Tjerali su me da lažem protiv Mavrovića; odbio sam. Urednik je lagao pod mojim imenom, prijetio mi otkazom! Tjerali su me da lažem protiv Mavrovića; odbio sam. Urednik je lagao pod mojim imenom, prijetio mi otkazom!
GODINAMA TRAJU UDARI NA NEOVISNO NOVINARSTVO: OBJAVLJUJEMO ISPOVIJEST BIVŠEG NOVINARA 'ARENE':

Tjerali su me da lažem protiv Mavrovića; odbio sam. Urednik je lagao pod mojim imenom, prijetio mi otkazom!

PolitikaHrvatskaIzdvojeno 26. srpnja 2023. Damir Kramarić

TweetEmailPrint Bez da me je išta pitao, urednik je pod mojim imenom dopisao masu laži i podmetanja. Ruke su mi se tresle dok sam... Tjerali su me da lažem protiv Mavrovića; odbio sam. Urednik je lagao pod mojim imenom, prijetio mi otkazom!


Bez da me je išta pitao, urednik je pod mojim imenom dopisao masu laži i podmetanja. Ruke su mi se tresle dok sam to čitao. Otišao sam u Sindikat novinara Hrvatske prijaviti gnusnu podvalu. Sindikat je od urednika zatražio očitovanje, a mene je u redakciji dočekala paljba. ”Zašto ne daš otkaz, ako ti ne odgovara urednička koncepcija? Što čekaš?! Vrata su ti otvorena”, sipali su prijetnje urednici tadašnje ‘Arene’… Svi novinari (osim jednoga) kasnije su dobili otkaz, dok su urednici, koji su bili odgovorni za objave laži i sramotne pritiske na novinare, ostali raditi u drugim izdanjima Holdinga?! Sada, pak, aktualna vlast u zakon želi progurati odredbu da urednik ni ne mora novinaru objasniti zašto ne želi objaviti njegov tekst

”Tko jednom okusi novinarski kruh, taj u novinarstvu ostaje zauvijek”, tumačili su nam potkraj osamdesetih profesori Studija novinarstva, zagrebačkog Fakuleta političkih znanosti, pokušavajući dočarati magiju i privlačnost tog važnog i plemenitog – a nekada i cijenjenog poziva.

Isto je tvrdio i Drago Auguštin, voditelj Vjesnikovog Centra izobrazbe novinarskih kadrova (CINK), kod kojega smo nas petnaestak – koji smo prošli prethodna testiranja – u jesen 1989. pohađali višemjesečni novinarski dril, prije nego smo uopće smjeli ući u prostoriju Gradske rubrike Večernjeg lista.

A kada smo napokon stidljivo zakoračili u redakciju, doznali smo da ćemo idućih godinu – dvije biti na probnom radu, u statusu novinara početnika (‘Hijavate‘), o čijem će eventualnom o(p)stanku u Večernjem listu odlučivati urednik rubrike te lektori i redaktori.

”Od vas petnaest, ostat će dvoje ili troje. Mnogi će sami odustati, a nekima ćemo se zahvaliti kada vidimo da ovo nije posao za njih”, ‘ohrabrili su nas’ već prvog dana urednik Borut te starije kolegice i kolege.

Tako je za nas nekolicinu, koji smo uspjeli proći selekcije i izazove, počelo ono što je trebalo trajati do kraja radnoga vijeka…

No, s vremenom se mnogo toga izokrenulo.

Poslušni i podobni zamijenili karakterne

Zbog gospodarske krize, raširene korupcije, masovnih pa i neutemeljenih (SLAPP) tužbi, nedjelovanja pravosuđa te brojnih pritisaka na novinare i izdavače, novinarstvo se u dobroj mjeri urušilo.

Vrline koje su se nekoć cijenile, malo po malo su postale nepoželjne. Pravdoljubive i karakterne sve više su gurali u stranu, a na glavne pozicije dolazili su poslušni i skloni kompromisima (čast izuzecima). Za masu novinara više nije bilo kruha.

Mnogi od fakultetski obrazovanih i više puta provučenih kroz gusto redakcijsko sito bili su prisiljeni – u zrelim godinama – potražiti bilo kakav posao – da izbjegnu ovrhu i deložaciju, da prehrane obitelj.

