Tijekom epidemije, najgrublje kršena prava osoba s invaliditetom! Pozivamo buduće vlasti na promjene

”Uslijed epidemije COVID-a 19 došlo je do znatnog urušavanja ljudskih prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, koji su i prije epidemije bili marginalizirani. Došli smo u paradoksalnu situaciju da se zbog zaštite od koronavirusa ugrožava i krši pravo na zdravlje u smislu dostupnosti niza  zdravstvenih usluga, terapijskih i rehabilitacijskih postupaka i ljudskih prava koja su velikom broju osoba s invaliditetom od svakodnevne važnosti i bitno utječu na kvalitetu života… Pozivamo buduće općinske, gradske i županijske vlasti da aktivno surađuju s organizacijama civilnog društva koje djeluju u korist osoba s invaliditetom”, apelira Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, koja je pozvala medije da, uoči i nakon izbora, budu i ‘glas osoba s invaliditetom’

”Predstojeći izbori od posebne su važnosti za više od 500.000(!) osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju – koliko ih ima u RH. Kada se tome pribroje članovi njihovih obitelji, dobije se najbrojnija manjina, koja se, usprkos brojnosti, ne može nametnuti kao glasna grupacija koja bi tražila svoja prava.

Zato je još veća odgovornost političara da ne zaborave osobe s invaliditetom koje su višestruko marginalizirane i isključene”, upozorila je Anka Slonjšak, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, uoči prvog kruga ovosvibanjskih lokalnih izbora (Anku Slonjšak je šira javnost upamtila ponajviše po dramatičnom lanjskom istupu u Saboru, kada je plačući upozorila na neljudske uvjete života više tisuća osoba s invaliditetom za vrijeme ‘lockdowna’).

Pravobraniteljica je u nedavnom priopćenju pozvala medije da budu i ‘glas osoba s invaliditetom’.

O svemu tome razgovarali smo s gospođom Slonjšak, nekoliko dana uoči drugog kruga nikad neizvjesnijih lokalnih izbora.

U vrijeme pandemije, znatno je povećan broj krajnje siromašnih i potrebitih građana; imamo porast broja ljudi u pučkim kuhinjama, povećan je i broj beskućnika… Je li i Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom zabilježio povećan broj pritužbi osoba s invaliditetom, odnosno roditelja djece s teškoćama u razvoju?

Od izbijanja epidemije Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom učestalo je zaprimao upite, pritužbe i prijedloge građana Republike Hrvatske kojima su ukazivali na brojne probleme s kojima su se osobe s invaliditetom, roditelji djece s teškoćama u razvoju i svi oni koji skrbe o osobama s invaliditetom susretali zbog epidemiološke situacije uzrokovane pojavom COVID-19.

Prema podacima o obraćanjima građana, udruga kao i svih drugih podnositelja u svrhu zaštite, promicanja i praćenja prava i interesa OSI, tijekom 2020. godine zabilježili smo ukupno 2.266 obraćanja, pri čemu su se od ukupno  856 zaprimljenih pisanih pritužbi njih 171 odnosilo na sumnju na povredu prava vezano uz širenje bolesti COVID-19, a od 935 usmenih obraćanja u 44 slučaja reagirali smo zbog povrede prava vezano uz epidemiju. Vezano uz problematiku epidemije postupali smo 307 puta, od čega su 94 preporuke bile upućene pravnim osobama (poslodavcima, državnim tijelima, jedinicama lokalne i regionalne samouprave i dr.). Osim postupanja po pojedinačnim obraćanjima, sukladno zakonskim ovlastima pravobraniteljica je kontinuirano upućivala preporuke nadležnim tijelima (ministarstvima, stožerima, Vladi RH i drugima) te zainteresiranoj javnosti (udrugama i medijima), vezano za probleme povezanih s epidemijom.

