Ljudi su SVE VIŠE FRUSTRIRANI siromaštvom; istina je da se dogodio javni linč socijalnih radnika Ljudi su SVE VIŠE FRUSTRIRANI siromaštvom; istina je da se dogodio javni linč socijalnih radnika
TweetEmailPrint ”Pandemija je snažno utjecala na starije. Kao najugroženiju skupinu pokušalo ih se zaštiti mjerama ograničavanja kretanja. Na žalost ostale su posljedice na njihovo... Ljudi su SVE VIŠE FRUSTRIRANI siromaštvom; istina je da se dogodio javni linč socijalnih radnika


”Pandemija je snažno utjecala na starije. Kao najugroženiju skupinu pokušalo ih se zaštiti mjerama ograničavanja kretanja. Na žalost ostale su posljedice na njihovo psihičko zdravlje. Većina ih se osjeća osamljeno i napušteno. Većina socijalnih radnika – poglavito onih koji rade u CZSS, na svom radnom mjestu svakodnevno su izloženi neugodnostima. I moje kolegice koje rade u Caritasovoj socijalnoj službi izložene su verbalnim napadima”, ističe Marina Soldo, kontrolor projekta ”SUZI”

Nakon smrti dvoipolgodišnje Nikoll, koja je umrla od posljedica udaraca šakom u glavu od strane vlastite majke, bijes i ogorčenje javnosti pretočili su se u prozivanje sustava, ali i u bjesomučnu medijsku hajku te pozive na linč.

Posljedica je to, prema svemu sudeći, činjenice da se ovakve tragedije u Hrvatskoj događaju svako malo (prisjetimo se majke koja je ugušila svog sina u Puli, pa oca koji je djecu bacao s balkona…), a da nitko iz sustava gotovo u pravilu za ništa nije kriv, odnosno – ne odgovara za propuste i manjkavosti koji dovode do tragedija.

I umjesto da odgovornost za takvo stanje snosi visoka politika odnosno Vlada RH (kao i prethodne Vlade) – dakle oni koji su najodgovorniji za kaos i rasulo u sustavu socijalne skrbi, ‘po glavi’ su i ovaj puta dobili oni koji su najmanje krivi: ljudi na terenu, odnosno socijalne radnice te djelatnice i djelatnici koji i u najtežim uvjetima nastoje pomoći najpotrebitijima. Uslijed bjesomučne medijske hajke, upravo njih je, a ne one na vrhu, zapljusnula silovita bujica frustracija, gnjeva, bijesa pa i nasilja.

O svemu tome, ali i o sve raširenijoj bijedi, siromaštvu, tuzi i samoći u mnogim hrvatskim domaćinstvima, razgovarali smo s Marinom Soldo, kontrolorom projekta “SUZI” (pomoć u kući za osobe starije životne dobi).

U zadnje vrijeme, pogotovo nakon smrti male Nikoll, socijalne radnice te djelatnice pomoći u kući doživljavaju puno neugodnosti na terenu – kod korisnika kojima dolaze pomagati: jesu li i djelatnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije doživjele takve nevolje?

Istina je da se nakon tragičnog događaja zahvaljujući neprimjerenim istupima pojedinih osoba u javnosti dogodio javni linč prema socijalnim radnicima. Na žalost većina socijalnih radnika poglavito onih koji rade u CZSS na svom radnom mjestu svakodnevno su izloženi neugodnostima.  Ljudi su sve više frustrirani zbog svoje loše  socioekonomske situacije. I moje kolegice koje rade u Caritasovoj socijalnoj službi izložene su verbalnim napadima od strane korisnika koji smatraju da nisu dobili ono što žele ili su dobili premalo. Moja pozicija je malo drugačija. Ja radim na odjelu pomoći u kući na kojem sam zaposlena kroz projekt „SUZI“.

Naši korisnici su uglavnom dobrovoljni korisnici, starije i nemoćne osobe koji potražuju uslugu Pomoć u kući. Nezadovoljstvo se zna javljati kod nesuglasica i nesporazuma između gerontodomaćica i korisnika, ali to uglavnom rješavamo mirnim putem. Tijekom trajanja projekta, imali smo dvije situacije kada su nas korisnici zbog osobnih stanja odnosno psihičkih poteškoća znali izvrijeđati i prijetiti medijima.

Kakve na primjer? Tko ih sve napada, kritizira i zbog čega?

Naš rad može kritizirati svatko. Bilo tko od korisnika, njihove obitelji ili prijatelja nas zna zvati sa određenim zahtjevima. Ukoliko predaju zahtjev, a mi mjesta nemamo, stavimo ih na listu čekanja i zamolimo za strpljenje. Nažalost, potreba je velika, a zaposlenica toliko nemamo, ali ljudi često nemaju razumijevanja i strpljenja. Mi se trudimo ukoliko dođe do toga, objasniti, razgovarati i mirno riješiti stvar. Za sada smatram to radimo uspješno.

Koliko je korisnika ‘Pomoći u kući za starije osobe’ u gradu Zagrebu, kojima Caritas pomaže?