Tako je i najtalentiraniji iz moje generacije, veliki Joško, koji je lektorirao i pisao, bio prisiljen u zrelim godinama raditi u skladištu. Jedan od najboljih hrvatskih ratnih reportera, vrsni novinar Večernjeg (kasnije jedan od glavnih pokretača Jutarnjeg lista), Predrag, život je prerano završio u Irskoj, gdje je gotovo do zadnjeg dana radio teške fizičke poslove u tvornici ribljih prerađevina. U jednom trenutku za njega u hrvatskom novinarstvu više nije bilo mjesta.

S fakultetskim diplomama rade kao skladištari

Marinko je, nakon par desetljeća rada u Vjesniku, danas prisiljen slagati teške kutije u skladištu Ikee. Kaže da duže od pet sati dnevno u ovim godinama ne može izdržati. Naša kolegica, dugogodišnja novinarka Slobodne Dalmacije, već godinama doslovce lomi prste pakirajući riblje konzerve na pokretnoj traci jedne tvornice u Irskoj. Dražen, koji je godinama bio saborski izvjestitelj jednog dnevnog lista, danas, u kasnim pedesetima, u Zagrebu vozi taksi da prehrani obitelj.

Goran, bivši urednik fotografije jednog tjednika, preživljava radeći kao noćni čuvar na jednom zagrebačkom gradilištu…

No, ono što je prethodilo masovnim otpuštanjima, bilo je nerijetko još neugodnije od samog gubitka posla.

Žitelji sela: Mavrović je poštenjačina i dobrotvor

”Odi na Mavrovićevu farmu kod Požege. Napisat ćeš kako je sve zapušteno, kako su polja obrasla korovom te kako je bivši boksač najobičniji prevarant”, tako su otprilike glasile uredničke upute za radni zadatak, na kojega smo u srpnju 2009. pošli kolega Goran, urednik fotografija, i ja, tadašnji novinar tjednika ‘Arene’.

No, na farmi ništa nije bilo onakvo kako su nam urednici opisali: polja su bila obrađena, parcele uredne, a Mavrovićevi zaposlenici ne samo da su radili svoj posao, već su povremeno kosili travu nemoćnim starim ženama, koje su živjele pokraj farme, a koje su Mavrovićevim zaposlenicima zbog toga bile neizmjerno zahvalne.

I premda smo iz Zagreba došli nenajavljeni, na farmi smo zatekli inženjerku koja nas je provela obrađenim poljima te nam detaljno objasnila sve proizvodne procese. Na svako naše pitanje dala je brz i smislen odgovor. Bilo je jasno da ne ‘mulja’.

I brojni sugovornici u selu čudili su se našim pitanjima o zaraslim poljima i zapuštenoj proizvodnji.

Željko Mavrović je poštenjačina i dobrotvor. Tko god nije imao posla, Mavrović ga je zaposlio. Na farmi su sva polja obrađena i taj koji vam je rekao da je Željko prevarant, opako mu podmeće”, kazali su nam stanovnici obližnjeg sela s kojima smo razgovarali ispred lokalne trgovine.

Krivotvorili izjave sugovornika

Vratili smo se u Zagreb te pokušali objasniti uredniku da reportaža neće biti baš onakva kakvu je zamislio.

Nije bio zadovoljan.

”Piši”, rekao je,”pa ćemo vidjeti”.

Napisao sam priču na temelju prikupljenih informacija, a ne onako kako je naručeno. Vidio sam, kasnije, da je urednik otvorio tekst te da u njega dugo vremena unosi cijele nove pasuse, bez konzultacija sa mnom. Nije slutilo na dobro…

No, pravi šok doživio sam kada je tjednik objavljen.

‘VELIKA MAVROVIĆEVA PRIJEVARA’ – pisalo je crvenim slovima razvučenim preko pune dvije stranice. Cijeli tekst, potpisan mojim imenom i prezimenom, bio je zatrovan lažima i podmetanjima. Ruke su mi se tresle dok sam to čitao.

Objavili su da su Mavrovićeva polja zapuštena, a žitarice pune herbicida, da njegov kruh uopće nije ekološki. U naslovu su naveli da seljaci tvrde kako Mavrović od njih kupuje špricane žitarice, od kojih, tobože, radi eko kruh. Krivotvorili su izjave sugovornika, izmislili da je autoru teksta (a ja sam potpisan) sugovornik potvrdio kako i on Mavroviću prodaje tone hibridnog kukuruza, kojega je prethodno špricao i prihranio umjetnim gnojivom(?!).

