RH treba useljenički zakon; dijaspora ne smije ulagati romantično, bez stručne pomoći, jer ovdje nisu ANĐELI! RH treba useljenički zakon; dijaspora ne smije ulagati romantično, bez stručne pomoći, jer ovdje nisu ANĐELI!
TweetEmailPrint ‘Imamo apsurdnu situaciju da migranti koji se prijave kao azilanti imaju sva prava u RH, a Hrvat koji bježi iz kaosa Venezuele ovdje... RH treba useljenički zakon; dijaspora ne smije ulagati romantično, bez stručne pomoći, jer ovdje nisu ANĐELI!


‘Imamo apsurdnu situaciju da migranti koji se prijave kao azilanti imaju sva prava u RH, a Hrvat koji bježi iz kaosa Venezuele ovdje nema nikakva materijalna prava već je prepušten sam sebi. Useljeničkim zakonom sve bi se trebalo regulirati. Kao tranzicijska država koja je pristupala EU, Hrvatska je napravila poduzetnički suludu zakonsku pre-normiranost i pravnu nesigurnost. To je represivnom aparatu dalo veliku mogućnost represije prema poduzetnicima, što je, uz korupciju, najveća opasnost za povratnike. Kod nas se smatralo da nisi uspio ako ne ideš na neko od tisuću izmišljenih veleučilišta i ako ne stekneš diplomu menadžera nečega. Deset godina fetišizirali smo državu znanja na štetu strukovnog obrazovanja. Hrvatska je država s ogromnim resursima, što znači da i u slučaju da imamo loše gospodarstvo, možemo kreirati i do 1,5 milijuna radnih mjesta. Jasno je da će nam nedostajati radne snage’, ističe Petar Lovrić koji godinama volonterski zastupa male poduzetnike

Petar Lovrić poduzetništvom se bavi još od 1986. godine, kada je među prvima u Zagrebu nabavio ‘miniwash’ strojeve kojima je uoči Univerzijade prao sive gradske fasade. S početkom rata, kao hrvatski dobrovoljac je u listopadu 1991. vodio 83. zagrebački bataljun u pokušaj proboja za Vukovar, do lipnja 1992. bio je dragovoljac na istočno-slavonskom ratištu, da bi do ’95. godine ratovao pod zapovjedništvom generala Rose u specijalnim postrojbama u Bosni i Hercegovini.

Nakon što je skinuo hrvatsku odoru, godinama se kao predsjednik Udruge malih poduzetnika pri HUP-u volonterski borio za jednakopravnost malih poduzetnika u nesređenoj hrvatskoj poduzetničkoj baruštini – gdje su velike ribe i podobni tajkuni oduvijek bili nepravedno privilegirani na štetu svih ostalih. Zadnje dvije godine sa kćeri priprema tržišni nastup klastera poduzetništva i rada, zbog čega je otvorio agenciju za zapošljavanje i edukaciju, jer želi naučiti poduzetnike kako da budu uspješni poslodavci.

U razgovorima za medije često u zadnje vrijeme ističe da su poslodavci nekada birali radnike, a da danas radnici biraju poslodavce, zbog čega biti poslodavac – usput više nije moguće. Trenutno volonterski pokreće novu udrugu poslodavaca koja će pokrivati samo male poduzetnike. Zbog svega navedenog, gospodina Lovrića zamolili smo za razgovor o mogućnostima i nedostacima hrvatskoga poduzetništva, odnosno o nedovoljno iskorištenim ljudskim i materijalnim potencijalima hrvatskog iseljeništva.

Kako komentirate iznimno veliki interes Kine za ulazak na hrvatsko tržište? Što bi to moglo donijeti hrvatskom gospodarstvu i poduzetništvu?

U zoni interesa Kine su i Hrvatska i Europa. Ako Hrvatska može biti ulaz u Europu, Kina će se potruditi da kroz investicije i infrastrukturne projekte otvori sva vrata prema Europi. Našem gospodarstvu bi to moglo donijeti jako mnogo jer je hrvatsko gospodarstvo tek tisućinka statističke pogreške u odnosu na kinesko. Ako Kinezi makar malo naprave, kod nas će se to multiplicirati. No, moramo znati koji su naši interesi i tako se postaviti. Nema mjestu bojazni od dolaska stranih zaposlenika. Hrvatska će uskoro morati uvesti 200.000 radnika, zbog nepovoljnih demografskih brojki te zbog iseljavanja, odnosno nepovoljnih trendova migracija. Ne zaboravimo da je Hrvatska poduzetnički država s ogromnim resursima, što znači da i u slučaju da imamo loše gospodarstvo, možemo kreirati i do 1,5 milijuna radnih mjesta. Zbog prirodnih resursa i velikog obujma sezonskih poslova u poljoprivredi, turizmu i graditeljstvu, realno je očekivati da će se hrvatsko gospodarstvo u narednom desetljeću kretati u rasponu od 1,6 do 1,7 milijuna radnih mjesta. Jasno je da će nam nedostajati radne snage.

Što biste, kao iskusni poduzetnik i bivši predsjednik Udruge malih i srednjih poduzetnika HUP-a, mogli savjetovati poduzetnicima iz hrvatskog iseljeništva koji žele u Hrvatskoj pokrenuti neki posao?

Prvo, treba savjetovati hrvatskoj državi da napravi useljenički zakon i centre kao što su bili HITRO.HR gdje ljudi mogu dobiti pomoć na jednom mjestu oko svega što im treba. Ako bi pojedinačno savjetovali ljude, odnosno investitore, onda im svakako treba reći da se prvo informiraju kroz digitalne mreže i da plate stručnu pomoć odvjetničkog ureda ili poslovnog savjetnika, prije nego što sami u Hrvatskoj potroše vrijeme i novac. Zanimljivo je da ljudi koji dolaze iz SAD-a i Kanade tamo koriste te usluge, a u Republici Hrvatskoj pokušavaju ići po-preko, sami. To se pokazalo kao najskuplji i najneuspješniji put.

Koje su još  ‘opasnosti’ koje povratnicima iz iseljeništva ovdje prijete?

Kao tranzicijska država koja je pristupala EU, Hrvatska je napravila poduzetnički suludu zakonsku pre-normiranost i pravnu nesigurnost. To je represivnom aparatu dalo veliku mogućnost represije prema poduzetnicima, što je najveća opasnost za povratnike. No, i ti problemi mogu se, koliko toliko, preduhitriti i riješiti ako iseljenici potraže stručnu pomoć, odnosno savjete odvjetnika ili poslovnog savjetnika.

Što još bi Hrvati iz iseljeništva trebali učiniti, prije nego odluče vratiti se i investirati u neko područje?

Osim što se uvijek trebaju savjetovati sa stručnjacima, prije nego se odluče na ulaganje, sa državnim tijelima trebaju što više komunicirati pismeno, tako da obje strane razumiju i pitanje i odgovor. Nagledao sam se nesporazuma kada se usmeno komuniciralo. U takvim slučajevima svaka strana je drugačije doživjela rješenje, a kada se problem pojavio, svi su negirali bilo kakve razgovore.

Mogu li investitori odlučiti izgraditi tvornicu namještaja, a ne raspitati se, primjerice, hoće li imati dovoljno drva za proizvodnju?

Upravo o tome se radi. Poduzetništvo je složena djelatnost,  a ono što se zove resurs je ključno. Bilo da se radi o sirovini tipa drvo, o ljudskim potencijalima, o minimalnim tehničkim uvjetima zemljišta, o izvoru energije… Sve to treba dobro ispitati prije nego se krene u ulaganje, a ne kasnije vidjeti problem u drugima. Ako nema struje, interneta, ako prostorni plan ništa ne dozvoljava, onda to treba unaprijed znati. Kažu da Hrvati uputstvo za upotrebu koriste samo da bi vidjeli gdje su pogriješili.  No, onda je kasno. Jer ako dasku krivo prepilite, više je ne možete produžiti. Dobra stolarska kaže: Dvaput mjeri, jednom reži.

Kada najčešće nastaju problemi kod ulaganja: pri otvaranju tvrtke, pri kupnji zemljišta, pri gradnji objekata, kada političari mijenjaju propise i uvjete…, te gdje još vrebaju potencijalne mine?

Otvaranje tvrtke nije problem, kao ni kupnja zemljišta ili dionica. Problem uvijek nastaje kada to pokušate staviti u funkciju, odnosno kada trebate ishoditi razne dozvole i suglasnosti. Pre-normirano zakonodavstvo i nejasna pravila igre često su izvor korupcije i tu najčešće leži problem.

‘Mine’ su u organskoj tvari, jer se na tržištu borite s konkurencijom i jedina svojstvena ravnoteža hrvatskog tržišta je – neravnoteža. To znači da će konkurencija napraviti sve da vas tuče ispod pojasa. Ako ste u Republici Hrvatskoj mali poduzetnik, uvijek ste izloženi neravnopravnoj utakmici. Kao primjer možemo navesti činjenicu da država kaže da će bez problema zatvarati male poduzetnike ako im u blagajni nedostaje tri kune, a da velike neće ni kontrolirati.  Kao drugo, mali moraju plaćati račune u 30 dana, a da država kroz zdravstveni sustav ne mora plaćati ni u roku od 400 dana. Pri tome ne pristaje niti na kompenzaciju zdravstvenih doprinosa, što je najradikalniji primjer. Utopija je da smo svi ravnopravni.