Na što Vam se osobe s invaliditetom i članovi njihovih obitelji, te roditelji djece s teškoćama u razvoju, najviše žale; što ih najviše muči, kakva pomoć im je trenutno najpotrebnija?

Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju u zdravstvenom smislu spadaju u rizičnu skupinu zbog zdravstvenih tegoba, a često i kroničnih bolesti povezanih s invaliditetom. Osim same zdravstvene ugroze, kao inače društvena skupina neravnopravnog položaja u uvjetima koronakrize, osobe s invaliditetom našle su se u dodatno otežanim okolnostima: od nedostupnosti informacija zbog neprilagođenog načina izvještavanja za osobe s oštećenjima sluha, vida i osobe s intelektualnim teškoćama; diskontinuiteta i uskrate korištenja raznih medicinskih usluga (medicinske rehabilitacije, fizikalne terapije u kući i zdravstvene njege); povećanog rizika od obiteljskog nasilja pa do grubog ograničavanja i uskrate prava na slobodu kretanja korisnika ustanova socijalne skrbi. Pritužbe su zaprimljene u područjima zapošljavanja i rada, zdravstva, neovisnog življenja i života u zajednici, obrazovanja te ostalog poput dostupnosti zaštitne opreme (maske, zaštitna odijela, rukavice i dr.).

Kako su pandemija i lockdown utjecali, odnosno kako i dalje utječu na život ‘najbrojnije manjine’ – (više od 500 000 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju te članovi njihovih obitelji u Hrvatskoj)?

Uslijed epidemije COVID-a 19, u 2020. godini pa nastavno i tijekom 2021. godine, došlo je do znatnog urušavanja ljudskih prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, koji su i prije epidemije bili marginalizirani i često u neravnopravnom položaju u smislu dostupnosti zdravstvenih usluga i socijalnih usluga. Negativan utjecaj epidemije na ljudska prava i specifična prava osoba s invaliditetom nije problem s kojim se susreće samo Republika Hrvatska, već većina zemalja u Europi i svijetu. Došli smo donekle u paradoksalnu situaciju da se zbog zaštite prava na zdravlje u smislu prevencije i liječenja bolesti izazvane koronavirusom ugrožava i krši pravo na zdravlje u smislu dostupnost niza  zdravstvenih usluga, terapijskih i rehabilitacijskih postupaka, kao i niz drugih socijalnih i ljudskih prava koja su velikom broju osoba s invaliditetom od svakodnevne važnosti i bitno utječu na kvalitetu života.  Svi problemi s kojima se osobe s invaliditetom do sada nosile, posebice nedostatak socijalnih usluga u zajednici, nedovoljna podrška samostalnom življenju,  institucionalizacija, neodgovarajući sustav zaštite mentalnog zdravlja, postali su vidljiviji u uvjetima koronakrize i ukazali na štetnost i neodrživost postojećeg  sustava.

S druge strane, koronakriza pružila nam je priliku da uvidimo da je moguća prilagodba načina i organizacije rada, da je moguće i prihvatljivo zaposlenicima osigurati fleksibilnije radno vrijeme, rad od kuće korištenjem dostupnih tehnologija, a što već dugo vremena zagovaramo kada govorimo o prilagodbi radnih uvjeta za osobe s invaliditetom. Također i ubrzana digitalizacija administrativnog sustava  može nam biti putokaz i primjer kako se i nakon završetka epidemije osobama  s invaliditetom može osigurati da sudjeluju u svakodnevnim životnim aktivnostima i radu na ravnopravnoj razini s drugima.

Je li i kod osoba s invaliditetom trenutno ponajveći problem usamljenost i socijalna isključenost, zbog ograničenosti kretanja i druženja uslijed pandemije?

