U Irskoj se zbilo ono što u Hrvatskoj nije – zajedništvo! Zato imaju gospodarski boom, a mi – iseljavanje

”Mnogi agenti i doušnici Udbe nakon ‘izvršenih zadataka’ vratili bi se u Jugoslaviju, gdje su ih čekale povlastice, te su ugodno nastavili živjeti. Ne mislim da su veselo dočekali raspad Jugoslavije. Oni su i dalje među nama. Pripadnici dijela ‘političke i ekonomske elite’ plaše se masovnog povratka hrvatskih iseljenika, a naročito njihovih investicija jer bi to ugrozilo njihov privilegirani položaj. Zato nastoje onemogućiti masovniji povratak. No bez obzira na to, trebamo nastojati privući pripadnike druge i treće generacije iseljenih Hrvata – naročito onih školovanih na poznatim svjetskim sveučilištima, te im omogućiti da sudjeluju u osmišljavanju razvojne strategije Hrvatske”

Dr. sc. Tanja Trošelj Miočević, tajnica Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva, doktorirala je na tematici iseljeništva, već godinama se bavi organizacijom Hrvatskog iseljeničkog kongresa, aktivno surađuje s brojnim uglednim Hrvatima izvan domovine te je itekako vjerodostojna sugovornica kada je riječ o problematici hrvatske dijaspore. Dr. Trošelj Miočević ne bježi od ‘teških pitanja’ i kompleksnih tema. Razgovor s njom zato i jest iscrpan, konkretan i zanimljiv.

Obitelj raseljena po svijetu

Zašto ste se i kako počeli baviti problematikom vezanom uz hrvatsko iseljeništvo?

Na jednom projektu 2014. godine, nevezanom uz iseljeništvo upoznala sam dr. sc. Marina Soptu, a kako je par mjeseci prije toga u Zagrebu održan 1. Hrvatski iseljenički kongres, dr. Sopta, zadovoljan velikim uspjehom skupa, koji je prvi put nakon osnutka Republike Hrvatske okupio brojne hrvatske stručnjake, znanstvenika, iz domovine i iseljeništva te povratnike, sve uz podršku tadašnjeg političkog vrha, nudi mi suradnju.

Tu počinje moja priča vezana uz hrvatsko iseljeništvo i upoznavanje novije hrvatske povijesti o kojoj sam, do tada, jako malo znala, što se nažalost može reći i za velik broj Hrvata.

Moja povezanost sa iseljeništvom, prije toga, vezana je uz moju obitelj s mamine strane (Lika, Lovinac), koja velikim dijelom bila raseljena po svijetu. Još kao dijete promatrala sam kako svake godine prelaze tisuće kilometara automobilom kako bi u domovini proveli odmor.

Moj je stariji sin 2014. godine otišao na studij u Sjedinjene Američke Države i njegova nostalgija za domom još mi je više „otvarala oči“ pred onim što sam otkrivala. Kako bih bolje upoznala  razloge zašto i dalje, sada kada imamo svoju Domovinu, postoji jaz između iseljeništva i  Hrvatske, upisujem doktorski studij. Posvećujem se izučavanju tema vezanih uz hrvatsku političku emigraciju i otkrivanju problema – zašto se novoosnovana hrvatska država i njezino iseljeništvo ne razumiju.

Maćehinski odnos

Kakav je, prema vašem mišljenju, odnos Republike Hrvatske prema iseljeništvu?

Taj odnos opisala bih samo jednom riječju – maćehinski. Nažalost, taj odnos se ne mijenja na bolje. Negativne konotacije vezane uz hrvatsku emigraciju još nisu nestale iz hrvatske javnosti te još i danas mnogi gledaju na hrvatsku emigraciju kao ustašku, a sličan je stav i kod iskazivanja domoljublja, bilo ono u dijaspori ili u Hrvatskoj. Za razumjeti da je Jugoslavija hrvatsku emigraciju nazivala ustaškom, posebno onu politički aktivnu, jer je bila prijetnja njezinom režimu, no danas kada bismo zajedno trebali graditi našu Hrvatsku, hrvatska politika je još uvijek distancirana od svoje dijaspore i ne uključuje iseljeništvo u svoje strateške programe.