Zbog čega su neravnopravnost i nepravda i danas u Hrvatskoj toliko prisutni?

Zbog tranzicije je velik utjecaj politike na ekonomiju, a zbog izrazito malog volumena ekonomije, oni koji imaju monopol koncesija ili javnih ovlasti, mogu urediti hrvatsko tržište kako njima odgovara.

Kako, unatoč svega navedenog, kod mladih i budućih poduzetnika uklanjate strah od hrvatskog tržišta?

Kao prvo, afirmativnim medijskim prikazivanjem činjenice da je preuzimanje rizika i stavljanja obiteljske imovine u funkciju stvaranja dodane vrijednosti i dohotka – nešto izrazito humano. Ako ti ljudi i zapošljavaju te drugima omogućuju kruh i dohodak, onda to ima još i više dodane vrijednosti. Pozitivne primjere vidimo u poljoprivredi. Prisjetimo se kako smo nekada ljude koji se bave poljoprivredom malo društveno vrednovali, a danas su mladi ljudi koji ostaju u poljoprivredi postali izuzetno cijenjeni, kroz nagrade za najbolji OPG, za najboljeg poljoprivrednika… Drugi primjer je emisija Tri, dva, jedan – kuhaj! te MasterChef.  Kroz te emisije kulinarsko zanimanje i struka postalo je nešto izrazito cijenjeno i atraktivno, dok smo prije nekoliko godina u kuharske škole upisivali samo one koji nisu mogli nešto drugo upisati. U SAD-u su, primjerice, nakon snimanja emisija o bravarskim i strojarskim zanimanjima, kroz emisiju o redizajniranju motora i automobila, struku digli na izrazito visoku razinu, itekako privlačnu za mlade ljude. Njemačko društvo je tradicionalno dobro razvijeno jer je uvijek cijenilo majstore i strukovno obrazovanje. Cijenila su se djeca koja odabiru zanat, jednako kao i ona koja idu na fakultet. Kod nas se smatralo da nisi uspio ako ne ideš na neko od tisuću izmišljenih veleučilišta i ako ne stekneš diplomu menadžera nečega, iako ne postoji zvanje menadžera, već je to poslovna funkcija. Kao što ne postoji ni zvanje diplomirani vođa, diplomirani lider, diplomirani zapovjednik…, nego su to funkcije s puno drugih znanja i vještina. Deset godina fetišizirali smo državu znanja na štetu strukovnog obrazovanja.

Zašto su mnogi iseljenici – koji su pokušali pokrenuti posao u Hrvatskoj i koji su se vratili – doživjeli razočarenja?

Država je bila u tranziciji s vrlo lošim institucijama, izrazito lošim propisima, što je bilo rasadnik korupcije. S druge strane, neki su ljudi pokušali u Hrvatskoj investirati romantično, a ne poslovno. Pretpostavka je bila da su Hrvati super pošteni, da su svi ovdje anđeli. Bio je to romantičan pristup i romantično gledanje na ulaganje u Hrvatsku, što je potpuno pogrešno.

Znate li i za suprotne primjere, uspješne i zadovoljne povratnike?

Ima ih podosta, samo se o njima ne govori i ne piše dovoljno. Primjerice, dr. Ciril Zovko, povratnik iz Kanade, gradio je Importanne centar dok je Zagreb bio pod uzbunom. Znamo da je Steve Bubalo ulagao u Zadarsku banku, u poljoprivredni kompleks Vrana te u stradalnički fond Velebit. U Dubrovnik je ulagao Antonio Lukšić iz Čilea, koji je uložio u puno projekata. Svi su oni pristupali Hrvatskoj prvenstveno poslovno, što znači da su se dobro pripremili, prije nego su odlučili investirati. Ima još puno primjera gdje ljudi ulažu, ali ne žele se eksponirati. No, postoje i oni koji nisu bili dobronamjerni prema Republici Hrvatskoj, bez obzira na to što su Hrvati. Oni su očekivali da im se mora nešto pokloniti ili dati monopol. Ništa nije samo crno, ili samo bijelo. Ljudi su ipak samo ljudi.

Što mislite o prijedlogu demografa Stjepana Šterca da Hrvatska treba potaknuti povratak iseljenika poticajnim mjerama poput oslobađanja plaćanja poreza na dobit u određenom periodu, ako se vrate i ulože u nenaseljena područja poput Like, ili na otoke?

