‘Loši i pohlepni su ugrabili državu, a ne vole Hrvatsku. Od takvih se ne može očekivati ništa dobro’ ‘Loši i pohlepni su ugrabili državu, a ne vole Hrvatsku. Od takvih se ne može očekivati ništa dobro’
TweetEmailPrint ”Mnogi liječnici su otišli u politiku, ali ništa osobito nisu učinili za dobro naroda. To su osobe kojima miriše politička moć, manje-više lošeg... ‘Loši i pohlepni su ugrabili državu, a ne vole Hrvatsku. Od takvih se ne može očekivati ništa dobro’


”Mnogi liječnici su otišli u politiku, ali ništa osobito nisu učinili za dobro naroda. To su osobe kojima miriše politička moć, manje-više lošeg su morala, ego im je napuhan, sustav vrijednosti neprikladan. Sve je to početno gorivo za krenuti u potragu za ‘najisplativijim’, prijekim putem, za iskaznicom stranke na vlasti, za ostvarenje ‘viših, osobnih ciljeva’ i težnji; biti moćniji, obogatiti se… Kadrovska politika je od osamostaljenja do danas izrazito loša. Na svim razinama bilo je i danas ima previše ljudi koji su se grebli da preko politike dođu na poziciju moći, da bi ‘uzimali’  ‘naše’ da bi dobili za sebe. Zato su se branitelji, pobjednici u ratu, samo kratko nakon Oluje osjećali ponosnima. Novi gazde ‘radnih mjesta’ nisu im dali odgovor na pitanje gdje i što da u miru rade. Bilo je bjelodano da su lažni domoljubi većinu građana učinili običnim budalama”

Najugledniji borac protiv zlouporabe droga i bolesti ovisnosti u Hrvatskoj, umirovljeni profesor, neuropsihijatar dr. sci. Slavko Sakoman, jedan je od rijetkih liječnika koji se ne ustručava javno istupati kada treba govoriti o urušavanju javnog zdravstva, o sve moćnijem organiziranom kriminalu u Hrvatskoj, o korupciji sklonim političarima, kao i o nemoralnim liječnicima u politici.

U potrazi za srži, često ide u dubinu naglašavajući i ono što se malo tko usudi izjaviti, zbog čega su mu odgovori sadržajni i vrlo zanimljivi, no ponekad i opširni. Odlučili smo, stoga, iznimno zanimljivi ‘dubinski’ intervju s dr. Sakomanom objaviti u dva dijela.

U razgovoru za jedan dnevni list izjavili ste: ‘otkako su političari u zdravstvu shvatili da se zarađuje na bolesti i dijagnostici, a ne na zdravlju, nestala je prevencija a urušava se javno zdravstvo’. Uništava li se, dakle, javno zdravstvo planski – u korist privatnih poliklinika, odnosno u interesu pojedinaca i profita, a na štetu hrvatskih građana?

To sam tako izrekao jer je činjenica da najviše novca HZZO-a, a radi se o milijardama, gutaju bolničke ustanove koje se bave dijagnostikom i liječenjem bolesnika. Sve priče se vrte oko pitanja zašto nikad dovoljno novca za tu „rupu bez dna“. Zdravstvenim sustavom, kao i svime drugim, upravljaju  „političari“ raspoređeni na pozicijama s kojih dotiču ili neposredno upravljaju tim milijardama. Većina liječnika, koji su zahvaljujući političkoj podobnosti postavljeni na pozicije u zdravstvenom sustavu, od Vlade RH (ministar i ljudi oko njega), do šefova KBC-a, KB-a, klinika, do županijskih bolnica, uz upravljanjem poslom, upravljaju i novcem. Nešto nije u redu ako se u javnom prostoru sustavno i godinama govori o reformi tog sustava, a na koncu zaključuje da se radi o urušavanju našeg javnog zdravstva. Premda je sve manje osiguranika (jer su stotine tisuća ljudi napustili ovu zemlju „reda i blagostanja“), sve su duže liste čekanja. Većina (dakle ne svi) zdravstvenih djelatnika je sve nezadovoljnija. Pada kvaliteta usluga, u porastu je smrtnost ljudi, gomilaju se dugovi, a privatne poliklinike cvjetaju i njihovi vlasnici izvrsno zarađuju. I u tim privatnim ustanovama, mnogi stručnjaci iz javnog zdravstva  u „slobodno vrijeme“ dobro dodatno zarađuju „na bolesti“.

Istovremeno se gotovo i ne govori o zdravlju, premda bi okosnica i prioritet naše javno-zdravstvene politike trebala biti zaštita i unapređenje zdravlja naroda. Posve suprotno od toga, u nas, ne samo da nema sustavnog preventivnog djelovanja, već se – prema svemu sudeći – radi interesa (uzimanje novca), narodu, maloljetnicima, prešutno nude sredstva ovisnosti – alkohol i duhan. Masovno se, dopuštanjem oglašavanja igara na sreću (čak i na javnoj televiziji), građane navlači na to pogubno ponašanje, a droge su u posljednjih godina toliko dostupne da se njihova potrošnja povećala (ovisno o vrsti) od 5 do 13 puta!