Caritas trenutno pruža pomoć u kući za 87 stalnih korisnika (preko projektaSUZI“ imamo 50 krajnjih korisnika, a Caritas kroz svoju uslugu pomoć u kući obuhvaća još 37 korisnika), a ukupno brojimo do nekih stotinjak korisnika obzirom da imamo i povremenih korisnika o kojima se brinemo.

Na koji način im sve pomažete?

Zapravo to je individualno i sve zavisi od potreba korisnika. Između ostalog pružamo uslugu čišćenja i održavanja stambenog prostora, pranje i glačanje rublja, nabavka namirnica, pratnja liječniku ili pratnja pri obavljanju nekih drugih svakodnevnih obaveza, odlazak u ljekarnu, po uputnicu, nalaze, šetnja i druženje s korisnicima. Caritas je kroz svoju uslugu pomoć u kući imao i medicinsku sestru koja je odlazila u domove korisnika, mjerila im tlak i šećer u krvi, što je trenutno obustavljeno zbog epidemiološke situacije. Također pomažemo kod manjih kućanskih popravaka i drugo prema potrebi.

Osim toga svakodnevno smo u kontaktu sa našom socijalnom službom koja korisnicima u potrebi pruža pomoć u naravi (hrani, odjeći, obući, pokrivačima, higijenskim potrepštinama, pelenama za odrasle), te pomažemo u nabavi lijekova i sanitetskog materijala.

Ostvarujemo suradnju sa zaposlenicima centarâ za socijalnu skrb, terenskim sestrama iz domova zdravlja, mjesnim odborima, župnim uredima, župnim caritasima i srodnim udrugama.
Na ovaj način pomažemo da osobe starije životne dobi ostanu što dulje u svome domu na koji su navikli i koji im je prirodno okruženje.

Dojam je da jako puno starijih ljudi u Zagrebu (ali i ne samo starijih) živi ispod razine osnovnog ljudskog dostojanstva, u siromaštvu ili u krajnjem siromaštvu? Kakva su Vaša iskustva s terena?

Mislim da Vas Vaš dojam ne vara te se i mi često susrećemo na terenu s korisnicima koji žive u siromaštvu ili na granici siromaštva. Ponekad su korisnici neinformirani te uopće ne znaju na što imaju prava te što bi mogli ostvariti (u što ih uputimo). Najčešći razlog su male mirovine ili uz mirovine krediti, ovrhe i sl. Kao što sam navela u prethodnom pitanju, korisnike koji su u teškoj situaciji uputimo u našu socijalnu službu gdje im se pomogne bilo to u pomoć u novcu ili naravi.

Smatrate li da su iznosi minimalne naknade i druge pomoći koju primaju građani bez ikakvih primanja, ili oni s malim primanjima i mirovinama, u Hrvatskoj dovoljni za samostalno preživljavanje?

Zajamčena minimalna naknada propisana  je Zakonom o socijalnoj skrbi. Smatram da s 800 kn teško može netko preživjeti. Na žalost nije bolja situacija ni s niskim mirovinama. Činjenica je da su trenutno umirovljenici najugroženija kategorija u društvu.

Što je, prema Vašem mišljenju, najveći problem u sustavu socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj?

Po mome mišljenju najveći problem je nedostatak financijskih sredstva kao i nedostatak ljudskih resursa.

Zašto toliko bijede, ogorčenja, depresije i gnjeva kod marginaliziranih i ranjivih skupina stanovništva u Zagrebu i u Hrvatskoj?

Mislim da je to najviše zbog činjenice da su se našli u teškim životnim situacijama iz kojih teško vide izlaz. Svakako je i problem u tome što nemaju dovoljno sustavne podrške da iziđu iz začaranog kruga siromaštva.

Što bi valjalo učiniti da se stanje popravi te da, kao prvo: socijalne radnice i djelatnice pomoći u kući više ne bi doživljavale tolike napade i neugodnosti na terenu, te, kao drugo: da toliki stariji i marginalizirani ne žive više u bijedi i siromaštvu i bez osnovno ljudskog dostojanstva?

Potrebno je kontinuirano osvještavati javnost o istome. Zatim, potrebno je poboljšati usluge u sustavu socijalne skrbi, izmijeniti kriterije ostvarivanja te ih učiniti dostupnijima. Na kraju, raditi na poboljšanju socijalne politike prema osobama starije životne dobi i svakako provoditi što više ovakvih projekata koji su se pokazali učinkovitima.

Na koji način su pandemija, odnosno lockdown, utjecali na kvalitetu života starijih te najranjivijih skupina građana? Je li pandemija dodatno pogoršala njihove uvjete života? Na koji način?

Pandemija je svakako snažno utjecala na osobe starije životne dobi. Kao najugroženiju skupinu pokušalo ih se zaštiti mjerama ograničavanja kretanja. Navedene mjere su itekako utjecale  na njihov društveni život, njihovu interakciju sa drugim ljudima, njihova druženja sa obitelji, odlazak na mise i druge njima važne stvari. Na žalost ostale su posljedice na njihovo psihičko zdravlje. Većina ih se osjeća osamljeno i napušteno.


Ovaj tekst dio je projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.