Cilj je bio uništiti poduzetnika Mavrovića

Od teksta kojega sam sastavio, nije ostalo ništa. Sve su izbrisali te dopisali gomile laži. Cilj je bio kompromitirati poduzetnika Mavrovića (zasigurno po nečijoj narudžbi).

Budući da sam i ranije imao nesuglasica s urednicima (koji su u Arenu došli par mjeseci ranije) te da sam nekoliko puta tražio razgovor s glavnim urednikom zbog objava neutemeljenih naslova i pritisaka na novinare…, ovoga puta otišao sam u Sindikat novinara Hrvatske prijaviti neetične, neprofesionalne i gnusne uredničke postupke.

Sindikat novinara zatražio je od urednika očitovanje,  a mene je u redakciji dočekala paljba.

I zlostavljanje.

”Što je s tobom? Zašto nas prijavljuješ? Zašto ne daš otkaz, ako ti ne odgovara urednička koncepcija? Odi odmah! Što čekaš?! Vrata su ti otvorena! Kako misliš, nakon svega, nastaviti ovdje raditi? Zašto uvijek samo ti radiš probleme? Kako drugi novinari mogu, a ti ne možeš?”, povišenim su tonom sipali uvrede i prijetnje na moj račun (urednik koji je grubo prepravljao i krivotvorio moj tekst nije u to vrijeme bio ni upisan u impresum Arene?!).

I od kolega tražili da ‘navlače’

Pod takvim pritiscima i u bolesno napetom ozračju nisam se mogao koncentrirati na posao. Otišao sam svojoj liječnici, pa specijalisti. Otvorio sam bolovanje.

Preko kolega su mi poručili da ću, ne vratim li se odmah na posao, dobiti otkaz…

Produžio sam bolovanje.

Ponovno su prijetili raskidom radnog odnosa. Nije bilo lako, u takvim okolnostima, pred trogodišnjim sinom glumiti mirnoću.

No, u međuvremenu su i drugi zbog sličnih pritisaka otvorili bolovanje. Redakcija se ispraznila. Nije imao tko raditi. I vlasnik Holdinga (EPH) doznao je za bolovanja te za tsunami tužbi koji je zapljusnuo redakciju – zbog mnogih objavljenih neistina.

Nakon par tjedana kolege su javili da je gazda, tobože, urednicima očitao bukvicu. Oni su obećali da će promijeniti pristup.

”Neće nas više tjerati da lažemo. Svjesni su da bi mnoge tužbe mogli izgubiti”, kazao je kolega.

Novinari dobili otkaz, urednici ostali raditi?!

Malo – pomalo svi smo se vratili. Urednici više nisu prijetili, već su pokušavali biti ljubazni. Od novinara su tražili da pišu ‘normalno’, bez navlačenja i podmetanja. No, bilo je prekasno. Tužbe su svakodnevno pristizale te ih se u svega nekoliko mjeseci nakupilo pedesetak. Postalo je izvjesno da će redakcija, prema svemu sudeći, velike iznose morati plaćati za sudski dosuđene odštete.

Ubrzo su nam javili da se Arena gasi.

Urednici – koji su bili odgovorni za golemu štetu nanesenu redakciji, za zlostavljanja novinara te za gašenje tjednika, ostali su raditi u drugim izdanjima Holdinga, dok su svi novinari, fotoreporteri i grafičari (osim novinara koji je prije toga u Arenu došao iz dnevnog lista) dobili otkaze!

Tako sam se, zajedno s ostalima, po prvi puta našao na cesti. U kuloarima se moglo čuti da je gazda namjerno postavio onu trojicu da ugase Arenu, kako bi se riješio ‘malih suvlasnika’ te kako bi naknadno s čistom vlasničkom strukturom ponovno pokrenuo tjednik. No, te priče nikada nisu potvrđene, ali ni demantirane, jer se nitko više nije bavio ugašenom Arenom.

Željku Mavroviću u međuvremenu sam se ispričao. Objasnio sam mu što se dogodilo.

”Ma znam, sve znam”, kratko je kazao.

Kasnije, kada sam počeo raditi na jednom portalu, predložio sam mu da objavimo priču o medijskom linču kojem je bio izložen.

‘Pitaj ga je li otkaz dobio zato što je Srbin?’

”Nemoj, molim te! Dosta sam toga prošao, znam tko stoji iza svega i ne trebaju mi novi problemi”, kazao je rezignirano bivši proslavljeni boksač, koji je kasnije bio prisiljen prekinuti proizvodnju na farmi kod Požege.