Uz lošu opće društvenu klimu, to je dodatno uzrokovalo pogoršanje mentalnog i tjelesnog zdravlja ljudi i težak poremećaj socijalnog funkcioniranja na desetine tisuća obitelji. Osobito će kroz neko vrijeme biti vidljive tragične posljedice kriminalizacije na tisuće mladih i ljudi srednje dobi, koji su osjetili „lak i brz“ novac, ulaskom u lanac preprodaje droga.

Što onda rade toliki liječnici u politici?

Činjenica je da su mnogi liječnici iz zdravstva otišli u politiku (neki u onu zdravstvenu), ali ništa osobito nisu učinili za dobro naroda. Ako bi ih redom pitali, je li i jedan od njih pokrenuo i kreirao neke važne  primarno preventivne programe i je li uspješnim provođenjem istih značajno pridonio javnom zdravlju, ne znam tko bi se javio. No, stoji činjenica da se čak niti jedan internista, političar, pa ni onaj koji je bio na poziciji ministra zdravlja, nije sjetio pokrenuti ozbiljnu kampanju protiv pušenja i prekomjernog pijenja, premda dobro znaju da su to, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, otklonjivi ali izuzetno utjecajni uzroci najtežih bolesti i ranijeg umiranja tisuća ljudi godišnje samo u Hrvatskoj. Kada se prije nekoliko godina tadašnji ministar zdravlja hvalio rekavši da je „kruna“ hrvatskog zdravstva, transplantacijska medicina, što bi mu na „taj“ govor kazao dr. Andrija Štampar?

”Nije mjerilo uspjeha izliječiti puno teških bolesnika ako ti bolesnici uopće nisu trebali biti bolesni. Što znači liječiti, pa i izliječiti, mnogo nepotrebno bolesnih ljudi?! To nije naš uspjeh, nego potvrda da kao liječnici nismo uspjeli izgraditi društvo zdravlja.”

Dakle, ako nema kampanja kojima se štite pluća i životi ljudi od „duhanskog karcinoma“, ili ciroze jetara radi prekomjernog pijenja, je li primjereno pitati zašto je to tako. Kome treba bolest, a kome zdravlje? Je li za te masovne probleme rješenje transplantacijska medicina? Ma ti naši transplantacijski kirurški timovi jesu kruna kirurške struke, klanjam se tim ljudima i njihovoj vještini. Uvjeren sam da je tim kolegama žao svakog čovjeka koji je nepotrebno obolio i došao na koncu u njihove ruke. I oni se pitanju, gdje je bila prevencija prekomjernog pijenja ili barem ranog liječenja alkoholizma, ili ranog liječenja alkoholnog oštećenja jetara ili zašto je zakazala prevencija C hepatitisa. Pulmolozi se pitaju (ali šute), gdje je bila prevencija pušenja nakon što pulmolog ustanovi da osoba boluje od karcinoma. Pitaju se i gdje je bilo rano otkrivanje tih štetnih ponašanja, uz pokušaj da ih se zaustavi na vrijeme, ako prijeti teška ugroza od  smrtno prijeteće bolesti…

Nema kampanja protiv masovnih ugroza zdravlja, jer se na prodaji cigareta i alkohola puno zarađuje i puni proračun. Možda bi povremeno i bilo nekih “kampanjica“, ako bi se na njima moglo zaraditi. Umjesto toga, mi smo zemlja s najmasovnijom i sustavnom kampanjom navlačenja ljudi na kocku (igre na sreću) unutar EU pa i šire. O prevenciji pušenja ni „p“. Ako se na prevenciji ne zarađuje, na nabavi svih potreba ili oprema za bolničke ustanove, od toalet papira do skupih PET sc, CT, MR i drugih uređaja se može itekako zaraditi. O nabavama proizvoda farmaceutske industrije, da i ne govorim. „Izgurati“ da neki lijekovi, na koje se u kontinuitetu troši velik novac, dođu na listu HZZO, posebna je priča. I to potvrđuje tezu: što je više bolesnih, troši se više lijekova, pa su veće zarade svih dionika uključenih u taj biznis.

Možemo li govoriti o namjernom uništavanju javnog zdravstva?