Teško je generalizirati i reći da se radi o trenutnom ponajvećem problemu za osobe s invaliditetom, ali ograničenja kretanja i druženja i općenito socijalnog kontakta, uslijed epidemije nesporno su negativno utjecala na njihovu kvalitetu života. I dok se pružanje rehabilitacijskih i zdravstvenih usluga donekle vratio na razinu „starog normalnog“, druženja i rekreacijske i društvene aktivnosti ocjenjuju se često kao sporedne, nebitne ili barem manje važne i koje bi mogle pričekati „bolja vremena“. Udruge koje su za osobe s invaliditetom i djecu s teškoćama u razvoju ponekad jedina mjesta  druženja i razonode, u pravilu ne provode takve oblike aktivnosti od početka epidemije.

Ipak, po pitanju socijalne isključenosti i najveću štetu su tijekom epidemije pretrpjeli korisnici usluge smještaja u ustanovama socijalne skrbi. Oni su gotovo 10 mjeseci bili pod apsolutnom zabranom ograničenja prava na kretanje obzirom da je Stožer civilne zaštite RH svojim odlukama uveo zabranu posjeta i izlazaka iz ustanova socijalne skrbi i zdravstvenih ustanova. Veći dio godišnjeg izvješća pravobraniteljice za 2020.g. posvećen je upravo toj temi koju smatramo možda nagrubljim kršenjem ljudskim prava za vrijeme epidemije.

Što bi valjalo učiniti da se poteškoće osoba s invaliditetom te djece s teškoćama u razvoju – izazvane pandemijom i lockdownom – umanje i da se život pripadnika ‘najbrojnije manjine’, učini normalnijim?

Stalno se naglašava potreba za solidarnosti u vrijeme koronakrize i određeno prilagođavanje i ograničavanje dosadašnjeg stupnja prava, ali se ponekad to pogrešno tumači na način da se trebamo pomiriti sa svim negativnim aspektima krize. Socijalne i zdravstvene usluge koje su i prije koronakrize bile podkapacitirane, postale su još potrebnije ali i još teže dostupne osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju. To nije posljedica krize koju trebamo prihvatiti kao činjenicu i slegnuti ramenima već zajedno raditi na iznalaženju zadovoljavajućih rješenja u okolnostima koje su nam svima nove i nepoznate.

Također, prilikom donošenja restriktivnih epidemioloških mjera često se ne vodi posebno računa o potrebama osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, zbog čega izostaju prijeko potrebne usluge i podrške u svakodnevnom funkcioniranju. Umjesto zaštitničkog pristupa prema osobama s invaliditetom gdje se o njima razmišljalo kao o objektima zaštite, smatramo da je bilo potrebno savjetodavno uključiti njihove predstavnike kako kod donošenja općih epidemioloških mjera koje se tiču njihovog položaja i prava tako i u pojedinačnim slučajevima pružanja usluga i podrške. Osobe s invaliditetom i roditelji djece s teškoćama u razvoju mogu najbolje artikulirati koji oblici podrške su im potrebni i koji im nedostaju, a na mjerodavnim institucijama je da u dijalogu s korisnicima kreiraju i osiguraju pružanje takvih vrsta usluga i podrške. Potreban je prilagodljiv sustav okrenut korisniku te razvijenija mreža socijalnih usluga u zajednici koja bi u većoj mjeri amortizirala teškoće s kojima se osobe s invaliditetom danas susreću u uvjetima koronakrize.

Nedavno ste, povodom lokalnih izbora, pozvali medije da budu glas osoba s invaliditetom te da propitkuju kandidate o mjerama i aktivnostima iz nadležnosti lokalne i područne (regionalne) samouprave koje se odnose na teme važne za osobe s invaliditetom, djecu s teškoćama u razvoju i njihove obitelji. Jesu li kandidati na izborima govorili o ovoj problematici, odnosno primjećujete li kakve naznake da bi nova vlast na lokalnim razinama u Zagrebu i drugdje mogla posvetiti više pažnje ‘najbrojnijoj manjini’?