Upravo Centar za istraživanje hrvatskog iseljeništva već godinama kroz svoje projekte ukazuje hrvatskoj javnosti koliki potencijal leži u njezinoj iseljenoj zajednici. Bez obzira radili se o ekonomiji, gospodarstvu, demografiji, znanosti, obrazovanju, kulturi i sportu.

Podsmjeh za domoljube

Zašto mnogi u Hrvatskoj i danas zaziru od hrvatske dijaspore, iako je iseljeništvo enormno puno pomoglo u Domovinskom ratu, a s velikim iznosom novčanih doznaka koje šalju u Hrvatsku pomaže i danas?

Mislim da je to velikim dijelom naslijeđena propaganda iz prošlog sistema kada su političari u Jugoslaviji upravo hrvatsku emigraciju smatrali najorganiziranijom, a time i najopasnijom za svoj režim. No ni nakon oslobodilačkog rata 1995. godine, bez obzira na ogromnu podršku koju je za vrijeme i nakon rata Hrvatska imala u svojem iseljeništvu, taj se narativ do danas nije promijenio. Zadnjih godina još i više u hrvatskoj javnost putem medijskih članaka s podsmjehom se gleda na hrvatsko iseljeništvo kao proustaške i primitivne domoljube.

Bivši komunisti i danas na glavnim pozicijama

Osim svega navedenog, zbog čega još se veliki potencijali našeg iseljeništva u većoj mjeri ne koriste – kako za gospodarski razvoj, tako i za demografski oporavak sada već, nažalost, izumiruće zemlje?

Postojala je nada i očekivalo se da će nakon uspostave suverene i demokratske Republike Hrvatske doći do masovnog povratka iseljenih Hrvata. To se nije dogodilo. Mnogi su iz iseljeništva došli braniti domovinu, no bilo je teško planirati povratak s obiteljima u Hrvatsku koja je bila u ratu. No nakon rata, nažalost, postojanje ideoloških razlika i predrasuda bivših komunista koji su u demokratskoj Hrvatskoj zauzeli vrlo utjecajne pozicije i koji nisu promijenili stav prema hrvatskim iseljenicima, te su ih i dalje gledali kao državne neprijatelje, smatrajući ih ekstremnim desničarima, klerofašistima, te se tako uspjela stvoriti u hrvatskom društvu negativna klima prema njima.

Treba stalno podsjećati da su prve veće investicije u hrvatsko gospodarstvo, za vrijeme i neposredno nakon Domovinskog rata, došle upravo od strane hrvatskih iseljenika, koji su u to nesigurno vrijeme odlučili svoj novac investirati u Hrvatsku. Tako da u vremenu od 1993. godine do 2001. godine značajna ulaganja u hrvatsko gospodarstvo bila su od tvrtki u vlasništvu hrvatskih iseljenika ili su bile usko povezane sa njima. Umjesto da se takva praksa nastavi, investicije hrvatskih iseljenika sve su manje podržane od strane Hrvatske, posebno nakon dolaska SDP-a 2000. godine na vlast.

Pola milijuna ljudi iselilo u 10 godina

Što bi valjalo učiniti da hrvatsko iseljeništvo svojim punim potencijalom snažnije pomogne u gospodarskom razvoju Hrvatske te u demografskom oporavku? Gdje su glavni problemi i prepreke?

Svi ti silni povijesni odlasci Hrvata širom svijeta, a nažalost traju i danas, doveli su do demografskog sloma hrvatskog društva u svim segmentima. Sve nas je manje, no u iseljeništvu nas danas ima više nego u Hrvatskoj i upravo bi Hrvatska vlada, ova i svaka nova u budućnosti, kao strateški razvojni potencijal, trebala postaviti hrvatsko iseljeništvo. U zadnje vrijeme dosta se govori i piše na tu temu. Mi u Centru za iseljeništvo to činimo zadnje desetljeće, a dr. Sopta od osnutka Republike Hrvatske.