Moram reći da se o nekoj svjesno planiranoj namjeri ne može govoriti, premda je činjenica da je u većini država današnjeg “naprednog“ svijeta, kvalitetno i lako dostupno vrhunsko liječenje privilegija manjine koja to može platiti. Mi težimo biti socijalno osjetljiva država. Ne želimo da ‘ozdraviti, postati opet zdrav, preživjeti i dalje živjeti’, bude vrlo skupo i da čovjek mora dati i zadnji euro da spasi glavu. Neznatnoj manjini liječnika zarada je sve. Na žalost, među njima su često oni kojima je politika pomogla ostvariti cilj: obogatiti se „na bolesti“. U nas je uz „pomoć politike na vlasti“ sve brže i lakše. Samo treba biti na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Ta kategorija ljudi, dakle oni koji streme otvarati privatne klinike, zna da će bolje poslovati (zarađivati na bolesti) ako lošije funkcioniraju preventivna medicina i javno zdravstvene ustanove za liječenje, odnosno ako je više bolesnih.

Što je veća potražnja medicinskih usluga, što su duže liste čekanja na pregled, pretrage, za krevet, za zahvat, to daje više prilika pojedincima koji upravljaju ljudskim i drugim resursima u javnom zdravstvu, da pomažući oko osiguranja brže intervencije „svoje usluge naplate na crno“.  Konačno, da bi najveći gutači novca u zdravstvu (a to su velike bolničke ustanove), lakše ispunile ugovorne obaveze  i dobile novac od svog financijskog „gazde“ (HZZO) , realizacija obaveza (punjenje kreveta da se nakupi dovoljno „bolnički opskrbnih dana“,  programa Dnevnih bolnica,  svih ambulanti i svih dijagnostičkih i terapijskih postupaka… ), je jednostavnija i bezbrižnija, ako je vani puno bolesnih, koji čekaju na red. Sve je to naopako i na štetu čovjeka.

Pravo na kvalitetnu javnu uslugu ugroženo je i u stomatologiji. Ako trebate izvaditi zub (na račun HZZO-a), morate nerijetko čekati po mjesec dana i duže, no ako istom ‘javno-privatnom’ stomatologu kažete da ćete vađenje platiti iz svog džepa ili da bi htjeli staviti skupu protetiku, na pregled Vas naručuje već sutradan… Zašto je stomatologija u sve manjoj mjeri dio javnog zdravstva?

Nisam detaljno upućen kako stoje te stvari, ali se sjetih onih osamdesetih (bio sam jedan od nastavnika na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu), kada je prevencija karijesa kod djece, odlazak  stomatologa u škole da im pregledaju i mažu zaštitom zubiće, bila vrlo popularna i gotovo humanitarna aktivnost mnogih stomatologa. Već devedesetih, marginalizira se zubno-zdravstvena prevencija, a sve se više forsira i razvija protetika, ortodoncija, implantati i drugi sve skuplji, često samo estetski zahvati. Brojni vješti stomatolozi danas su izuzetno bogati ljudi, a usne šupljine većine građana obiluju karijesima, jer je i u toj „sitnici“, javno-zdravstvena politika  bila loša po Hrvatske građane i zato je „nestala učinkovita prevencija“.

Ne bi li etika i dobrobit pacijenata, svim liječnicima morali biti na prvom mjestu? Ne čini li vam se, na osnovu brojnih moralno upitnih izjava i postupaka, da su resorni ministar Beroš, ali i mnogi drugi liječnici u politici, zalutali u ovu humanu profesiju?

Ma oduvijek je bilo i tako treba biti  i ostati, da je biti liječnik posebno „pozvanje“ , kojim se predano služi čovjeku u nevolji i koji se srcem i umom bori za čuvanje psihofizičkog zdravlja ljudi. Da bi to tako i ostalo, za odabir kandidata za studente medicinskih fakulteta, dobro bi došao nekakav prethodni postupak kojim bi se kandidatima pojasnilo što oni trebaju očekivati od svoje profesije i što od njih očekuju ljudi koji će ih, kada budu radili kao liječnici, tražiti za pomoć. Samo je jedna posve primjerena motivacija za taj odabir posla liječnika, ali i medicinske sestre te tehničara; predano, toplo i s ljubavlju i znanjem činiti sve najbolje ljudima u nevolji. Takvo postupanje  je samo po sebi logično za liječnike koji su kroz uspješan obiteljski odgoj usvojili poželjan sustav vrijednosti i naprosto postali dobri i čestiti ljudi.

Ima mladih koji upišu medicinu očekujući ispunjenje nekih drugih očekivanja, koja nisu na tragu gore navedenog. Zato napominjem da bi dekan, šefovi katedri i drugi nastavnici (što je djelotvorno ako su i sami istinski tako odgojeni) trebali posvetiti što veću pažnju medicinskoj etici, odgoju studenata, ali i izobrazbi u kojoj bi polazna paradigma trebala biti čuvanje i unapređenje zdravlja. Prevencija je najvažnija. Obzirom da je potrebno proći dugo i teško školovanje da netko postane vrstan specijalist, liječnici i svi drugi zdravstveni stručnjaci, pa tako i medicinske sestre i tehničari, trebali bi za svoj izuzetno odgovoran rad biti primjereno plaćeni.