No, nije Željko Mavrović bio jedina ‘moja’ žrtva, odnosno žrtva uredničke koncepcije temeljene na lažima. Glavni urednik tražio je, prije toga, da napravim priču s jednim glazbenikom, ali pod uvjetom da ga pitam je li mu Antun Vrdoljak početkom devedesetih dao otkaz na HRT-u jer je po nacionalnosti Srbin.

Razgovarao sam s čovjekom te mu potkraj razgovora postavio i to ne baš ugodno pitanje. Njegov odgovor nije bio u skladu s očekivanjima urednika.

”To nije točno. Radio sam honorarno te su mi, kao i mnogima drugima, u jednom trenutku zahvalili na suradnji. Nitko nije spominjao nacionalnost. Nemoj, molim te, napisati da sam otkaz dobio jer sam Srbin”, rekao mi je na rastanku.

Obećao sam da ću pisati korektno i tekst mu poslati na autorizaciju.

I doista, tekst je ostao korektan, no urednik je promijenio naslov.

‘Vrdoljak mi je dao otkaz jer sam Srbin’, kočoperilo se velikim slovima iznad moga potpisa?!

Kap u moru sličnih prljavština

”Kako si mogao staviti takav naslov? Pa rekao sam ti da to nije točno. Zvala me i mama zbog toga! Bila je vrlo uzrujana. Pitala me što to pričam za novine”, negodovao je, s razlogom, moj sugovornik, koji me nazvao čim je vidio novi broj Arene.

Kazao sam mu da u tekstu sve stoji onako kako je rekao, ali da je glavni urednik, bez moga znanja, promijenio naslov. Ispričao sam mu se i molio ga za oprost.

Potom sam, frustriran i ljut, tražio razgovor s glavnim urednikom.

”Nisam mijenjao priču, a naslov imam pravo promijeniti”, kazao je mrtvo-hladno.

Nije ga zanimao argument da naslov nema veze sa sadržajem teksta. Nije ga bilo briga ni za prevarenog sugovornika te za vrlo uzrujanu njegovu bolesnu majku…

Žalosno je, međutim, što su ovdje opisani slučajevi tek kap u moru sličnih prljavština koje je tijekom godina proizvelo ‘novinarstvo’ u Hrvatskoj, a o čemu se dosad malo u javnosti govorilo ili pisalo.

Jer te 2009. godine gospodarska kriza tek je započinjala. O krizi novinarstva (i morala) da i ne govorimo. Brojni novinari su, od tada do danas, često prisiljavani da pišu neprofesionalno i po narudžbi, da provode medijski reket, da posluže kao ‘korisni idioti’ za trgovinu utjecajem, da manipuliraju javnošću, da jedne nekritički hvale i promoviraju, a druge provlače kroz blato, da se ne bave bitnim, već sporednim temama…

Dnevne novine skrivaju najvažnije informacije

Kvaliteta novinarstva se u mnogim medijima srozala: važne teme sve češće se zaobilaze, a u prvi plan guraju se manje važni ili obmanjujući sadržaji.

Evo primjera: nekoliko mjeseci nakon formiranja nove zagrebačke vlasti, u jesen 2021. izbila je velika afera, jer su stručnjaci – koje je gradonačelnik Tomašević postavio u Upravu Zagrebačkog holdinga već nakon tri mjeseca, pod sumnjivim okolnostima – smijenjeni. Mediji o tome prvih dana gotovo da nisu izvještavali… i da jedan od njih dvojice nije o svemu pisao na svom blogu, iznoseći mnoge skandalozne detalje, šira javnost ne bi znala za cijeli taj ‘cirkus’ (iako bi građani o takvim događajima trebaku biti informirani).

U petak, 29. listopada 2021., nakon izbijanja afere, održavala se sjednica Gradske skupštine. Dan kasnije kupio sam zagrebačke dnevne novine (Jutarnji list) kako bih na miru, poslije ručka, pročitao izvješće, jer je oporba dan ranije tražila da se raspravu o tom skandalu stavi na početak dnevnog reda sjednice…

Očekivao sam da ću, u opširnom subotnjem izdanju, moći pročitati i analize te komentare u vezi s naprasnim i gotovo potajnim raspuštanjem tek formirane Uprave Zagrebačkog holdinga.

No, ‘veliki’ zagrebački dnevni list u tu subotu nije objavio niti slova o velikoj zagrebačkoj aferi, odnosno niti riječi o dan ranije održanoj sjednici zagrebačke Gradske skupštine?!

