OKUPIRANI SMO: Financijskim terorizmom uništavaju se ljudske egzistencije i čitave obitelji u Hrvatskoj

Kako ocjenjujete dužničko ropstvo u koje su upali građani nakon što su banke njihove dugove prodali agencijama za naplatu potraživanja, kao što su B2 Kapital i EOS Matrix koje su najveće u Hrvatskoj?

Te agencije zovem agencijama za utjerivanje dugova. One su otkupile te dugove od banaka za minimalne iznose, a to doživljavam kao balkanizaciju bankarstva u Hrvatskoj. I to iako Hrvatska navodno nije na Balkanu, da budem pomalo ironičan. Poznato je da se 92 posto banaka nalazi u stranom vlasništvu, dominantno talijanskom i austrijskom. Ono što te banke rade u Hrvatskoj, a to su bili krediti u švicarskim francima, kao i prodaja dugova građana agencijama za naplatu potraživanja, posebno dugova iz kredita s hipotekama, ne rade u svojim matičnim državama Austriji i Italiji. Kad to još povežemo s muljažama njihovih leasing i faktoring firmi, to se pretvorilo u pravi financijski terorizam u Hrvatskoj.

Ali evo i zašto je to činjenica. Zato što su krediti uz valutnu klauzulu koje su nam donijele austrijske banke kroz kredite u švicarskim francima godinama ugrožavale financijsku stabilnost Hrvatske. I torbarenje štedno-kreditnih zadruga mimo intervencija nadležnih institucija ugrožavale su financijsku stabilnost. Otkup mjenica bez pokrića od faktoring društava, čiji su osnivači također bile te banke, također je financijski destabiliziralo Hrvatsku. Sve to je narušavalo i narušava javni poredak u Hrvatskoj. Narušavanje javnog poretka je najgora moguća kvalifikacija stanja u nekoj zemlji u pravnom smislu. Kada sam pitao jednog suca s čime bi to mogao usporediti, on je rekao da je to jednako financijskom terorizmu. Usporedio je terorizam kojim se ubijaju ljudi iz političkih motiva s ovim financijskim terorizmom kojim se uništavaju ljudske egzistencije i čitave obitelji.

Koje su razlike između političkog terorizma i ovog, kako ste ga nazvali, financijskog terorizma?

U financijskom terorizmu ne puca se na ljude, ne eksplodiraju bombe, ali se zbog njega tiho pati, psihički boluje na dugi rok. To je najgore stanje u kojem se može naći jedna zemlja. Iz tih razloga u zadnje tri godine podnio sam dvije prijave. Jednu Europskoj komisiji protiv Republike Austrije zbog toga što nije intervenirala prema svojim matičnim bankama da ne rade u Hrvatskoj, kao članici europske obitelji, ono što zabranjuju u vlastitoj zemlji. Radilo se o kreditima u švicarskim francima. Druga je prijava bila Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu. Prijavio sam austrijske banke zbog toga što su prve u Hrvatskoj ponudile te toksične kredite u švicarcima. Napokon, zamolio sam i Ured predsjednika RH da intervenira da bih konačno dobio odgovore od spomenutih institucija. Europska komisija odgovorila je da su oni davno poslali odgovor, ali ja taj odgovor nikada nisam dobio. Kada sam podnio te prijave, još sam bio saborski zastupnik. U odgovoru Europske središnje banke nakon dvije godine ispričali su mi se uz obrazloženje da su moj predmet našli, ali da se on negdje bio zametnuo. Zaključili su u svom odgovoru da Europska središnja banka nije prava adresa za te radnje koje su radile austrijske banke u Hrvatskoj, nego da je to Hrvatska narodna banka. Dakle, vrte nas u krug.

Jeste li se obratili HNB-u?