Da se u našoj zemlji kontinuirano provodila dobra primarna prevencija, da je narod dobrog zdravlja, danas se ne bi nepotrebno trošilo toliko milijardi „na bolest“, na dijagnostiku i liječenje bolesnika, a ostalo bi obilje novca za dobre plaće uposlenih, kako u primarnoj tako i sekundarnoj zaštiti i za visok standard smještaja i svih potrebnih usluga bolesnicima. To bi ujedno umanjivalo poriv liječnika da od bolesnika uzimaju novac sa strane, na crno. Za loše stanje zdravlja i urušavanje ugleda zdravstva kao posebno humane, uzvišene profesije, ali i za mnogo toga nepotrebno lošeg, najveću odgovornost snose opet najmoćniji političari (sam vrh vladajuće političke stranke), u čijim su rukama sve figure na kadrovskoj ploči (ali i metla). Taj „vrh“ je  odabirao i stavljao na pozicije liječnike koji su bili politički podobni i sa stranačkom iskaznicom. Praksa je pokazala da je tim mnogim odabranicima, njihov osobni interes bio znatno važniji od javnog, što je na koncu rezultiralo onim što danas imamo, bolesnu populaciju i zdravstvo poput „rupe bez dna“.

Što vam govori činjenica da privatne poliklinike sve masovnije niču u blizini velikih bolnica? Mogu li se liječnici maksimalno posvetiti pacijentima u javnom zdravstvu do 17 sati, te kasnije klijentima u privatnoj poliklinici nakon 17 sati? Može li pilot do 17 sati voziti vojni avion, a kasnije zrakoplov komercijalne avio-kompanije? Kako bi to trebalo biti regulirano?

Ne bih rekao da masovno niču, ali ima ih, neke su impozantne. Već sam spomenuo da su vlasnici nekih velikih privatnih klinika ranije bili u politici i preko politike na pozicijama koje su im osigurale doći „do prvih milijuna“. Ima i bivših šefova KBC-a, KB-a, bolnica, koji su preko procedura „uspješnih javnih nabava“ postali imućni ljudi pa su dio novca ulagali u još bolji privatni biznis. Ima dakako i drugih, legalnih načina doći do kapitala za takove velike investicije. No veza privatnog i javnog zdravstvenog sektora u nas, često se zove duboki sukob interesa. Hrvatska ima izuzetno sposobnih i vrhunskih specijalista, ali svatko ima svoj limit koliko u radnom vremenu može učiniti. Raditi na dva radilišta u istom danu iziskuje izuzetne kapacitete. Malo je liječnika koji mogu, osobito na duži rok, održati kvantitetu i kvalitetu rada na obje strane.

Što je motiviralo mnoge visoko školovane specijaliste da napuste struku – za koju su utrošili godine školovanja – i da „odu u politiku“?

Po mom mišljenju, motivacija za takvo što kod te kategorije liječnika bila je slična kao i u osoba iz drugih profesija. Za start, stranačka iskaznica i podobnost. Atribucije „podobnosti“ određuje politički „vođa“, gazda,  a kandidat „za isplativiju poziciju“ treba biti dovoljno lukav proniknuti ih, ponašati se i očitovati „kako treba“ i u pravi trenutak biti na mjestu kada se vode „važni“ razgovori. To su osobe  kojima miriše politička moć, manje-više lošeg su morala, ego im je napuhan, narcizam vidljiv, sustav vrijednosti neprikladan. Sve je to početno pogonsko gorivo za krenuti u potragu za „najisplativijim“, prijekim putem, za članskom stranačkom iskaznicom stranke na vlasti, za ostvarenje „viših, osobnih ciljeva“ i težnji; biti moćniji, obogatiti se, biti poznat, više poželjan (ženama npr.).

Zar je logično očekivati dobro funkcioniranje javno-zdravstvenog sustava, ako je glavni kriterij za izbor čelnih osoba za kreiranje perspektivne javno-zdravstvene politike u državi i vođenje Ministarstva zdravstva – politička podobnost (odanost vođi) i stranačka iskaznica?  Sjetimo se brojnih naših liječnika (internist, rendgenolog, neurokirurg, opća medicina…) koji su u ovih četvrt stoljeća dogurali do visoke razine predsjednika Sabora, potpredsjednika Vlade RH, ministra zdravstva, policije, vanjskih poslova, gospodarstva, obrane….  Takva pomama liječnika za ministarskim foteljama ne događa se u bogatoj Norveškoj, zemlji dobro zaštićenoj od korupcije, u kojoj se visoko-obrazovani stručnjaci ne guraju u politiku. Tamo biti ministar i „nije Bog zna što“ i ne isplati se osobito.

Skandinavija tek treba razviti ovaj hrvatski model: politika- korupcija- biznis. Dok norveški ministri na posao dolaze biciklima, naši Banski dvori, ograđeni željezom, crne se i sjaje od skupih Audija. Imam preko pola stoljeća radnog iskustva, vrlo sam obrazovan i iskusan psihijatar, pa ipak si teško mogu pojasniti zbivanje u glavi premijera koji postavlja specijalista ginekologa na poziciju ministra policije, ali i samog liječnika, koji je kao ginekolog, prihvatio biti ministar policije. Ma čudnih i sveznajućih mi imamo doktora i sve bolesniju naciju, koja sve više nalikuje na dragocjenu nekretninu na najboljoj lokaciji u Europi, koju su, zahvaljujući sebeljubnim političarima napustile stotine tisuća stanovnika. Možda se i vrate ako društvo ozdravi i prestanemo biti ‘kokoko“ država (zemlja korupcije, kokaina i kocke).

Zašto je, stječe se dojam, mnogo toga nekako loše i frustrirajuće u našoj zemlji?

Za sve politike i kvalitetu njihove provedbe najviše je odgovorna ona najvažnija, kadrovska, koja je od osamostaljenja Hrvatske do danas, bila izrazito loša, u nekim segmentima i katastrofalna. Ne može se od  loših kreatora i još k tome loših, sebičnih i pohlepnih ljudi, koji su u pogodnom trenutku ugrabili državu i njene resurse i koji naprosto ne vole svoju domovinu i njene građane, očekivati dobru perspektivu i zasluženo blagostanje sugrađana. Na svim razinama bilo je i danas  ima previše ljudi koji su se grebli svim sredstvima da preko politike dođu na poziciju moći, da bi „uzimali“ ili davali „naše“ da bi dobili za sebe. Neki od njih su sami sebe uspjeli uvjeriti da su dobri,  da marljivo i kreativno rade svoj koristan posao. Problem je da se ne vide rezultati.

Je li i alarmantno povećana smrtnost u Hrvatskoj, posljednje desetljeće, također posljedica rasula javno zdravstvenog sustava?

Stara smo nacija radi mizernog nataliteta i velikog odljeva radno sposobnog i fertilnog stanovništva. Radi lošeg zdravstvenog statusa sve starijeg i malobrojnijeg naroda, posljedično su visoke godišnje stope umrlih mjereno na ukupno stanovništvo. A stanje ipak ne možemo ocijeniti alarmantnim. Prošle godine u Hrvatskoj je najmanje rođenih beba ikad. Imali smo i izrazito visoku smrtnost vezano uz Covid-19 epidemiju. Poduže liste čekanja za pregled s posljedičnim kasnim otkrivanjem i prekasnim početkom liječenja, pridonijele su mortalitetom od malignih bolesti (drugo mjesto u EU prostoru). Visoke stope obolijevanja od mnogih bolesti (dijabetes, pretilost, kardio-respiratorne, hipertenzija, brojne psihofiziološke…) posljedica su zanemarivanja primarne prevencije. Već sam spomenuo SZO koja pušenje duhana stavlja na prvo mjesto (otklonjivog) uzroka masovnog obolijevanja i umiranja ljudi u svijetu pa i u našoj zemlji, pa ipak, od prevencije pušenja nema ni „p“.

Zato naši 15-godišnjaci (istraživanje ESPAD) čak 8 puta češće redovito puše nego njihovi vršnjaci na Islandu. O čemu opće govoriti? Tu je i alkoholizam, a zadnjih sedam godina i teška epidemija  zlouporabe droga. Mnogo više ljudi biva ozlijeđeno ili pogine u prometu. Toliko je karcinoma, a čak i pulmolozi šute. Na javnoj televiziji ima obilje svakodnevnih poruka kojima se ljude navlači na kockanje, a nema niti jedne razumne poruke dnevno, kojom bi se ljude sustavno poticalo na čuvanje vlastitog zdravlja. Premda imamo izvrsnih stručnjaka, organizacija sustava zakazuje. Imamo brojne strategije koje se tiču zaštite zdravlja, ali nema rezultata jer se ne provode, a ako se neke navodno i provode (HZZJZ , prevencija pretilosti), a gotovo da smo zemlja s najviše predebelih i nitko ne govori tko je odgovoran i za taj „rezultat“.