Prema našim saznanjima pojedini kandidati i političke opcije u svojim programima i predizbornim obraćanjima spominjali su neke od tema koje su važne za osobe s invaliditetom, ali koliko smo primijetili, obzirom na ulogu i značaj upravo lokalnih i regionalnih vlasti i dalje je to zanemarivo u odnosu na druge teme koje su obrađivane tijekom predizborne kampanje, posebno kada se uzme u obzir brojnost osoba s invaliditetom.

Također, i tijekom ovog izbornog procesa uočili smo praksu da se težak položaj osoba s invaliditetom i djece s teškoćama koristi u svrhu podizanja rejtinga političkih i stranaka/kandidata, odnosno isticanja njihove socijalne osviještenosti. U predstojećem razdoblju pratiti ćemo da li će se takva deklarativna opredijeljenost za prava osoba s invaliditetom, onih koji su ju iskazali u predizborno vrijeme, biti prenesena u postupke, odnosno donošenje mjera i provođenje aktivnosti kojima će se poboljšati položaj osoba s invaliditetom i kvaliteta života na lokalnoj razini.

Što bi, kao prvo, valjalo popraviti, te što konkretno učiniti da se pomogne osobama s invaliditetom u teškoj financijskoj situaciji, osobama s invaliditetom koje su usamljene i socijalno izolirane, osobama s invaliditetom koje su bolesne, a otežan im je odlazak liječniku, odlazak na birališta, odlazak u trgovinu…?

Prvi i najvažniji korak je uspostavljanje boljeg i adekvatnijeg normativnog okvira, prije svega mislimo na donošenje novog Zakona o socijalnoj skrbi te konačno donošenje Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku.

Uz izmjene, odnosno donošenje spomenutih propisa, potrebno je uspostaviti sustav koji će omogućiti dostupnost potrebnih socijalnih usluga koje su osobama s invaliditetom potrebne za neovisan i kvalitetan život.

Iako je donošenje navedenih propisa u nadležnosti državnih vlasti, lokalna i regionalna samouprava također imaju veliku ulogu. Naime, pristupačnost javnih površina i objekata, javni i prilagođeni prijevoz, pristup programima odgoja i obrazovanja, osiguranje kompenzacijskih naknada s osnova invaliditeta, suradnja s udrugama i pružanje podrške njihovom djelovanju, sve su to područja u kojima općine, gradovi i županije mogu učiniti puno kako bi osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i članovi njihovih obitelji bili u povoljnijem položaju nego što su sada.

Imate li informacije o tome koliko je osoba s invaliditetom pristupilo prvom krugu lokalnih izbora, odnosno u kojoj mjeri i inače izlaze na izbore?

Za prvi krug ovih lokalnih izbora još uvijek nemamo podatke, ali i inače je nemoguće imati precizne podatke o ukupnom broju osoba s invaliditetom koji su glasali, obzirom da Državno izborno povjerenstvo ne vodi evidenciju toga tipa. Ono što se može provjeriti i o čemu DIP redovno vodi evidencije, su podaci o broju birača na posebnim biračkim mjestima u ustanovama socijalne skrbi (osim kod lokalnih izbora kod kojih nisu predviđena takva posebna biračka mjesta), odnosno podaci o biračima koji zbog invaliditeta nisu mogli pristupiti biračkom mjestu te su zbog toga zatražili dolazak članova biračkog odbora na kućnu adresu. Ponavljamo, to još uvijek nisu relevantni podaci, obzirom da obuhvaćaju samo manji dio od ukupnog broja osoba s invaliditetom koji su pristupili glasovanju.

Koje su najčešće prepreke za glasovanje osoba s invaliditetom, odnosno zbog čega osobe s invaliditetom ne izlaze u većoj mjeri na izbore – kako bi i na taj način mogle utjecati na politike usmjerene prema osobama s invaliditetom te djeci s teškoćama u razvoju?

Za veću izlaznost osoba s invaliditetom na izbore potreban je dodatni angažman i trud svih dionika uključenih u izborne procese, od nadležnih državnih institucija, političkih stranaka i kandidata, medija, ali i samih osoba s invaliditetom.

Naime, unatoč pozitivnim pomacima i naporima koje DIP ulaže u omogućavanje glasovanja osobama s invaliditetom svih vrsta oštećenja, još uvijek je potrebno otkloniti brojne prepreke kako bi se osigurala arhitektonska pristupačnost prostorija političkih stranaka, predizbornih debata, skupova i naravno biračkih mjesta. Neophodno je osigurati informacijsko-komunikacijsku pristupačnost, odnosno poruke i informacije važne za sudjelovanje na izborima moraju biti dostupne i razumljive svima, uključujući gluhe i slijepe osobe, kao i osobe s intelektualnim teškoćama.

Osobama s invaliditetom mora se, na ravnopravnoj razini sa drugima, osigurati pravo i mogućnost da na izborima aktivno sudjeluju ne samo kao birači, nego i kao kandidati i dužnosnici na izborima, ili u drugim ulogama, na način da glasački postupci, prostori i materijali budu prikladni, dostupni i laki za razumijevanje i uporabu. Ovo znači da je potrebno uložiti napore kako bi ključne informacije, predizborne kampanje i materijali bili dostupni svim osobama neovisno o oštećenjima, u višestrukim, pristupačnim formatima, što uključuje Brailleovo pismo, krupni tisak, audio zapise, lako razumljive verzije i znakovni jezik.

Sve navedeno, uz medijsko propitkivanje i poticanje rasprava o temama od značaja za osobe s invaliditetom, ukloniti će prepreke zbog kojih su osobe s invaliditetom i dalje u znatnoj mjeri politički pasivne, a veći angažman i aktivizam samih osoba s invaliditetom u političkom životu uvjereni smo dodatno bi motivirao i ostale osobe s invaliditetom na izlazak na izbore.

Koje su to pritužbe koje pravobraniteljica svakodnevno zaprima, a na koje bi valjalo skrenuti pozornost potencijalnim donositeljima odluka na lokalnoj i regionalnoj razini (sada u vrijeme izbora te u vrijeme formiranja nove vlasti na lokalnoj i regionalnoj razini)?

Uzimajući u obzir djelokrug rada i nadležnosti općinskih, gradskih i županijskih vlasti, istaknuli bismo veliki broj pritužbi koje se odnose na prepreke koje osobama s invaliditetom onemogućavaju kretanje i pristup brojnim javnim površinama (npr. nogostupi, trgovi, pješački prijelazi, parkirališta i dr.), kao i pristup pojedinim objektima i zgradama u kojima se nalaze općinske, gradske i županijske ustanove i institucije koje pružaju različite usluge i/ili su važne za ostvarivanje prava građana (npr. ljekarne, domovi zdravlja, komunalne tvrtke, upravni odjeli i dr.).

Zbog toga, željeli bismo buduće nositelje lokalne i regionalne vlasti podsjetiti da pristupačnost uz mobilnost i stanovanje predstavlja osnovni preduvjet za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice, a osiguranje pristupačnosti obveza je koja proizlazi iz međunarodnih dokumenata koje je Republika Hrvatska potpisala i ratificirala, kao i obveza koju propisuju nacionalni zakoni i propisi. Također, upozoravamo i da neosiguravanje pristupačnosti osobama s invaliditetom predstavlja povredu ne samo međunarodnih dokumenata, posebice Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, nego predstavlja diskriminaciju te podliježe sankcijama i na temelju nacionalnih propisa. Osim toga, uz diskriminaciju zbog koje su osobe s invaliditetom izolirane iz zajednice, uskraćivanjem mogućnosti neovisnog življenja te jednakopravnog i aktivnog sudjelovanja u društvenom životu, nepristupačne javne površine i objekti javne namjene ukazuju na omalovažavajući odnos prema osobama s invaliditetom.

Kako bi se prepreke zbog kojih nam se građani svakodnevno pritužuju mogle učinkovito uklanjati i kako bi se osigurala potpuna pristupačnost svih javnih površina i objekata, smatramo da bi općine, gradovi i županije trebali osigurati posebnu proračunsku poziciju na kojoj će se planirati i iskazivati utrošena financijska sredstva za uklanjanje građevinskih i drugih barijera uzevši u obzir uvođenje i poštivanje načela univerzalnog dizajna. Navedeno bi omogućilo brže i učinkovitije osiguranje pristupačnosti, posebno u onim slučajevima kada nije potrebno provoditi veće infrastrukturne ili građevinske radove, već se pristupačnost može osigurati uz minimalne intervencije uz neznatne troškove.

Također, potrebno je intenzivnije osmišljavanje projekata kojima bi se sredstva dostupna putem nacionalnih i EU natječaja koristila za osiguranje pristupačnosti javnih površina i objekata javne namjene koji su u vlasništvu JLP(R)S. Pri tome, od iznimne je važnosti da se prilikom osmišljavanja rješenja i realizacije radova kojima će se osiguravati pristupačnost – uspostavi otvorena komunikacija i suradnja sa predstavnicima osoba s invaliditetom svih vrsta oštećenja.

Upravo aktivna i kontinuirana suradnja te otvorena komunikacija sa predstavnicima osoba s invaliditetom (pojedinci, udruge, stručnjaci) na lokalnoj i regionalnoj razini je donijela brojne primjere dobre prakse koji su doprinijeli poboljšanju položaja osoba s invaliditetom na područjima gdje takva suradnja postoji. Stoga, skrećemo pažnju na nužnost uključivanja predstavnika osoba s invaliditetom ne samo u donošenje odluka koje se odnose na pristupačnost, nego u procese planiranja i odlučivanja na lokalnoj i regionalnoj razini o svim pitanjima od njihova interesa.

Uz problem pristupačnosti i mobilnosti, skrenuli bismo pozornost i na nužnost pružanja potpore i podrške radu organizacija civilnog društva koje okupljaju osobe s invaliditetom, djecu s teškoćama u razvoju i članove njihovih obitelji.

Naime, ove organizacije i inače, a posebno u ovim teškim vremenima podnijele velik teret i na sebe preuzele teret osiguravanja i pružanja brojnih usluga koje nisu osigurane od strane državnih, regionalnih i lokalnih institucija. U brojnim sredinama upravo su udruge jedini pružatelji socijalnih, ali i drugih usluga ranjivim i osjetljivim skupinama (usluge osobne asistencije, pomoć u kući, prijevoz, smještaj beskućnicima, starima i nemoćnima, besplatna pravna pomoć, različiti oblici podrške djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima i dr.), a aktivnosti i sadržaji koje udruge organiziraju često su jedini oblici uključivanja osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju u društveni život.

Sve navedeno razlog je zbog kojega pozivamo buduće općinske, gradske i županijske vlasti da aktivno surađuju s organizacijama civilnog društva koje djeluju u korist osoba s invaliditetom, da ih uključe u procese donošenja odluka te da im pruže svu potrebnu pomoć i podršku kako njihov opstanak i djelovanje ne bi došli u pitanje.

Podrškom udrugama, povezivanjem nadležnih institucija svih razina vlasti i uključivanjem predstavnika osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka – općinske, gradske i županijske vlasti mogu u znatnoj mjeri doprinijeti rješavanju problema s kojima se osoba s invaliditetom svakodnevno susreću.

Tekst je dio projekta ‘Osvješćujemo probleme najranjivijih skupina i senzibiliziramo javnost‘, koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija – Agencije za elektroničke medije.

FOTO: Screenshot videosnimke N1; screenshot snimke iz Sabora