HNB je u svim tim slučajevima prao ruke i objašnjavao da Hrvatska narodna banka nije nadležna za takva pitanja. Nakon svega izgubio sam povjerenje i u europske institucije. Nadao sam se da će se javiti i upustiti u rješavanje ovih teških problema u financijskom sustavu Hrvatske. Da zaokružim. Zemlja u kojoj je 92 posto komercijalnih banaka u stranom vlasništvu i koja odustane od svoje valute, ona je svoj financijski, krvožilni sustav u potpunosti prepustila nekom drugom. Takva država ne može voditi smislenu i učinkovitu ekonomsku politiku. Ona je pod dominacijom financijskog kapitala stranog porijekla, a interesi globalnih financijskih institucija ne moraju, a najčešće i nisu identični s hrvatskim nacionalnim interesima. Posebno nisu u interesu ljudi zarobljenih kreditima u švicarskim francima i građana s blokiranim računima. Njihove su dugove banke preprodavale agencijama za naplatu dugova, zapravo utjerivačima dugova i najvećim lihvarima. To je klasičan primjer sistematskog iscrpljivanja ljudi. S druge strane, imamo isisavanje supstance novca i multiplikativne negativne posljedice po pojedince i društvo u cjelini. Posljedice su iseljavanje stanovništva, ugrožavanje životnog standarda, razaranja obitelji, siromašenje, porast bolesti i samoubojstava. Nikada nisam razlikovao okupaciju nekog društva tenkovima od okupacije kapitalom.

Možete li identificirati tog okupatora kapitalom?

On se ogleda kroz financijske institucije, dominantno banke i druge financijske posrednike poput agencija za utjerivanje dugova.

Imate li prijedlog kako riješiti problem onih građana koji su u njihovoj nemilosti?

Da. Problem se može riješiti u nekoliko mjeseci ako postoji politička odlučnost tako da država putem HPB-a ili HBOR-a otkupi postojeća potraživanja tih agencija koja vjerojatno ne prelaze 5-6 milijardi kuna, po cijeni po kojoj su ti dugovi otkupljivani. Time bi spomenute dvije hrvatske banke postale novi vjerovnici, a građani bi morali otplatiti samo navedeni iznos uvećan za simboličnu kamatu. Podsjećam, agencije za utjerivanje dugova otkupile su minimalno oko 40 milijardi kuna potraživanja banaka za svega oko 20 posto njihove vrijednosti. Nakon što se agencije isplate, odmah ih treba ukinuti i zabraniti zakonom bankama mogućnost da prodaju dugove građana. Uz sve ovo mora se odgovoriti i na pitanja: odakle postojećim agencijama novac za otkup tolikog iznosa potraživanja od banaka? Je li za vrijeme pandemije i njihovim zaposlenicima država subvencionirala plaće? Jesu li i te agencije zahvaćene ovim porezom Vlade na ekstraprofit? Mislim da bi odgovori na ova pitanja razjasnili mnoge incestuozne veze i otkrili pravu pozadinu djelovanja agencija za utjerivanje dugova čiji su vlasnici iz najvažnijih off shore centara, poreznih oaza.

Bili ste žestoki protivnik preranog uvođenja eura i ulaska Hrvatske u eurozonu, a prošlog tjedna u posjetu Zagrebu bio je Valdis Dombrovskis, izvršni potpredsjednik Europske komisije i povjerenik za trgovinu, euro i socijalni dijalog. Dombrovskis je pohvalio potez premijera Plenkovića i Vladu zbog uvođenja eura.

Nemojmo se zavaravati pored zdravih očiju. Iako je Latvija, država u kojoj je Valdis Dombrovskis bio ministar financija i premijer, uvela euro, danas ima najvišu stopu inflacije u Europskoj uniji od 22 posto. Kao nagradu za uvođenje eura dobio je mjesto izvršnog potpredsjednika Europske komisije, što je ilustrativan dokaz da se takvim rizičnim potezima može dobiti važna pozicija u Bruxellesu. Dombrovskis je, međutim, ovaj put rekao i jednu vrlo važnu činjenicu na koju se nitko nije osvrnuo. Da je Hrvatska jedina država eurozone koja je uvela euro u uvjetima ovako visoke inflacije, a u Hrvatskoj je inflacija bila viša od 10 posto. On je tako sa sebe skinuo odgovornost. Sve ostale zemlje u trenucima uvođenja eura bile su u okvirima mastriških kriterija, koji su podrazumijevali i inflaciju najviše do 2 posto, a ne ovu galopirajuću kojoj sada svjedočimo. Na vrijeme sam govorio, kao i neki drugi ekonomisti u Hrvatskoj, a sada ponavljam, nijedna zemlja nije uvodila euro u katastrofalnijim uvjetima vanjske i unutarnje nestabilnosti, i to ne samo ekonomske. Tako je Hrvatska na neki način postala i država-eksperiment.

Na koju vanjsku i unutarnju nestabilnost mislite?

Valjda je svima to jasno. Euro je uveden u uvjetima rusko-ukrajinskog rata i energetskog udara, pa do unutrašnje situacije u samoj Hrvatskoj koju karakterizira sve veći deficit u vanjskoj trgovini, nastavak iseljavanja i visoki prikriveni javni dug, nešto slično kao svojedobno u Grčkoj. U taj javni dug primjerice nije uopće uračunat dug Zagrebačkog holdinga i ostalih trgovačkih društava lokalne samouprave. Javni dug se u Hrvatskoj ne iskazuje realno. Nemam povjerenja u podatke Državnog zavoda za statistiku kada je riječ o kretanju javnog duga, niti inflacije, niti rasta BDP-a. Kao ekonomist vidim da službena inflacija ne odražava pravo stanje s poskupljenjima u Hrvatskoj. Svatko od nas precizno zna kolika mu je inflacija na temelju kretanja troškova života jer to osjeća na svojoj koži.

Nije li uvođenje eura ipak pozitivno za Hrvatsku, jer se sada monetarna politika premjestila u moćnu europsku financijsku instituciju kao što je Europska središnja banka u Frankfurtu? Više to nije u nadležnosti Plenkovićeve vlade.

Premijer Plenković je to uvođenje eura gurao iz političkih razloga, ali i iz osobnih interesa. Dombrovskis i Plenković slične su osobe. Plenković je hrvatski Dombrovskis, a Dombrovskis je bio latvijski Plenković. Izučio sam životopis Valdisa Dombrovskisa, a imao sam priliku i kao saborski zastupnik na jednom odboru za financije u Saboru slušati kad nam je držao PR izlaganje o blagodatima ulaska Hrvatske u eurozonu. Postavio sam mu dva pitanja, a on je naravno kao izviješteni političar izbjegao odgovore. Govorio sam mu o stvarnom stanju u hrvatskom gospodarstvu i pitao ga kako oni uopće mogu dati podršku ulasku Hrvatske u eurozonu. Smatra li se odgovornim za eventualne posljedice koje bi Hrvatsku mogle odvesti u bankrot kao što se to dogodilo Grčkoj 2015. On je objašnjavao da u tom slučaju neće biti troškova konverzije i da će nestati valutni rizik, da će pasti kamatne stope, da neće biti visoke inflacije. Ponovio je priču koju je puno prije ispričao Latvijcima, ali ja to nazivam bajkom, kao što se vidi iz svih aktualnih podataka o stanju ekonomije. Poslije je Dombrovskis 2014. odlaskom u Bruxelles napustio latvijski brod koji je počeo tonuti, a danas je s inflacijom od 22 posto, snažnim padom BDP-a i nastavkom iseljavanja.

U vrijeme kada je Latvija uvodila euro, inflacija u eurozoni bila je niža i od 2 posto.

Točno. I on je na identičan način kao i Plenkovićeva vlada pripremao Latviju za uvođenje eura. I njihova središnja banka, kao i HNB fiksirala je tečaj nacionalne valute prema euru. To se dogodilo i u Hrvatskoj. Što je još slično između Hrvatske i Latvije, jednog od tri ‘’baltička tigra’’, kako su nekada nazivali ekonomije Latvije, Litve i Estonije? I iz Latvije se iselilo oko milijun ljudi kao i iz Hrvatske. Vidite li sada koliko je sličnosti između ta dva čovjeka. Plenkovića i Dombrovskisa. Dombrovskis se smjestio u sam vrh Europske komisije, a gle čuda, danas je upravo zadužen za uvođenje eura i socijalni dijalog u širenju eurozone.

