Poražavajuće je da Berošu i Vladi RH nije stalo do zdravlja djece, to doprinosi beznađu i iseljavanju mladih

”Ponašanje djece refleksija je stanja u društvu. Situacija vezana uz pružanje adekvatne stručne pomoći djeci i mladima u području mentalnog zdravlja i više je nego alarmantna, na što već nekoliko godina upozoravaju psiholozi i psihijatri. Iz nekog razloga alarmi u društvu se ne pale, odnosno odgovorni ne reagiraju. Važno je napomenuti da djeca i mladi s kojima svakodnevno razgovaram dodatno ističu osjećaj nevidljivosti, to da su odraslima koji ih okružuju sasvim nevažni. Njihov život odvija se van naših radara”, upozorava Sena Puhovski, klinički psiholog i psihoterapeut

”Na e-mail naše male privatne prakse u kojoj radimo s djecom i mladima jutros od 8.30 do sada stiglo je pet upita za termin za psihoterapiju. Od tih pet dvoje su djeca koja su zaprimljena na bolničko liječenje nakon pokušaja suicida. Jedno ima 13 godina, drugo 14 i pol. Roditelji nam pišu jer ta djeca nemaju osiguran adekvatan, već samo polovičan ili nikakav, tretman po otpustu.

Na to sve, tim očajnim roditeljima, ja jedino mogu napisati da ih nažalost ne mogu primiti. Prvi slobodni termin imam početkom travnja. Jeza, tuga, bespomoćnost i bijes me hvata dok sjedim nad ovim mailovima i tako već danima, tjednima, mjesecima dok situacija iz dana u dan biva sve gorom. Kada će se napokon Vlada ove zemlje probuditi?”, napisala je početkom veljače na svom Facebook profilu klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Sena Puhovski iz Zagrebačkog psihološkog društva.

Njezina objava o alarmantnom povećanju broja djece s ozbiljnim problemima i suicidalnim mislima itekako je odjeknula u široj hrvatskoj javnosti, no hrvatske političare i dužnosnike nije, prema svemu sudeći, nimalo taknula ni probudila. Jer, ni petnaestak dana kasnije nitko se od odgovornih nije oglasio, a kamoli ponudio rješenje opisanog gorućeg problema.

O svemu smo razgovarali s psihologinjom i psihoterapeutkinjom Senom Puhovski.

Koliko se, prema Vašim spoznajama, povećao broj djece koja trebaju psihološku i psihijatrijsku pomoć? U kojoj mjeri je povećan broj djece i mladih sa suicidalnim mislima, odnosno onih koji su pokušali ili počinili suicid – u zadnjih godinu-dvije u Republici Hrvatskoj?

Informacije koje su mi dostupne govore o porastu suicidalnih poziva djece na Hrabri telefon za 50 posto u odnosu na prošlu godinu, kao i jednako tako velik porast izlazaka Tima za krizne intervencije u škole, nakon pokušaja ili počinjenja suicida. Koliko mi je poznato u prva tri mjeseca 2022. godine zabilježena su 4 suicida u populaciji mlađih od 18 godina dok je taj broj za istu populaciju iznosio 7 za cijelu 2021. godinu. Prema podacima HZJZ broj djece koja imaju postavljenu dijagnozu emocionalnih teškoća u djetinjstvu narastao je u 2022. godini u odnosu na 2021. za 298%. Prema istraživanju UNICEF-a u Hrvatskoj je preko 49 000 djece i mladih u dobi od 10 do 19 godina sa teškoćama mentalnog zdravlja.

Upozorili ste u Facebook objavi da ste u samo jednom danu dobili pet upita za termin na psihoterapiju, od čega su dvoje djece koja su pokušala suicid i to jedno dijete od 13, a jedno od 14,5 godina: Što to znači: kakvi se sve alarmi u društvu trebaju upaliti? Što bi trebalo učiniti?

