Sa 16 je branio Hrvatsku; sada ima PTSP, tumor, teško bolesnog sina, a prijeti im izbacivanje iz stana Sa 16 je branio Hrvatsku; sada ima PTSP, tumor, teško bolesnog sina, a prijeti im izbacivanje iz stana
MOLBA ZA ŽIVOT: POMOZIMO OBITELJI KOJA NIJE NI MOGLA IZBJEĆI DUGOVE

Sa 16 je branio Hrvatsku; sada ima PTSP, tumor, teško bolesnog sina, a prijeti im izbacivanje iz stana

ZagrebIzdvojeno 29. rujna 2021. Damir Kramarić

TweetEmailPrint Tko je ranih devedesetih uopće spominjao PTSP? Nitko maloljetnom dragovoljcu nije mogao najaviti da će mu se ruke kasnije toliko tresti da neće... Sa 16 je branio Hrvatsku; sada ima PTSP, tumor, teško bolesnog sina, a prijeti im izbacivanje iz stana


Tko je ranih devedesetih uopće spominjao PTSP? Nitko maloljetnom dragovoljcu nije mogao najaviti da će mu se ruke kasnije toliko tresti da neće moći u šalicu uliti kavu, da će bezbroj puta završiti na psihijatriji zbog predoziranja antidepresivima, da će mu sin biti skrbnik – jer od posljedica ratnih trauma i ranjavanja neće biti sposoban skrbiti o sebi…  Da je znao što će se dogoditi, bi li ipak dragovoljno krenuo u rat? Vjerojatno bi. Mirko ne žali za onim što je prošlo, ali bi tako rado promijenio sadašnje teške okolnosti zbog kojih opet guta normabele i zbog kojih noćima ne spava. Nakon razgovora s tim skromnim čovjekom, jasno je da ti ljudi nisu ni mogli drugačije – nego zaglaviti u dugovima. Oni svakako zaslužuju našu pomoć!

Sa 16 je pošao u rat. Kada se prijavljivao i kada je, nakon kratke obuke, žurio na ratište, nitko mu nije kazao da bi traume koje će doživjeti mogle na njega ostaviti ozbiljne posljedice.

Nitko u ranim devedesetima nije spominjao PTSP, a malo tko je maloljetnim dragovoljcima tumačio da bi im, nakon što ratna strava završi, svakakve lude misli mogle šibati po glavi i da bi mogli pasti u napast da gutaju tabletu za tabletom u želji da to nesnosno ‘šibanje’ zaustave.

Nitko našem sugovorniku nije mogao reći da će mu se ruke toliko tresti da neće moći u šalicu uliti kavu, da će bezbroj puta završiti na psihijatriji zbog predoziranja antidepresivima, da će mu sin već u ranim dvadesetima biti skrbnik – jer će od posljedica ratnih trauma i ranjavanja on biti trajno nesposoban skrbiti o samome sebi…

Da je znao da će se to dogoditi (a dogodilo se) bi li ipak tako mlad dragovoljno krenuo u rat?

Vjerojatno bi.

Tri od četiri člana obitelji su osobe s teškim invaliditetom

Mirko (kako ćemo ga u ovoj priči nazvati; puno ime i prezime poznato uredništvu), naime, ne žali za onim što je prošlo, ali bi tako rado promijenio sadašnje teške okolnosti zbog kojih opet guta normabele i zbog kojih noćima ne spava. Njemu i njegovoj četveročlanoj obitelji (tri od četiri člana su osobe s teškim invaliditetom) prijeti, naime, deložacija iz stana kojega je prije 17 godina dobio u najam od Grada Zagreba.

U razgovoru s našim skromnim domaćinom, jasno je da ti ljudi nisu ni mogli drugačije, nego zaglaviti u dugovima.

Mirko, posve je očito, ne može zaraditi dodatne prihode, a braniteljska mirovina mu, umanjena za ovrhu, iznosi svega 2.370 kuna. Njegov mlađi sin (21), obolio od teške autoimune bolesti od koje mu ‘trule kosti’, također ne može tek tako pronaći posao, a ni supruga mu, nakon prometne nesreće koja se dogodila prije nekoliko godina, a u kojoj joj je puklo nepce i prignječen joj mozak, nije više u punoj snazi…

Njihov stariji sin, koji jedini u četveročlanoj obitelji nije osoba s invaliditetom, tek je navršio 23. Premda odnedavno radi kao pomoćni radnik u građevini, nije realno, a ni pošteno od tog mladića očekivati da izvlači obitelj iz dugova koji su se sakupljali godinama.