Migracije građana su očekivane u određenom postotku, ali ovaj egzodus Hrvata zadnjih 10 godina, doveo je do toga da nam danas demografsku politiku, kako je jedan svećenik rekao, kroje poslodavci. Nakon što je Hrvatsku napustilo gotovo pola milijuna njezinih građana u tih 10 godina, Vlada Republike Hrvatske nije pronašla  (a možda nije niti tražila) kroz demografske i gospodarske mjere model kako te ljude vratiti te kako potaknuti doseljavanje potomaka Hrvata druge, treće, generacije iseljenika, posebno one iz zemalja Južne Amerike.

Antiiseljenička politika nakon 2000. godine

Možete li usporediti iskustvo povratka irske dijaspore u Republiku Irsku i hrvatske dijaspore u Republiku Hrvatsku od 1990. do danas?

Iako se stalno spominje irski model povrataka kao dobar i uspješan primjer povratništva, razlike između Hrvatske i Irske početkom 90-ih su ogromne. Bilo bi krivo govoriti da se samo zahvaljujući državnoj politici Irske vratilo ili uselilo preko milijun Iraca i građana iz drugih država u potrazi za boljim poslom. Glavni razlog za to leži u činjenici da je 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća došlo do globalne ekonomske ekspanzije što je Irska vlada izvanredno iskoristila. Pozivajući svoje iseljenike na povratak u domovinu te niskim oporezivanjem kapitala potaknula je velike korporacije iz financijske, farmaceutske i softverske industrije da otvore svoje podružnice u Irskoj ili presele kompletno poslovanje. Uz to, jeftinija radna snaga i činjenica da se u Irskoj govori engleski jezik, bili su među glavnim razlozima dolaska stotine tisuća useljenika među kojima svakako je bio veliki postotak Iraca i njihovih potomaka.

Bez obzira na to i Irska 2008. godine upada u veliku ekonomsku krizu iz koje ju spašava EU. Irska je dugo bila „porezna oaza“ za velike korporacije, no i tu dolazi do promjena. Ogroman novac koji se počeo prikupljati od većeg poreza na kapital, a poučeni krizom iz 2008. godine, Irska osniva dva nacionalna investicijska fonda s ciljem ulaganja u programe i projekte za dobrobit građana Irske.

Za razliku od Irske, Hrvatska je 90-ih bila izložena velikosrpskoj agresiji uz podršku i pomoć tzv. Jugoslavenske narodne armije. Kao što znamo, rat u Hrvatskoj završava mirnom reintegracijom Podunavlja 1998. godine. Velika nezaposlenost i pomanjkanje radnih mjesta prisiljava stotine tisuća Hrvata da napuste domovinu i odsele uglavnom u Njemačku, Austriju, Irsku i manji broj u prekooceanske zemlje. Kako bi smanjila visoku stopu nezaposlenih i radi kupovine socijalnog mira, država u mirovinu šalje velik broj još radno sposobnog stanovništva. Svakako antiiseljenička politika Vlade RH formirane nakon izbora održanih 2000. godine posebno je demotivirala povratak.

Ukratko, pomanjkanje političke volje koja bi bila bazirana na osmišljavanju ozbiljne strategije povratka hrvatskih iseljenika, posebno onih koji su napustili domovinu u zadnjih trideset godina, doveli su nas u današnju situaciju.

Odlazili tamo gdje se radnik cijeni

Zašto je Irska u tom periodu dobila više od 1,5 milijuna stanovnike, a Hrvatska izgubila više od milijun stanovnika? U čemu je kod nas problem?

Meni se čini da kreatori javnih politika od osnutka Republike Hrvatske nisu gledali niti planirali dugoročnu strategiju njenog razvitka. Gospodarstvo nam se raspalo: tvornice propale, ljudi ostali bez posla, nesigurna radna mjesta za one koji su radili izvan sustava. Tako su građani s vremenom izgubili povjerenje u vlast i odlazili tamo gdje se rad i radnik cijeni. Nije lako otići, ali kad negdje tamo daleko od doma vrlo brzo ostvariš ono zbog čega si napustio domovinu – zarađuješ dobro i živiš bolje, nostagija lakše pada, o povratku se više i ne razmišlja.

Hitno mijenjati strategiju prema dijaspori!

Što mislite, zašto velik dio političke i medijske scene u Hrvatskoj, prema svemu sudeći, i danas s velikom dozom skepse gleda na hrvatsku dijasporu i na njihov eventualni masovniji povratak u domovinu?