To znači da je situacija vezana uz pružanje adekvatne stručne pomoći djeci i mladima u području mentalnog zdravlja i više nego alarmantna na što već nekoliko godina za redom upozoravaju psiholozi i psihijatri koji rade s djecom. Iz nekog razloga alarmi u društvu se ne pale odnosno odgovorni ne reagiraju. Bez zapošljavanja, educiranja i zadržavanja stručnjaka u zemlji ne vidim kako bi se ovaj problem mogao riješiti. Ni kratkoročno niti dugoročno.

Što je, prema Vašem mišljenju, vodeći uzrok tom zabrinjavajućem trendu: dugotrajni lockdowni zbog korone, potresi, preveliki pritisak u školi, stalno crne vijesti u medijima te negativna atmosfera u društvu, zadirkivanje od strane druge djece, loši odnosi u obitelji…?

Sve to što navodite. Valja naime znati da je naš ljudski kapacitet nošenja sa strahom i neizvjesnošću nekada zadivljujuće velik no ipak i ograničen pa u nekom trenutku trebamo pomoć. Ova situacija vezana uz porast teškoća mentalnog zdravlja nije rezervirana samo za RH, SZO bilježi, već godinu nakon pandemije, porast anksiozno depresivnih smetnji od 25%.

Krize i traumatski događaji zaredali su se u našem društvu, a nisu adekvatno popraćeni od strane nadležnih u smislu podrške i pomoći u svakom pogledu pa tako i po pitanju mentalnog zdravlja (djeca na području Banije i dalje žive u nečemu što je trebao biti privremeni smještaj primjerice). Ponašanje djece refleksija je stanja u društvu jer ako oko sebe svakodnevno imaju odrasle kojima nije dobro neće biti dobro ni njima, a porast neadekvatnih ponašanja u svakom obliku očekivan je. No, uz sve to čini mi se važnim napomenuti i ono što djeca i mladi s kojima svakodnevno razgovaram dodatno ističu kao svoje svakodnevno životno iskustvo, a to je osjećaj nevidljivosti, to da su odraslima koji ih okružuju sasvim nevažni – čast izuzecima naravno – njihov život odvija se van naših radara.

Kako tumačite činjenicu da zdravstvena administracija, odnosno ministar zdravstva i Vlada RH, u tako alarmantnoj situaciji gotovo ništa ne čine da se pod hitno osigura odgovarajuća stručna pomoć te dovoljan broj kreveta u Psihijatrijskoj ustanovi za djecu, gdje ne mogu smjestiti čak ni one djevojčice i dječake koji su pokušali suicid?

S obzirom na to da su sasvim sigurno upućeni u situaciju jer na nju brojni stručnjaci, kao što sam već navela, kontinuirano upozoravaju, jedino što mogu zaključiti jest da im naprosto nije stalo. Nemam drugog objašnjenja jer, ako se vratimo na onu da djeca uče iz onoga kako se ponašamo, a ne što govorimo poruka ne može biti glasnija ni jasnija. To je istinski poražavajuće, vjerujem da doprinosi beznađu, osjećaju nevidljivosti kao i broju mladih koji žele iseliti iz zemlje čim uzmognu, no bojim se da je tako.

Za kraj, što mislite stoji li tvrdnja dr. sc. Bore Nogala, bivšeg ravnatelja Dječje bolnice Srebrnjak (ali i drugih liječnika i znanstvenika te ljudi iz Udruge hrvatskih pacijenata) da se javno zdravstvo u Hrvatskoj planski i sustavno uništava?
Kako ne radim u zdravstvenom sustavu ne mislim da imam dovoljno relevantnih informacija za to komentirati.

Brojevi telefona za ljude u nevolji:

Zbog gore opisane situacije, ovdje objavljujemo i brojeve telefona na koje se ljudi mogu obratiti ukoliko su u nevolji i muci:
Hrabri telefon: 0800 0800
Centar za krizna stanja: 01/2376 335

FOTO: Screenshot videosnimke; ilustracija

Tekst je dio projekta ‘Uništavaju li javno zdravstvo planski u korist privatnih poliklinika i kako će se siromašni liječiti?’, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije