‘Svatko u RH može postati beskućnik; društvo bi se trebalo sramiti jer najpotrebitijima okreće leđa’ ‘Svatko u RH može postati beskućnik; društvo bi se trebalo sramiti jer najpotrebitijima okreće leđa’
TweetEmailPrint Čak 77 posto građana Hrvatske slaže s tvrdnjom da se beskućništvo može dogoditi svakome. Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način, premda se... ‘Svatko u RH može postati beskućnik; društvo bi se trebalo sramiti jer najpotrebitijima okreće leđa’


Čak 77 posto građana Hrvatske slaže s tvrdnjom da se beskućništvo može dogoditi svakome. Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način, premda se mnogi slažu s tvrdnjom da susjedstvo postaje lošije – ako je na tom području veći broj beskućnika. Općenito se smatra kako društvo treba imati veću ulogu u skrbi za one nevoljnike – za koje se u većoj mjeri smatra da je razlog njihovog beskućništva širi socijalni kontekst (nisu sami odgovorni za nevolju koja ih je snašla)…

U sklopu EU projekta „Nova perspektiva za beskućništvo”, kojega vodi Hrvatska mreža za beskućnike, nedavno je provedeno istraživanje o stavovima hrvatskih građana o najpotrebitijoj skupini ljudi, odnosno o beskućništvu. Istraživanje je proveo tim sa Studijskog centra za socijalni rad, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u sastavu: izv. prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina, izv. prof. dr. sc. Marijana Kletečki Radović i doc. dr. sc. Jelena Ogresta. Rađeno je na reprezentativnom uzorku, osobnim intervjuiranjem 1010 građana Republike Hrvatske u studenom 2021. godine.

Rezultati istraživanja pokazuju da 77 posto građana susreće beskućnike u svojoj okolini dok je 67 posto građana bilo u izravnom kontaktu s beskućnicima (barem jednom ili dva puta godišnje). Prilikom kontakta građani su se osjećali uglavnom pozitivno, no sigurnost i ugodnost su u razini neutralnih ocjena.

Kao glavni razlog beskućništva ispitanici ističu ovisnost, dok su faktorskom analizom izdvojeni vlastita zasluga, širi socijalni kontekst, okolnosti vlastitog života, obiteljske okolnosti te prst sudbine kao percipirani razlozi beskućništva.

Građani beskućnike uglavnom percipiraju na pozitivan način (pozitivnije su procijenjeni oni za koje se smatra da je razlog njihovog beskućništva neki vanjski faktor), no iznadprosječno se slažu s tvrdnjama kako je kvaliteta života u zajednici narušena povećanim brojem beskućnika u istoj. Prihvaćanje beskućnika relativno je visoko za neke formalnije odnose, dok su izrazito intimni odnosi s beskućnicima hrvatskim građanima uglavnom neprihvatljivi (veće se osobnije prihvaćanje beskućnika za koje se smatra da je razlog njihovog beskućništva neki vanjski faktor).

Hrvatskim građanima iznimno je važno imati svoj dom

Glavni izvori pomoći za beskućnike procijenjene su humanitarne i vjerske organizacije, država, lokalna samouprava, organizacije civilnog društva te obitelj i rodbina. Građani su spremniji pomoć u vidu donacija beskućnicima nego kroz neki aktivni oblik pomoći.

Općenito, percepcija da društvo treba imati veću ulogu u skrbi za beskućnike raste s percepcijom da je razlog beskućništva širi socijalni kontekst.

Percepcija da institucije, država, ali i osobno moramo pomoći beskućnicima raste s povećanjem percepcije o vanjskim faktorima kao uzrocima beskućništva.

Nakon provedenog istraživanja o stavovima hrvatskih građana o beskućništvu nameću se sljedeći zaključci:

Stan ili kuća u vlasništvu jedan je od prioriteta za građane RH. Upoznatost s pravima i uslugama koje u RH mogu ostvariti beskućnici jako je niska: 67 posto građana navodi kako nisu upoznati s njima.

Zanimljivo je da se čak 77 posto građana Hrvatske slaže s tvrdnjom da se beskućništvo može dogoditi svakome, a čak 90 posto ispitanika smatra kako je u interesu države da niti jedan građanin ne postane beskućnik.

Trećina ih nikada nije bila u kontaktu s beskućnicima

Građani obično sreću beskućnike u svojoj okolini nekoliko puta godišnje ili jednom do dva puta godišnje dok trećina građana navodi kako do sada nisu nikada bili u izravnom kontaktu s beskućnicima.

Građani Zagreba i okolice značajno češće susreću i komuniciraju s beskućnicima (jednom mjesečno i češće) u odnosu na građane drugih regija. S druge strane, stanovnici Sjeverne Hrvatske značajno više od građana ostalih regija navode kako nikada ne susreću niti izravno komuniciraju s beskućnicima u svojoj okolini.

U dosadašnjim kontaktima s beskućnicima građani su se uglavnom osjećali pozitivno, dok su ugodnost i sigurnost u razini neutralne ocjene. Građani  Slavonije češće od građana iz ostalih regija navode kako se u kontaktima s beskućnicima osjećaju nesigurno. Isto navode i studenti značajno više od građana ostalih radnih statusa.

Velika većina građana do sada nije osobno bila beskućnik, stanovala kod nekog drugog ili imala prijatelje i članove obitelji koji su beskućnici dok je davanje pomoći izravno beskućniku ili nekoj organizaciji koja brine o njima uglavnom aktivnost koja je zastupljena među hrvatskim građanima.

Općenito je visoko slaganje s tvrdnjama koje pokazuju socijalnu osjetljivost.

Gubitak posla i narušeno psihičko zdravlje

Tvrdnje o razlozima beskućništva s kojima se građani najviše slažu (imaju prosječnu ocjenu u razini ocjene 4), su ovisnost (razlog s kojim se ispitanici značajno najviše slažu), nemogućnost podmirenja kredita, gubitak posla, narušeno psihičko zdravlje, narušeno fizičko zdravlje, ekonomska situacija u državi, nedostatak socijalne pravde u društvu, neznanje u upravljanju financija, problemi sa zakonom, nedovoljna pomoć države, posljedice tranzicije.

Uz navedene razloge, još je nekoliko onih koji se iznadprosječno smatraju razlozima beskućništva, a to su raskidanje obiteljskih veza te iskustvo doživljenog nasilja.

Osobe koje pomažu beskućnicima, u većoj mjeri smatraju kako su razlozi beskućništva okolnosti vlastitog života ili širi socijalni kontekst. S druge strane, osobe koje nisu pomagale beskućnike u većoj mjeri smatraju kako su razlozi njihovog beskućništva njihova vlastita zasluga ili prst sudbine.

Gledajući ocjene koje značajno odstupaju od neutralnih procjena (ocjene 4), može se vidjeti kako građani u najvećoj mjeri beskućnike percipiraju tužnima, prljavima, pesimističnima, bez ugleda, boležljivima, zahvalnima, neodgovornima, ali i beskorisnima, poštenima, bezopasnima, inteligentnima, miroljubivima, simpatičnima, popustljivima, iskrenima te prilagodljivima.

Građani se najviše slažu (više od prosjeka) kako bi se društvo trebalo sramiti zbog problema beskućništva, kako društvo okreće leđa beskućnicima te kako je društvo odgovorno za ljude u statusu beskućnika.

Ne vole vidjeti beskućnika u svom susjedstvu

Općenito se smatra kako društvo treba imati veću ulogu u skrbi za one beskućnike za koje se u većoj mjeri smatra da je razlog njihovog beskućništva širi socijalni kontekst.

Građani se iznadprosječno slažu s tvrdnjama kako je kvaliteta života u zajednici narušena povećanim brojem beskućnika, kako prisutnost beskućnika na javim površinama ometa boravak obitelji i djece na njima te što je veći broj beskućnika na nekom području, to susjedstvo postaje lošije.

Percipirani glavni izvori pomoći za beskućnike su humanitarne i vjerske organizacije, država, lokalna samouprava, organizacije civilnog društva te obitelj i rodbina.

S porastom percepcije da su za beskućništvo bitni vanjski faktori (koji se ne mogu kontrolirati) raste i percepcija važnosti pomoći od strane institucija.

Iznadprosječno je slaganje građana s tvrdnjama kako bi beskućnicima trebala biti osigurana besplatna psihološka pomoć i podrška, kako beskućnicima treba osigurati besplatnu zdravstvenu skrb i njegu, kako bi država trebala pomagati u zapošljavanju beskućnika te kako bi trebala izdvajati više sredstava za stambeno zbrinjavanje ugroženih skupina.

Općenito se smatra kako država treba više pomagati beskućnicima za koje se u većoj mjeri smatra da je razlog njihovog beskućništva u nekim vanjskim faktorima (koji se ne mogu kontrolirati).

Pomoć u vidu donacija beskućnicima najbolje je prihvaćena, dok su aktivni oblici pomoći manje vjerojatni među građanima.

Prema beskućnicima za koje se u većoj mjeri smatra da je razlog njihovog beskućništva u nekim vanjskim faktorima (koji se ne mogu kontrolirati), općenito raste vjerojatnost osobne pomoći.

Prihvaćanje beskućnika relativno je visoko za neke formalnije odnose, dok su izrazito intimni odnosi s beskućnicima hrvatskim građanima uglavnom neprihvatljivi.

Za beskućnike za koje se u većoj mjeri smatra da je razlog njihovog beskućništva u nekim vanjskim faktorima (koji se ne mogu kontrolirati), općenito raste vjerojatnost osobnog prihvaćanja.

Rezultati pokazuju kako je najprihvatljivije ponašanje prema svim navedenim skupinama beskućnika to da se pored njih sjedne u javnom prijevozu (pri tome je najveća razina prihvatljivog odnosa sa skupinom beskućnika starije živote dobi- osim sjedenja u javnom prijevozu, tu su uključeni i boravak na javnoj površini gdje se beskućnici okupljaju te posudba mobilnog uređaja). Ponuda da beskućnik prespava u domu ispitanika najmanje je prihvatljiva opcija odnosa sa bilo kojim od navedenog tipa

Za beskućnike psihički oboljele osobe i ovisnike o psihoaktivnim tvarima većinom ne postoji namjera ikakvog ulaska u kontakt.

Visokih 27 posto građana s beskućnikom općenito ne bi ulazilo u kontakt, a najveću vjerojatnost za izbjegavanje kontakta imaju beskućnici ovisnici o psihoaktivnim tvarima, psihički oboljele osobe, migranti i pripadnici romske manjine, navodi se u izvještaju Hendala, agencije za istraživanje tržišta, koja je za Hrvatsku mrežu za beskućnike provela istraživanje.

FOTO: Arhiva Promise.hr (beskućnik na Galvnom kolodvoru u Zagrebu); letak projekta ‘Nova perspektiva za beskućništvo’