Prijedlog apsolutno podržavam. Nama treba, kao prvo, cjelovit useljenički zakon, jer imamo apsurdnu situaciju da migranti koji se prijave kao azilanti u Hrvatskoj imaju sva prava, a Hrvat koji želi useliti u Hrvatsku nema nikakva prava već je prepušten sam sebi. Useljeničkim zakonom sve bi se trebalo regulirati, jer Hrvat koji bježi iz kaosa Venezuele, ovdje nema nikakva materijalna prava. Treba nam sustavno rješenje koje će materijalno pomoći onim Hrvatima koji nemaju nikakve imovine, a koje će im pomoći da se uklope u hrvatsko društvo. Treba im potom i društveno pomoći da se integriraju kroz obrazovanje djece, učenje hrvatskog jezika, kroz prekvalifikacije i stručno osposobljavanje, te im pomoći da upoznaju hrvatske norme i propise. Ne trebamo Hrvate gledati samo kao investitore, već prvenstveno kao ljude, kao humana bića.

Kako se, prema Vašem mišljenju, može najbolje iskoristiti veliki domoljubni zanos i velika privrženost Hrvatskoj koji, unatoč svemu, još uvijek postoje kod većine hrvatskih iseljenika te njihova volja i želja da pomognu domovini – na obostranu korist?

Osim da dolaze i investiraju, oni mogu biti ambasadori hrvatskog gospodarstva kao zastupnici hrvatskih tvrtki ili hrvatskog turizma tamo gdje žive. Hrvatska mora izgraditi informativni sustav gdje bi se takve ideje i potencijali brzo razmjenjivali.  Nikada u povijesti čovječanstva nije bilo lakše komunicirati na daljinu i slikom i zvukom u realnom vremenu. Sada se tako mogu predstaviti proizvodi i potencijali. Kao primjer vidimo da platforme poput Booking-a i RBN-a omogućuju malom vlasniku turističkog apartmana da komunicira s tržištem od sedam milijardi stanovnika. Kada bi tu logiku primjenjivali na umrežavanje Hrvata iz svijeta, učinak bi bio izuzetno velik. Naši iseljenici mogli bi biti sponzori malim poduzetnicima u njihovim sredinama, kao što su u ratu bili kumovi siromašnoj djeci. Na primjer, ako danas netko živi u New Yorku ili Chicagu i pomogne malom OPG-u u plasmanu njegovih proizvoda u deset lokalnih dućana, napravio je više nego da je investirao u Republiku Hrvatsku. Jer mali poduzetnik nema novca da sam putuje u daleke zemlje, da istražuje tržište, niti ima ekonomiju tolikog volumena da to sam može raditi. Povezivanje je jako bitno. Kroz međusobnu komunikaciju, možemo koristiti naše ljude kao gospodarske ambasadore. Sve to se može raditi altruistički, ali se mogu napraviti i logistički centri hrvatskih proizvoda, prvenstveno za hrvatsku zajednicu u iseljeništvu, a onda se ti proizvodi mogu ponuditi i cijelom tržištu – ako postoji potencijal dobavljača da može zadovoljiti tolike potrebe.

Što mislite o projektu ‘Registar hrvatskih subjekata izvan RH’, Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske? Može li Registar pridonijeti jačem povezivanju poduzetnika iz hrvatskog iseljeništva s domovinom Hrvatskom? Može li Registar hrvatskim poduzetnicima služiti kao svojevrsni oglasnik?

Nekada su govorili da poduzetništvo počiva na kapitalu, imovini ili profesiji, a danas dodaju – informaciju i komunikaciju. Danas u globalnom svijetu informacije i komunikacije su moć. Registar hrvatskih subjekata izvan Republike Hrvatske odlična je ideja. Zašto to ne bi bio svojevrsni hrvatski Facebook? Samo da svatko u svojoj državi prati sustave javnih nabava i da kvalitetno razmjenjuje informacije, imali bi tržišni potencijal od nekoliko stotina milijardi eura. Ako tome pridodamo privatni sektor u nabavama, ne možemo ni izračunati koji je to potencijal. Znači, kada netko ima kvalitetnu informaciju o tržišnom potencijalu i podijeli je na takvom portalu, odnosno Registru, to je neprocjenjivo. Registar hrvatskih subjekata izvan RH za sada je potencijal, a ako se počne intenzivno koristiti kao adresar, omogućit će da Hrvat s jednog kraja svijeta dođe do nekoga tko mu je zanimljiv, a tko živi na drugom kraju planete. No, nadogradnja bi trebala biti takva da Registar postane ‘Facebook Hrvata’, da to bude intenzivno korištena platforma komunikacije.

FOTO: Promise.hr