Prešutjeli raspravu o opozivu premijera?!

Bilo je i više nego očito da je netko stopirao (zabranio) objavljivanje informacija o najvažnijim i najzanimljivijim događajima u glavnom gradu. A takvih primjera krajnje neprofesionalnosti, bezobzirnosti prema čitateljima i nenovinarstva u Hrvatskoj ima jako mnogo.

Primjerak dnevnih novina, koje su najvažniji događaj prešutjele, bacio sam u najdalji kut sobe, a taj list više nisam kupovao. Vjerujem da nisam jedini.

Primjer drugi: Udružena opozicija u Saboru je u petak 24. veljače 2023. tražila opoziv premijera Plenkovića zbog korupcije, no Plenković je, ignoriravši zastupnike, otišao iz sabornice četiri sata prije kraja rasprave. Tom važnom događaju splitske dnevne novine slijedećeg dana nisu posvetile ni retka, premda sve subotnje tiskovine imaju tjedni prilog u kojem se, u pravilu, piše o najvažnijim događajima prethodnog tjedna.

Umjesto o prvom pokušaju opoziva premijera u povijesti RH, splitski je dnevni list kao glavnu temu subotnjeg broja ponudio tekst: ‘Riješen misterij Višeslavove krstionice!

U redakciji ugostili Plenkovića i ministre?!

Zanimljivo je da su preko cijele dvije stranice u tom broju objavili i promotivni (plaćeni) tekst ‘Budućnost željezničke infrastrukture u Dalmaciji’, sponzoriran od strane – državne tvrtke – Hrvatskih željeznica…

Kada su u lipnju ove godine na 80. rođendan splitskog lista kao glavne goste u redakciju pozvali Plenkovića i ministre (fotografija lijevo), bilo je jasno da je neovisno novinarstvo u toj redakciji – kapituliralo.

Ne treba, stoga, čuditi da se listovi koji su se nekad prodavali u gotovo stotinu tisuća primjeraka dnevno, danas prodaju u žalosno niskoj nakladi (svega nekoliko tisuća).

No, problem je što s propadanjem novinarstva propada i demokracija te pravna država, u što se u Hrvatskoj imamo itekako prilike uvjeriti (”politički sustav nikada nije bio u većoj krizi, izvršna grana vlasti – vanjski poslovi i diplomacija ne funkcioniraju, sudbena vlast je u blokadi”, politolog dr. Anđelko Milardović, 13. srpnja 2023.).

Bez slobodnog novinarstva imali bi diktaturu

Bez neovisnog i slobodnog novinarstva iščezava, naime, borba protiv korupcije, nestaje kontrola moćnika na vlasti, gubi se dragocjena ‘društvena higijena’, pravednost i moral postaju zaboravljene kategorije, a društvo propada i degenerira te klizi prema diktaturi. Zato je izuzetno važno da slobodno novinarstvo opstane – pogotovo u zemlji u kojoj ključne institucije ne funkcioniraju i gdje vlast pokušava izmjenama zakona i na druge načine pokoriti i ono malo preostalog novinarstva te ono malo institucija koje ispunjavaju svoju zadaću.

Ohrabruje da mnogi novinari, unatoč svemu navedenom, još uvijek savjesno i profesionalno rade ili pokušavaju raditi svoj posao. Mnogi od njih za plaću od svega 600-injak eura (često honorarno i bez prijave!), odnosno za minimalac, koji je sve donedavno iznosio svega 3750 kuna mjesečno! Mnoge kolegice i kolege izloženi su, povrh svega, stalnim pritiscima i prijetnjama, nerijetko i neutemeljenim sudskim tužbama, jer smetaju pljačkaškoj oligarhiji i moćnicima na vlasti, zbog čega ih ovi nastoje onemogućiti u obavljanju svog posla.

O mogućim modelima spašavanja, odnosno oživljavanja profesije, o drugim slučajevima uništavanja egzistencije savjesnih i hrabrih novinara te o najnovijim pokušajima gušenja slobodnog novinarstva u Hrvatskoj, pisat ćemo u sljedećim nastavcima serijala.

FOTO: Snimio Damir Kramarić (preslika teksta Arene iz srpnja 2009.); preslika bloga Ante Samodola; screenshot videosnimke iz Splita

Tekst je dio projekta ‘Kako spasiti ono malo preostalog novinarstva u Hrvatskoj?’; objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa ‘poticanja novinarske izvrsnosti’