I što sad?

Ne može pričati o ratu, vraćaju mu se traume

Socijalna radnica Caritasa objasnila je da im je Caritas uplatio dio novca za račune za plin i struju da ih pred zimu opet ne isključe, ali da ne mogu platiti cijelo njihovo dugovanje koje se, zajedno s kamatama i troškovima odvjetničkih društava koja provode ovrhe, popelo na više od 80.000 kuna!

Mirko, vidno ganut, isprekidanim riječima objašnjava da je voditeljica Socijalne službe Caritasa njihov anđeo čuvar jer im i u najtežim trenucima daje tračak nade, čak i onda kada misle da izlaza nema i kada on pada u ono teško i mračno stanje, koje je bolje i ne opisivati.

Socijalna radnica očima se prvo smije i zahvaljuje, pa ga odmah potom pita što se to od njihovog prošlog susreta dogodilo, da je sada toliko uznemiren. Primjećuje, naglas, da je prošli puta ‘bio u puno boljoj fazi’.

”Cijelu noć nisam spavao. Razmišljao sam: što će me novinar pitati i kako ću objasniti na kojim bojištima sam bio, gdje sam ranjen, zašto sam se razbolio…, kada o tome ne mogu, a da ne ‘poludim’. Vratili su mi se traume iz prošlosti. Pogledajte koliko toga sam progutao”, vadi Mirko antidepresive i pokazuje ispražnjene ‘košuljice’ za tablete.

Kažem mu da nećemo o ratu, da ništa i ne treba objašnjavati jer sve se i bez razgovora vidi. Pitam ga odakle je rodom i kako to da se rodno Sarajevo ne osjeti u njegovu naglasku.

Supruga s invaliditetom otišla raditi u Njemačku

”Svako ferije dolazio sam u Zagreb, jer je mama odavde. Išli smo i u Bosansku Posavinu, odakle je tata. Čim sam to ljeto stigao u Hrvatsku, javio sam se na poziv za novačenje. Htio sam odmah na ratište, ali trebalo je prvo odraditi četiri mjeseca obuke u Koprivnici, a nakon toga poslali su me u šibensko zaleđe. Tamo sam se ozlijedio, skačući dalje od bombe koju je aktivirao jedan naš kolega. Skočio sam iza stijene i od tada mi je kralježnica rascijepljena”, ispričao je Mirko, te podigao majicu da pokaže ožiljke na tijelu. Obolio je, kaže, nedavno i od tumora nadbubrežne žlijezde, prije 12 godina doživio je moždani udar, a težak oblik PTSP-a, psihozu i druge dijagnoze ima još od ranije.

Tu ga prekidamo. Vidimo da se grči. Ruke mu se sve jače tresu… Skrećući s teških tema, socijalna radnica primijeti da im je stan vrlo uredan, iako već nekoliko tjedana ‘tu nema ženske ruke’. Mirkova supruga je, naime, otišla raditi u Njemačku, ne bi li koji euro poslala svojim dečkima u Zagreb, da plate bar dio duga te da ne ostanu ovu zimu bez struje i grijanja.

”Znam i peglati i kuhati. Pogledajte kuhinju. Ni jedne prljave šalice ni tanjura. A dođite vidjeti dječju sobu. Tri dana sam je krečio. Boju sam kupio od novca kojeg ste mi dali za novu osobnu iskaznicu. Petsto Caritasovih kuna bilo je dovoljno i za osobnu i za farbu”, pohvalio se naš domaćin te nas poveo u svježe oličenu sobicu svoga sina. Izvadio je potom i potvrdu koja zamjenjuje osobnu iskaznicu, dok mu nova ne bude izrađena.

Vratili smo se razgovoru o dugovima.