Da bismo potaknuli ljude na povratak potrebno je imati ozbiljan i dugoročan plan povratka i provoditi ga. Gledajte, mi još uvijek ne možemo zadržati naše ljude koji su u Hrvatskoj, pa kako ćemo onda motivirati one koji žive u uređenim državama na povratak. Naravno da kasnimo 30 godina i da je time teže, ali ne trebamo interventno rješenje – uvoz uglavnom niskokvalificirane radne snage pretvoriti u trajno rješenje, bez  kreiranja i stvaranja uvjeta našima ljudima za povratak.

Isto tako potomci Hrvata iz Južne Amerike veliki su potencijal za popravak demografske slike, samo se trebamo pokrenuti.

Naši znanstvenici poput dr. sc. Stjepana Šterca, dr. sc. Tade Jurića, dr. sc. Dražena Živića i ostalih upozoravaju na demografsku kataklizmu koja nam prijeti u narednim desetljećima, ukoliko se ne okrenemo hrvatskom iseljeništvu kao izvoru za popravak demografske slike Hrvatske. Nude i rješenja i stalno ističu kako masovno iseljavanje radno sposobnog stanovništva direktno i negativno djeluje na tržište rada, mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.

Dakle, da bi Hrvatska uspjela motivirati i potaknuti svoje iseljeništvo na povratak, treba hitno mijenjati strategiju prema dijaspori. Iz primjera irskog modela povratništva vidljivo je da cijelo društvo, od centralne vlasti do lokalne, od organizacija civilnog društva do medija treba biti aktivno i dosljedno u provođenju politike povezivanja, otvaranja i poticanja na povratak svojih iseljenih građana.

Mogli smo biti kao Irska…

Zbog čega hrvatska politika i javnost ne slijede jednodušno primjer Mary Robinson, prve irske predsjednice, koja je devedesetih pozvala irsku dijasporu da se vrati u Irsku, a podržali su je i mediji i javno mnijenje, što je rezultiralo velikim irskim preporodom koji traje do danas?

Upravo se u Irskoj dogodilo ono što u Hrvatskoj nije – zajedništvo! Naravno da bi Hrvatska također poput Irske prije 30 godina mogla stvoriti dobro umreženu dijasporu koja bi promovirala hrvatske interese u svijetu i koja bi doprinijela hrvatskom gospodarskom čudu, kako se to govorilo za Irski gospodarski boom. Danas umrežavanje hrvatske dijaspore postoji ali na razini nevladinih udruga i putem  privatnih inicijativa jednako u Hrvatskoj i iseljeništvu, ali bez uključivanja države u takve strateške programe teško se može postići rezultat poput irskog.

“Irska dijaspora nam može pomoći da ponovo, drugačije i bolje shvatimo Irsku i da obnovimo naš  kredibilitet, posebno u ekonomskom smislu,” riječi su koje je 1995. godine pred irskim parlamentom izrekla sadašnja predsjednica Irske, Mary Robinson, i otvorila osjetljivu temu brojne i široko rasprostranjene dijaspore te zemlje. Iznijela je argumente da bi iseljenička zajednica u stvari mogla biti od velike koristi za Irsku. Robinson se prisjeća: „U tom trenutku (ta poruka) nije izazvala nikakve reakcije (…). Otišla sam potpuno deprimirana, ali onda su počele pristizati poruke sa svih strana .svijeta (…).“ Iseljenici su je najbolje zapamtili po tom govoru. ^[1] Nakon tog govora irske predsjednice u Parlamentu, svi nivoi vlasti od parlamentarnih do lokalnih, kao i irski mediji angažirali su se u gradnji i razvoju odnosa sa dijasporom. Irska je u 30 godina dobila 1.000.000 stanovnika a Hrvatska isto toliko izgubila.

Istraživala Hrvatsko narodno vijeće

Na kojoj temi ste doktorirali na Fakultetu hrvatskih studija?