Hrvatska, zanemarujući Štamparovu paradigmu, ne provodi učinkovit odgoj djece za zdravo i nerizično ponašanje, dok se na dijagnostike i liječenja bolesnika troše milijarde, zdravstveni političari (kao da su oni za to zaslužni) se hvale  rezultatima naših vrhunskih transplantacijskih timova. Super je da ih imamo i treba im se pokloniti. Ipak, bilo bi logično priupitati se, može li se prevencijom spriječiti nastanak dekompenzirane alkoholne ciroze  jetara, ili zaražavanje C hepatitisom i koliko bi se jetara i ujedno mozgova ljudi (koje nije moguće transplantirati) moglo prevencijom spasiti ako bi novac potrošen samo za jednu transplantaciju uložili u mjere prevencije prekomjernog pijenja (ili barem u ranu dijagnostiku oštećenja tog važnog organa)?

Istaknuli ste da država strogo vodi računa da ne podigne previše cijenu duhanskih proizvoda kako ne bi došlo do pada potrošnje, jer je zarada na prvom mjestu, dok je zdravlje ljudi i nepotrebno ranije umiranje za njih manje bitno. Zanemaruje li se, po toj logici i velika stopa smrtnosti umirovljenika, jer umiranje starijih rasterećuje mirovinske fondova i državni proračun?

Po svemu sudeći, sve važnije stavke za priliv novca u proračun pažljivo se planiraju. Ako prođe godina a  na javnoj televiziji se ne osigura niti jedna jedina poruka mladima, s ciljem da ih potiče da ne započnu pušiti, a pušače, da se pokušaju odviknuti radi prevencije raka, bronhitisa, srčanih i krvožilnih bolesti…, što zaključiti?. A reklamama, koje potiču ljude na kockanje, gledatelji su izloženi od jutra do sutra. U nas se ne poštuju valjano niti zabrane pušenja po lokalima. Mladi i dalje lako kupuju duhanske proizvode. I što zaključiti? Ne bi bilo fer tvrditi da se namjerno, nečinjenjem, podržava ranije umiranje ljudi, da bi se time štedio odljev novca za isplate mirovina.

Jasna je međutim matematika; što ljudi kraće žive a duže rade, biti će veći priliv a manji odljev novca za isplatu starosnih mirovina. Ako imate slabe preventivne programe i sve lošiji zdravstveni sustav koji pruža sve slabije usluge liječenja i prekasno, jer su liste čekanja sve duže, pa puno ljudi nepotrebno ranije umre, opet će biti manje troška i za liječenje i za isplatu mirovina. Ipak, bilo bi zanimljivo čuti koliko Mirovinski fond godišnje „uštedi“ novca radi tisuća ljudi koji nepotrebno, znatno ranije umiru radi posljedica pušenja duhana i alkoholizma i koliko je neplanirano „ušteđeno“ radi tisuća nenadano umrlih radi Covid-19 epidemije?

Je li politički sustav planski zapuštao brigu za javno zdravlje naroda ili se to dogodilo radi loših politika, ne znanja  i/ili loše organizacije provedbi “?

Ne bi trebali tako što misliti a još manje tvrditi. Činjenica je da se sustav političke moći vrlo loše brinuo kako za ljudske tako i prirodne resurse države. Kako bi narod kazao; „Nije njih briga za nas, oni samo na sebe misle“. Narušena je kvaliteta zdravlja i zadovoljstvo građana životom koji žive gledajući demografiju, uništenu industriju, zapuštenu poljoprivredu, željeznice, brodogradnju…i posljedicu premalog broja dobih i dobro plaćenih radnih mjesta. I tako se naši političari mogu pohvaliti uspješnim „izvozom“ besplatno, nekoliko stotina tisuća radno sposobnih ljudi srednje dobi, u čije je odrastanje i školovanje utrošeno milijarde. No vlast „govori“ da narod ne čuje: „Neka idu van ako im je tamo bolje. Granice smo im otvorili, samo da se ovdje ne bune, neka šalju novac za obitelji i neka ne izlaze na izbore“.

A to što je narod tužan i frustriran kada vidi prazna sela, prazne otoke, zatvorene škole, nije ih briga. Kada je riječ o prirodnim resursima iz kojih se s malo truda crpi velika dobit, novac, druga je priča. Plin, nafta, vode (vodopadi), šume, nekretnine, turizam, tu su se zalijepili njihovi prsti. Nekompetentni za stvaranje vrijednosti a vješti za krasti, gotovo je neshvatljiva lakoća kojom su milijarde skrenute na osobne račune. Uz tu razinu kriminalaca, sve bi džepare po tramvajima trebalo zabraniti kazneno goniti. Njih tisuće godinama nisu u stanju učiniti što jedan lopov na pravom mjestu, npr. u plinskom biznisu može učiniti u dan. Zna se! „Što se baviš poslom koji ne znaš, džepariti, uznemiravati bakice u tramvaju, kraduckati po samoposlugama! Sramite se vi sitni lopovi!“

Kako u gospodarstvu, tako i u našoj javno-zdravstvenoj politici i s njom povezanim strategijama i provedbenim programima, nije bilo željenog rezultata. Primarna prevencija se gotovo ne spominje, nije u „modi“, slab je interes nadležnih time se baviti, jer „tu nema novca“.  Pokreću se i promoviraju neki projekti a nema rezultata. Puno je primjera „projekata“ nevladinog  sektora, ali se činjenje aplicira na mizerno mali broj subjekata a o njihovim rezultatima znaju zvoniti neki mediji kao da je čitava nacija ozdravila. Pravi javno zdravstveni programi moraju imati maksimalni obuhvat ciljne populacije.