Nije li to ipak spasonosna opcija za premijera Plenkovića? Više neće biti odgovoran za monetarnu politiku jer je za to od 1. siječnja ove godine odgovorna Europska središnja banka.

To je Plenković i htio. Njegova namjera i namjera njegove vlade, ali i HNB-a odavno je bila da opere odgovornost sa sebe za monetarnu politiku, a onda u drugom koraku i za vođenje ekonomske politike. Zašto? Trenutačno Plenković i njegova ekipa ponešto objašnjavaju oko ovog inflacijskog udara i porasta cijena zbog uvođenja eura, ali za koji mjesec oni će reći nemojte nas o tome ništa pitati. Evo vam Europska središnja banka u Frankfurtu, evo vam Europska komisija u Bruxellesu i tamo postavljajte ta pitanja. Reći će: imamo dobre namjere, ali mi tu više ne možemo intervenirati. Oni su svu odgovornost i taj težak teret prebacili u Europsku uniju. Andrej Plenković i HNB su nas doista ubacili u brzi vlak prema grčkom scenariju. Uvođenje eura u Hrvatsku je bio dobar PR potez za vodstvo EU-a kako bi pokazalo da Unija ima budućnost i da postoji optimizam. Nas će to skupo koštati.

Premijer Plenković je prošlu godinu označio „godinom isporuke“ strateških ciljeva hrvatske politike. Uveli smo euro, ušli u Schengen, a kreditne agencije potvrdile su Hrvatskoj investicijski kreditni rejting. Kako ocjenjujete tu njegovu samohvalu?

Premijer Plenković je u svom poznatom PR-ovskom stilu laganim glasom rekao: 2022. godina bila je godina velikih isporuka. Kada se analizira i bolje pogleda, on je doista isporučio hrvatske građane i hrvatsko gospodarstvo na milost i nemilost krupnom financijskom kapitalu i stranim bankama. U jednom trenutku i on će, poput Dombrovskisa, naći svoju oazu u europskim tijelima. Sada je jasno da je u Hrvatskoj bilo na djelu uvođenje političkog, a ne ekonomskog eura kao valute. Iako sam predvidio i proteklih godina često govorio da će se zbog uvođenja eura ubrzati inflacija, prvi dan ove 2023. zapljusnuo nas je dramatični porast cijena koji je i mene iznenadio brzinom i visinom. Potpuno je jasno da se dogodilo upravo ono na što su upozoravali ozbiljni ekonomisti; da ne treba žuriti s uvođenjem eura, posebno ne u uvjetima visoke inflacije. Bilo je, dakako, i ekonomista koji su podržavali Vladu tvrdeći da će cijene porasti samo 0,2 posto, da neće rasti kamatne stope, da je eurozona zona stabilnosti i štit od kriza. Stvarnost ih je već sada demantirala. Bila je to obmana čije ćemo posljedice osjetiti i mi u Hrvatskoj, kao uostalom i cijela Europa.

“Taj kaos s cijenama u Hrvatskoj trebao bi nam poslužiti kao upozorenje”, rekao je na konferenciji za novinare prošli tjedan Plenkovićev kolega iz obitelji europskih pučana, poljski premijer Mateusz Morawiecki. Odbacujući uvođenja eura u Poljsku, rekao je da bi zamjena nacionalne valute zlota eurom potaknula inflaciju.

Podsjećam da je Poljska bila i jedina članica EU-a koja zbog financijske krize 2008. i 2009. nije ušla u recesiju. Kod nas se godinama govorilo da što prije treba ući u eurozonu i uvesti euro. Pitao sam se zašto onda u eurozonu nisu ušle Poljska, Češka i Mađarska, zemlje koje od nas puno bolje stoje. Njima ni tada, a ni sada to nije ni na kraj pameti. Obišao sam Mađarsku i Češku. U mađarskom parlamentu razgovarao sam s ljudima iz njihova odbora za financije, a u Češkoj sam bio u njihovoj središnjoj banci. Odgovarali su mi da nitko ne mijenja konja koji dobiva utrke. I druga stvar, kada dođe do težih kriznih situacija, tada nacionalna valuta može biti spas. Tada svojom valutom, kamatnim stopama i deviznim tečajem možete utjecati na gospodarska kretanja, odnosno na unutrašnju i vanjsku neravnotežu.

Kako onda tumačite činjenicu da je Velika Britanija unatoč njihovoj nacionalnoj valuti funti, kao i Brexitu u ozbiljnoj ekonomskoj krizi. Svjetske kompanije počele su napuštati Veliku Britaniju, a prijeti joj da je napusti i londonski City, najmoćnije financijsko središte u svijetu.

Ne možemo sve zemlje stavljati u isti koš. Velika Britanija je stara imperijalna sila koja je doživjela značajan pad realne ekonomije, ali unatoč tome ima još uvijek vodeću ulogu u svijetu financijskih tržišta. Unatoč padu moći realne ekonomije Velike Britanije, London je i dalje najvažniji svjetski financijski centar. Važniji od New Yorka, Frankfurta, Tokija, Šangaja. Hoće li londonski City iseliti iz Londona u Europu nije samo pitanje za Veliku Britaniju, nego i za sve ostale razvijene zemlje Zapada. To nije jednostavno. Mislim da neće napustiti London. Zašto? Zato što je London centar eurodolarskog tržišta, a to je pravi paralelni američki monetarni sustav dolara izvan teritorija i monetarne jurisdikcije SAD-a. Osim toga, sve te zemlje Zapada sve više su se financijalizirale i pretvorile dobrim dijelom u kasino-ekonomije napuštajući proizvodnju koja se preselila u Aziju. Sada kada su nastali lomovi u dobavnim kanalima uslijed ove pandemije, shvatili su svoj stupanj nemoći u proizvodnji bilo čega. Dolaskom Donalda Trumpa u Americi započeo je proces deglobalizacije. Amerika je već odavno postala najveći supermarket, Europa najveći muzej, a Azija najveća tvornica svijeta. Sada se ubrzano nastoje reindustrijalizirati nacionalne ekonomije da bi se osigurala samodostatnost u ključnim elementima življenja, a to je posebno važno u sektorima energije i proizvodnje hrane. U takvim okolnostima posebno je ilustrativan primjer Njemačke.

Zašto je Njemačka ilustrativan primjer?

Na obalama Mediterana više je od 10 milijuna migranata spremnih za pokret prema Europi, a njemačko gospodarstvo kao najmoćnije u Europi treba oko 700.000 novih radnika godišnje. Toliki korpus svake godine odlazi u mirovinu. Njemačka je, s druge strane, poslije Japana, najbrže stareća nacija u svijetu, a i Hrvatska je pri svjetskom vrhu. Bez uvoza radne snage Njemačka ne može zadržati postojeću razinu blagostanja. Za to služe i trenutne migracije. Ružno zvuči, ali ti migranti koji dolaze u Njemačku, moderno je roblje koje samo dolazi.

Dolaze kao najjeftinija radna snaga, mladi su, a ima i puno visoko obrazovanih ljudi sposobnih za rad. To je ta priča, pa dok su bili jeftini ruski energenti i vlastita visoka tehnologija, Njemačka je dosegnula najvišu razinu ekonomske snage. Tako je bilo sve dok nije nastupila ova kriza zbog rusko-ukrajinskog rata i energetskog šoka. Općenito rečeno, nužna je nova ekonomska paradigma razvoja jer je ova faza financijskog kapitalizma do krajnjih granica zaoštrila odnose bogatih i siromašnih, razvijenih i nerazvijenih, odnose krupnog kapitala i suverenih naroda te stanje okoliša i klime. Ovakav kapitalizma je silno uprljao Zemlju, a sada zahtijeva da svi snosimo troškove, istaknuo je profesor Lovrinović za Nacional.

FOTO: Screenshot videosnimke; preslika s nacional.hr