Poglavica iz Kameruna u borbi protiv degradacije sportaša na inzulinu

”Svi znamo što se događa u nogometu. Na žalost, već od najmlađih kategorija igraju tatini sinovi. Ako tata plati, trener će mu mjesto dati. Rekao bih uime sve ostale djece sportaša s dijabetesom, ne smiju dozvoliti da ih se omalovažava, ni oni, ni njihovi roditelji ni njihovo okruženje! Istina je, oni imaju metabolički poremećaj, ali su jednako vrijedni kao i nogometaši bez dijagnoze. Treneri koji ih vode moraju ih podržavati i dati im priliku, jer to su djeca koja se bore protiv bolesti i protiv suparnika, e pa ako se još moraju boriti protiv trenera i sustava, ako ih trener vuče prema dolje, onda je to ružno, onda je to naša sramota i katastrofa”, ističe Nomo Nemi, koji od 2004. živi, radi i trenira djecu u Hrvatskoj

Piše: Dražen Boroš

Casimir Rodrigue Nomo Nemi iz rodnog je Kameruna, preko Francuske i Nizozemske, na krilima nogometa stigao kao 19-godišnjak u Hrvatsku 2004. i ovdje pronašao svoj drugi dom. U Međimurju je zasnovao obitelj sa svojoj odabranicom Gordanom iz Nedelišća. Sve se dogodilo munjevito. Prvo je „sletio“ pred Ćiru u Zagrebellu, a samo godinu dana kasnije već je bio pred matičarem sa svojom Gogom, koju je upoznao u Zagrebu gdje je ona studirala na Kineziološkom fakultetu.

„Da, trenirao me trener svih trenera Ćiro Blažević. Samo se njega jasno sjećam i likom i imenom i prezimenom od svih trenera s kojima sam se susretao dok sam tražio u Hrvatskoj svoje mjesto pod suncem. On je ubrzo otišao iz Zagreba, a ja u Veliku Goricu, pa dalje prema Međimurju“, kaže Nomo Nemi.

Svakodnevno je učio hrvatski jezik, u Kamerunu je temeljito svladao francuski i engleski. Trenirao je svakodnevno, bio je vrijedan, radio razne poslove… Shvatio je da u nogometu neće postići veliku karijeru, pa se igranja definitivno ostavio 2012. i zaposlio se kao zavarivač. U međuvremenu je već bio postao otac Larise i četiri godine mlađega Paula, zajedno s novom obitelji sagradio kuću u Nedelišću, a nekako istodobno izabran je za poglavica u svome rodnome kamerunskome selu sa 3000 stanovnika. Položio je i ispit za nogometnog suca u nižim ligama, a još prije 15-ak godina aktivno se uključio i u rad s malim nogometašima kao animator, demonstrator, motivator, voditelj. Ukratko, kao trener, samo mu još dva ispita nedostaju da zasluži i trenersku licencu. Pet godina vodi i kadetsku reprezentaciju nogometaša s dijabetesom, koja se s posljednja dva DiaEura, europskog prvenstva u futsalu, vratila prvo sa srebrom, a ove godine sa zlatnom medaljom. U reprezentaciji je i njegov 14-godišnji sin Paulo koji s dijabetesom živi od pete godine.

‘Svi smo bili u komi kad smo čuli da sin ima dijabetes’

„Oooo, ne smijem se ni sjetiti kakav je to  kaos bio u obitelji kad smo saznali za Paulovu dijagnozu. Dida, baka, supruga, ja, uh, ma svi smo bili u komi. Nisam to mogao prihvatiti kad mi je žena javila iz bolnice da nam je sinu dijagnosticiran dijabetes. Pa kako? Nitko ni s moje ni s njene strane u obitelji nije imao problema sa šećerom, svi smo aktivni, nismo pretili“, sjeća se Nomo Nemi, kojem su prijatelji skratili ime Casimir i danas ga svi zovu samo Kazo.

„Paulo je najednom bio strahovito i stalno žedan. Popije pola litre vode, ode se igrati i začas dođe nazad i popije popet pola litre. I kaže da mu nije dosta, da hoće još. Onda se nekoliko noći zaredom pomokrio u krevet,  što nije činio otkako je izašao iz pelena, pa je supruga s Paulom otišla liječniku. Odmah je stavljen na inzulin, a mi smo svi zajedno odmah počeli s 10-dnevnom edukacijom u bolnici, na Rebru. Posljednje tri godine Paulo je na inzulinskoj pumpi, što mu jako olakšava kontrolu i regulaciju šećera, ne smeta mu da aktivno svakodnevno igra nogomet i natječe se sa svojim vršnjacima“, kaže Nomo Nemi ponosan na svoj odnos s dječacima nogometašima.

Smatra da je izvrstan motivator, da ga djeca vole, jednako kao i on njih i ima, što je jako važno, osobito u radu s djecom s dijabetesom, puno povjerenje njihovih roditelja.

Mali dijabetičari puno odgovorniji od ostalih igrača

„Pet godina okupljam i treniram najmlađe  nogometaše s dijabetesom, organizirao sam za njih više turnira u Međimurju, sve je počelo kao razbibriga, a danas je hrvatska kadetska dijabetička reprezentacija prvak Europe u futsalu.“

Nomo Nemi koji prati i radi i s nogometašima nedijabetičarima i klincima na inzulinu dobro uočava razlike u ponašanju i pristupu treningu jednih i drugih.

„Male je dijabetičare njihova dijagnoza formirala kao odgovorne i disciplinirane dječake. I, ne samo da su odgovorni nego su i pristojni. Njima je dovoljno jednom reći pa da poslušaju i odrade što se od njih traži, a dok vodim drugu djecu, često me ni ne vide ni ne čuju dok im nešto govorim. Mali dijabetičari već znaju da se prije utakmice mjeri šećer, da ne smiju zaboraviti ponijeti vodu da bude blizu uz teren, ma paze na svaki detalj, za razliku od zdrave djece koja su opuštena, a neka i bezobrazna. Djeca s dijabetesom svoju su  dijagnozu pretvorili u svoju prednost i tako se izgrađuju.“

Puno razgovara s njima, povjeravaju mu se, znaju da, kao i svi mladi ljudi, imaju svoje snove i ambicije. Kad je nogomet u pitanju svi bi oni jednom htjeli biti Modrić ili Messi.

„Prate skauti već te klince. Evo, moj je sin trebao ići na probu u Osijek za svoju uzrasnu kategoriju, ali na kraju nije išao jer je trebao ići sam, a bilo nam ga je teško pustiti, još uvijek smo oprezni može li samostalno upravljati svojim šećerom svaki dan 24 sata dnevno. Nastojimo ga još uvijek pratiti, ili mama ili ja, kad ide na natjecanja na nekoliko dana.“

Nomo Nemi, ili po hrvatski Kazo,  uvjeren je da i njegovi dječaci na inzulinu mogu   uspjeti u gladijatorskoj nogometnoj areni, da jednog dana i oni mogu doseći razinu vrhunskog nogometaša.

Nemaju podršku HNS-a

„Uostalom, to su dokazali i ljetos u Poljskoj kad su osvojili zlatnu medalju na DiaEuru. Trebali ste vidjeti kakvih je tu bilo vrhunskih poteza, kakvo izgaranje, trka… Kad ih gledate na terenu nikad ne biste mogli znati da oni imaju dijabetes, čak i kad ih komparirate s posve zdravim dječacima. Oni u fizičkom smislu mogu napraviti sve što i ostali njihovi vršnjaci, naravno pod uvjetom da im je šećer dobro reguliran.“

Neki je dan Poljski nogometni savez pozvao našu reprezentaciju da zaigra na vrlo jakom turnir Red Card, koji će okupiti najbolje europske momčadi iduće godine u ožujku u poljskom u Poznanu.

„Naravno da mi želimo tamo nastupiti, ali moramo prvo pronaći sponzore, a to je najteži dio posla. Dosad smo uspijevali uz pomoć sponzora, a djelomično i roditelja, nastupati na DiaEuru.“

Drugim riječima, dijabetička nogometna reprezentacija nema dovoljnu podršku matičnog saveza, dakle HNS-a, županijskih saveza, ali i sportskog sustava u cjelini. Dobiju samo ako traže i zahvalni su svima koji su im dosad pomagali. Međutim, nema sustavne podrške, nitko im ništa ne daje automatizmom, nego se svaki puta iznova moraju obraćati i tražiti pomoć. Sustav ne prepoznaje ni tu djecu, ni to što rade oni i njihovi treneri, niti rezultate koje postižu, kao nešto bitno, kao potrebu koju će redovno podržavati. Zato će opet kucati i moliti…

Korupcija u nogometu i u najmanjim uzrastima

Na pitanje da nam izdvoji nekoliko najtalentiranijih iz skupine nogometaša koje već godinama poznaje i vodi s vremena na vrijeme, a koji bi mogli jednog dana ostvariti prvoligaške nogometne karijere, nije želio poimence govoriti ni o kome jer smatra da bi to bilo nepravedno prema ostalima.

„Djeca su jako osjetljiva. Ali, oni se jako dobro poznaju, znaju tko ima kakve igračke kvalitete i tko su najbolji među njima. Nije potrebno da ja to ističem. Evo, mogu reći samo ovo: siguran sam da četvorica iz sadašnje skupine koju vodim mogu igrati vrhunski nogomet. Ali, još uvijek je malo rano biti skroz decidiran, jer oni tek prolaze kroz pubertet. Ti vidiš da je dječak izvanserijski talent, a on ti sutra dođe i kaže da ga više ne zanima nogomet.“

Pitam ga zna li da jedan od njegovih udarnih igrača iz reprezentacije do 14 godina ima problema s trenerom u matičnom klubu koji ga degradira, ne daje mu pravu priliku i udaljio ga je iz prve u drugu momčad. A taj je malac uporniji od tovara i tovari suparničke mreže, iako čak ne igra u napadu. U dosadašnjem dijelu ligaškog natjecanja zabio je drugu momčad svoga kluba više golova nego što je zabila cijela prva momčad zajedno u jednakom broju kola.

„Svi jako dobro znamo što se događa u nogometu. Na žalost, već od najmlađih kategorija igraju tatini sinovi. Ako tata plati, trener će mu mjesto dati, a neki su već i ‘zavezani’ raznoraznim privatnim ugovorima. Rekao bih uime sve ostale djece sportaša s dijabetesom, ne smiju dozvoliti da ih se omalovažava, ni oni, ni njihovi roditelji ni njihovo okruženje! Istina je, oni jesu bolesni, točnije imaju metabolički poremećaj, ali oni su, siguran sam,  jednako vrijedni kao i nogometaši bez dijagnoze. Treneri koji ih vode moraju ih podržavati i dati im priliku, jer to su djeca koja se bore protiv bolesti, bore se protiv suparnika na terenu, e pa ako se još moraju boriti protiv trenera i sustava, ako trener nije u službi njihova napretka i motiviranja, nego ih vuče prema dolje, onda je to ružno, onda je to naša sramota i katastrofa!“

FOTO: Obiteljski album Casimir Rodrigue Nomo Neme

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa ‘poticanja novinarske izvrsnosti’