Na lošiju izvedbu institucionalnih odgovora na potrebe građana  željnih mentalnog i tjelesnog zdravlja, utječe i činjenica da se studentima medicine u glavu godinama nije dovoljno snažno usađivala važnost javno-zdravstvene paradigme iz koje bi izvirao poticaj da se uz timove liječnika obiteljske medicine i timovi svih drugih specijalnosti bave ili barem pridonose i u primarno-preventivnom smislu.

I ja sam bio bolnički specijalist, neuropsihijatar, šef Zavoda za bolesti ovisnosti, primao sam i liječio hospitalno i ambulantno kroz godine na stotine ovisnika i drugih psihijatrijskih bolesnika, ali sam izvan radnog vremena održao po svim županijama, po školama na stotine i stotine  preventivnih tribina kojima sam učenike, njihove nastavnike, roditelje učenika, poticao na izbjegavanje rizičnih ponašanja i učio kako čuvati svoje ali i zdravlje drugih oko sebe. Proteklih 40 godina, a tisuće sam tinejdžera utjecao kako donositi mudre odluke i izbore za ponašanje, da sve što rade bude sa dobrom svrhom, mudro i da na svaki način izbjegavaju ponašanja povezana s rizikom od štetnih posljedica.

Mojim odlaskom u mirovinu, potrošnja droga, ne slučajno, u kratko vrijeme porasla je između 500 i 1300 posto. Svi liječnici i drugi zdravstveni djelatnici, osobito pulmolozi, do neba bi trebali vikati da se reducira pušenje duhana. A muče se u intenzivnim njegama da za koji dan produže život umirućim od raka pluća. Liječnici, neovisno o kojoj se specijalizaciji radi, ne bi trebali samo čekati, dijagnosticirati i liječiti bolesnike.

Kako je moguće da je Republika Hrvatska u kratko vrijeme u tolikoj mjeri opljačkana i uništena? Što bi valjalo učiniti da nam zdravstvo, ali i društvo u cjelini, s vremenom ozdrave? Što je sve pridonijelo takvoj slici našeg zdravstvenog sustava, od početka devedesetih do danas?

Loš smjer formiranja države i njenih institucija  počelo se događati u sjeni rata devedesetih. Još su bombe velikosrpskog agresora rušile naše gradove i sela, hrabri  branitelji ginuli, bivali ranjavani, smrzavali se po rovovima i vrletima naših planina, odvođeni u logore, da bi očuvali svoju domovinu, u relativno mirnom i sigurnom Zagrebu, radi posve pogrešnih kadrovskih odluka, jedna podla i bezgranično pohlepna manjina, nakon što je uzurpirala  poluge vlasti, smišljala i smislila efikasan način kako društvenu imovinu prebaciti u ruke države, zapravo u „njihove“ ruke. Mnogi loši ljudi dobili su posve nezasluženo veliku moć.

Umjesto da se u ratnim okolnostima strogo zabranilo provoditi bilo kakvu transformaciju vlasništva narodnog dobra, dogodila se  pretvorba, najveća pljačka  nacionalnog bogatstva, po onoj, „domovina kao imovina, jednima metak, drugima imetak“. Da bi se došlo do gotovine, procvjetala je ilegalna trgovina oružjem, heroinom, „jugo-dinarima“… U većini resora u postavljanju na odgovorne pozicije, na margini kriterija za izbor kadrova, bila je upravljačka i stručna kompetentnost, čestitost, kreativnost i predanost činjenju za javno dobro.

Po kojim kriterijima su birani vodeći kadrovi?

Stranačka iskaznica i politička podobnost bile su u prvom planu a to je i do danas ostao glavni razlog ugroze dobre perspektive ove države i zdravlja i opstojnosti njenog naroda. Dok se prvi hrvatski predsjednik, za razliku od Havela u Češkoj ili Kučana u Sloveniji ili… nužno bavio obranom od srpskog agresora, mnogi njegovi bliži suradnici i ministri u Vladi RH veliku su pozornost posvetili osobnim interesima. Potiho je stvoren okvir unutar kojeg su nastali novo obogaćeni vlasnici narodnog„imetka“. Uništenjem industrije, rasprodajom javnih poduzeća, zapuštanjem poljoprivrede, obrtništva, željeznica… stotine tisuća ljudi ostali su bez posla. Zato su se branitelji, pobjednici u ratu, samo kratko vrijeme nakon Oluje osjećali sretnima i ponosnima. Novi gazde „radnih mjesta“ nisu im dali odgovor na pitanje gdje i što da u miru rade i od čega da žive. Bilo je bjelodano da su lažni domoljubi većinu građana učinili običnim budalama.