Naziv teme moje doktorske disertacije je „Hrvatsko narodno vijeće od 1974. do 1990. godine“. Ono što me motiviralo da istražujem upravo ovu temu, jest činjenica da je u iseljeništvu postojao velik broj političkih stranaka, pokreta i organizacija kao i velik broj neovisnih intelektualaca, kulturnih radnika, svećenika koji su došli do zaključka da samo međusobnim povezivanjem i zajedničkim djelovanjem kroz krovnu organizaciju kao što je to bio Hrvatsko narodno vijeće (HNV) moći će učinkovitije predstavljati interese hrvatskog naroda u svijetu. Pokrenuti jednu takvu organizaciju koja je povezivala Hrvate širom svijeta i omogućavala im da na demokratski način biraju članove Sabora HNV-a, može se nazvati, posebno za one prilike, svojevrsnim fenomenom. U svojim najboljim danima Organizacija je imala gotovo 10.000 članova raspoređenih po mjesnim odborima u gradovima širom svijeta. Namjera je u ovom radu bila napraviti rekonstrukciju i analize okolnosti nastanka i djelovanja te ključnih događaja vezanih za Hrvatsko narodno vijeće od 1974. do 1990. godine kada je HNV osnutkom hrvatske države prestao djelovati.

‘Ne treba biti obeshrabren. Krenimo!’

Možete li ukratko objasniti što bismo mogli naučiti iz iskustva Hrvatskog narodnog vijeća, osnovanog 1974. u Torontu, s ciljem osnivanja hrvatske države?

Kako je HNV osnovan s ciljem ujedinjenja iseljenika u zajedničkoj težnji i borbi za samostalnost hrvatske države, nastojalo se prikazati koliki je realni povijesno-politički značaj i utjecaj istaknutih pojedinaca iz hrvatske političke emigracije, lidera pokreta i stranaka, kulturnih djelatnika i neovisnih intelektualaca, koji su putem HNV-a kao krovne organizacije težili što učinkovitijem predstavljanju interesa hrvatskoga naroda u svijetu. Zatim, koliko je HNV kao najbrojnija, najraširenija i najuspješnija politička organizacija hrvatskih iseljenika u svijetu, pridonio ostvarenju zacrtanog glavnog cilja – samostalne hrvatske države te kako su pojedina nerazumijevanja, idejna razmimoilaženja i zapreke unutar raznih struktura HNV-a utjecali na rad toga tijela i ostvarenje glavnog cilja njegova postojanja?

Od osnivačkog Sabora 1974. godine pa sve do prestanka javnog rada HNV je postigao značajne političke rezultate. Internacionalizirao je hrvatsko pitanje u svijetu i upoznao međunarodnu javnost sa svojim političkim programom i glavnim ciljem – uspostavom slobodne i demokratske Republike Hrvatske.

Hrvatska politička emigracija nikako nije bila homogena, već puna različitih političkih stavova i ideologija koje je trebalo upravo putem organizacije kao što je bio HNV umiriti, povezati, te tako zajednički djelovati u zapadnom demokratskom svijetu, kojeg je trebalo upoznati sa hrvatskim pitanjem i višestoljetnim nastojanjem hrvatskog naroda da stvori svoju državu.

Daleko od toga da je u HNV-u bilo sve idealno. HNV je bila koalicija stranaka a u bazi svake koalicije je nestabilnost. Zbog stalnih previranja unutar organizacije, čak joj je u jednom trenu prijetio i raspad. No ni veliki broj ubačenih agenata i doušnika Udbe nisu uspjeli spriječiti ostvarenje glavnog cilja organizacije. Koliko god je danas u Hrvatskoj politička scena blago rečeno uzburkana, a „in“ su globalističke i anacionalne ideje, to nas ne treba obeshrabriti. Hrvata ima u iseljeništvu više nego u Hrvatskoj, konstitutivan su narod u BiH. Krenimo stvarati povezano hrvatsko društvo i pokažimo hrvatskim političarima da osobni interesi ne smiju biti iznad nacionalnog.

Kao da Domovinskog rata nije ni bilo

‘Udba’ je tada ubacivala svoje ljude u HNV. Osjeća li se, prema Vašem mišljenju, utjecaj nekadašnje zloglasne jugoslavenske tajne službe i danas u Hrvatskoj? Na koji način?

Nažalost DA. Pogledajte samo ovo zadnje isticanje zvijezde petokrake i jugoslavenske zastave na splitskom koncertu, koje za medije ne predstavlja nikakav problem, a s druge strane HOS-ove majice su veliki grijeh. Upravo putem medija u javnosti se stvara atmosfera, kao da domovinskog rata nije bilo, hrvatsku se dijasporu ignorira i etiketira i dalje kao nacionalističku, fašističku, bez obzira što je istina nešto sasvim drugo. Pogledajte samo kako povjesničari skloni Titu i partizanskom pokretu ne mogu prihvatiti nove znanstvene dokaze koji otkrivaju kako se Titov komunistički režim služio lažima kako bi prikrio svoje zločine, često puta pripisujući ih drugoj strani.  Omalovažavanje hrvatskog domoljublja kroz medije te forsiranje tema iz bivše Jugoslavije sa tonom nostalgije, govori o posebnom antihrvatskom stavu – kao, onda je bilo sve super, a vidi ovo danas!

Svakako se može i mora govoriti o onome što je bilo dobro u Jugoslaviji ali da je ta zemlja bila tako dobra pa ne bi se raspala. Osim toga, dovoljno je samo to što je ekonomski bila neodrživa, ali je njezin geopolitički položaj odgovarao tadašnjim svjetskim silama, od kojih je to, posebno SAD-a, Jugoslavija dobro naplaćivala.

No uspostavom neovisne i demokratske Republike Hrvatske, hrvatskoj je javnosti omogućen pristup tajnim dokumentima jugoslavenskih obavještajnih službi, iz kojih se jasno može vidjeti da je Udba imala široku mrežu svojih agenata i doušnika ubačenih u hrvatske organizacije u iseljeništvu. U tom nemilosrdnom ratu između jugoslavenskih obavještajnih službi i hrvatskih emigranata Udba je koristila različite metode kako bi izazvala razdor među hrvatskim emigrantima i kompromitirala u javnosti emigrantske vođe. Nažalost, mnogi agenti i doušnici Udbe nakon „izvršenih zadataka“ vratili bi se u Jugoslaviju, gdje su ih čekale nagrade i povlastice, te su mirno i ugodno nastavili živjeti. Ne mislim da su veselo dočekali raspad Jugoslavije. Oni su i dalje među nama.

S većim povratkom, oslobodili bi se stiska ‘Udbe’

Kako se osloboditi tog čeličnog i štetnog stiska?

Po mom mišljenju to je jedan vrlo težak i dugotrajan proces. U prvom redu trebamo nastojati ojačati hrvatski nacionalni identitet, i osloboditi se i odbaciti sve negativne pojave jugoslavenskog i komunističkog nasljeđa. Da bi to što bezbolnije ostvarili treba jačati državne institucije, te kroz škole, fakultete i znanstvene institute izgrađivati nacionalnu svijest s ciljem da svi građani pojedinačno rade za opće dobro zemlje.

Razvijati kulturu dijaloga, educirati nove generacije počevši od dječjih vrtića pa do fakulteta o hrvatskoj povijesti, o očuvanju nacionalnog, kulturnog  i vjerskog identiteta. Svakako sistemski i planski raditi na procesu povratka Hrvata, posebno onih koji su napustili Hrvatsku u zadnjih 30 godina. S njihovim povratkom i potencijalnim investicijama u hrvatsko gospodarstvo, uvjerena sam da bi ubrzali proces  tog “oslobađanja od čeličnog i štetnog stiska”.

Ovoga su svjesni pripadnici jednog malog dijela političke i ekonomske elite koji se plaše masovnog povratka hrvatskih iseljenika a naročito njihovih investicija jer bi to ugrozilo njihov privilegirani položaj  u društvu, odnosno njihovu političku i ekonomsku moć. Zbog tih razloga pripadnici ovih elita od samog početka uspostave demokratske i slobodne Hrvatske  na razne načine nastoje onemogućiti masovniji povratak hrvatskih iseljenika i njihovih investicija. No bez obzira na to, mi trebamo nastojati privući pripadnike druge i treće generacije Hrvata a naročito onih školovanih na poznatim svjetskim sveučilištima da se  dosele u domovinu svojih roditelja i predaka te im omogućiti da sudjeluju u osmišljavanju razvojne strategije Hrvatske.

FOTO: Privatna arhiva Tanje Trošelj Miočević; screenshot videosnimke