KARAKTERNOST je nekoć bila na cijeni: ‘Bolje živjeti jedan dan kao lav nego sto godina kao ovca’

”Kako se uopće danas jedan novinar starog kova može baviti tim poslom okružen PR-ovcima i širiteljima fake newsa?”, upitao je Bruno Langer novinara Zlatka Šimića. ”Na jedvite jade. Ponekad ujutro dok se gledam ne znam dal’ da se umijem ili da se zbog svega toga ubijem.”, kazao je Šime…

Nekada davno u hrvatskom je novinarstvu bilo više duhovitih, ali i hrabrih te karakternih novinara. Ranije je i na hrvatskoj rock te javnoj sceni bilo više lucidnih autora koji su itekako imali muda te se nisu bojali javno reći ni ono što se ne smije.

Bilo je zadovoljstvo raditi i družiti se s takvima.

Ta vremena su, nažalost, uglavnom iza nas. Ipak, još poneki od ‘izumiruće vrste’ kao da i danas prkosi konformistima te licemjerima – kakvi su ovladali i medijima i političkom te javnom scenom.

Oni staroga kova su, nasreću, dobili prostora u subotnjem Jutarnjem listu. Novinar Zlatko Šimić ponudio je, u sklopu ‘Tjedna u deset pitanja’ rokeru Bruni Langeru, da i on njega, na kraju, nešto upita.

Bruno nije okolišao:

”Kako se uopće danas jedan novinar starog kova može baviti tim poslom okružen PR-ovcima i širiteljima fake newsa?

”Na jedvite jade. Ponekad ujutro dok se gledam ne znam dal’ da se umijem ili da se zbog svega toga ubijem”, odgovorio je Šime.

I ostatak razgovora Zlatka Šimića s Brunom Langerom ovdje prenosimo:

Bruno, ne znam je li vam se štucalo, ali pomislio sam na vas kada je objavljeno kako je gradska vlast u Zagrebu poslala priopćenje šefovima kućnih savjeta da obnove svoja atomska skloništa. Mozak mi je stao, pa ja sam zaboravio kako je uopče Atomsko sklonište dobilo ime?

– Nakon naših prvih probi u veljači 1976. došlo je vrijeme da odredimo ime pa mi je Boško Obradović, pulski pjesnik i idejni tvorac Skloništa predložio nekoliko imena. „Ista djetinjstva“, „Lift Express“, „9 po Merkaliju“ i „Atomsko Sklonište“, sjeća se Langer. Odabir imena odredio je i poetiku benda.

– Boško je rekao da će taj odabir odrediti i tematiku naših tekstova koji će biti antiratni i koji će se boriti protiv zagađenja okoliša, ali i čovjekove duše. Atomsko sklonište bio je predviđen kao multimedijalni projekt u kojem su osim nas glazbenika sudjelovali slikari, dizajneri, pjesnici, umjetnički fotografi… Naš prvi album ‘Ne cvikaj generacijo’ izdan je 1977. i bio je antiratni. U našoj prvoj postavi pjevač je bio Sergio Blažić Đoser do njegove prerane smrti, solo gitaru svirao je Dragan Gužvan, bubnjar je bio Saša Dadić, klavijaturist je bio Eduard Kancelar, a ja sam svirao bas gitaru i bio Sergiov prateći vokal.

Jeste li ikada imali problema zbog naslova tekstova ili zbog nastupa u kojima ste bili i okruženi bodljikavom žicom?

Zbog naslova ne, ali neki tekstovi su nam bili zabranjivani za emitiranje na radiopostajama. Album ‘Mentalna higijena’ iz 1982., na kojem sam ja autor i glazbe i tekstova, posvetio sam borbi protiv verbalnog delikta, da netko ne bi pomislio da nisam slobodno govorio i ”u mraku”, jer moj je životni moto – bolje živjeti jedan dan kao lav nego sto godina kao ovca.

Vaši društveno angažirani tekstovi bili su na meti kritika, ali mnogi i proročanski poput ‘Ne cvikaj generacijo’. Na što ste se referirali u toj pjesmi?

Na hladni rat gdje su si blokovi prijetili atomskim bombama. Zašto zaboravljamo da je Drugi svjetski rat bacanjem atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki završio kao nuklearni?! Pa kako će onda započeti treći svjetski rat?

”Što te panika hvata/Neće biti, neće biti trećeg svjetskog rata. Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija/ na kojoj će se izvršiti velika posljednja racija.” Jeste li mogli pomisliti da će ovi stihovi biti aktualni 2022. godine?

Naravno da jesam. Dok god se na našem planetu vrte ludi ljudi s atomskim bombama, postoji strah od atomskog rata kao trajno stanje.

Što mislite zašto se i taj rat dogodio, a nije odgodio?

Navodno da je ipak odgođen četiri dana, s 20. na 24. veljače.

Na što vas podsjeća licemjerni stav međunarodne zajednice dok svezanih ruku promatra bombardiranje rodilišta?

Ako mislite da javno trebaju ‘odvezati ruke’… onda imamo treći svjetski rat.

Što kažete na sve učestalije anatemiziranje Rusa zbog Putinove politike?

U mom razredu u osnovnoj školi u Puli mi se nismo dijelili na kauboje i Indijance kao neki drugi, već na Ruse i Amerikance. Ja sam uvijek bio vođa Amerikanaca i u tim bitkama sam ‘anatemizirao’ Ruse. Zato ste na krivoj adresi kad me to pitate.

Što biste danas promijenili u svom političkom izletu kada ste se kandidirali za župana?

Ništa ne bih promijenio, stojim kod svih svojih stavova koje sam iznosio od mladosti do današnjih dana, pa i u toj kampanji. Moj cilj u politici nikad nije bio dočepati se funkcije za osobno dobro već ukazivati da danas, nažalost, ‘uspješni’ u našoj politici mogu biti samo politikanti, a ne političari.

Kako ste preživjeli nestanak omladinskog i rock kluba Uljanik?

Tužno. Jednako kao i nestanak brodogradilišta Uljanik, starog više od 160 godina. Bio je prosvjed protiv zatvaranja rock kluba Uljanik, kao i prosvjed radnika Uljanika ulicama Pule, koji su uzvikivali ‘IDS lopovi’, a meni se najviše dopao transparent ‘Antifašizmom protiv IDS-a’.

Znate li uopće u koje se atomsko sklonište u Puli možete skloniti u slučaju nečega?

Jedino atomsko sklonište za koje znam je bend u kojem 46 godina sviram. Odlično se osjećam u tom skloništu, ne gomilam nikakve zalihe i nemam strah od sudnjeg dana. Nažalost, ovo sklonište ima limitirane kapacitete samo za članove benda, a to su uz mene, rock dinosaura, gitarist Matija Dadić i bubnjar Eric Vojak“.

FOTO: Screenshot videosnimke; preslika stranice Jutarnjeg lista