Da sve i u zdravstvu počne krivo, da temelji budu loši, isto su pridonijele godine ratnog kaosa. To vrijeme je bilo sjajna prilika za loše ljude, ratne profitere, da uzimaju ono što im ne pripada i da ih za to nitko nije ni istraživao niti kažnjavao. Tako je i u zdravstvu od godina rata bilo popularno „provizionarstvo“ kroz tzv. javne nabave (osobito skupih dijagnostičkih uređaja za bolnice), dobivanje „dobrih“, često i fiktivnih (dobro plaćenih) poslova, upošljavanja na bolja radna mjesta. Uz navedeno, pobrojati ću što je sve utjecalo na stanje zdravstva u Hrvatskoj danas:

  1. Prvi ministri zdravstva u slobodnoj Hrvatskoj koje je politika pozicionirala trebali su barem biti svjesni da nisu stručnjaci za „javno zdravstvo“. I ondašnji ministar, rendgenolog i današnji neurokirurg (koji zna operirati mozak), nisu imali ili nemaju znanja kreirati isplativu politiku za čuvanje zdravlja naroda.
  2. Uzimajući u obzir točku br.1. ministri su trebali barem površno proučiti baštinu i preporuke našeg i svjetski čuvenog utemeljitelja javnog zdravstva dr Andrije Štampara ili provesti kvalitetne konzultacije s tadašnjim stručnjacima temeljnih hrvatskih ustanova specijaliziranih za kreiranje (ali i za neposredno provođenje) dugoročno najisplativije javno zdravstvene politike (Škola narodnog zdravlja A. Štampar, Hrvatski zavod za javno zdravstvo…).
  3. Trebali su voditi računa da se na čelne pozicije krovnih javno-zdravstvenih ustanova kao i na Medicinske i Stomatološke fakultete izabiru najkompetentniji javno-zdravstveni stručnjaci, koje će politika „slušati“ i kojima će u fokusu javno-zdravstvene politike biti i takvo obrazovanje liječnika koje će ih osposobiti i motivirati da svojim ukupnim djelovanjem pridonose čuvanju i unapređenje zdravlja naroda i da su odgojeni po najvišim etičkim standardima.
  4. Vlast je trebala inzistirati da se u curiculumu za odgoj i obrazovanje liječnika (osobito opće, obiteljske medicine) i drugih zdravstvenih stručnjaka, kao i u kurikulumu za odgoj i obrazovanje školskih ustanova, naglasak stavlja na najvažniji cilj; Kako odgajati djecu da samosvjesno čuvaju i unapređuju svoje tjelesno i mentalno zdravlje kao najveću vrijednost i da odabiru socijalno prihvatljiva ponašanja kojima će izbjegavati sve rizike povezane s ugrozom svog ali i zdravlja i drugih osoba.
  5. Mrežu Domova zdravlja, trebalo je ne samo očuvati, nego afirmirati kao temeljnu javno-zdravstvenu instituciju koja će svim građanima osigurati kvalitetnu i lako dostupnu zdravstvenu (uključujući i zubno-zdravstvenu) zaštitu i koja će uz Zavode za javno zdravstvo, biti kreatori svih javnih programa kojima se čuva i unapređuje zdravlje (osobito zdravlje žena, djece i mladih) naroda ali i provode mjere za rano otkrivanje mnogih i vrlo čestih bolesti ljudi (zarazne bolesti, pušenje, alkoholizam, hipertenzija, dijabetes, maligne bolesti…).
  6. Nikako se nije smjelo dogoditi da HZZO postane puno više od financijskog servisa za usluge koje građanima osiguravaju zdravstvene ustanove. Nikako nije dobro da je danas HZZO „kapa“ čitavog javno-zdravstvenog sustava, da određuje protokole stručnih postupaka, da limitira, kroji, „odobrava ili ne odobrava“ mnogo toga, što je ispred svega trebalo biti u ingerenciji stručnih tijela poput HLK, HLZ, Liječničkih stručnih društava, Komore medicinskih sestara, Zavoda za javno zdravstvo, Škole narodnog zdravlja „A.Štampar“, krovnih liječničkih udruga itd.

(drugi dio razgovora s dr. Sakomanom:‘Kad političare i nezakonito obogaćene pitaš što će ponijeti tamo gdje svi završe, počinju se tresti’)

FOTO: Slavko Sakoman; ilustracija Pixabay

Tekst je dio projekta ‘Uništavaju li javno zdravstvo planski u korist privatnih poliklinika i kako će se siromašni liječiti?’, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije