno važne  javno-zdravstvene teme iz njihovog područja  uspiju i ne spomenuti. Kao da ih se to ne tiče. Pa što ih onda najviše zanima i za što se zauzimaju?

Kako će se obični građani liječiti za pet godina ako milijun građana do tada ostane bez svog liječnika obiteljske medicine (na što upozoravaju liječničke udruge i sindikati)?

Nadam se da se to neće dogoditi. Potrebno je povećati kapacitete Medicinskih fakulteta i bitno poboljšati uvjete i nagradu za rad liječnika. Potrebno je poboljšati fakultetski program školovanja liječnika i drugih zdravstvenih stručnjaka, radi većeg naglaska na osposobljavanje za primarno preventivno djelovanje. Što je u tom smislu učinila Rumunjska? Enormno je podigla plaće zdravstvenih stručnjaka. U nas je neophodno puno mudrije regulirati odnos javnog i privatnog sektora u zdravstvu, koji trebaju djelovati komplementarno, ali postojanje privatnog ne smije biti takve naravi da demotivira liječnike raditi u javnom sektoru.

Ako netko ima novca i želi znatno bolji standard smještaja u hospitalnom tretmanu koji osigurava privatna klinika nego javni sektor, neka mu kao osiguraniku HZZO plati samo udio troškova koliko plaća za istovjetnu uslugu u javnom sektoru. Sve iznad toga neka bolesnik, osiguranik plaća iz vlastitog džepa. Svakako je potrebno redefinirati ulogu HZZO. Politiku treba maknuti iz kadroviranja u zdravstvu. Izbore na odgovorna mjesta rukovođenja zdravstvenim subjektima kao i odabir dekana Medicinskih fakulteta treba posve drugačije urediti. Humanizam, etičnost, skromnost, poštenje i predanost za javno dobro, trebale bi biti provjerene karakteristike osobnosti kandidata, koje bi ih, uz sve druge stručne reference, činili osobama pogodnim da za brigu o ljudima i uzorom za sve uposlenike ustanova koje bi vodili.

FOTO: Screenshot videosnimki

Tekst je dio projekta ‘Uništavaju li javno zdravstvo planski u korist privatnih poliklinika i kako će se siromašni liječiti?’, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije

‘Loši i pohlepni su ugrabili državu, a ne vole Hrvatsku. Od takvih se ne može očekivati ništa dobro’