Mlađem sinu ‘trule kosti’ od neizlječive autoimune bolesti

”Počelo je kada mi se otac razbolio i kada sam podigao kredit da mu priuštim zdraviju prehranu, lijekove te, na koncu, dostojan ispraćaj. Otac je ubrzo umro, platio sam njegov ukop u Ledenicama Donjim kod Orašja. Nakon toga mi je na mirovinu počela sjedati ovrha od 830 kuna. Išao sam i na Kamenita vrata, žicao tamo i sve što sam dobio trošili smo za hranu i režije. Supruga je dva puta tjedno išla čistiti ulaze u dvije zgrade u Sesvetama, no sve to nije bilo dovoljno da redovito plaćamo najam stana i režije. Povremeno bi dobili pomoć od centra za socijalnu skrb i od Caritasa, no dug se svejedno nagomilao”, objašnjava jedan od mlađih hrvatskih ratnih vojnih invalida (rođen 1976. godine), koji za svoj život više puno i ne mari, no koji bi htio kakav-takav dom osigurati svojoj djeci.

”Moj mlađi sin nedavno je dva i pol mjeseca bio u bolnici u Klaićevoj na Odjelu rijetkih bolesti. U jednom trenutku bio je na samrti. Srećom, imao je dobru liječnicu pa je primio čak pet bočica lijeka s matičnim stanicama. Molio sam se svetom Anti, koji mi je i u ratu puno puta pomogao. I sin se oporavio. Zimi ga, doduše jako bole kosti, a godi mu kupanje u toploj vodi”, tumači kako se kod njegova sina manifestiraju simptomi autoimflamatorne bolesti.

Socijalna radnica primjećuje da sada nemaju tople vode jer plinski bojler nije u funkciji…

Ako bi riješili dugove, Ministarstvo bi im otkupilo stan

”Molio sam i za vas”, obratio se Mirko socijalnoj radnici te s police dohvatio knjižicu ”Sveti Antune moli za nas!”. Knjiga je uistinu bila otvorena na odlomku: ‘Molitva za dobročinitelje’.

U par sati razgovora uvjerili smo se da naš domaćin nijednu tvrdnju nije izgovorio, a da ju potom nije mogao dokazati. Pokazivao nam je dijagnoze i povijest bolesti, ožiljke na tijelu, iskaznicu Hrvatskog ratnog vojnog invalida, rješenje o ovrsi te stanje duga po stavkama.

”Kada bi barem odustali od kamata, da nam ostane samo glavnica. Bio sam u Ministarstvu branitelja i oni su spremni otkupiti za nas ovaj stan od Grada Zagreba, kao što pomažu otkupiti prvu nekretninu i drugim hrvatskim ratnim vojnim invalidima. No, da bi to mogli učiniti, trebamo prvo riješiti dugove. A ne znamo kako”, objašnjava naš sugovornik.

Dodaje potom da mu je supruga preko agencije pronašla posao u Njemačkoj. Agencija sada od njene zarade odbija dio za smještaj te svoju proviziju, tako da ona ne može u Zagreb poslati više od 200 do 300 eura mjesečno… Uostalom, tek nedavno je otišla i treba se snaći, tumači Mirko.

No, pitanje je hoće li, i koliko dugo, brojni vjerovnici čekati da se obitelj snađe. Ugovor o najmu gradskog stana im je istekao i pitanje je dana, prema svemu sudeći, kada će ih zamoliti da izađu!

Pomoći možemo uplatom na sljedeći broj računa:

Zbog teške situacije u kojoj se obitelj našla, a pogotovo zbog svih objektivnih okolnosti na koje oni nisu mogli utjecati (vrlo ozbiljne bolesti kao posljedice ratnih trauma kod oca, neizlječiva teška autoimuna bolest kod sina te invalidnost kod tri od četiri člana obitelji) u dogovoru s Mirkom M. i članovima njegove obitelji, odlučili smo zamoliti dobre ljude da pomognu ako mogu, uplatom na sljedeći žiro računa Raiffeisen banke: IBAN: HR3324840083211768986 model HR99 (račun pripada gospođi Lidiji Jagarić, prijateljici obitelji), s naznakom: ”Za obitelj Mirka. M.”, te da podijele ovaj članak na društvenim mrežama.

Ako, pak, netko želi uplatiti iz inozemstva, evo potrebnih informacija o broju istog računa Raiffeisen banke: BIC RZBHHR2XXXX; IBAN: HR3324840083211768986; broj tekućeg: RBA 3292592061.

Svi računi članova obitelji našeg sugovornika su, naime, zbog dugova blokirani, zbog čega je Mirko zamolio da objavimo račun gospođe Lidije, koja im i inače pomaže koliko god može i u koju obitelj ima beskrajno povjerenje.

O svim novim događajima vezanim uz ovu obitelji Promise.hr će i dalje izvještavati.

FOTO: Snimio Damir Kramarić

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije